Siroče pored živih roditelja

Svi mi najviše čeznemo za onim čega nemamo, a kako je meni nedostajala roditeljska ljubav, tražila sam je u bake i djeda. Jer, mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima. Uvjerila sam se da je tome tako još u osnovnoj školi. Kad je mojoj prijateljici Željki umrla baka, neutješno je plakala, govoreći: “Nikad me više nitko u životu neće voljeti kao moja baka Zlata. Zauvijek ću se sjećati njenih priča kojima me uspavljivala, priča u kojima je uvijek pobjeđivalo dobro, pravda i ljubav, njene šalice tople čokolade koja me čekala svako jutro na stolu. Bila je ona najbolja baka na svijetu koja bi mi svojom drhtavom rukom otirala suze i tješila me u svakoj nevolji, pisala sa mnom prva slova …”

Tako je u nedogled nabrajala Željka dobra djela svoje bake Zlate grcajući u suzama nakon pogreba pa me još više podsjetila na moju baku Daru koja nije htjela za mene ni čuti, kao da ne postojim. Nije dozvolila ni meni da je volim, jer me nije htjela priznati svojom unukom, iako me njen sin Borko zakonski priznao. Moju mamu nije smio oženiti bez majčine dozvole. Tako sam odrastala sama pokraj razdvojenih roditelja i ostala “ničija” unuka, jer mamini roditelji nisu više bili živi.

Moji su se roditelji zavoljeli još u osnovnoj školi, često mi je pričala mama Đurđa proklinjući tatinu majku što ih je rastavila.

– Tvoj je otac Borko dobar čovjek, ali je slabić. Nije se znao suprostaviti svojoj materi, kao ni njegov otac. Dara im je naređivala kako će misliti i osjećati, živjeti prema njenim zamislima, pa neka im bude!

Ja ga više ne mogu čekati da me oženi. Imam dobru priliku pa ću se udati. Bit će i tebi bolje jer te od svoje plaće ne mogu školovati – rekla mi je mama kad sam polazila peti razred. – Voljela bih da završiš neku bolju školu i postigneš više nego što sam ja mogla jer sam rano ostala bez roditelja – govorila mi je mama kad god sam dobila neku dobru ocjenu u školi.

Moja se mama doista udala za vlasnika trgovine u kojoj je radila kao trgovkinja. Moj očuh Mladen ostao je udovac s dvoje muške djece o kojima se sam nije mogao brinuti pa mu nije smetalo što je mama i mene dovela u obitelj gdje su nedostajale ženske ruke, a njegovi dječaci Darko i Krešo su znali samo napraviti nered u kući. Bili su razmaženi i neposlušni pa nam je dosta dugo trebalo da si uskladimo zajednički život. Bilo mi je drago što više nisam idući u školu morala prolaziti pokraj bakine kuće jer bi me uvijek nešto bolno stegnulo oko srca kad bih se sjetila jednog nemilog događaja što mi ga je upravo ona priredila. Bilo je to jednog ljetnog dana krajem četvrtog razreda. Vraćala sam se iz škole, a djed Miroslav je stajao odmah pokraj dvorišne ograde.

– Jesi li dobro, Brankice? – upitao me dajući mi rane jabuke. – hoćeš li i ovaj razred završiti s odličnim, unuko moja?

– Hoću, djede! – odgovorila sam razdragana njegovom brigom.

– Čujem da ti se mama udaje za Mladena! Ako odeš s njom, nećeš imati svog mira za učenje pokraj one dvojice pa sam razmišljao da bi bilo dobro da dođeš k nama. Naravno, ako se s tim složi tvoja baka. Otkad je i tvoj tata otišao iz naše kuće, nas dvoje smo sami kao dva panja, a ti, naše jedino unuče, živjet ćeš kod očuha. Ja to nikako ne mogu prihvatiti pa bi bilo dobro da pridobiješ baku Daru da te pozove živjeti s nama.

– To je i moja želja, djede, samo se bojim da me baka neće u svoju kuću – uzdahnula sam.

– E, baš sam o tome razmišljao. Kad se vraćaš iz škole sa svjedodžbom, navrati da nam je pokažeš pa se možda i njeno srce smekša.

Vraćajući se nekoliko dana kasnije iz škole, djed me dočekao na vratima dvorišta i pozvao da uđem. Baka je nešto poslovala po dvorištu i nije se na mene ni osvrnula kad sam je pozdravila. Sa strahom i nelagodom ušla sam s djedom u kuću pa me, vidjevši moje kolebanje, ohrabrivao nudeći mi sok, dok je on ozarena lica čitao moje ocjene.

Mislim da će se i baka razveseliti kad ovo vidi, jer si ti ipak dijete našeg jedinog sina. Reci joj da se ne raduješ majčinoj udaji i životu u očuhovoj kući gdje više nećeš imati vremena za učenje. Ona mora shvatiti da si ti jedino naše unuče jer se naš sin, valjda u inat nama, oženio mnogo starijom ženom od sebe. Ona ima svoje troje djece i više nije u godinama za rađanje, a po zakonu, sve ovo će jednog dana ionako biti tvoje. Mada si ti još samo djevojčica, moraš te stvari znati – rekao je djed, pomilovavši me po kosi. – Da se naš Borko oženio tvojom mamom, sve bi to bilo drukčije! Ali mojoj ženi nije odgovarala ni Đurđa, kao ni jedna druga pa je zato Borko i otišao toj starijoj ženi kod koje je radio kao konobar.

