Iz kome mi se vratio kao drugi čovjek

Kaže se da se dobre stvari ne događaju preko noći, ali u mom slučaju nije bilo tako. Mada, pomalo je neprimjereno dobrom nazvati prometnu nesreću u kojoj je moj suprug mogao izgubiti život. Antine ozljede glave bile su toliko ozbiljne da su liječnici sumnjali da će preživjeti, ali uspio je i vratio se kao posve drugačiji čovjek. Naš je brak bio u krizi već nekoliko godina. Zašto smo Ante i ja usprkos svemu ostali zajedno toliko dugo, ne mogu objasniti. Čak ni dobrobit djece nije mogla biti opravdanje. Djeca su vjerojatno patila gotovo jednako koliko i mi, možda čak i više. Da se nije dogodila prometna nesreća, vjerojatno ne bismo izdržali zajedno više od mjesec dana.

Djeca su već bila u krevetu, a i ja sam baš odijevala spavaćicu kad je zazvonio telefon. Sućutan glas medicinske sestre javio mi je da je moj suprug doživio prometnu nesreću. Nisu mi bili spremni dati više informacija telefonom. Rekli su samo da je živ i zamolili me da dođem što prije.

Bilo mi je odmah jasno da se dogodilo nešto ozbiljno. Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu kako bih je zamolila da ostane s djecom dok ja odem u bolnicu. Iako su Jan i Maja bili dovoljno veliki da ostanu sami, nisam željela da se sutradan probude i ne zateknu nikoga kod kuće. Nisam znala kada ću se vratiti niti sam ih željela buditi iz prvog sna da im kažem da im je otac stradao.

Renata je došla za manje od pola sata. Već sam bila odjevena kada je pozvonila i ispričavši joj u nekoliko riječi ono što sam doznala od bolničarke, sjela sam u auto i pojurila pustim ulicama.

Sva ta žurba nije mi pomogla jer je liječnik koji mi je mogao prenijeti informaciju o Antinu stanju bio u operacijskoj dvorani pa sam ga morala čekati. Vrijeme se pretvorilo u beskonačnu neizvjesnost. Prolazio je sat za satom, a liječnik se nije pojavljivao, operacija se otegla dulje nego što su planirali.

Zora je već zarudjela kada je liječnik umorna koraka izašao iz operacijske dvorane. Spustio se na stolac pokraj mene i duboko uzdahnuvši rekao:

– Ne mogu vam ulijevati lažnu nadu – bio je izravan. – Vaš suprug je još uvijek u kritičnom stanju. Ako preživi, trebat će proći neko vrijeme kako bismo sa sigurnošću mogli otkriti kolika su oštećenja na mozgu. Nekoliko dana držat ćemo ga u umjetno izazvanoj komi. Kada ga povratimo, učinit ćemo pretrage koje će nam dati jasniju sliku o njegovu stanju.

Njegove su me riječi ostavile posve praznom i tupom. Vjerojatno se svatko osjeća tako u takvim situacijama. Nije to posljedica bezosjećajnosti, već šoka i osjećaja potpune bespomoćnosti.

– Sestra će vas otpratiti u šok sobu da vidite supruga, a nakon toga pođite kući i pokušajte se odmoriti. Sada možemo samo čekati – rekao je liječnik.

Sućutno me je potapšao po ruci, pozvao sestru i pozdravivši se, nestao iza vrata odjela.

– Gospođo, pođite sa mnom rekla je tiho medicinska sestra.

Osjetila sam kako mi noge podrhtavaju dok sam je slijedila poput izgubljena djeteta. Ustuknula sam ugledavši muža na bolničkom krevetu prikopčanog na brojne aparate. Vidjela mu se samo glava, ali i ona je bila sva u zavojima. Oči su mu bile sklopljene, ležao je nepokretno kao da u njemu nema ni tračka života. Da aparati nisu otkucavali njegove životne funkcije, pomislila bih da nas je zauvijek napustio. Ostala sam tako stajati nekoliko trenutaka pokraj njegova kreveta ni sama ne znajući što bih. Od šoka čak nisam mogla ni plakati. Teško je zamisliti da netko s kime ste još prije neki dan sjedili za stolom, smijali se, pričali ili se svađali, odjednom leži beživotno pred vama. Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra.

– Pođite se odmoriti. Cijelu ste noć proveli na hodniku. On još nekoliko dana neće biti pri svijesti. U dobrim je rukama, možete biti sigurni.

