Nikada neće doznati da je imao sina

– Ljubavi, ostavi sad to. Trebala bi se odmarati. Ne brini, ja ću se pobrinuti za posuđe – nježno je rekao moj suprug Mislav nakon ručka izvlačeći mi tanjure iz ruku.

– Zaboga, Mislave, nisam bolesna, samo sam trudna. Ne misliš li da malo pretjeruješ? – upitala sam dureći se.

– Nipošto, Lena, samo… znaš koliko te volim. Termin porođaja je već jako blizu. Ti i naša bebica ste mi sve na svijetu. Nikada to nemoj zaboraviti – prošaptao je uputivši mi pogled prepun ljubavi. Morala sam se nasmijati u sebi. Da mi je netko još prije samo godinu dana rekao da ću ikada više osjetiti sreću, ne bih mu povjerovala. Jer moj život je bio sve samo ne lagan.

– U redu, ako baš inzistiraš… – slegnula sam ramenima odgegavši se prema trosjedu.

– Eto, tako, samo ti lijepo odmaraj. Čim završim s pospremanjem kuhinje pridružit ću ti se – dodao je prekrivši me dekom.

– Mmmmm…. Čini se da si ipak bio u pravu. Doista osjećam umor. Mislim da ću čak i odspavati malo. Osim toga, naš sin je poprilično nemiran danas – udobno smještena na trosjedu, pomilovala sam svoj nabrekli trbuh.

Dok je iz kuhinje dopirao ugodan zvuk laganog zveckanja posuđa sklopila sam oči. Kao i bezbroj puta do sad, pred njima se stvorio dobro poznat lik mog nikad prežaljenog anđela Zorana. Ipak, ovoga puta učinilo mi se kako lice mog sina zrači nekom posebnom radošću i zadovoljstvom. Voljeni moj, napokon sam sigurna da si sretan. Gdje god bio, želim da znaš kako ćeš zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu – prošaptala sam dok su mi se misli i nehotice stale vraćati u prošlost.

– Lena, dušo, danas sam najsretniji čovjek na svijetu. Znao sam da ćeš uspjeti. Ti si moja pametna kći – gotovo da sam mogla čuti glas svog oca onoga dana kada sam uspjela upisati fakultet. Studij prava oduvijek je bio moja velika želja i znala sam da ću ju unatoč skromnoj financijskoj situaciji mog oca kad-tad uspjeti ostvariti.

– Hvala ti, tata. U stvari… Hvala ti na svemu što si ikada učinio za mene. Premda se to itekako trudiš sakriti od mene znam da ti nije lako. Posebice od kada mama više nije sa nama – dodala sam uzevši ga za ruke, tvrde i žuljevite od naporna rada na gradilištu.

– Zlato moje, život ide dalje i moramo se pomiriti s tim. Ne brini, još uvijek imaš mene. Bude li potrebno radit ću dan i noć kako bi moja kći jednog dana postala vrsnom odvjetnicom – pokušavao se našaliti.

Baš kao što je i obećao, tata je radio od jutra do mraka kako bi mi omogućio sve što mi je bilo potrebno. Kako bi mi što više olakšao, čak mi je unajmio i sobicu u blizini sveučilišta. Zauzvrat, bila sam marljiva studentica i sve ispite davala u roku. Na trećoj godini studija opazila sam kako tata izgleda sve lošije. Premda sam ga nagovarala da smanji tempo jer više nije u godinama u kojima bi si to mogao priuštiti uputio bi mi tek sjetan osmijeh.

– Ne brini za mene dušo. Bit ću ja dobro. Ovakvi se ne daju tako lako – odgovorio bi smiješeći se. Ipak, kada se jednog jutra za doručkom požalio na jake bolove u prsima znala sam kako se nisam prevarila. Tata je bio bolestan i tko zna koliko već dugo je šutio o tome. Dok mu se lice grčilo od bolova jedva sam ga uspjela nagovoriti da pozovem liječnika.

– Lena, ne mogu u bolnicu. Tko će se onda brinuti o tebi. Moraš završiti taj fakultet – procijedio je dok mu se znoj slijevao niz lice.

– Ne brini, tata, završit ću ga, obećavam. Izdrži još malo, doktor samo što nije stigao – nisam prestajala ponavljati držeći ga za ruku dok su mi suze curile licem. Neki loš predosjećaj nije mi dao mira. Minute iščekivanja dolaska liječnika činile su mi se dugim poput vječnosti….