Očuh mi je donio presudu

Djed je govorio sve glasnije, a ja sam u strahu pogledavala na ulazna vrata bojeći se da ga baka ne čuje.

– Pozvao si ovo kopile da me imaš s kim ogovarati – odjednom se baka oglasila iza naših leđa, a kako su iza nje bila otvorena vrata ostave u koju se moglo ući i s dvorišne strane, bilo mi je jasno da je prisluškivala naš razgovor čitavo vrijeme. Zajapurena od bijesa, nije birala riječi o mojoj mami koja je, eto, upropastila njenog sina. Riječi što ih je izgovorila djedu, ne bi ni papir podnio a’ da se ne zacrveni, a potom se okomila na mene:

– Da se nikad više nisi usudila prekoračiti ovaj prag dok te ja ne pozovem, a djedovo lupetanje da će sve ovo jednom biti tvoje, obične su budalaštine. Sve ću radije darovati skitnicama nego ostaviti vama nezahvalnicima … čula sam njeno rogoborenje sve do izlaza iz dvorišta. Tuga i očaj na djedovom licu teže su me pogodili nego sve bakine uvrede.

Otkad sam preselila s mamom u novi dom, djeda sam rjeđe viđala, a kad bismo se slučajno sreli, nije me više pozivao niti spominjao da pokušam omekšati bakino srce, svjestan da ga ona i nema. Unatoč svih poslova što sam ih obavljala u kući, osnovnu sam školu završila s odličnim uspjelom pa sam htjela nastaviti školovanje u gimnaziji u koju se iz našeg prigradskog mjesta putovalo autobusom.

– Budući da će moji dečki u zanate vezane uz automobile, ti ćeš završiti trgovačku školu da nam možeš pomagati u poslu – presudio je očuh Mladen unatoč mom protivljenju.

– Ja želim studirati medicinu pa prema tome moram završiti gimnaziju – usprotivila sam se očuhu, na što mi je on uzvratio:

– Samo izvoli, ali ne na moj račun. Imaš oca i bogatog djeda pa neka te školuju ako žele da budeš doktorica.

Mama je kukavički šutjela, mada je znala da moj otac nema pojma koji sam razred završila, niti me namjerava školovati, kao ni baka koja me ne priznaje za unuku. Tako sam pokraj oca i majke, maćehe i očuha, kao i imućnih bake i djeda, bila prepuštena samoj sebi.

Tog je ljeta poginuo moj tetak, muž mamine starije sestre Ane. Od cijele naše obitelji, jedina sam otišla u Zagreb tetku na pogreb. Budući da je teta ostala posve sama, zamolila me da ostanem kod nje barem u prvo vrijeme kad joj je bilo najteže. No, kad je doznala moju veliku želju za nastavkom školovanja, predložila mi je da ostanem s njom dokle god mi bude potrebno.

– Koliki se u tom gradu školuju i završavaju fakultete samo zato što maju novaca, a ti tako bistra djerojčica da završiš u onom dućaniću! Bude li ti učenje i dalje išlo tako dobro, upiši se na koji god fakultet želiš. Ne mogu ti pružiti raskoš jer smo i nas dvoje živjeli skromno, ali zadovoljno i sretno – rekla je teta orošenih očiju.

– Da ti iskreno kažem, drago mi je što je tako ispalo da si sama došla na pogreb pa smo o svemu popričale, jer kako bih inače doznala da imam tako pametnu nećakinju. Odsad ćemo imati jedna drugu i dijeliti dobro i zlo. Gladne nećemo biti, a za ostalo – koliko bude.

Moja je teta bila snalažljiva žena pa smo na razne načine dopunjavale skromni kućni budžet, mirovinu koju je primala poslije suprugove smrti. Pronalazila je razne poslove preko oglasa, a u sezoni bismo obje odlazile na branje jagoda, jabuka i tome slično. Tako su prošle četiri godine a da ni jednom nisam bila kod kuće. Moji me nisu pozivali niti pitali za mene. Jedini s kim sam i dalje održavala vezu bio je moj djed Miroslav. Vješto je pronalazio razloge za specijalističke liječničke preglede pa bi nas tom prilikom posjećivao, ali je i to bilo vrlo rijetko.

Blagoslovljena bila, teta Ano!

Po završetku gimnazije upisala sam medicinu pa se moj životni san počeo ostvarivati.

Prva godina mi je bila najteža ali sam izdržala i bez problema nastavila učiti kao sumanuta. Ponekad bi me teta sa zabrinutošću pitala zašto ne izađem s prijateljima i malo odmorim od učenja, ali ja još i nisam imala prijatelja. Većina studenata je bila iz imućnih obitelji među koje se ja nisam uklapala.

