Želio je mene ali ne i moga sina

– Mama, mogu li dobiti sladoled? – moljakao je moj sin Borna dok sam žurno trpala u košaricu namirnice potrebne za današnji ručak. Koliko god da sam prilikom kupovine vodila računa o cijenama i trudila se uštedjeti imala sam osjećaj da mi novac naprosto klizi kroz prste. Postalo mi je jasno kako s plaćom sve teže izlazim na kraj. Premda smo moj sin Borna i ja živjeli više nego skromno, dok bih platila stanarinu i ostale režijske troškove, ne bi nam preostajalo mnogo. Osim toga, odnedavno je tu bio još i Bornin vrtić koji je također redovito trebalo plaćati. Moram priznati kako su me ovakve situacije prilikom kojih bih, baš kao sada, u novčaniku imala još oko stotinjak kuna, počele brinuti sve više. Na plaću nisam mogla računati još nekoliko dana a kada napokon i dođe, već sam znala kamo ću s njom. Moj Bože, kada bi barem moj voljeni Toni bio živ, sve bi bilo puno lakše, pomislila sam sa suzama u očima. Premda je od iznenadne smrti mog supruga prošlo više od tri godine, još uvijek me silno boljela svaka pomisao o njemu. Beskrajno sam ga voljela, stoga sam bezbroj puta nakon njegove smrti i ja poželjela umrijeti. Jedino što me spriječilo u tome bio je naš trogodišnji sin Borna. Zahvaljujući njemu uspjela sam se trgnuti i pronaći kakav takav posao. Nije bilo lako, no moj sin i ja s vremenom smo izgradili svoj vlastiti mali svijet i, unatoč svemu, bili sretni u njemu.

– Molim te, mama – molećiv glas moga sina vratio me u stvarnost. Bio je dovoljan samo jedan pogled na to malo biće i već bih zaboravljala na sve poteškoće. Moj Borna mi je doista bio sve na svijetu.

– Naravno, dušo, ali najprije moraš nešto pojesti, u redu? – nježno sam rekla pomilovavši ga po glavici.

– Ti si najbolja mama na svijetu! – vrisnuo je od sreće kada sam stvarima u košarici pridružila i njegov omiljeni sladoled.

– A ti si najbolji sin na svijetu – prošaptala sam poljubivši mu vrh nosa.

– Mama, pogledaj! Eno stričeka Filipa – naglo je poskočio pojurivši mom šefu u susret.

– O-ho, koga to vidim ovdje? Došao si pomoći mami prilikom kupovine kao pravi, veliki dečko, zar ne? – šaljivo je upitao gospodin Filip.

– A-ha! Mama mi je kupila sladoled jer sam joj pomogao potražiti jeftinije proizvode na policama – važno je objavio na što sam osjetila kako rumenim. Ipak sam bila Filipova zaposlenica i nisam željela da pomisli kako mu Borninom primjedbom o štednji pokušavam nešto predbaciti. Dapače, prema njemu sam osjećala silnu zahvalnost jer mi je pružio priliku onda kada mi je bilo najteže. Smatrala sam ga svojim dobrim anđelom onda kada me nakon iscrpljujuće potrage za poslom nakon Tonijeve smrti napokon zaposlio u svojoj firmi. Osim toga, Filip je među svojim zaposlenicima oduvijek bio poznat kao iznimno pošten i korektan čovjek. Moje osobnu naklonost osvojio je nakon slučajnog susreta u zoološkom vrtu gdje je i prvi put upoznao moga sina. Prema tome kako se odnosio prema Borni, shvatila sam da Filip nije samo bio dobar šef, već i izniman čovjek.

– Svaka čast! Tvoja mama doista ima sreće što ima takvog sina. A sada mi dopustite da vas oboje počastim sladoledom. Da vidimo… što to imamo ovdje – dodao je zavirivši u zamrzivač.

– Hvala, no, doista nema potrebe za tim. Ionako žurimo. Možda sljedeći put. Doviđenja – zbunjeno sam procijedila uhvativši sina za ruku. Žurnim korakom, povlačeći Bornu za sobom, zaputila sam se na blagajnu. On pritom nije ni pokušavao sakriti svoje razočaranje.