Voljela bih da mogu reći kako je tata preživio. Na žalost, kada se vozilo hitne pomoći napokon zaustavilo pred našom kućom tati više nije bilo spasa. Uz srčani udar, i to treći po redu, kako je na moje zaprepaštenje rekla liječnica, moj siroti otac doista nije imao nikakve šanse.

Ni danas ne znam kako sam uspjela preživjeti njegovu iznenadnu smrt. Tata mi je oduvijek bio najveći životni oslonac i odjednom više nisam znala što i kako dalje. Uz nekolicinu prijatelja, ostala sam potpuno sama na svijetu.

– Lena, ne možeš više tako. Pogledaj se, blijeda si poput duha. Kada si uopće posljednji put što pojela? Osim toga, potpuno si zapostavila učenje. Znam da ti nije lako, ali tvoj otac sigurno ne bi želio da se ovako mučiš – jednog dana me upozorila Ljerka, prijateljica s fakulteta.

– Ah, da? A što bi ti učinila na mom mjestu. Izgubila sam sve što mi je ikada bilo važno ali kako bi ti to mogla razumjeti? – sarkastično sam odbrusila.

– Ne bih se baš složila s tobom. U redu, izgubila si roditelje ali što je s tvojim željama, snovima, nadama? – upitala je na što sam se morala zamisliti. Morala sam priznati da je Ljerka u pravu. Uostalom, nisam li i sama čvrsto obećala ocu kako ću uspješno završiti studij? Ti si moja pametna djevojka…. – tatine riječi su mi odzvanjale u glavi. Odjednom sam u sebi osjetila neku novu snagu.

–  Ako će ti trebati posao možda ti  mogu pomoći. Moja sestra još nekoliko dana radi u obližnjem butiku a tada sa zaručnikom odlazi u inozemstvo. Mogla bih ju mogla zamoliti da te predloži šefu – započela je prethodno pročistivši grlo. I ponovo je moja prijateljica bila u pravu. Koliko god da sam se osjećala loše od nečeg sam ipak morala živjeti.

– To bi bilo izvrsno. Hvala ti Ljerka – nakon tko zna koliko dugo vremena usne su mi se ponovo razvukle u osmijeh.

Od tog dana moj život se ponovo vratio u kakvu takvu kolotečinu. Zahvaljujući Ljerki ubrzo sam počela raditi u butiku. Odlučna u namjeri da ispunim tatinu posljednju želju, svaki slobodan trenutak koristila sam za učenje. Nastavila sam u roku davati ispite i veselila se svakom novom danu koji me sve više približavao zacrtanom cilju. Lagala bih kada bih rekla da je bilo lako. Plaća koju sam primala u butiku bila je više nego skromna i s njom sam sve teže izlazila na kraj. Dok bih platila stanarinu i režijske troškove ne bi mi preostajalo mnogo. Postala sam pravi stručnjak u potrazi za namirnicama po sniženim cijenama no s vremenom su mi čak i one počele predstavljati luksuz. Kako bih uspjela preživjeti mjesec najprije sam iz prehrane izbacila doručak a ubrzo potom i večeru. Premda sam jela samo jednom na dan bila sam sretna i vjerovala u svoj uspjeh.

Dan kada sam napokon diplomirala bio mi je najsretniji u životu. Uspjela sam tatice, uspjela sam…. – nisam prestajala ponavljati u sebi. Dok sam se na sredini sale u kojoj se održavala svečana dodjela diploma znatiželjno osvrtala oko sebe iza leđa me prenuo nepoznati glas.

– Gospođice Lena, dopustite mi da vam uputim svoje iskrene čestitke – okrenuvši se susrela sam se s prodornim pogledom predivnih plavih očiju.

– Oh, oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Zoran – rekao je pruživši ruku dok sam i dalje zbunjeno zurila u njega. Zoran je bio najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Premda mi samo ime nije govorilo puno činilo mi se da sam ga već negdje srela.

– Lena, drago mi je, no vidim da vi to ionako već znate – upitno sam ga pogledala.

–  Hm…. Znate kako se kaže, dobar glas se daleko čuje. Vaši profesori imaju samo riječi pohvale za vas – dodao je. – Zapravo, imam poslovni prijedlog za vas. Možemo li razgovarati o tome sutra uz večeru? – ležerno je upitao.

– Zašto bih vam vjerovala? – sarkastično sam upitala. Premda sam znala da se u najmanju ruku ponašam čudno, blizina ovog muškarca me iz nekog razloga činila nervoznom.

– Jer sam potpuno bezopasan i…. možda zato jer sam ti spreman pružiti životnu priliku koja se ne odbija – nasmijao se, otkrivši pritom neodoljive rupice na obrazima.