No, uskoro sam se sprijateljila sa jednom studenticom iz Primorja, Marinom, s kojom sam se zbližila zbog mnogih sličnosti i istih sklonosti prema medicini.

– Zašto da plaćam nekome drugome kad možemo zajedno stanovati u jednoj sobi kod tvoje tete? Učit ćemo skupa, a i ne volim stanovati sama u tom nepoznatom gradu. Bit će nam lijepo što smo skupa, a tvoja će teta lakše vezati kraj s krajem – predložila je Marina, što je teta sa zadovoljstvom prihvatila. Tako je Marina stanovala kod nas do završetka studija, a ljeti bismo obišle njene roditelje na moru.

Budući da smo nas dvije bile jednako ambiciozne, redovito smo polagale ispite pa se nakon pet godina približio kraj našeg studija.

– Kad završim studij, od prve ću plaće svojoj teti kupiti dar kojeg sama poželi. Doista ne znam kako da joj se odužim za mogućnost koju mi je pružila, jer da mi nije bilo nje, danas bih bila u onoj trgovini.

– I ja se imam kome odužiti, jer da mi moj brat Renato nije pomagao, roditelji ne bi podnijeli te troškove. On je pomorac na stranom brodu pa je i roditeljima pomagao kad je naš otac ostao bez posla u brodogradilištu. Sad se moji roditelji bave uzgojem maslina, ali se od toga teško živi – priznala mi je Marina da ni njoj nije bilo lako mada se nikad nije žalila, a ja sam uvijek mislila da je samo meni teško. U onih tjedan dana koliko bih najčešće ljetovala kod Marininih roditelja, nisam mogla zapaziti da u bilo čemu oskudijevaju, a što je moja prijateljica radila sa mnom skupa na raznim poslovima preko studentskog servisa, mislila sam da to čini iz pukog zadovoljstva.

Položile smo i posljednji ispit te među prvima od naše generacije, diplomirale. Promocija, taj najsvečaniji trenutak u životu svakog studenta, bila je zakazana za kraj svibnja.

Tih je dana moja teta Ana bila uzbuđenija od mene. Za tu je svečanu prigodu kupila novi kostim i otišla na frizuru.

– Izdržale smo, Brankice moja! Sad si svoj čovjek, a život je pred tobom. Kako ćeš si ga urediti, ovisi o tebi. Da znaš samo koliko sam ponosna na tebe kad se sjetim sitne, mršave i uplašene djevojčice kakvu sam te ugledala onog dana na pogrebu. Sad si prava ljepotica, a uz to pametna i marljiva pa se ne bojim za tvoju budućnost – govorila je teta, lica ozarenog neizmjernom srećom koju je željela podijeliti sa cijelim svijetom.

– Hvala ti, teta Ana, na svemu što si mi pružila, ohrabrivala me i žrtvovala se umjesto moje mame i bake koje su me zaboravile. Grleći je, ljubila sam njeno prerano ostarjelo lice na kojemu je i briga za mene utisnula poneku boru. Obje smo zaplakale od sreće i uzbuđenja, ponosne što smo uspjele prebroditi sve teškoće kojih je bilo na pretek u proteklih deset godina našeg zajedničkog života.

– Možda si ipak trebala pozvati na promociju svoje roditelje. Znaš, ponekad ljudi nisu krivi što su takvi kakvi jesu. Moja sestra Đurđa nije imala mnogo sreće u životu. Rodila te u sedamnaestoj godini, a ocu ti, Borku, bila je tek dvadeseta. Da je umjesto tebe rodila sina, baka Dara bi i pristala da se vjenčaju, ali ovako … Borko je morao skupiti mnogo hrabrosti da te zakonski prizna, da nosiš njegovo prezime. Vjerovao je da će njegova mama nakon toga dozvoliti da Đurđu dovede u svoju kuću, ali se prevario. Mislim da se naša mama, tvoja baka Katarina koju i ne poznaš, razboljela od jada i srama. Znaš, u našem bilogorskom kraju je najveća sramota imati vanbračno dijete. Vjerujem da se ni svih ovih godina tamo nije ništa promijenilo. Zato nikad nisam požalila što sam otišla, mada mi je naš kraj još uvijek u srcu, jer me veliki grad nikad nije privlačio. Moram ti odati i jednu svoju tajnu. Ja sam, naime, željela biti agronomka i da nam otac nije stradao rušeći stablo u šumi, vjerojatno bih uspjela u svojoj nakani. Bila sam dobar đak kao što si i ti, pa vjerujem da bih uspjela, ali mi je očeva smrt odredila sudbinu. Udala sam se za željezničara Franju kojega sam upoznala u vlaku – spomenuvši ime pokojnog supruga, u očima su joj se pojavile suze kao i uvijek do tada.

Neočekivana posjeta

Moje su mi prijateljice zavidjele što se udajem u grad, mada sam se u šumi nebodera i među otuđenim ljudima uvijek osjećala usamljenom.