Djeca su bila budna kad sam se vratila. Renata im je već pripremila doručak. Kad sam se pojavila na vratima, sa zebnjom su podigla glave.

– Kako je tata? – poletjeli su mi u zagrljaj.

– Teško je ozlijeđen, ali je živ – rekla sam ljubeći ih. – Sigurna sam da će mu uskoro biti dobro. A sada požurite u školu, samo što nije osam.

Trudila sam se da ne osjete paniku u mome glasu i činilo mi se da je najpametnije da nastave s dnevnom rutinom kako se ne bi previše uplašili. Za strah i bol uvijek ima vremena ako dođe do najgorega.

– Što je s Antom? – upitala je Renata kada su djeca otišla.

– Ima teške ozljede lubanje koje su vjerojatno uzrokovale ozbiljna oštećenja mozga. Kolika su, liječnici mi ne mogu sa sigurnošću reći. Čak nisu sigurni hoće li preživjeti.

Osjetila sam kako su mi suze potekle niz lice. Iako je bilo trenutaka kada sam mislila da u svom srcu za Antu više ne mogu pronaći tople osjećaje, odjednom me preplavila tuga. Bilo je strašno to što mu se dogodilo, nitko to ne zaslužuje.

Kada je Renata otišla, javila sam na posao što se dogodilo i da me neće biti izvjesno vrijeme. Koliko, ni sama nisam znala. Spustivši slušalicu, počela sam mehanički spremati stan iako mi je u glavi sve zujalo od umora. Moram se odmoriti, pomislila sam. Odvukla sam se u spavaću sobu i legla u krevet.

Pokušala sam zatvoriti oči, ali san mi nikako nije dolazio. Kroz glavu mi je prolazilo toliko misli. Najgore od svega bilo je to što uopće nisam razmišljala što će biti ako Ante umre. Za to sam imala već odgovor. Prije nesreće već sam bila donijela odluku da ću ga napustiti, bilo je samo pitanje dana kada ću to učiniti. Bila sam sigurna da ću se nekako snaći.

Umjesto misli o budućnosti, navirala su sjećanja na prošlost. Ante i ja upoznali smo se čistom igrom slučajnosti. Tog dana dogovorila sam se s prijateljicom za izlazak u kino. Kako je ona imala neke obveze, ponudila sam se da ću kupiti karte. Zvono je već najavilo posljednji poziv za ulazak u dvoranu, a nje još uvijek nije bilo. Snuždeno sam stajala pred opustjelim ulazom ne znajući bih li ušla sama ili se vratila kući. U tom času ugledala sam mladića kako prilazi blagajni na kojoj je blagajnica već brojila novac.

– Trebate li kartu? – izletjelo mi je. Začuđeno me je pogledao.

– Da, trebam.

– Imam jednu viška. Prijateljica mi nije došla – objasnila sam zamuckujući i pružila mu ulaznicu.

Mašio se za džep da izvadi novčanik.

– Ah, pustite, ne trebate mi platiti. Ionako bi propala – odmahnula sam rukom.

– Hvala – rekao je kratko i ušli smo u kino.

Sjeo je do mene, a ja sam cijelo vrijeme intenzivno osjećala njegovu blizinu. Nisam ga se usudila pogledati. Kad je film završio, nakašljao se i rekao:

– Mogu li vas u zamjenu za kartu, pozvati na piće.

Iako sam bila izenađena njegovim pozivom, ipak sam ga prihvatila. Nikada prije nisam izašla s nepoznatim muškarcem. Pretpostavljala sam da ćemo sjesti negdje u središtu grada gdje ima puno ljudi pa mi se to činilo u redu.

Te večeri Ante se pokazao kao simpatičan mladić i ugodan sugovornik. Doznala sam da je podrijetlom iz Dalmatinske zagore gdje mu žive roditelji, a on već nekoliko godina živi u Zagrebu i radi kao vozač u velikoj transportnoj tvrtki. Na kraju smo izmijenili brojeve telefona rastavši se s onim tako uobičajenim: čujemo se.

Ante je doista ubrzo nazvao i pozvao me na večernju šetnju koja je završila laganom večerom u simpatičnom podsljemenskom restoranu. Iziazak po izlazak i među nama se rodila ljubav koju smo nakon godinu dana odlučili okruniti brakom.

