Supruga me pokušala otrovati

Rukavom sam obrisao okvir sa slike našeg vjenčanja. Lucija i ja zaljubljeno smo se gledali i smiješili se jedno drugom. Bila je prekrasna, i sad mi srce zakuca brže kad je se sjetim. Bilo je to neko drugo vrijeme, sretnije. Voljeli smo se i nema toga što ne bismo učinili jedno za drugo. Upoznali smo se na Sljemenu jednog sunčanog jutra. Dok sam se penjao prema vrhu, moja kujica Luna je umorno kaskala za mnom. Dahtala je isplaženog jezika, a ja nespretan, kakav inače jesam, zaboravio sam ponijeti vodu za oboje. Nije me to posebno zabrinjavalo do trenutka kada se Luna beživotno složila nasred markirane planinske staze. Priskočio sam joj i panično opipavao njezino bilo. Bilo je očito da je dehidrirala i onesvijestila se. Sam sebi sam predbacivao kako sam glup i nemaran. Šetnja koju smo započeli trebala je biti kratka, toliko duga da Luna obavi nuždu, no mojom se krivnjom i zanesenošću prirodom odužila.

Sada sam s osjećajem krivice tupo buljio u Lunu koja je ležala bez svijesti. Podigao sam joj kapke i vidio čiste bjeloočnice. U tom trenu Luna je došla k sebi i oblizala svoju njušku. Nije joj bilo jasno zašto leži. Pogledala me začuđeno i zamahnula repom. Budući je bila westy terijer nije ju bilo teško nositi. Nisam mogao riskirati i tjerati je da i dalje hoda. Požurio sam natrag prema gradu kako bih je što prije odveo veterinaru. Sam sebi sam se čudio kako sam se brzo spustio. Uputio sam se u prvi kafić ne mareći za skupinu planinara koji su me znatiželjno gledali kako utrčavam s Lunom u naručju.

Otidite sa psom k veterinaru
Molim vas vode za mog psa, malo prije se onesvijestila – povikao sam odmah s ulaznih vrata.

– Ne služimo pse – uslijedio je flegmatični i drski odgovor konobara.

– Kažem vam da se onesvijestila – pobjesnio sam, ali konobar je i dalje hladno gledao u mene.

– Dođite, ja imam vode – začuo sam ženski glas koji me dozvao. Žena je očito pratila cijelu situaciju.

Okrenuo sam se i ugledao dobroćudne plave oči. Istog trena pogodila me munja! To krhko biće zaposjelo me od prvog trena. Ispratio sam je bez riječi iz kafića na terasu.

– Evo – pružila mi je bocu vode i malu zdjelicu iz koje je izvukla štrudlu. Natočio sam vodu i napokon pustio Lunu iz naručja. Ona je halapljivo stala piti vodu ne mareći za nikog. Oprezno sam pogledao ženu pred sobom koja me sada opasno gledala.

– Hvala – promrljao sam – spasili ste joj život! Penjali smo se, a ona je očito dehidrirala – pokušao sam se opravdati.

– Inače je najvažnije pravilo imati vode uz sebe u planini – rekla je pomalo drsko. Iznenadio sam žestini koja je izašla iz toga krhkog tijela.

– Znam, pogriješio sam, napravio glupost – iskreno sam se pokajao pred neznankom.

– Moj vam je savijet da odete veterinaru i da za svaki slučaj provjerite je li sve u redu s njim.

– S njom, zove se Luna – ispravio sam je i primio Lunu koja je napokon prestala piti. – Upravo sam krenuo tamo … – zbunjeno sam se počešao po glavi.

– Jeste li uopće ikada bili s njom kod veterinara? – pogledala me sumnjičavo.

Neznanka je za mene bila opasna
Da budem iskren, nisam. Imam je tek nekoliko dana – pogledao sam posramljeno u pod. Neznanaka mi nije povjerovala, iako sam govorio istinu.

– Vjerujete mi, uzeo sam je iz prihvatilišta. Rekli su da je cijepljena i da je sve u redu s njom. Imam i papire negdje – počeo sam nespretno prekopavati po unutarnjem džepu svoje šuškave jakne, no papira nije bilo nigdje.

– Možete li vi uopće preuzeti odgovornost za psa? Znate li išta o psima? – pitala me sada već iznervirano.

– Ne – priznao sam – uzeo sam je od prijateljice. Neznanka je prevrnula očima. Samo ju je pristojnost spriječila da me ne nazove idiotom.

– Imate li automobil? – pitala je.

– Da – zbunjeno sam rekao.

– Dođite, odvezite me do ambulante, pogledat ću vam kujicu.

– Vi ste veterinar? – pitao sam oprezno.