Tek sam živeći u gradu osjetila zov prirode naše Bilogore. Možda i nisi znala da sam ja sentimentalna romantičarka koja pronalazi ljepotu u svježe izoranoj brazdi, u procvalom jaglacu u proljeće kao i žutom lišću u kasnu jesen. Fasciniraju me polja zlatnog klasja žita u dozrijevanju kao i zameteni naši brežuljci snježnom bjelinom. Iznad svega volim miris zemlje uz koju sam vezana od djetinjstva i zato me grad okovan betonom užasava, sputava mi dušu gladnu zelenila. Zato sam željela biti agronomkom ali se moji snovi nisu mogli ostvariti.

Slušajući njenu nadahnutu ispovijest, pomislila sam kako imam mnogo više sličnosti s tetom Anom nego s rođenom majkom:

– Kad se ti jednog dana zaposliš, prodat ću stan i kupiti seosko imanje negdje u našem kraju, jer se sad seoska imanja jeftino prodaju. Barem ću kraj života proživjeti kao slobodan čovjek – nastavila je maštati teta mijeseći kolač za goste koje smo očekivali već sljedećeg dana.

Na ulaznim se vratima začulo zvono i kad sam otvorila, na svoje veliko iznenađenje, ugledala sam svog tatu i njegovu majku.

– Što si stala kao drvo umjesto da nas pozoveš u kuću! Valjda nisi zaboravila da imaš baku i oca! Iako nas nisi pozvala, mi smo došli – izrekla je oporim glasom, gurajući se u hodnik sa svojom košarom pokrivenom izvezenom krpom. Da je umjesto bake Dare stigao djed Miroslav, sigurno bih se obradovala jer svih ovih godina još nisam zaboravila tugu ispisanu na njegovu staračkom licu kad me baka istjerala iz njihove kuće. U tom bi me slučaju obradovao i očev dolazak jer se na njega nikad nisam mogla ljutiti. Dao mi je što je jedino mogao pored svoje matere, a to je priznanje da mi je on otac. Meni je i to mnogo značilo, pogotovo otkad sam odrasla i često bila u prilici da popunjavam mnogobrojne formulare u kojima je trebalo upisati ime oca. Bila sam mu i na tome zahvalna, mada sam često upravo njemu zamjerala što odrastam bez obitelji za kojom sam tako čeznula. Znala sam da on samoinicijativno ni sada ne bi došao, a što baka hoće od mene pa je i njega dovukla sa sobom, uskoro ću doznati, razmišljala sam dok su se pozdravljali s tetom i sjedali za stol.

– Kako je ovo skučen prostor, moj Bože! Kako netko može uopće živjeti i ovakvoj gajbi i još k tome tako visoko da ni ljude ne vidiš kroz prozor! – izrugivala se Dara tetinom nevelikom dvosobnom stanu na sedmom katu nebodera.

– Znate li vi Daro, kako kaže narodna mudrost: Ako družina nije bijesna, ni kuća nije tijesna! – uzvratila je teta pomalo uvrijeđeno, ali i s razumijevanjem da se ženi sa sela doista stan na sedmom katu čini poput gajbe za ptice. Moj se otac šutke zavalio na trosjed, te na daljinskom pritisnuo program na kojem se upravo odigravala nogometna utakmica, i buljio u ekran ispijajući pivo kao da je u seoskoj gostionici. Kao u čitavom svom životu, i ovaj put je prepustio majci da započne razgovor koji će nam otkriti razlog njihova neočekivana dolaska, a možda su došli samo zato da mi pokvare sretne trenutke priprema za promociju.

– Sigurno ste gladni, a nas smo dvije već davno ručale pa ću vama pripremiti da nešto prezalogajite – ušeprtljala se teta Ana, jer u nas nije bilo zaliha hrane za nepredviđene goste. Tog je dana, doduše, već bilo pripremljeno pečenje za goste koji su nam trebali stići sljedećeg dana, jer sam se s Marinom dogovorila da sa svojim roditeljima dođe k nama već ranim jutrom.

– Nismo mi ni žedni ni gladni, jer za razliku od vas u gradu, naša je smočnica svega puna. Eno ti tamo u košari domaćih kobasica i špeka pa nareži mom sinu da ga ne uhvati pivo jer mora za volanom biti trijezan – rekla je baka svojim nabusitim glasom, ne skrivajući oholost što oni svega imaju.

– Ako ste za nareske, imam ih u hladnjaku – govoreći, teta je na stol donijela platu pripremljenu za sutradan, i čim ju je stavila na stol, baka je počela halapljivo jesti i zalijevati zalogaje vinom. Tata se priključio zakuski i punim ustima hvalio ukusnu šunku i fine salame, jer moja teta očito nije štedjela tog dana u kupovini.

– Baš je ovo dobro, bolje je od naše domaće kobasice koju više ne mogu ni primirisati … – očito je tati izletjelo, jer ga je baka presjekla strogim pogledom na što je on odmah ušutio.

Potraje li dulje ta mučna atmosfera i šutnja o razlozima njihova dolaska, eksplodirat ću, pomislih gledajući ih onako prionule jelu.