– Mama, zašto nisi dopustila Filipu da nas počasti sladoledom? On je tako super – upitao me Borna plačnim glasom.

– Prvo, on za dječaka poput tebe nije, i ne može biti Filip, već gospodin Filip. A drugo, već si dobio sladoled od mene. Učila sam te kako nije lijepo iskorištavati tuđu dobrotu – pojasnila sam. Shvatila sam kako Borna baš i nije zadovoljan ovakvim razvojem situacije. Unatoč tome, opazila sam kako razmišlja o mojim riječima.

– U pravu si mama, Filip, ovaj, gospodin Filip to nikako ne zaslužuje. No, možda si mu mogla dopustiti da me počasti lizaljkom. Ona ne košta toliko mnogo kao sladoled – odgovorio je na što sam se morala glasno nasmijati.

Pametno moje, pomislila sam u sebi. Unatoč tome što je bio tek šestogodišnji dječak, Borna je u svojim razmišljanjima i postupcima često pokazivao zavidnu zrelost.

Čim smo se vratili doma Borni sam upalila crtić na videu kako bih nam u miru pripravila ručak.  Upravo sam čistila povrće kada me zvonjava telefona prekinula u tome.

– Bok, Goga, što ima? Nadam se da nisi zaboravila na večeru u subotu kod mene. Pogodi što je novoga? Dinko je pozvao i nekoliko svojih kolega s posla. Moram ti reći kako je jedan od njih još uvijek slobodan. A to kako Karlo tek izgleda! Vjeruj mi past ćeš na stražnjicu kada ga ugledaš. No, da čujem… što kažeš na to? – s druge strane slušalice začula sam glas svoje prijateljice Ines.

– Nemam pojma. Ako kažeš da je još uvijek slobodan, možda bih u tom slučaju trebala ponijeti i lisice. Znaš, s tim odvjetnicima se nikada ne zna – pokušavala sam se našaliti premda mi trenutačno baš i nije bilo do šale. Moram priznati kako sam potpuno zaboravila na godišnjicu braka moje prijateljice, no to nije bilo jedino što me brinulo. Do subote je ostalo još samo nekoliko dana a ja sam bila gotovo bez novca. Znala sam kako se u takvim situacijama od gostiju očekuje i nekakav dar. Panično sam prebirala po sjećanju nisam li u skorije vrijeme kupila što novoga a što bi sada moglo poslužiti svrsi. Na žalost, ništa konkretno mi nije padalo na pamet.

Teško sam se koncentrirala na naš razgovor jer me sve više mučilo što učiniti. Ines mi je bila najbolja prijateljica. Uskakala mi je kad god je to bilo potrebno i unatoč besparici nisam ju mogla iznevjeriti. Ne, ne mogu joj to učiniti. Osim toga, malo promjene će mi itekako goditi. Već dugo nisam imala priliku provesti večer u ugodnom društvu.  Ionako mi se život u posljednje vrijeme svodi samo na brigu o poslu i preživljavanju. Valjda zaslužujem malo predaha, razmišljala sam.

– Dobro, Goga, slušaš li ti mene uopće? – iz razmišljanja me trgnuo Inesin glas.

– Naravno, oprosti, samo sam se malo zanijela – iskreno sam rekla.

– Ah, tako dakle. Znači zagrijana si, zar ne? U tom slučaju obuci onu crvenu, pripijenu haljinu. Sigurna sam kako ćeš u njoj Karla oboriti s nogu – nastavila je brbljati.

– Ines, što je tebi? Doslovce me već udaješ za čovjeka kojega još nisam ni upoznala. Osim toga, znaš da se ne želim vezati – mirno sam odgovorila.

– Daj Goga, ne budi smiješna. Pa nisam mislila ništa loše. Karlo je izvrsna prilika a i ti si još uvijek mlada i lijepa. Nemoj dopustiti da život projuri pored tebe, molim te. Samo bih željela da budeš sretna. Sigurna sam da bi i Toni želio isto – dodala je nešto tiše a ja sam kao i svaki put na spomen svog supruga osjetila kako me u očima peckaju suze.