Ne, veterinarka – odbrusila je, a ja sam se nasmiješio. Iz nekog čudnog razloga svidjela mi se njezina arogancija i grubost. Poslušno sam krenuo prema automobilu, a ona me pratila u stopu.

– Ja sam Fabijan – predstavio sam se kad smo napokon sjeli u automobil.

– Lucija – uzvratila je kratko.

– No, mislim da sad baš i nije pravo vrijeme za upoznavanje, krenite!

Ne sjećam se kako sam nas dovezao do ambulante. Cijelim sam putem drhtao. Ta neznanaka opasno je djelovala na mene od prvog trena. Bio sam prilično isfrustriran što sam ostavio tako loš dojam na nju. Nije bila pričljiva i nije skrivala prijezir prema meni. Brzo je izvadila ključ i otključala vrata ambulante na kojoj je pisalo da nedjeljom ne rade.

– Pričekaj ovdje u čekaonici – rekla je zapovjednim tonom, a ja sam poslušno sjeo. Iznutra sam čuo Lunino tužno cviljenje. Ne znam koliko dugo je trajao pregled jer sam neprestano smišljao kako da se iskupim u njezinim očima. Skupljao sam hrabrost da joj ponudim da večeramo skupa. Učinio bih bilo što da izađe sa mnom!

– Luna joj je ime? – pitala je kad je izašla s Lunom u naručju. Nijemo sam kimnuo glavom.

– Je li sve u redu s njom? – približio sam se i dodirnuo Luninu glavu. Pri tom sam nehotice dodirnuo Lucijinu meku ruku. Osjetio sam žmarce po cijelom tijelu. Nevjerojatno kako je djelovala na mene! Kao struja.

– Sve je u redu, samo je premorena i očito je dehidrirana. Vodite računa da pas redovito jede i pije i bit će sve u redu. Ako niste sigurni da to možete, radije ga vratite u prihvatilište! – rekla je.

Znači sami ste? Nemate nikoga?
Okrutni ste prema meni – rekao sam fokusirajući joj oči. I tada sam ugledao da se pokolebala. Pogled joj se smekšao i znao sam da je pravi trenutak da poduzmem nešto više. Osjetio sam da unatoč svojoj odriješitosti ni ona nije ravnodušna spram mene.

– Koliko sam vam dužan? – nisam skidao pogled sa njenog. Uznemirila se još više.

– Ništa mi niste dužni, spašavala sam životinju, ne vas. Učinila sam to zbog Lune – uvjeravala me.

– Znam, ali ja vam se moram nekako odužiti – inzistirao sam.

– Odužit ćete mi se tako da se valjano pobrinete za nju. Lijepo je od vas što ste je spasili iz prihvatilišta – priznala je.

Nećete pristati na večeru, jel’ tako? – nasmiješio sam se.

– Ne – odbrusila je.

– Ali ni ja neću odustati, moram vas uvjeriti da nisam tako loš kako se čini na prvu – potražio sam znakove kolebljivosti na njezinom licu, no ovoga puta nije ih pokazala.

– Gubite vrijeme sa mnom, previše sam zaposlena da bih izlazila s nekim.

– Znači, sami ste, nemate nikoga? – bio sam uporan. Umjesto dogovora pokazala mi je vrata. Poslušno sam krenuo za njom.

A sada budite dobar vlasnik i otiđite – zamolila je.

Ostao sam gledati kako se udaljuje zanaosno njišući bokovima. O kako sam je samo želio! Obećao sam samome sebi da neću odustati. Pročitao sam broj telefona na ulaznim vratima i upamtio ga. Nazivao sam je danima, no odbijala se javiti. Govorili bi mi da je nema ili da ima hitan slučaj. No nisam se dao, odlučio sam je pričekati pred ambulantom nakon smjene. Iznenadila se kad me ugledala.

– Jesam li bio dovoljno uporan da izađeš sa mnom? – pitao sam smiješeći se.

– Prije bih rekla da si dosadni davež – odbrusila je.

– Samo ti se želim odužiti, nehajno sam slegnuo ramenima. Uzdahnula je i napravila kratku stanku.

– U redu, ali uz uvijet da me nakon toga ostaviš na miru – tobože ljutitio je preklopila ruke.

Ako tako budeš željela! Vjeruj mi, nećeš požaliti zbog svoje odluke – obećao sam samouvjereno. Odmahnula je rukom.

– U redu, kad je ta večera? pitala je iznervirano.

Konačno sam iskamčio čvenk
Sutra dolazim po tebe, za svaki slučaj. Da se ne predomisliš … – pribiližio sam joj se i poljubio je u obraz. Zabezeknuto me gledala.

– Jedva čekam sutra nasmiješio sam se vragolasto i udaljio se mašući joj na pozdrav. Neko je vrijeme gledala za mnom a onda i sama krenula prema svom automobilu. Odmahivala je glavom u nevjerici, pretpostavljam zbog moje upornosti.