– Tamo u hodniku ti je košara u kojoj je grah, brašno i ono što sam već rekla – konačno je započela baka. – Došli smo jer znamo da je naša Branka završila sa svojom školom. Kad sutra primi diplomu, može se s nama vratiti kući. O svemu sam dobro promislila i znam da je tako najbolje. Borko nema druge djece osim Branke, a ja neću dozvoliti da kopilad njegove ljubavnice naslijede išta od onog što je moje. A imamo, hvala Bogu, lijepu kuću u kojoj može otvoriti ambulantu, ako je prava doktorica. Kako se naš grad širi prema periferiji, na našoj su zemlji uz cestu okolčena tri gradilišta koja ćemo ovih dana prodati.

– Da, grad se proširio gotovo do našeg mjesta, a za ono zemljište malo podalje od ceste zanimaju se graditelji trgovačkog centra – ubacio je Borko, napomenuvši da nećemo prepoznati mjesto kad dođemo.

Renato, pravi morski vuk

Baka se nakašljala, odmjerila nas dvije letimičnim pogledom da procijeni dojam što su ga ostavile njihove novosti, i nastavila:

– Imamo mi još zemlje, ali smo je dali u zakup jer se moj sin priženio gostioničarki umjesto da obrađuje svoje njive! Zato u mojoj oporuci piše da Borko ne može ništa prodati kad mene više ne bude, a nasljeđuje ga njegova jedina kći … – slušala sam bakinu govoranciju sa pola uha, jedva čekajući da završi, jer me njeno nasljedstvo uopće nije zanimalo. Prije no što je nastavila, njenim je strogim licem preletio prikriveni smiješak, a tek kad je prozborila, bilo mi je jasno čemu se smiješi.

– Našu ćemo doktoricu udati pa će njen muž umjesto mog sina sa zahvalnošću obnoviti naše voćnjake i vinograde.

Sve je do tada izrekla u trećem licu kao da ja nisam nazočna, a onda se okrenula prema meni i upitala: Sjećaš li se Branka, našeg susjeda Mirka? Išli ste skupa u školu! Zgodan, jak momak. Često te spominje i puno te pozdravlja! Lani je završio poljoprivrednu školu. On bi bio dobra prilika za tebe i pravi nasljednik na mojem imanju.

– Sjećam li ga se? Itekako pamtim debelog Mirka, razmaženog i drskog jedinca koji me potezao za kosu nazivajući me “fačukicom”.

– Pa što, bili ste djeca! Zna on jako dobro čija si ti kćer i da ti je otac iz bogatije kuće od njegove.

U meni se skupljao bijes otkad sam ih ugledala na vratima pa sam se čitavo vrijeme morala suzdržavati da mi ne izlete riječi koje su mi se vrzmale glavom. No, sad više nisam mogla izdržati.

– Sad ste doista pretjerali u iskazivanju brige za moju budućnost. Niste li se malo prekasno sjetili da ja uopće postojim? Gdje ste bili svih proteklih godina otkad se teta Ana brine o meni i školuje me otkidajući od svojih usta? Pozivate me kući! Kojoj to kući? Zar onoj iz koje ste me istjerali kad me djed Miroslav pozvao u nadi da ćete me prihvatiti kao svoju unuku? Niste li me nazvali kopiletom koje je vaš sin priznao iz samilosti? Pokraj živih roditelja bila sam siroče, a jedina me baka odbacila kad mi je dom bio najpotrebniji. Hvala vam na vašoj silnoj brizi o mojoj budućnosti, kao i na odabiru “pravog” momka za udaju. E, da niste spomenuli Mirka, vjerojatno vam ništa od svega ovog ne bih rekla, već bih vas pristojno zamolila da se vratite svojoj kući u koju ja nikad neću zakoračiti dok ste vi u njoj. Žao mi je djeda Miroslava kao i mog tate kojima ste zagorčali cijeli život – izgovorila sam mirno, gledajući je ravno u oči kojima je vrludala od silnog iznenađenja i uvrijeđenosti.

– Griješiš, Brankice! Sad kad te konačno baka priznaje svojom unukom, ti odbacuješ njezinu ponudu – javio se tata, ali se na njega nisam mogla ljutiti jer je on odavno mislio i osjećao kako mu je majka naređivala. Poštedjela sam ga neugodnih pitanja koja sam mu mogla postaviti, jer sam nestrpljivo čekala trenutak da im ugledam leđa.

– Idemo, Borko! – skočila je baka kao oparena nakon ono malo istine što sam joj je izrekla. – Znala sam ja da je balavica drska i bezobrazna pa bi bilo bolje da nismo dolazili, a ne bih se ja ni ponižavala dolazeći u ovaj njihov ćumez da me ona stara budala nije nagovorila: “Idi našoj unuci! Ona je jedino Borkovo dijete, a velika nam je čast što je završila za doktoricu!”, oponašala je podrugljivo djedov glas. Pograbila je košaru sa svim onim što je donijela teti, te izjurila iz stana dok je moj otac poslušno za njom kaskao.