– Dakle, do sutra. Odgovara ti u osam? – upitao je pruživši mi posjetnicu na što sam jedino uspjela kimnuti glavom. Bez daha sam promatrala dok se udaljavao a lice mi je gorjelo od nekog dosad potpuno nepoznatog osjećaja. Priznala ja to ili ne Zoran me silno privlačio. Tek kada se njegovo vitko tijelo potpuno izgubilo u gomili sjetila sam se baciti pogled na posjetnicu koju sam još uvijek držala u ruci. Pročitavši natpis na njoj gotovo sam se onesvijestila. Upravo sam razgovarala s vlasnikom najuspješnijeg odvjetničkog ureda u gradu a ponijela sam se kao zadnja budala, pomislila sam. Ništa zato, još uvijek to stignem popraviti – razmišljala sam.

Narednog dana bila sam toliko uzbuđena da mi naprosto ništa nije polazilo za rukom. Prvi problem pojavio se već kada sam shvatila da za večerašnji izlazak zapravo nemam što odjenuti. Haljina koju sam si priuštila za jučerašnju proslavu znatno je osiromašila moj ionako skroman budžet a nisam ju mogla ponovo odjenuti. Osjećala sam silnu nelagodu dok sam nazivala Ljerku no znala sam da nemam izbora.

Upravo sam nanosila završni sloj ruža kada se na vratima oglasilo zvono. Premda još uvijek nije bilo osam, činilo se da je Zoran uranio. Oh, Bože, samo mi je još ovo trebalo, panično sam pomislila osvrnuvši se po svojoj skromnoj sobici. Dok sam išla prema vratima utroba mi se grčila od nervoze. Nekoliko puta sam duboko udahnula a zatim otvorila vrata.

– Dobro večer, Lena, nadam se da ti ne smeta što sam došao malo ranije. Izvoli, ovo je za tebe – naglasivši svoje posljednje riječi pružio mi je predivno aranžiran buket cvijeća. Mogla sam se okladiti u to da je stajao pravo bogatstvo.

– Hvala, doista niste morali – zbunjeno sam odgovorila. Dok sam primala cvijeće, ruke su nam se slučajno dotaknule. Istog trenutka tijelom su mi prostrujali trnci. Izdajničko rumenilo oblilo mi je lice.

– Oh, oprostite, izvolite ući. Još samo da uzmem kaput. Večeras je doista prohladno… – mucala sam.

– Samo polako. Nikamo nam se ne žuri, zar ne? Osim toga, možeš me slobodno zvati Zoran – nježno je dodao opazivši moju nelagodu. Dok se znatiželjno ogledavao po sobi osjećala sam kako mi lice gori od srama. Kako sam mogla dopustiti da ovako ugledan gospodin uđe i vidi bijedu u kojoj živim, korila sam se u sebi.

– Čini se udobnim – promrmljao je dok sam navlačila kaput. Odjednom sam jedva čekala da napokon krenemo.

Ne moram ni reći kako smo večerali u jednom od najekskluzivnijih restorana u gradu. Premda je hrana bila izvrsna bila sam toliko nervozna da sam jedva uspjela što pojesti. Unatoč tome, Zoran je tijekom večere bio jako duhovit i šarmantan i svim silama se trudio da se osjećam ugodno. Shvativši da je unatoč ugledu Zoran uistinu jednostavna i srdačna osoba napokon sam se počela opuštati. Još kada je počeo govoriti o tome kako bi me rado vidio kao pripravnicu u svom odvjetničkom uredu nisam mogla povjerovati svojoj sreći.

– Kada bih trebala početi? – uzbuđeno sam upitala.

– Što se mene tiče, možeš već sutra – odgovorio je. 

– Oh, doista ne znam kako bih vam zahvalila… – ozareno sam petljala.

– Ne moraš mi zahvaljivati, Lena. Ne sumnjam kako se u tebi krije velik potencijal i kako ćeš u uredu već ubrzo postati moja desna ruka. Jednog dana možda čak i partnerica… – pokušavao se našaliti.

– Znaš, nekoć sam vjerovao kako će to mjesto jednog dana zauzeti moja supruga, no, iskreno, danas sve manje vjerujem u to. Helena ima druge ambicije i nije ju briga niti za ovaj posao, niti za…. No, zašto te gnjavim svojim osobnim problemima? – brzo se pribrao protrljavši čelo dok sam šokirano zurila u njega. Premda to nikada ne bih priznala, vijest o tome da Zoran ima suprugu prilično me uzdrmala.