Slijedećeg dana potrudio sam se sve izvesti kavalirski. Bio sam pristojan i cijelu sam večer pozorno slušao o njezinim planovima za budućnost. Bila je veoma ambiciozna, no previše usredotočena na posao za moj ukus.

– A što je s ljubavlju? – pitao sam u jednom trenutku. Nijemo je slegnula ramenima.

– Tu ne pravim planove i ne razmišljam o tom. Posao je moja ljubav!

– Zar ne želiš obitelj? – pitao sam znatiželjno.

– Ne znam – iskreno je priznala. Večer je stvarno protekla ugodno i još više sam je želio. Jako mi se sviđala. Njezina se arogancija izgubila i vrlo brzo smo razgovarali kao prijatelji. Ispričao sam joj nekoliko dogodovština iz vlastitog života što ju je veoma razvedrilo. Osjećao sam se odlično! Nisam je trebao dugo nagovarati da se ponovno vidimo.

– U redu, ali ne mogu ti obećati ljubav i romantiku – šalila se.

– To ćemo još vidjeti priprijetio sam joj tobože ljutito.

Naši slijedeći susreti sve su nas više zbližavali, no Lucija se teško prepuštala emocijama. Ponekad me nazivala ljigavcem i nasrtljivcem. Odbijala je ući u vezu sa mnom, no ja nisam odustajao sve dok napokon nije pristala. Trajalo je nekoliko mjeseci dok je nisam pridobio i doista se isplatilo. Obožavao sam je, mislim da nikada nije bila svjesna koliko jako! Kroz nepunih dvije godine zaprosio sam je, a ona je pristala. Voljela je i ona mene, no uvijek sam osjećao nekakvu suzdržanost koja bi se ispriječila među nama.

Uselili smo u moj stan, budući je ona živjela s roditeljima. Luna ju je ionako voljela i bez problema prihvatila kao novog člana obitelji. Želio sam da što prije zasnujemo obitelj, no stvari se nisu odvijale kako sam zamislio. Lucija nikako nije mogla zanijeti. Nakon mnoštva liječničkih pregleda ustanovilo se da smo oboje zdravi i da ne postoji realna zapreka da imamo dijete. To je unijelo trzavice u naš odnos, no ja sam se nadao kako će se sve ispraviti. Nakon pet godina bezuspiješnog začeća pokušali smo i s umjetnom oplodnjom, međutim ni to nije dalo rezultate. Do trećeg mjeseca trudnoće bi pobacila.

– Ja više ne mogu – požalila se nakon niza neuspijelih pokušaja.

– Ali moramo biti uporni – uvjeravao sam je.

– Pritišćeš me, shvati da više ne želim, ne mogu. Umorila sam se od svega toga – žalila se.

– Možda ne želiš imati dijete – frustrirano sam primjetio.

– Možda imaš pravo. Osim toga, imamo Lunu, ona je naša beba.

– To je glupo, Luna nije naše dijete! Ona je pas! – bunio sam se.

– U stvari htjela sam ti još nešto reći – oklijevala je.

– Što?

– Odlučila sam upisati specijalizaciju za gmazove – rekla je u jednom dahu.

– Vraćaš se učenju? – pitao sam u nevjerici.

– Da, pružila mi se prilika da se zaposlim na Institutu, u laboratoriju – uzbuđeno je govorila.

– Ti se šališ!? A obitelj? – pitao sam šokirano.

– Žao mi je, dala sam sve od sebe. To je ionako oduvijek bila tvoja želja – oprezno je rekla.

– Da, izgleda da je tako. Uvijek ja forsiram obiteljske vrijednosti.

– Pokušaj me razumijeti, ja želim napredovati. Nisam poput tebe i ne mogu biti zadovoljna na istom radnom mjestu dvadeset godina – nervozno je rekla.

– Ja sam samo običan referent, nije baš da imam prilike napredovati – poažlio sam se.

– O tome si trebao razmišljati ranije.

– Odjednom ti je važno da sam visoko obrazovan? – čudio sam se, a ona je ušutjela.

– Ja mislim da pristojno zarađujem i kao običan referent – konstatirao sam.

– Valjda – prošaputala je – uglavnom, ja nastavljam dalje, slagao se ti s tim ili ne!

Kako si mi samo nedostajala
Glasno sam zalupio vratima kad sam napustio sobu. Naši odnosi nakon toga prilično su zahladili. I ja sam se prestao truditi oko našeg odnosa, no i dalje sam je silno volio. Uvečer kad bi legli nije bilo zajedničkih tema za razgovor, Lucija bi stalno proučavala svoje knjige. Često je bila odsutna od kuće. Postajao sam sve usamljeniji i ogorčeniji.