Prve godine prošle su nam kao i mnogim drugim mladim obiteljima. Ljubav nam je pomogla da prebrodimo probleme prilagođavanja na novi život, pa je došla trudnoća, rođenje Jana i Maje. Uz sve to trebalo je kupiti neki stan i stvoriti dom kako ne bismo do kraja života bili podstanari. Ante je tu najviše povukao. Često je odlazio na duge ture u inozemstvo koje su donosila više novca, a ja sam se trudila što više uštedjeti kako bismo imali za učešće, a poslije i za otplatu kredita.

Život nam je ubrzo upao u monotonu rutinu odlazaka na posao, brige oko djece, trčanja za obvezama. Ponekad smo imali manje razmirice, ali to je bilo posve zanemarivo.

Pokušala sam se sjetiti kada se sve promijenilo, kada je moj i Antin bračni brod ušao u nemirne vode. Sjetila sam se prvih većih sukoba među nama koji su započeli promjenama u Antinoj tvrtki. Nagla i stihijska privatizacija poduzeća u našoj zemlji nerijetko je završavala otpuštanjem velikog broja radnika. I Antina tvrtka našla se u tom procesu, a radnici su pokušali zaštiti svoja prava štrajkom. Nisu imali previše za izgubiti. Plaće su im stalno kasnile, pred mnogima je bio gotovo siguran otkaz i štrajkom su pokušali spasiti što se spasiti može. Živjeli smo od moje plaće kojom smo jedva pokrivali račune i najnužnije troškove. Svaki mjesec klizili smo u veći dug.

Ante je postajao sve nervozniji. Napetost i bijes koji su se skupljali u njemu dok je s ostalim štrajkašima tražio svoja prava najviše su se oslobađali kod kuće. Otresao se na mene i djecu više nego inače. Nije bila rijetkost da smo bili sretniji kada ga nije bilo kod kuće. Primijetila sam i da djeca traže izlike kako bi izbjegla boravak u kući kada je u njoj bio njihov otac.

Još kad je sve počelo, rekla sam Anti da je možda bolje da odmah potraži novi posao. Sumnjala sam da će tim štrajkom radnici išta izboriti. To ga je strašno razjarilo. Počeo je vikati da su on i drugi radnici stvorili tu tvrtku i da im je nitko sada neće oduzeti. Nakon toga suzdržavala sam se od komentara prepustivši mu da sam donosi odluke.

I ja sam se sve teže nosila s novonastalom situacijom. Znam da sam se na dan vjenčanja obvezala biti s njim u dobru i zlu, ali morala sam priznati sama sebi da se sve teže nosim s teškoćama u kojima smo se našli. Potpuno sam razumjela u kakvoj je situaciji Ante i mogla sam zamisliti kako se osjeća. Nije mi bilo teško ni raditi od jutra do mraka da uspijemo preživjeti od prvog do prvog, ali jednostavno nisam imala snage biti dežurni krivac za sve loše što mu se događa. Umjesto da se u svemu tome još jače povežemo, budemo jedno drugome podrška, počeli smo se udaljavati.
Situacija je postala još gora nakon završetka štrajka. Iako su dobili neka blijeda obećanja, prava stvarnost je bila da plaće nisu stizale, a nakon nekoliko mjeseci zaredali su otkazi. I Ante je dobio pismenu obavijest o otkazu. Tog se dana vratio kući pijan urlajući da ga je cijela ulica čula. Kad sam mu iduće jutro prigovorila zbog toga, grubo se obrecnuo na mene:

– Gledaj svoja posla, Ida.

Prijavivši se na burzu, neko je vrijeme sjedio kod kuće, ali kada jedan mjesec nismo mogli platiti račune jer su djeca krenula u školu i trebala nove knjige, a minusi na računima dosegnuli plafon, odlučio je potražiti posao. Kao vozač kamiona našao je privremeni posao u privatnoj tvrtki čiji ga vlasnik nije htio prijaviti i plaćati mu zdravstveno i staž, već je morao raditi na crno.

Ante nije imao previše izbora, morao je prihvatiti što mu se nudilo kako bismo barem malo smanjili dugove i lakše živjeli.

Znala sam da u njemu ključa vulkan nezadovoljstva, ali ni ja nisam mogla reći da uživam u svom poslu i da mi tamo cvatu ruže. Jednostavno sam prihvaćala situacije kako su dolazile i pokušala plivati u njima najbolje što sam mogla. Uvijek sam imala na umu staru poslovicu “Kolo sreće se okreće” i nadala se da će doći bolja vremena.