Te noći koliko god da sam se trudila nikako nisam uspijevala usnuti. Pred očima mi je neprekidno lebdio Zoranov lik. Čim bih pomislila na to da ću ga sutra ponovo vidjeti unatoč zdravom razumu moje bi srce zapjevalo od sreće.

Dani koji su uslijedili bili su mi najuzbudljiviji u životu. Zoran me brzo uputio u sve segmente poslovanja i boljeg mentora od njega doista nisam mogla poželjeti. Zauzvrat, silno sam se trudila opravdati povjerenje koje mi je ukazao. Uskoro sam ga počela pratiti i na sudskim ročištima  gdje sam poput spužve upijala znanje i stjecala dragocjena iskustva. S druge strane, Zoranova blizina mi je sve više godila. Premda sam znala da ne postupam ispravno srcu nisam mogla suditi i koristila sam svaku priliku kako bih bila u njegovoj blizini. Njegovi pogledi i sve češći slučajni dodiri govorili su kako ni on nije ravnodušan. Sve češće smo dokasna ostajali na poslu no mislim da je to bio samo izgovor kako bismo što dulje ostali zajedno. S njim sam bez zadrške mogla razgovarati o svemu. Činilo se da je povjerenje bilo obostrano jer mi je Zoran već ubrzo priznao koliko je nesretan u braku.

– Helena je prelijepa žena no oduvijek je bila prilično teška osoba. Da nevolja bude veća moja supruga ima problema sa začećem.  Mislim kako je upravo to unijelo razdor u naš odnos budući da nikada nisam skrivao koliko želim dijete. Vjeruj mi, potpuno smo se udaljili jedno od drugoga, ili, još bolje rečeno, postali stranci. Iskreno, u posljednje vrijeme sve češće razmišljam o tome da ovakav život više nema nikakvog smisla i kako je razvod jedino rješenje – zamišljeno je rekao slegnuvši ramenima. U tom trenutku učinio mi se toliko ranjivim da nisam mogla ne osjetiti samilost. Jedva sam se uspjela suspregnuti da ga ne zagrlim. 

Sve se promijenilo onoga dana kada smo zajedničkim naporima uspjeli dobiti jednu prilično tešku sudsku parnicu. Dok se sudnica praznila međusobno smo si čestitali na uspjehu. Njegove modre oči blistale su od zadovoljstva no u njima sam jasno vidjela i još nešto. Nešto što smo se oboje već dugo uzaludno trudili prikriti.

– Hvala ti, Lena. Doista ne bih uspio bez tebe. Mislim da ovo zaslužuje proslavu. Što kažeš na večeru? – zatekao me pitanjem dok smo napuštali sudnicu.

– Zašto ne? – odgovorila sam. – Može u osam? – progovorili smo u isto vrijeme a potom oboje prasnuli u smijeh.

Te večeri pri uređivanju sam si doista dala truda. Napokon sam si mogla priuštiti nekoliko kvalitetnih komada odjeće i bila sam silno ponosna zbog toga. Samo još koji mjesec i čim uštedim nešto novca ova će sobica postati prošlost, kovala sam planove nanoseći šminku. Kada sam nekoliko minuta kasnije napokon bila spremna, bila sam više nego zadovoljna. Tamno zelena haljina koju sam imala na sebi savršeno je isticala boju mojih očiju.  Unaprijed sam se veselila Zoranovoj reakciji kad me ugleda ovako dotjeranu. Po prvi put u životu bila sam istinski zaljubljena i više nisam željela skrivati svoje osjećaje. Pritom mi nije nimalo smetalo to što je oženjen.

Ta večer bila je najljepša u mom životu. Zoran kao da mi je pročitao misli. Rezervirao je stol u malom, romantičnom restoranu izvan grada. Hrana i vino su bili izvrsni, a u pozadini je svirala diskretna glazba.

– Lena, jesam li ti već rekao kako večeras izgledaš predivno? – zavodljivo je upitao dok smo večerali.

– Hvala ti, Zorane. I ti si jako elegantan večeras. Što kažeš na to da zaplešemo? – odvažila sam se.

– Moram priznati da baš i nisam neki plesač ali kada si ti u pitanju…. – dvosmisleno je odgovorio pruživši mi ruku. Dok smo se pripijenih tijela na plesnom podiju lagano pomicali u ritmu glazbe, srce mi je mahnito tuklo. Oboje smo šutjeli no riječi nam ionako nisu bile potrebne. Njegove ruke oko struka pekle su me poput žeravice a napetost u zraku mogla se rezati nožem….