– Slijedeći tjedan putujem u Njemačku. Imamo predavanja o pronalasku nekih novih protuotrova – rekla je jedne večeri kad smo legli u krevet. Šutio sam.

– Jesi li me čuo? – pitala je oprezno.

– Aha, čuo sam. Koliko ostaješ? – pitao sam i sakrio lice od nje stisnuvši rukom rub jastuka. Neka bolna praznina obuzela je cijelo moje biće kad je rekla da će otići. Do tada se nismo nikada odvajali. Pomislio sam da to možda i nije tako loša ideja, možda ćemo se zaželjeti jedno drugog. Možda će je to navesti da poželi dijete.

– Dva tjedna – kratko je rekla.

Nisam više ništa pitao. Kad je otišla, stan je bio prazan i sablasan. Iako nismo puno komunicirali u posljednje vrijeme, silno mi je nedostajala. Osjećao sam njezin miris posvuda. To vrijeme podsjetilo me da se i dalje moram truditi da naša ljubav ne ugasne. Budući nismo imali djece, bojao sam se za opstanak našeg braka.

Dani su presporo prolazili. Na dan njezinog povratka pričekao sam je na aerodromu. Obuzela me silna toplina kad sam ugledao njezinu svijetlu dugu kosu kako joj zaklanja lice. Ogledala se okolo tražeći me. Mahnuo sam joj smiješeći se. Nisam oklijevao, prišao sam joj i snažno je zagrlio. Izgledala je sretno i smireno. Povjerovao sam da sam joj nedostajao.

– Kako si mi samo nedostajala! – rekao sam ganuto. Pogledala me smiješeći se.

– Znam – odgovorila je.

– Kako je bilo? Jesi li zadovoljna? – pitao sam zantiželjno.

– Odlično! Još malo pa je sve gotovo, vrlo brzo ću i specijalizirati! – rekla je vedro.

– Slušaj, puno sam razmišljao o nama i razumijem koliko ti je ovo važno … – započeo sam s dugim uvodom – čekat ću koliko god bude potrebno, ionako mi je najvažnije da ti budeš sretna. Kad sve ovo završi, možemo ponovno pokušati s oplodnjom – nisam ni uspio završiti što sam želio reći.

– Fabijane! – prekinula me. Pogledala me pomalo oštro. Ja ne želim dijete! – izbacila je to iz sebe s uzdahom olakšanja. Tupo sam gledao u nju i tek tada shvatio da zato metoda začeća nije ni uspijela. Ona iskreno nije željela biti majka.

– Moja ljubav su životinje i ja ne želim rađati. Eto, napokon sam ti to rekla. Žao mi je što sam te povrijedila, ali ne mogu. Shvaćaš li!?

– Ne budi ishitrena! Zar je aerodrom mjesto na kojem se raspravlja o ovakvim stvarima? – pitao sam ne mogavši prihvatiti istinu.

– Pobogu, možeš li ti bar jednom čuti što ti govorim!? Ne želim biti majka, nikada!

Vožnja prema kući protekla je u tišini. Svi moji planovi našeg zbližavanja propali su. Jaz među nama postao je nepremostiv. Lucija je sve više izbjegavala dolaziti kući. Nakon što je završila specijalizaciju, vrlo brzo se zaposlila na Institutu. Sada je radila i duže jer se htijela dokazati. Posao je doista bio njezina prava ljubav. Tamo je bila najsretnija. Kad god bih je nazivao u glasu bih čuo da je sretna. Kad bi došla kući njezino lice poprimilo bi nesretnu notu. Što sam se više trudio da je usrećim, to smo se više udaljavali. Možda sam trebao odustati već davnih dana kad me nazivala dosadnim i ljigavcem, gorko sam pomislio. Osjećao sam duboku ranu u grudima, za koju sam slutio da neće tako lako zarasti. Uzalud sam smišljao načine kako da je ponovno osvojim. S druge strane, nisam joj mogao zamjerati. Od samog početka me uvjeravala da joj je posao najvažniji.

Pristao sam na život bez djece
Jedne večeri potrudio sam se i rezervirao nam karte za kazalište. Lucija je ušla oprezno i tiho u stan. Čelo i oči izgledali su joj naborano i zabrinuto. Veselo sam joj saopćio za izlazak, no umjesto vedrine dočekao me njezin prijekorni glas.

– Ma čemu sva ova farsa Fabijane!?

– Ne razumijem. Silno se trudim da ovo uspije, Lucija. Ti mi nimalo ne olakšavaš – rekao sam joj jetko.

– Nemoj se truditi. Taj tvoj trud me oduvijek izluđuje. Nikada mi se to nije dopadalo – nije me štedjela.