Bila sam svjesna da Antin poslodavac iskorištava svoje radnike do maksimuma i da umor i iscrpljenost još više povećavaju živčanu napetost moga muža. Djeca i ja već smo počeli hodati po kući na vrhovima prstiju jer mu je sve smetalo. Govorio je da će sve poslati k vragu, a ja sam ga preklinjala da se smiri i ne napušta ovaj posao dok ne pronađe drugi. Svaki put bi me nakon takvih razgovora pogledao s mržnjom i stisnuvši zube, odlazio zalupivši vratima.

Kao da se nad našim domom i obitelji nadvio tamni oblak kroz koji nije prodirala ni jedna svijetla zraka. Sada mi se čini da je sve ukazivalo na nesreću koja je bila pred nama. U svom očaju ozbiljno sam razmišljala da napustim Antu. Ni djeca ni ja više nismo mogli podnosti toliki pritisak. Strahovala sam od posljedica koje bi cijela situacija mogla ostaviti na njima. Oboje su popustili u školi, a primijetila sam da u bijesu sve češće preuzimaju obrasce očeva ponašanja. Za njihovo dobro morala sam ih maknuti.

Tada je stigao kobni telefonski poziv iz bolnice. Ante je iduće jutro trebao krenuti na put. Kad sam se vratila s posla, pripremila sam mu toplu odjeću i večeru, ali večer je bila dobro odmaknula, a on nije dolazio. Nisam znala kamo je otišao jer je izašao prije moga povratka s posla, a nije ostavio nikakvu poruku. Bila sam uvrijeđena tolikom neuviđavnošću. Iako sam bila svjesna da se zapravo izbjegavamo više nego što se trudimo razgovarati, ipak sam smatrala da bi bilo u redu da je barem došao na vrijeme da bude malo s djecom i sa mnom. Kad je prošlo deset sati, poslala sam djecu u krevet i sama se spremajući leći. Ni u snu nisam očekivala da ću za samo sat vremena gledati svog supruga posve nepokretnog na bolničkom krevetu ne znajući hoće li se ikada probuditi.

Bacila sam pogled na sat i vidjela da je gotovo podne. Zaspati ionako nisam mogla pa je bilo bolje da ustanem. Nazvala sam bolnicu da provjerim ima li kakvih vijesti, ali medicinska sesu koja se javila nije mi mogla reći ništa novo. Je li to dobar ili loš znak, pomislila sam smeteno.

Pripremila sam ručak, a kada su se Jan i Maja vratili kući, rekla sam im da ćemo popodne zajedno otići u bolnicu. Za ručkom su bili neobično tihi. I dok smo se vozili u bolnicu jedva da su progovorili riječ. Vidjela sam kako su izmijenili poglede ugledavši oca prikopčanog na aparate.

– Mama, čuje li nas tata? – upitao je Jan.

– Ne znam, zlato, liječnici kažu da je u komi.

– Ja sam čitala da ljudima u komi stalno treba pričati – umiješala se Maja. – Pisalo je da čuju glasove, ali ne mogu reagirati.

– I ja sam to čitala. U svakom slučaju tati ne može štetiti ako mu pričamo nešto lijepo.

Maja je prišla krevetu i primila oca za ruku. Jan je još uvijek stajao na pristojnoj udaljenosti. Nagonski sam osjećala da u njemu još uvijek postoji bijes i neprijateljstvo prema ocu koji u posljednje vrijeme nije bio najugodnija osoba. Bliskost koju su nekad imali gotovo se istopila. Ne sjećam se kada je Ante zadnji put poveo sina na nogometnu utakmicu ili izašao s njim na školsko igralište gdje su nekada s Janovim prijateljima i njihovim očevima znali igrati mali nogomet.

Šutke sam sjedila pokraj Antina kreveta prepuštajući djeci da prema vlastitim osjećajima priđu ocu. Maja je sjela na krevet i nešto mu pričala, Jan je cijelo vrijeme stajao pokraj vrta. Čula sam kako je glasno uzdahnuo kada sam rekla da bi bilo dobro da pođemo.