– Možda si ipak trebala razmisliti o bakinoj ponudi. To imanje doista pripada tvom ocu i tebi, a baka i djed će poživjeti još koju godinu … – pokušavala je teta glasno razmišljati, uvjerena da je materijalna pomoć itekako svakom od nas dobrodošla. – Ja sam od kuće otišla bez ičega pa sam cijelog života morala teško raditi. Svojoj sam sestri prepustila sve nasljedstvo od kojega imaju koristi jedino njen muž i njegova djeca, a ti si po majčinoj strani ostala bez ičega. Zato mislim da se nakon bakine smrti ne smiješ odricati onoga što ti pripada.

– Poživjet će ona još dovoljno dugo da i meni stigne razoriti život kao što je to učinila svom mužu i sinu, samo ako joj budem u blizini – rekla sam, odlučna da u život krenem svojim vlastitim putem.

– Ipak je dobro što si joj rekla sve što ti leži na srcu. Samo, ne smijemo dopustiti da nam njihova posjeta pokvari raspoloženje jer sutra moraš lijepo izgledati kako bi nekom od svojih kolega zapela za oko. Vidiš da je baka već zabrinuta za tvoju udaju – šalila se teta, jer je pomalo i ona brinula što još nemam dečka.

Uto je zazvonio telefon. Marina je javljala da dolaze sutradan, da je ne čekam kako smo se dogovarale, već da će doći dan prije roditelja.

– Došao mi je Renato! Kupio je auto pa će nas dovesti – prštao je njen glas od radosti što je brat pridavao toliko važnosti njenoj promociji da je zatražio dopust.

Bila je toliko uzbuđena da je i mene zarazila pa sam se radovala tom susretu što ću konačno upoznati prijateljičinog brata o kojem je uvijek pričala s mnogo ljubavi. Prema fotografiji koju je držala na svom radnom stolu, mogla sam jedino zaključiti da je visoki muškarac u časničkoj odori na palubi broda, pravi “morski vuk”, kakvim ga je doživljavala njegova sestra Marina.

Iako nisam imala namjeru zavoditi prijateljičina brata, ipak sam počela razmišljati što mi najbolje pristaje od moje skromne garderobe. Htjela sam, kao i svaka žena, izgledati što ljepše i zbog same sebe kao i svečanosti koja se pamti cijelog života.

Marinin brat me osvojio

Nakon kiše što je padala te noći, svanuo je divan proljetni dan, a grad je odisao čistoćom i svježinom. Koračajući uz svoju tetu, jedinog mog uzvanika tog dana, osjećala sam kako
u meni buja uzbuđenje gledajući mnoštvo ljudi ispred dvorane u kojoj će se održati svečanost. Vidjevši još neke od kolega da su u društvu samo jedne osobe, bilo mi je lakše pri duši, jer otkad mi je mama javila da neće doći, bojala sam se da ću biti jedina bez mnogo uzvanika tog, tako važnog dana u životu.

Marinu su dopratili roditelji i brat Renato. Da kojim slučajem nisam znala da je pomorac, prepoznala bih ga po suncem opaljenom licu i karakterističnom ljuljajućem hodu kao da korača brodskom palubom na nemirnom moru. Kad smo se rukovali, jedva sam izdržala prodoran pogled njegovih tamnih očiju.

– Vi ste ta Branka o kojoj moja sestra toliko priča. Prepoznao bih vas i u slučajnom susretu na ulici, iako mi nije rekla da imate tako divne plave oči – polaskao mi je.

– Sve sam rekla, Renato! Čak i to da je Branka jedna od najljepših cura na našoj godini, ali je preskromna da bi to sama znala. Možda sam ja kriva što do danas nema dečka jer smo se stalno družile – slušala sam s nelagodom Marinu, dok je Renato nije prekinuo.

– Meni je trideseta pa nemam djevojku, što ne znači da je neću jednog dana naći …

Tad su nam prišli roditelji, i teta pa smo ušli u dvoranu jer se bližio početak svečanosti. Svečana podjela diploma, bljeskanje fotoaparata i zujanje kamera, kao i čestitanje, činilo mi se kao predivan san.

Još uvijek ne mogu vjerovati da je moja Brankica postala liječnica – rekla je teta ganuta do suza. Čak mi se i tetin skromni stan učinio raskošnijim kad smo sjeli s našim dragim gostima za veliki okrugli stol. Kad su se pred večer s nama oprostili, svladala me neka neopisiva tuga kao da su završetkom studija prošle i najljepše godine mog života.

Mada sam se uz tetu osjećala sigurnom i voljenom, na pomisao da se Marina više neće vratiti, osjetila sam nenadoknadivu prazninu. Je li me uzdrmalo uzbuđenje tog dana ili možda pojava pomorca čija mi je slika i dalje lebdjela pred očima, nisam bila sigurna, ali sam se osjećala poput ispuhanog balona, prazna i nevesela.