– Ti želiš svađu? – pitao sam je ogorčeno.

– Ja … želim da se raziđemo – oklijevala je. Šokirano sam je gledao ne mogavši povjerovati što čujem.

– Ne budi luda, nikad te neću pustiti – rekao sam unezvjereno.

– Ja ću napustiti tebe.

– Ali zašto, ovo je samo prolazna faza. Evo, pristajem i na život bez djece, samo da budem uz tebe – doslovno sam bio na koljenima.

– Ustani, izgledaš smiješno! – odbrusila je.

– Ne mogu živjeti bez tebe – zajecao sam poput kakvog slabića. Ogolio sam dušu pred njom, a ona ju je pogazila.

– Viđam se s drugim muškarecm, u stvari volim ga – rekla je i sama drhteći. Izvukla je ruke iz mojih dok sam ih pokušavao dohvatiti kao zadnju slamku spasa. Mislio sam da će me srce izdati od boli i poniženja.

– Ubijaš me – rekao sam promuklim glasom – sve bih učinio za tebe, zašto mi to činiš!?

– Volim ga i sve ću učiniti da budem s njim – obrisala je suze koje su nekontorlirano krenule niz njezino lice.

– Ovaj put ti neću popustiti Fabijane, želim razvod – rekla je odlučnim glasom.

– Koliko dugo traje ta tvoja afera? – pitao sam bjesno.

– Dovoljno dugo da znam što želim.

– Nemoj se prenagliti … Tko je on? – protresao sam je za ramena.

– Pusti me, boli me! – zajecala je. Naglo sam odmaknuo ruke zbog njezine reakcije. Nisam bio svjestan da je previše stišćem.

– Ti znaš da ti ja nikada ne bih naudio – rekao sam molećivim glasom.

– Znam – složila se.

Pusti je, stari, nije tog vrijedna
Razmisli Lucija, molim te. Evo, pristajem i na to da ti dam vremena, samo me nemoj napustiti – molio sam.

– Koliko nisko možeš pasti!? – rekla je s prezirom.

– Da, slabić sam – priznao sam ponovno.

– Pristao bi na to da budem s obojicom u isto vrijeme, samo da te ne napustim? – pitala me s dozom gađenja. Nijemo sam kimnuo.

– Žao mi je, morat ćeš se pomiriti s tim da te više ne volim – smireno je dodala.

– Nikad ti neću dati razvod ako me napustiš – rekao sam glasom koji je i meni samom bio neprepoznatljiv. Pogledala me i prošla mimo mene kao da ne postojim.

Slijedeći su dani donijeli silnu patnju. Gledao sam je kako dolazi i odlazi od kuće ne mareći za mene. Kao da naše ljubavi nikada nije niti bilo. S gorčinom sam pomislio kako je sigurna u svoju novu ljubav, a ja sam se itekako morao potruditi da bih je osvojio. Možda je doista bila u pravu kad je govorila da je sada sigurna da voli. O meni nikada tako nije pričala, uvijek me odbijala kao da je znala da me neće moći voljeti. U sebi sam se nadao će s vrmenom njezina zaljubljenost proći, no jako sam se prevario. Lucija je bila takva, kad bi zagrizla nije puštala!

Preko nekih zajedničkih prijatelja potrudio sam se raspitati o tom čovjeku. Želio sam razgovarati s njim i vidjeti kakve su mu namjere. Isto tako želio sam ga opaliti posred lica jer mi je preoteo ženu. Saznao sam da radi u istom laboratoriju kao i Lucija. Zvao se Marko. Budući sam znao za većinu ljudi koji su tamo radili, to je mogao biti netko noviji na poslu. Metodom eliminacije i nekih nagađanja uspio sam saznati da Lucija u posljednje vrijeme s njim provodi puno vremena. Zajedno su radili na usavršavanju nekog novoga zmijskog protuotrova. Shvatio sam da su djelili istu strast prema poslu. Jednog popodneva pričekao sam skriven blizu Institita. Bio sam dovoljno daleko da me ne primjete, a opet dovoljno blizu da ih mogu vidjeti. Izašli su zajedno čavrljajući i izmjenjujući osmijehe. Dodirnuo joj je kosu, a ona se izmaknula oprezno se ogledajući oko sebe. Ironično sam se nasmiješio jer mi se to učinilo glupo. Ionako sam sve znao, ovo je bila predstava za kolege na poslu. Nije željela da se priča o njoj kao o preljubnici.