– Dušo, spavaš li? – odjednom me nježno protresla Mislavova ruka.

– Ne spavam, samo sam na tren sklopila oči – odgovorila sam trgnuvši se. – Oh, Bože, zar je već toliko kasno? – šokirano sam upitala opazivši kako se napolju već smračilo.

– Ma samo ti meni lijepo odmaraj. Kuhinja blista i sve je pod kontrolom. Ne bih te budio, no skuhao sam ti čaj. Usput, opazio sam da nam nedostaje mlijeka pa ću još skočiti do trgovine – rekao je pruživši mi šalicu mirisne tekućine.

– Mislave, ne moraš se toliko mučiti. Mogu i sama ujutro otići do marketa – nježno sam odgovorila.

– Nije mi teško. To je najmanje što mogu učiniti za svoju ljubav. Vidimo se kasnije – dodao je poljubivši me u obraz.

– Hvala ti… – prošaptala sam odmahnuvši mu na odlasku.

Dok sam polako pijuckala čaj misli su mi se i nehotice ponovo vratile na večer u kojoj smo Zoran i ja postali ljubavnici.

– Što kažeš da odemo na neko mirnije mjesto? Ako se ne varam, ionako oboje to već dugo priželjkujemo – prošaptao je Zoran u jednom trenutku. Nisam mu odgovorila, samo sam ga bez riječi uzela za ruku i povela van. Već pola sata kasnije bili smo u mojoj sobici i mahnito svlačili odjeću jedno s drugoga…

Kad sam se narednog jutra probudila u Zoranovom naručju nitko nije bio sretniji od mene. Zajedno smo doručkovali i prije negoli je otišao još jednom vodili ljubav.

– Vidimo se u ponedjeljak. Mmmm… još nisam ni otišao a već mi nedostaješ. Nazvat ću te… – ozareno je dodao dok sam ga ispraćala.

– I ti meni – sretno sam odgovorila.

Od tog dana Zoran je postao redovit gost u mojoj sobici. Koristili smo svaku priliku kako bismo vodili ljubav. Premda je Zoran ponekad znao prespavati kod mene to se ipak nije događalo onoliko često koliko bih ja to željela.

– Ne brini, ljubavi. Sve će biti u redu. Uskoro ću s Helenom dogovoriti detalje oko razvoda a tada našoj ljubavi više ništa neće stajati na putu – tješio bi me. – I još nešto. Lena, više doista nema nikakve potrebe da živiš ovdje. Upamti, za svoju dragu želim samo najbolje – šaljivo mi je priprijetio prstom. – Ugovorit ću sastanak s agentom za nekretnine pa bismo ovog vikenda mogli zajedno pogledati nekoliko stanova. Što kažeš? – galantno je upitao.

– Meni je dobro i ovdje, ali ako ti tako želiš…– odgovorila sam.

Kako je vrijeme odmicalo naša je veza postajala ozbiljnijom, ili sam ja samo željela vjerovati u to. Na Zoranov zahtjev preselila sam u novi, puno komforniji stan. Nije mi se sviđalo jedino to što je bio u potpuno drugom dijelu grada, no zahvaljujući Zoranovom uvjeravanju nekako sam se uspjela priviknuti na to. Na poslu nam je i dalje jako dobro išlo. Zoran je bio izvrstan učitelj te sam zahvaljujući njemu uskoro počela raditi i s vlastitim klijentima. Bilo je toliko posla da smo morali uzeti još nekoliko pripravnika među kojima je bio i Mislav. Taj marljivi i nenametljivi mladić mi se odmah svidio. Premda su skriveni pogledi koje mi je upućivao govorili više od tisuću riječi u njemu sam gledala samo prijatelja. Nisam mu željela davati lažne nade jer je moje srce u potpunosti pripadalo Zoranu.

Zoran je i dalje nakon posla odlazio doma no odjednom je prestao spominjati Helenu i razvod. Tješila sam se kako mu treba još vremena i kako je naša ljubav dovoljno čvrsta da to izdrži. Kada me liječnik mjesec dana kasnije za rutinskog ginekološkog pregleda obavijestio da sam trudna mojoj sreći nije bilo kraja. Ako ovo nije dovoljan razlog da se Zoran napokon odluči tada doista ne znam što jest, razdragano sam razmišljala tipkajući njegov broj.

– Hej, ljubavi. Smetam? – upitala sam.