U razgovoru s policijom doznala sam kako se dogodila nesreća. Pijani vozač izgubio je kontrolu nad vozilom i izletio na Antinu stranu. S instinktom profesionalca Ante je učinio sve da izbjegne nesreću, no naš već pomalo dotrajali automobil nije mogao reagirati onako brzo kako je Ante želio. Snažno je udario u zid zadobivši po život opasne ozljede glave. Zahvaljujući njegovoj reakciji, vozač drugoga automobila prošao je samo s modricama.

Neizvjesnost je potrajala nekoliko dana. Svako jutro nazivala sam bolnicu, a poslijepodne dolazila bih neko vrijeme posjediti kraj Antina kreveta. Djeca su nekad išla sa mnom nekada nisu.

Nakon tjedna dana liječnici su smanjili lijekove kojima su izazivali stanje kome i Ante je prvi put otvorio oči. Bila sam pokraj njega kada se to dogodilo, ali njegov je pogled bio potpuno prazan. U njemu nije bilo ni tračka prepoznavanja. U nekoliko navrata razgovarala sam s liječnikom koji mi je rekao da ni on sam nije siguran što od Ante možemo očekivati.

– Siguran sam da će patiti od amnezije. U takvim nesrećema gubitak pamćenja vrlo je čest. Jedino nikad ne znamo koji će dio nestati iz njegovih sjećanja. Vi ćete to najbolje procijeniti.

Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.

U slučaju vašeg supruga bojim se da taj gubitak mogao biti prilično velik.

– Mislite li da se uopće neće sjećati djece i mene?

– To još ne možemo znati. Možda se samo neće sjećati nekog vremenskog odsječka prije nesreće. No ima još jedan problem. Postoji mogućnost i gubitka sposobnosti govora te ograničenja nekih motoričkih funkcija.

Protrnula sam.

– Kolikih ograničenja?

Slegnuo je nemoćno ramenima.

– To ćemo saznati tek kada posve dođe k sebi.

Suze su mi potekle niz lice.

– Pokušavam se pripremiti na sve što nas može očekivati.

– Pripremite se na najgore, sve ostalo shvatite kao božji dar – zakimao je glavom.

Prošao je još cijeli tjedan prije nego što se u Antinu pogledu pojavio bljesak prepoznavanja. Djeca i ja redovito smo ga posjećivali, pričali mu o svakodnevnim stvarima, a on je prazno zurio u strop ne reagirajući ni na što.

Maja je bila najupornija. Sjedila bi ocu na krevetu i brbljala sve što joj je palo na pamet. U jednom je trenutku povikala:

– Mama, tata nam nešto pokušava reći.

Okrenula sam se prema Anti i primijetila promjenu u njegovim očima. Počela sam mu postavljati jednostavna pitanja na koja je mogao odgovoriti s da ili ne. Odgovarao je kimanjem ili okretanjem glave. Svi smo uskliknuli od radosti. Bio je to doista veliki napredak. Odmah sam javila liječniku što se dogodilo.

– To je zaista dobar znak, gospođo – odvratio je liječnik žureći prema Antinoj sobi kako bi ga pregledao.

Radost zbog spoznaje da nas vidi i čuje pomutila je činjenica da je njegovo tijelo i dalje bilo mrtvo. Fizikalni terapeut svakodnevno je vježbao s njim kako mu ne bi atrofirali mišići. Liječnik me je upozorio da gledam kako to čini jer je postojala mogućnost da Ante zauvijek ostane takav. Čak su se i djeca ponudila da vježbaju s tatom što mi je bilo posebno drago. Strahovala sam da će ga izbjegavati, bojati se njegova nepokretna tijela.

Pretrage su potvrdile liječnikova strahovanja. Ante se nije sjećao velikog vremenskog odsječka prije nesreće. Reagirao je s prepoznavanjem na spomen roditelja, prijatelja i kimao je glavom kada sam ga pitala zna li što je prije radio.

Oporavljao se sporo, ali napredak se pak pokazivao. Proslavili smo kada je prvi put samostalno sjeo, pomaknuo nogu, izgovorio prvu riječ. Poput malog djeteta morao je učiti sve ispočetka. Nakon što je otpušten iz bolnice na kućnu njegu, svakodnevno smo morali dolaziti na govornu i fizikalnu terapiju jer bez invalidskih kolica nije mogao nikamo: U to mu je vrijeme bilo najizražajnije lice. Sve što nije mogao reći ili učiniti odražavalo se kao frustrirajuća grimasa.

Jednom prilikom dok se mučio dohvatiti viljušku, izletjela mu je psovka.