Već nakon nekoliko dana sam shvatila kako se u mom srcu bude osjećaji kakve do tada nisam spoznala. I sama pomisao na Renata u meni je budila čežnju da ga ponovo vidim. Spoznaja da sam se zaljubila u čovjeka čiji je život povezan s morem i dalekim oceanima, nije me usrećila. Ni u najsmjelijem maštanju nisam očekivala da on gaji ista osjećanja prema meni.

– Pomorac ima djevojku u svakoj luci pa se vjerojatno moj brat iz tih razloga još nije oženio – sjetila sam se Marininih riječi kad sam je upitala je li joj brat oženjen. Tada sam se toj njenoj dosjetci samo nasmijala, da bi me sada duboko pogodila. Baš sam luckasta kad samu sebe uvjeravam da sam zaljubljena u prijateljičinog brata samo zato što mi ona nedostaje – razmišljala sam nesposobna da se prihvatim bilo kakvog posla, mada je preda mnom još bilo puno prepreka do samostalnog života. Trebalo je naći bolnicu u kojoj bih stažirala pa tek tada potražiti radno mjesto.

– Možda bi mi bilo bolje da sam poslušala svog očuha – rekla sam obeshrabrena vrativši se iz jedne bolnice gdje su mi rekli da mi je potrebna preporuka.

Pomoć u pravi trenutak

Zar moj briljantno uspješni studij nije dovoljna preporuka? – potužila sam se mojoj jadnoj teti koja je bila uvjerena da sam primitkom diplome riješila sve svoje probleme.

– Jesi li vidjela da je većina studenata iz liječničkih, ili drugih poznatih obitelji, pa kad se njih namiri onda ćemo mi ostali doći na red – negodovala sam tih dana zbog bezuspješnih pokušaja, pa sam nazvala Marinu i požalila joj se, zanimajući se je li ona uspjela dobiti mjesto za stažiranje.

– Eh, draga moja, i ja sam mislila da je najvažnije položiti posljednji ispit. Tek sada uviđam da je život mnogo kompliciraniji nego što sam ga ja zamišljala. Nego, kako bi bilo da ti dođeš k meni pa se najprije pošteno odmorimo. Sezona kupanja je već započela – predložila mi je prijateljica, a kako je u gradu već zavladala paklena vrućina, s olakšanjem sam se uputila prema Jadranu. Odgovor na svoje prešućeno pitanje, je li je Renato otputovao, dobila sam na autobusnoj stanici gdje su me njih oboje dočekali. U Marininoj sam se kući uvijek lijepo osjećala zbog topline njenih roditelja, a Renatova prisutnost činila je to zadovoljstvo još i većim.

– Jesi li ponijela svoje dokumente, kako sam ti rekla? – pitala me Marina zagonetno se smješkajući, a sve mi je postalo jasno kad se sljedećeg dana Renato vratio iz riječke bolnice gdje nam je objema uz pomoć svojih prijatelja osigurao stažiranje.

– Vas dvije ste još prave naivne djevojčice i nemate pojma da je život pun zavrzlama koje mi odrasli moramo za vas rješavati – šaleći se s nama Renato nas je polako suočavao sa stvarnošću, kako su u životu potrebna poznanstva.

Uskoro se vratio na brod, a nas dvije smo u bolnici stjecale prva znanja kako se spašavaju ljudski životi, za što smo se opredijelile i ne sluteći koliko je liječnički poziv odgovoran, a posao naporan. Zauzeta svakodnevnim zadacima, nisam imala vremena maštati o ljubavi koja mi se na trenutke činila poput kratkotrajnog života leptira čijom sam ljepotom kao djevojčica bila fascinirana.

Mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima.
Mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima.

U bolnici su nas prijateljski prihvatili i sa simpatijama nas od prvog dana nazivali “crnka i plavuša”. Marina je imala izrazito vranu kosu i živahne crne oči, tamnoputa tena kao tipična cura s Jadrana, dok sam ja bila prava njena suprotnost. Kosa mi je bila više boje zrelog žita nego plava, ali zbog modrih očiju i ružičastog tena spadala sam u plavuše, iako me taj izraz ponekad smetao zbog mnogobrojnih ponižavajućih viceva. Stoga sam rado slušala kad bi me Renato zvao “plavooka djevojčica” mada sam djevojčicom davno prestala biti. Ponekad mislim da nikad i nisam bila pravo dijete pa to razdoblje mog života nosim u sjećanju kao prazninu. Vjerojatno se osjećam obilježenom zbog nedostatka toplog roditeljskog doma, oca i majke čiju ljubav nisam nikad osjetila.
Budući da je bolnica prilično zatvoreni krug ljudi koji u njoj rade, događaju se simpatije pa i ljubavi od kojih neke završe brakom, ili pak samo prolaznim trenucima u potrazi za rasterećenjem od ljudskih tragedija koje neminovno dijelimo s pacijentima.

– Doktor Igor me pozvao na spoj – jednog mi je dana povjerila Marina tražeći moje mišljenje.

– Ako ti se Igor sviđa i spremna si na prolaznu avanturu, zašto ne bi prihvatila – odgovorila sam joj najiskrenije.