– Što god. Zapravo, drago mi je što si nazvala. Moramo razgovarati. Možemo li se vidjeti večeras? – upitao je kao da mi je pročitao misli. Premda sam gorjela od nestrpljenja da mu čim prije kažem kako će uskoro postati otac, shvatila sam da je to ipak bolje učiniti u četiri oka.

– Izvrsno, jer i ja tebi imam nešto za reći. Večera? Može u osam? – veselo sam upitala prasnuvši u smijeh.

– U redu, doći ću po tebe – ozbiljno je rekao prekinuvši vezu. Premda me takva njegova reakcija ponešto zatekla bila sam previše uzbuđena da bih joj pridonijela previše značaja.

Kada je Zoran te večeri došao po mene teškom mukom sam se uspjela suzdržati da mu odmah na vratima sve ne priznam. Dok smo se vozili prema restoranu učinilo mi se kako je Zoran tiši nego obično. Povjerovala sam kako se zacijelo ponovo posvađao s Helenom stoga ga nisam željela gnjaviti pitanjima. Ionako će ova večer sve promijeniti, razdragano sam razmišljala dok su mi pred očima već lebdjele slike naše male, sretne obitelji.

Kad smo napokon stigli u restoran i naručili večeru opazila sam da Zoranovo raspoloženje postaje sve lošije. Bio je šutljiv i odgovarao samo ako bih ga što upitala. Nešto ga je mučilo, u to nije bilo nikakve sumnje stoga sam prva odlučila prekinuti tišinu.

– Dakle, što nije u redu? Svađa s Helenom? Ništa novo, zar ne. Ne brini, uskoro će…..

– Lena, Helena je trudna – kratko je odgovorio zarivši lice u dlanove.

– Molim… Što? – propetljala sam u šoku. Pomislila sam kako se Zoran šali, no kada je to još jednom ponovio, mogla sam još jedino zaplakati.

– Lena, ne plači, molim te. Znaš da samo tebe volim. Vjeruj mi, nemam pojma kako se to dogodilo… – bezuspješno se trudio utješiti me.

– Ah, da, samo mi nemoj reći kako je Helena začela po Duhu Svetom – iz mene je provalila gorčina.

– Dobro, kriv sam priznajem, no mogu objasniti. Helena me zavela, dobro? Tog dana smo se gadno posvađali i malo sam više popio. Zapravo, ni ne sjećam se najbolje kako se to dogodilo no Helena se odjednom pojavila ispred mene u prozirnoj spavaćici i….

– Prestani! Molim te, samo prestani. Ne želim to slušati! Kako si mi mogao učiniti takvo što? – upitala sam u nevjerici.

– Lena, već sam ti rekao da se to dogodilo posve slučajno. Vjeruj mi… Helenina trudnoća ništa ne mijenja. Volim te i ne želim te izgubiti – uvjeravao me dok sam spuštene glave cvilila poput ranjene životinje. Zoranova izdaja me silno boljela i znala sam da mu to nikada neću moći oprostiti.

– Ako tako misliš, tada se varaš, jer ne možeš izgubiti ono što nikada nisi ni imao, zar ne? Mjesecima sam te strpljivo čekala. Tek sad shvaćam da ti je zapravo odgovaralo sjediti na dva stolca. Živo me zanima o čemu si razmišljao svih onih dana i noći u kojima sam ti se uzaludno nadala? Zacijelo o tome koliko sam glupa – glas mi se slomio a rijeka suza potekla niz moje lice. – No, dobro, nikada nisam bila zlopamtilo. Znam koliko si želio dijete i, evo, želja ti se napokon ispunila, zar ne? – slomljeno sam upitala pridižući se od stola.

– Lena, kamo ćeš? Molim te, ne ostavljaj me. Još uvijek mi nisi rekla što mi imaš za reći– uzaludno me preklinjao dok sam grabila torbicu.

– Zaboravila sam. Zacijelo ipak nije bilo toliko važno – tiho sam odgovorila dok mi se srce stezalo od tuge. – Molim te, nemoj me zvati niti dolaziti. Ovo je kraj i molim te da to poštuješ. Želim ti svu sreću… I, da, sutra ću doći potpisati otkaz – dodala sam posljednjim snagama okrenuvši se.

– Molim? Ne čini to, molim te – preklinjao je. Dok sam ne osvrćući se na Zoranovo dozivanje žurno grabila prema izlazu suze su mi iznova potekle niz lice. Večer za koju sam vjerovala kako će biti najsretnija u mom životu pretvorila se u katastrofu o kojoj nisam mogla ni sanjati. Dok mi se srce kidalo od tuge ni slutila nisam da može postojati veća bol od ove koju sam osjećala.