– Odlično, ako možeš opsovati, ubrzo ćeš i koješta drugo reći – nasmijala sam se dok me je on smrknuto gledao.

Drugi put je u nemoćnom bijesu odbacio rolu toalet papira nekoliko metara od sebe što je bio dobar znak da mu se vraćaju motoričke sposobnosti. Sa svakim tjednom koji je prošao sve je više napredovao. To mi je bilo drago jer sam iskoristila već sve mogućnosti bolovanja i godišnjeg odmora. Morala sam se vratiti na posao jer smo ovisili samo o mojoj plaći.

Dok sam ja bila na poslu, dolazila je naša umirovljena susjeda koja bi skuhala ručak i pomagala Anti. I djeca su uskakala koliko su mogla, ali ipak je bilo sve na meni. Kad bih se vratila kući, nisam znala čega bih se prije prihvatila. Dok bih obavljala kućanske poslove, svako malo bih zastala pokraj Ante pitajući ga treba li mu što dodati, je li gladan, žedan ili slično, U jednom trenutku uhvatio me je za ruku.

– Ida, ja…ko mi je žao – teško je prevalio preko jezika.

Iznenađeno sam ga pogledala. Bila je to prva cjelovita rečenica koju je izgovorio nakon nesreće. Kleknula sam pokraj njegovih kolica uzvrativši mu stisak.

– Sve je u redu. Ne brini se ni o čemu. Sada je najvažnije da se ti oporaviš.

Vidjela sam kako su mu suze potekle licem.

– To…li..ko se tru..diš – s mukom je izgovarao slogove.

– I ti bi to učinio za mene, zar ne?

– Bio sam loš muž? – u očima mu se pojavio upitan pogled.

Prisilila sam se na smiješak.

– Zaboravi. Nije sada vrijeme da razgovaramo o tome.

– Hva..la, Ida – glas mu je nestao u šaptu.

Nježno sam ga pomilovala po glavi i odvezla do kreveta. Uvijek bi navečer rano zaspao. I najjednostavnije dnevne aktivnosti su ga prilično iscrpljivale.

Nakon tog razgovora Ante se činio odlučnijim nego ikada da se oporavi. S nekom novom voljom i energijom radio je fizikalne vježbe. Poput poslušnog školarca s djecom je vježbao pisanje i govor. Te su ih zajedničke aktivnosti ponovno zbližile i sve sam češće čula kako se smiju. U tom čovjeku što je s Janom i Majom ležao na podu sobe i igrao se “Čovječe ne ljuti se” nije više bilo ni traga agresije i grubosti kojima ih je nekada zasipao.

Tri mjeseca nakon nesreće Ante je već mogao tečno izgovarati jednostavnije rečenice, a fizioterapeut je smatrao da je na najboljem putu da stane na svoje noge.

– Idući tjedan počinjemo učiti hodati! – izjavio je svečeno potapšavši Antu po leđima.

– Bio je vozač kamiona. Hoće li ikada više moći raditi svoj posao? – pitala sam liječnika koji je tog dana pregledao Antu.

– I to će morati ponovno naučiti. Možda je bolje da ne očekujete previše.

Kimnula sam glavom osjećajući se kao da je netko isisao svu energiju iz mene. Čak i ako se moj muž oporavi, neće moći raditi. Egzistencija cijele obitelji bit će na meni i to me je pomalo strašilo. Hoću li imati snage da izdržim?

– Što je rekao liječnik? – upitao me Ante kad smo se vratili kući.

– Da ćeš ponovno morati učiti voziti od bicikla do kamiona – pokušala sam se izvući šalom.

Ante je tužno kimnuo glavom.

– Nikad više neću biti čovjek kakav sam bio.

Trgnula sam se na te njegove riječi. Zagledala sam mu se duboko u oči.

– Nadam se da nećeš. Onoga Antu prije nesreće željela sam napustiti jer više nisam mogla podnosti nervozu i gnjev koji je širio oko sebe. Vratio si se posve drukčiji, sličniji onomu čovjeku kojeg sam upoznala i s kojim sam bila spremna dijeliti dobro i zlo.

Podignuo je ruku i nježno mi dotaknuo obraz.

– Više te nikada neću iznevjeriti, Ida, samo mi daj još jednu priliku.

Obavila sam ruke oko njega osjetivši nakon dugo vremena da me ispunjava ljubav prema mome mužu.