– Je li to znači da se tebi Dinko ne sviđa kad ga izbjegavaš? Ili možda tvoje srce kuca za nekog drugog? – znatiželjno je očekivala odgovor, jer je Dinko bio Igorov kolega pa bismo zajedno mogli izaći.

– Nitko od ovih u bolnici nije zaokupio moju pažnju, a za kratkotrajnu zabavu nisam zainteresirana. Vjerojatno nosim iz djetinjstva traumu što sam vanbračno dijete pa …

– Pa pristaješ samo na ozbiljnu vezu – dopunila me prijateljica.

– Ja pristajem samo na obostranu ljubav izrekla sam povišenim tonom, na što se ona zamislila i iznenada me upitala:

– Voliš li ti moga Renata? Priznaj, Branka! Bit ću sretna, jer znam da se on u tebe zaljubio!

Ispunjenje svih naših želja

Da se zaljubio vjerojatno bi mi to i rekao, a ja bih njemu priznala da je on prvi muškarac u mom životu kome želim pripasti dušom i tijelom – smogla sam snage da kažem ono čega sam se odmah postidjela.

– Moraš ga razumjeti, Branka! Okorjeli neženja pa da prizna kako se “zacopao” u moju prijateljicu. Srećom pa vas ja oboje poznajem u dušu. Moja se želja ispunila. Dovela sam ga u Zagreb da se upoznate, a sve ostalo prepuštam vama kad dođe na božićne blagdane.

Doista se tako i dogodilo. Naš ponovni susret dao nam je priliku da priznamo svoju ljubav. Zaručili smo se i dogovorili vjenčanje za početak lipnja, a onda ćemo planirati našu zajedničku budućnost.

Tog je proljeća, neočekivano i na naše veliko iznenađenje, umrla baka Dara pa je sa sobom u grob odnijela i svu moju gorčinu. Jedino je smrt mogla izbrisati sve grijehe koje je počinila prema svojoj obitelji. S onom grudom zemlje što sam je bacila u njenu raku, oprostila sam joj svu njenu zloću što mi nije dopustila da je volim za života, i što me nije priznala za unuku kad mi je njena podrška bila najpotrebnija. Djed Miroslav je ostao sam, a da ne mora o njemu brinuti, tata mi je ponovio bakin prijedlog o otvaranju ordinacije u našoj kući, jer su već ionako prodali gradilište trgovačkom centru, a novac je ležao u banci. Jedino se na pogrebu sakupila cijela naša obitelj: djed, moja oba roditelja i ja.

Po prvi smo puta nas četvero sjeli za isti stol u kući koja je bez Dare djelovala praznom i prostranom. Gledali smo se šuteći kao da smo već izrekli sve što nam je ležalo na srcu. Hoćemo li šutnjom obilježiti ovaj jedinstveni trenutak u našim životima – pitala sam se promatrajući izraze majčinog i očeva lica. Bila su ravnodušna, hladna i neprobojna, ili se ispod tih maski samo skrivala tuga za izgubljenom srećom, a ni jedno od njih nije smoglo hrabrosti da progovori o onome što osjećaju. Djed Miroslav nas je samo bojažljivo gledao, a kad bi nam se pogledi sreli, njegovim bi se licem razlilo neskriveno zadovoljstvo. U to su kuharice počele iznositi jela, a iz kratke šetnje okućnicom, vratili se teta Ana, Marina i Renato.

– Preplovio sam svjetska mora i oceane, upoznao mnoge krajeve, ali ovakav čarobni kutak još nisam vidio. Ja sam samo zaručnik pa nemam pravo odlučivati ali ti mogu predložiti da upravo ovdje osnujemo naš budući dom. Branka, na tvom bih mjestu prihvatio prijedlog oca i djeda – slušala sam iznenađena riječi “morskog vuka” koji je spreman promijeniti način života i more zamijeniti ovim ustalasanim brežuljcima obraslim voćnjacima i vinogradima. Radost koja je obasjavala djedovo i tetino lice, dala mi je poticaj da primim dar sudbine, da nas četvoro zakoračimo u zajedničku budućnost kao obitelj za kojom sam toliko čeznula.

Prošle su tako dvije godine zajedničkog života naše nove obitelji, kroz koje smo se vrijeme uvjerili da su nam se ispunile želje o kojima smo mogli samo sanjati. Teta Ana je pobjegla iz betonskog sivila grada i uživala radeći u vrtu, djed je konačno mogao odmoriti svoje stare kosti radeći samo one poslove koji su mu činili zadovoljstvo, a ja sam zdušno pomagala bolesnicima kojih je dolazilo sve više. Moj je Renato vješto vodio poslove na našem imanju i gradnji nove kuće, jer je postojeća ambulanta bila pretijesna za brojne pacijente koji će uskoro dobiti i novu liječnicu, Marinu. S radošću smo očekivali našeg petog člana obitelji koji se sve nestrpljivije bacakao u mom trbuhu, dok je moj muž često ponavljao misao koju mi je izrekao poslije vjenčanja: “S voljenom bih ženom mogao živjeti i na pustom otoku, pa kako ne bih u ovom prekrasnom raju!“