Narednog dana skupila sam posljednje mrvice dostojanstva i otišla do odvjetničkog ureda potpisati otkaz. Koliko god da sam proteklih mjeseci vjerovala kako je moja i Zoranova veza uspjela ostati skrivena od ostalih zaposlenika sada je bilo više nego očito koliko sam bila u krivu. Dok sam uzdignute glave koračala prema Zoranovom uredu svi su znatiželjno, gotovo s podsmijehom zurili u mene. Kročivši u Zoranov ured i ugledavši njegovo lice u sjećanje su mi ponovo navrle uspomene no trudila sam se odagnati ih. Premda se Zoran svim silama trudio uvjeriti me da još jednom razmislim o svemu nisam željela ni čuti za to. Dok sam obuzeta emocijama za sobom zauvijek zatvarala vrata ureda koji je godinu dana bio moj drugi dom na hodniku sam naletjela na Mislava.

– Lena, doista mi je žao što odlaziš. Zatrebaš li ikad prijateljski savjet ili utjehu znaš gdje me možeš pronaći – nježno je rekao. Bilo je to više nego što sam u tom trenutku mogla podnijeti. Već narednog trenutka bacila sam mu se u naručje i glasno zaplakala.

– Ne plači, molim te. Osjećam da ovo nije kraj, već tvoj novi početak – srdačno je rekao nasmiješivši se. – Znaš da ćeš u meni zauvijek imati prijatelja na kojeg možeš računati – dovršio je odmaknuvši mi pramen kose s lica.

– Hvala ti. Zbogom Mislave – uspjela sam promrmljati okrenuvši se.

Dani koji su uslijedili nisu mi donijeli željeno olakšanje. Koliko god da sam se trudila to izbjeći i dalje sam često razmišljala o Zoranu. Da li je sretan? Raduje li se djetetu s Helenom? Kao i to da li je one večeri da sam drugačije postupila ipak sve moglo biti drugačije? Priznala ja to ili ne, još uvijek sam ga voljela i nisam si mogla pomoći. Premda sam počela osjećala grizodušje zbog toga što mu nisam rekla za trudnoću uvjeravala sam se kako je tako najbolje.

Samo nekoliko dana prije porođaja u gradu sam slučajno naletjela na Mislava.

– Hej, Lena, jesi li to ti? Oprosti, doista nisam imao pojma – zamuckivao je. – I, kada je veliki trenutak? –  upitao je pogleda prikovanog uz moj golemi trbuh. 

– I meni je drago što tebe vidim – našalila sam se. – A što se tiče velikog trenutka, mislim da mi je preostalo još sasvim dovoljno vremena za kavu. Idemo? – ležerno sam upitala uhvativši ga pod ruku. Mislim da sam tek toga dana upoznala onog pravog Mislava. Na terasi obližnjeg kafića dočekali smo večer no nisam se mogla prisjetiti kada mi je posljednji put bilo toliko ugodno u nečijem društvu. Dok smo se rastajali, predložila sam mu da me jednom posjeti što je Mislav objeručke prihvatio.

Onoga dana kada sam na svijet donijela predivnog dječaka ponovo sam spoznala radost. Zoran, kako sam ga nazvala, bio je predivan dječak i neizmjerno je podsjećao na svog oca. Premda sam ubrzo nakon porođaja pronašla novi posao koristila sam svaki slobodan trenutak kako bih što više bila sa sinom. 

S nepunih šest godina Zoran je već bio veoma lijep i naočit dječak. Uživala sam u zajedničkoj igri i gotovo svakog popodneva odlazila s njim na obližnje igralište. Upravo jednog takvog popodneva dok je trčao za loptom Zoranu se dogodila nezgoda. Stajala sam nekoliko metara od njega i promatrala njegovu razdraganu igru kada se moj sin odjednom poskliznuo i pao. Dok sam trčala prema njemu iz glave mi nikako nije izlazio potmuli udarac koji se začuo kada je njegovo maleno tijelo svom snagom tresnulo o tlo.

– Oh, ljubavi moja. Jesi li dobro? –  prestravljeno sam upitala kada sam napokon stigla do njega.

– Naravno da jesam. Samo sam se poskliznuo. Svemu su krive ove glupe tenisice – ljutito je rekao protrljavši zatiljak na što sam se nasmijala od olakšanja.

– Možda će biti najbolje da se vratimo doma. Boli te? – upitala sam opazivši bolnu grimasu na njegovom licu.