Ne moram pričati kako sam se osjećao dok sam je gledao kako uživa u pažnji drugog muškarca. Tupa bol proparala mi je srce i mislio sam da ću sam sebi iskočiti iz kože. Povukao sam žestoko dim cigarete i jako se zakašljao. Pogledao sam svoje gotovo plave prste. Predpostavio sam da su takvi od nikotina. Potražio sam prvi kafić kako bi se bar malo sabrao i smirio. Bio sam potpuno izgubljen, zamagljenog pogleda buljio sam u čašu koju sam grčevito stiskao u ruci. Osjećao sam se i fizički i psihički loše. Nazvao sam svog najdražeg prijatelja Toma.

– Ma pusti je stari, nije ona tog vrijedna – uvjeravao me čim mi se pridružio.

– Ne mogu – rekao sam promuklim glasom.

– A nije još odselila? – pitao je.

– Nije.

– Čudno … I što ćeš učiniti? – znatiželjno me pogledao Tom.

– Ne znam, razbit ću tom tipu njušku – procijedio sam s mržnjom. U tom trenu osjetio sam kako me probada u grudima, no to sam pripisao svojem uzbuđenju i stresu. Srce mi je nabijalo prebrzo. Udahnuo sam nekoliko puta da se smirim.

Te večeri opio sam se toliko da nisam mogao stajati na nogama. Bilo mi je lakše podnijeti bol u pijanom stanju, nego trijeznom. Bio sam začuđen što se Lucija još uvijek nije odselila, ali to mi je ujedno davalo nadu da možda još uvijek nije sigurna hoćemo li se razvesti. No ipak nije prošao dan a da me nije podsjetila da se nije predomislila. Kako bih podnio situaciju u kući sve sam se češće opijao. Lucija je sve to stoički podnosila i u kući se i dalje ponašala kao poslušna supruga. I dalje je kuhala i čistila, a kad nije stizala zvala bi domaćicu. Zbunjivalo me njezino ponašanje jer mi je jasno dala do znanja da me ne može podnijeti.

– Mrzim te jer mi zagorčavaš život i spriječavaš me da budem sretna – rekla je jedne večeri kad me zatekla polupijanog kako spavam u dnevnom boravku. Pokušao sam se osoviti na noge, no nisam uspijevao. Te večeri nekoliko sam puta povraćao. Osjećao sam se toliko loše da slijedećeg dana nisam mogao na posao. Budući Lucije nije bilo, zamolio sam Toma da me odveze u bolnicu.

– Nema problema, odmah stižem – rekao je pomalo uplašeno. Kad me ugledao nije se mogao načuditi koliko loše izgledam.

– Pa ti goriš – rekao je kad mi je pipnuo čelo.

– Da nazovem Luciju? – pitao sam i sam pomalo uplašeno. Sam sebi sam se zakleo da više neću piti.

– Ne budi lud, ionako je nije briga.

Imao je pravo, poslušao sam ga i sjeo pored njega u automobil. U hitnoj službi odmah su me primili i izvadili mi krv i mokraću. Čekali smo nekoliko sati dok nalazi ne budu gotovi. Bio sam toliko slab da nisam mogao sjediti. Osoblje mi je donijelo pomoćni ležaj. Potonuo sam u neko stanje između agonije i jave. Počeo sam buncati. Slijedećeg se ne sjećam, osim da sam se probudio u bolničkoj sobi. Pogledom sam potražio neko poznato lice, no uzalud. Bio sam sam u sobi sa još jednim praznim ležajem. Usta su mi bila suha i žudio sam za tekućinom. Ne znam koliko sam dugo žeđao i čekao nekog da se pojavi. U jednom trenu ušla je sestra i obratila mi se.

Oh, budni ste! Evo vam malo vode, samo nemojte naglo. Došli ste u zadnji tren, trovanje je bilo jako – rekla je odmahivavši glavom u nevjerici. Posramio sam se jer sam pomislio da sam popio toliko da je došlo do trovanja želuca.

– Jeste li mi ispumpavali želudac? – pitao sam oprezno.

– To biste se sjećali, vjerujte! – nasmiješila se sestra.

Gdje sam mogao progutati otrov?
Bio sam tog uvjerenja sve do slijedećeg jutra kad se pojavio doktor u viziti.

– A … Vidim da ste malo bolje – rekao je zadovoljno. Posramljeno sam pogledao u pod i šutio. Bili smo sami.

– Recite mi, jeste li na poslu u doticaju sa bilo kakvim otrovima ili nešto slično? – gledao me ispitivački dok je listao papire.

– Ne, radim kao referent u uredu.

– Hmmm … – djelovao je zamišljeno neobično, – u vašoj mokraći pronašli smo tragove arsena.

– Molim!? – povikao sam iznenađeno.

– Mišomor, na neki način ste unijeli u svoj organizam taj otrov. Radi se o vrlo minimalnim dozama, no dovoljno velikim da izazovu poremećaj u radu srca, što se dogodilo kod vas – gledao me oprezno.