– Ma kakvi, ništa strašno. Samo malena čvoruga. Brzo će proći – rekao je uhvativši me za ruku.

Narednih dana učinilo mi se kako je Zoran umorniji no obično. Kada bih oko podneva s posla nazvala našu domaćicu gospođu Nedu kako bi provjerila što radi, odgovor bi gotovo uvijek bio isti.

– Ne brinite Lena, sve je u redu. Zoran još uvijek čvrsto spava. Nije čak popio ni mlijeko koje sam mu odnijela. Zacijelo je sinoć ponovo zaboravio na vrijeme otići u krevet – uvjeravala me i ja bih joj povjerovala.

Nikada neću zaboraviti dan kada me tijekom stanke za ručak nazvala Neda i prestravljeno obavijestila kako se moj sin onesvijestio u kuhinji.

– Lena, požurite, molim vas. Bojim se da nešto nije u redu. Vjerujte mi, sve sam pokušala no unatoč tome Zoran ne dolazi k svijesti.

Ni sama ne znam kako sam uspjela sretno stići doma. Dok mi je neka užasna slutnja stezala srce jurila sam cestom ne mareći za ograničenje brzine.

Kada sam nešto kasnije napokon utrčala u kuhinju i ugledala nepomično tijelo svog sina na podu više nisam mogla suspregnuti suze.

– Što čekaš? Vidiš da ne diše! Zovi liječnika! – histerično sam povikala. Kada se nekoliko minuta kasnije vozilo hitne pomoći napokon zaustavilo na našem prilazu mladi liječnik je samo mogao potvrditi Zoranovu smrt. Pokazalo se kako ozljeda koju je moj sin zadobio pri padu nije bila nimalo bezazlena. Uz svu bol koju sam trpjela dodatno me gušio i osjećaj krivnje što nisam učinila ništa po tom pitanju. Zašto ga nisam odvela liječniku? – sjećam se da sam pomislila gušeći se u suzama a zatim sam potonula u tamu.

 Ni danas ne znam kako sam uspjela preživjeti dane koji su uslijedili. Tu bol doista ne bih poželjela nikome. Prestala sam jesti, spavati, živjeti… Poput zombija sam hodala kućom i prebirala po Zoranovim stvarima. Kada mi to više nije bilo dovoljno, zaključala sam vrata, isključila telefon i zavukla se u njegov krevet gdje je posteljina još uvijek mirisala na njega.

Postupno sam izgubila svaki pojam o vremenu. Bilo mi je potpuno svejedno da li je vani noć ili dan. Željela sam još jedino umrijeti kako bih ponovo bila uz svog sina. Zacijelo sam se u nekom vremenu onesvijestila jer se kasnije nikako nisam mogla prisjetiti trenutka u kojem je Mislav razvalio vrata mog stana i pozvao hitnu pomoć.

– Danima sam te zvao i dolazio na tvoja vrata. Bože, Lena, nikada neću zaboraviti šok kad sam ugledao kako nepomično ležiš u krevetu. Nalikovala si kosturu. Doista sam se uplašio za tebe – rekao je dok sam priključena na infuziju ležala u bolničkom krevetu.

– Znam koliko si voljela svog sina. Zoran je bio divan dječak, no uvjeren sam kako ne bi želio da si radiš ovakve stvari. Ne brini, nisi sama, imaš mene. Molim te, dopusti mi da ti pomognem – prošaptao je milujući me po kosi.

Od tog dana Mislav i ja smo se sve više počeli zbližavati. Ne želim reći kako sam prestala osjećati tugu no uz potporu tog divnog čovjeka moja bol je postala podnošljivijom. Kada me dvije godine kasnije Mislav zaprosio bez razmišljanja sam pristala i nikada se nisam pokajala zbog toga.

– Ljubavi, vratio sam se. Donio sam ti sladoled – začula sam Mislavov glas iz hodnika. Upravo u tom trenutku osjetila sam čudan grč u trbuhu a ubrzo zatim i još jedan.

– Oprosti, no mislim kako ipak neće biti vremena – prostenjala sam pokušavajući se pridići s trosjeda.

– Samo mirno, ljubavi. Čini se da je naš sin odlučio malo uraniti – ozareno je rekao. – Dođi, pomoći ću ti da se spremiš a zatim te vodim u bolnicu. Ne brini, ni trenutka se neću odvajati od tebe – obećao je ganuvši me time do suza. Znala sam da sam s Mislavom napokon dobila muškarca koji me iskreno voli i koji me za razliku od Zorana nikada neće ostaviti na cjedilu. Mogu li poželjeti išta više od toga?