– Ne mislite valjda da sam ga sam uzeo!? – preneraženo sam ga pogledao.

– Ne mislim, samo vam govorim da ste nekako progutali taj otrov. Nekoliko trenutaka nisam mogao progovoriti ni riječi. A onda mi se odjednom slika izbistrila. Lucija! Ona je to učinila, nema što drugo biti. Ona se najbolje razumije u otrove. Htjela me otrovati jer joj nisam dao razvod.

– Molim vas da me ostavite samog – iznenada sam zamolio doktora, na što me on zbunjeno pogledao.

– Jeste li dobro? – pitao me.

– Nikada nisam bio bolje – pomislio sam i suprotno tome kimnuo glavom. Nisam mogao vjerovati da je Lucija bila u stanju to učiniti samo da bih joj dao razvod. Njezina krhka figura, ljubav prema životinjama, sve se to nije slagalo s profilom ubojice. Ubojica je bila jer me pokušala otrovati, to jest sustavno me trovala. To je objašnjavalo moje iznenadne osjećaje slabosti, lupanje srca, a da ne govorim o ispadanju kose posljednjih mjeseci. Sve sam to pripisivao svojoj slaboj psihi i šoku jer me ona više ne voli.

– Kako sam bio glup i slijep! – pomislio sam ogorčneo. Lucija mi je svega jednom došla u posjet ispričavajući se da je u velikoj gužvi.

– U redu je – bio sam suzdržan prema njoj. Nisam je još htio suočiti sa činjenicama.

– Ako bude trebalo, domaćica će se brinuti nekoliko dana o tebi kad dođeš kući. Sama je to predložila – usiljeno se smiješila. Njezine oči sada su bile sasvim drugačije, u njima nije bilo ni trunke suosjećanja za nekada voljenog muža. Jedva je čekala da izađe iz sobe. Zamolio sam je da ode jer sam preumoran.

– U redu, vidimo se kod kuće – rekla je na odlasku.

Ne možeš mi ništa dokazati!
Jedva sam čekao da izađem iz bolnice da se suočim s njom jer ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme za raspravu. Nakon tjedan dana pušten sam iz bolnice. Kako sam i pretpostavio, Lucija nije bila kod kuće. Dočekala me domaćica Jasna.

– Dragi gospodine, nadam se da ste sad bolje – rekla je suosjećajno. Nasmiješio sam se jer je pokazala iskrenije suosjećanje od moje žene.

– Jeste li gladni? Gospođa je prije odlaska na posao skuhala varivo sa suhim mesom da vas dočeka. Rekla je da vam je to omiljeno – rekla je ljubazno. Osjetio sam grč na spomen toga da je Lucija kuhala.

– Ne, hvala Jasna, radije bih da vi ispečete palačinke, ako vam nije problem.

– Ma naravno da nije, samo se vi odmarajte, sad ću ja.

– Gdje je Luna? – pitao sam željan vidjeti svog dragog psa.

– U kuhinji je. Čeka svoju hranu dovikivala je domaćica iz kuhinje.

– Ne, zločesti pas, ostavi to govorila joj je Jasna vičući na Lunu. Fućnuo sam a Luna je oblizivala još vlažnu njušku. Očito je dohvatila nešto sa stola i pojela. Morao sam se nasmiješiti njezinoj nepromjenjivoj psećoj pohlepi. Ubrzo se stanom proširio miris palačinki. Iako sam bio sretan što sam kod kuće, morao sam brzo djelovati. Nisam više smio jesti hranu koju je kuhala Lucija, to je bilo preopasno. Tko zna u koje je sve namirnice stavila otrov? Čekao sam je da dođe kući kako bi se napokon suočio s njom.

Vratila se kasno. Ustao sam i pristojno je pozdravio.

– Oh, bolje si! – rekla je s lažnom vedrinom.

– Da, na sreću jesam. Ili na tvoju nesreću? – pitao sam ironično.

– Što to govoriš!? – skrenula je pogled u stranu.

– Jesi li razgovarala s mojim liječnikom dok sam bio u bolnici? – pitao sam znatiželjno.

– Nisam imala prilike. Kad sam pronašla vremena, on je bio zauzet. Tako je to s liječnicima – našalila se.

– Lucija, prekini tu igru! Skoro si me ubila! – više nisam oklijevao s optužbama.

– Što ti je!? Pa ti si sasvim poludio – rekla je iznenađeno.

– Pronašli su mi mišomor u krvi! Jedino tko je to mogao učiniti si ti, to je tvoje područje. Stručnjak si za otrove – približavao sam joj se bijesno sijevajući očima.

– Ti si paranoičan. Ja radim samo s otrovima gmazova.

– Ne glumi Lucija, znam da si to učinila.

– Ne znam samo kako bi to dokazao! – narugala mi se.

– Nadam se samo da nikada nećeš doživjeti to što sam ja doživio. Žena za koju bih dao život me sustavno truje mjesecima! – povisio sam glas.

– Ti si lud!

– Tako si mislila iskamčiti razvod ili je to bio jedini način da me se riješiš? Htjela si me ubiti? – gledao sam kako joj se nesigurnost pojavljuje na licu.

– Nije istina – negirala je uporno. Nisam je mogao slomiti.

– Toliko ga voliš, zar ne? Baš kao što sam i ja tebe volio – ogorčeno sam dodao.

– Volim ga, to nisam nikada skrivala.

– Slobodna si, Lucija, odlazi rekao sam joj glasom slomljenim od bitke sa samim sobom.

– Molim!? – pogledala me u čudu.

– Dajem ti razvod, dobila si što si htjela. Puštam te i nadam se da te je vrijedan – dodao sam. Zatvorio sam vrata sobe i ostavio je zatečenu. Nisam više ni dana htio provesti s tom luđakinjom! Sljedećeg jutra Lucija je već rano otišla na posao, a kako sam još bio na bolovanju odmarao sam se. Za svaki slučaj naručio sam hranu iz restorana. Pozvao sam Lunu da je podjeli sa mnom no iz nekog razloga ona nije bila zaintersirana za obrok. Ubrzo je i povratila. Mislio sam da se prejela, a onda mi je sinulo da je jučer pojela obrok sa stola. Mora da je bilo nešto što je skuhala Lucija. Uzeo sam je u naručje i hitro se uputio u ambulantu za životinje.

U onu istu u koju me nekad davno odvela Lucija. Gledao sam beživotno Lunino tijelo. Disala je, to je bito evidnetno, no što ako je bila otrovana!? Ubrzano sam utrčao unutra i objasnio da je pas nešto pojeo na livadi kako bih izbjegao neugodnosti. Izvadili su joj krv i na žalost pronašli u njoj isto ono što su pronašli u mojoj. Hrana koja je bila namijenjena meni, pojela je Luna.

Od sada pričamo preko odvjetnika
Bio sam slomljen jer sam obožavao Lunu. Unezvjereno sam odlutao do Instituta gdje je radila Lucija. Brzo sam je pronašao. Začuđeno me gledala jer ono što sam osjećao vjerno se ocrtavalo na mom licu. Približio sam joj se savim blizu. Nije me bilo briga što drugi gledaju u nas. Pružio sam ruku i pred svima je pljusnuo. A onda se pojavio njezin spasitelj Marko i odgurnuo me. Odmjerio sam ga s mržnjom i gnušanjem. Odgovarali su jedno drugome savršeno. U bijesu sam se uspio obraniti i ja sam odgurnuo njega tako da je pao i porušio nekoliko staklenih epruveta.

– Ti si luđak! – povikala je Lucija i prišla svom ljubavniku kako bi mu pomogla.

– Ti si ubojica! Ubila si Lunu! – priprijetio sam joj prstom. Preneraženo me gledala.

– Da, uginula je. U krvi joj je pronađen mišomor, baš kao i meni – vikao sam poput luđaka.

– Livada je puna tog otrova, svugdje ga je mogla progutati – branila se.

– Ne, progutala ga je s jučerašnjim ručkom. Očito nije mogla podnijeti dozu koja je bila meni namijenjena. No ti si stručnjak na tom području i nadam se da ćete ti i gospodin biti sretni i uspiješno trovati sve one koji vam se nađu na putu – vikao sam. Voljeni ju je gledao s dozom gađenja i prijezira. Bilo je očito da nije imao pojma što je Lucija kadra učiniti kad joj netko stane na put.

– Ne slušaj ga, laže! – viknula je gledajući suznih očiju u mene.

– Od sada ćemo komunicirati preko odvjetnika – rekao sam joj odriješito.

– Što je s mojim stavrima? – pitala je plačnim glasom.

– Bit će na ulici, osobno ću ih izbaciti – okrenuo sam se i teatralno izišao. Znao sam da sam joj poljuljao karijeru i uprljao obraz. To je bilo ono što je najteže podnosila.

Nikada više nisam pitao za nju. Kasnije sam čuo da više nije u vezi s Markom i da je otišla sa Instituta. Na žalost, nisam mogao dokazati da me trovala i da je otrovala moju nedužnu Lunu. Jadna životinja! Ljubav koju sam nekad osjećao prema njoj ugasila se onog dana kad sam saznao za što je moja “najmilija” sposobna. Pravi monstrum. I dan danas se borim s time da joj oprostim, ali ne zato što bih joj želio pružio drugu priliku, već zato da nastavim živjeti u miru i bez tog tereta. Možda jednom pronađem snagu i za to.