– Oprosti, ne mogu si pomoći. Znaš koliko sam voljela Tonija – promucala sam. Nakon što smo još malo pročavrljale Ines se ispričala obvezama i naglasila kako me očekuje u subotu oko osam.

– I, molim te ne zamaraj se poklonom. Čemu trošiti novac na te trivijalne gluposti – šarmantno je dodala kao da mi je pročitala misli. Moram priznati kako sam na njezine riječi ipak ponešto odahnula.

Znala sam kako moja prijateljica u najboljoj namjeri koji put zna pretjerati, ali sve što je rekla o Karlu doista se pokazalo točnim. Te subotnje večeri Bornu sam povjerila susjedi na čuvanje. Uredila sam se najbolje što sam znala i umjela. Premda nisam odjenula crvenu haljinu za koju je toliko navijala Ines, i ova crna koju sam imala na sebi činila mi se sasvim pristojnom. Savršeno je isticala moje prednosti i jednako dobro sakrila pokoji nedostatak. Za frizuru sam se kao i uvijek pobrinula sama. Nikada nisam bila umišljena, ali sam znala, da sada, ovako uređena, izgledam prilično dobro.

Karlo me doista već na prvi pogled oborio s nogu. Onako visok i naočit, silno me podsjećao na mog Tonija. Čak su i njihove oči bile slične. Moram priznati kako je konverzacija između nas dvoje u početku bila ponešto nategnuta. Karlova me blizina činila užasno napetom i nervoznom, a znala sam i što je uzrok tome. Koliko god da sam se trudila to zanijekati Karlo me neodoljivo privlačio.

Malo po malo, kako je večer odmicala, oboje smo postajali sve razgovorljiviji. Vjerujem kako je, barem što se mene ticalo značajnu ulogu u tome odigralo i onih nekoliko aperitiva koje sam popila prije večere. Premda inače nisam pila alkohol, večeras mi je trebalo nešto da se malo opustim. Unatoč uspomeni koju sam gajila spram Tonija, Karlo me osvojio u svakom pogledu. Bio je veoma inteligentan sugovornik s veoma istančanim smislom za humor. Unatoč iznimnom zanimanju koje je cijele večeri pokazivao za mene, bila sam poprilično skeptična po pitanju neke ozbiljnije veze između nas dvoje. Nikako se nisam uspijevala oduprijeti uvjerenju kako ga ni po čemu nisam vrijedna. Za razliku od mene Karlo je bio veoma privlačan i uspješan poslovni čovjek. Nisam znala što bi ga moglo privući na jednoj običnoj ženi poput mene, koja je još k tome i samohrana majka.

Kako bilo, nas dvoje smo ipak ostali posljednji gosti na večeri. Kada sam napokon toga postala svjesna posramljeno sam se trgnula. Unatoč tome što je već bilo jako kasno, Ines nas je blagonaklono promatrala sa suprotne strane stola.

– Ne dajte se smetati – rekla je s osmijehom. Unatoč tome, napokon smo se dignuli od stola. – I… ne zaboravite razmijeniti brojeve – natuknula je na što sam osjetila kako rumenim.

– Ne brini, Ines. Ne samo da ćemo razmijeniti brojeve već ću i otpratiti Gogu do stana – odgovorio je Karlo smiješeći se.

Nakon što smo pozdravili domaćine zahvalivši im na ugodnoj večeri, izašli smo u prekrasnu zvjezdanu noć. Karlo me nježno obgrlio oko struka i tako zagrljeni krenuli smo niz ulicu. Nisam se mogla prisjetiti kada sam se posljednji put osjećala ovako dobro.

– Goga, želim da znaš koliko sam sretan što sam te upoznao. Što misliš o zajedničkoj večeri ovih dana? – upitao me kad smo napokon stigli pred zgradu u kojoj sam stanovala.

– Može, bit će mi drago – odgovorila sam. A tada mi se Karlo približio i nježno spustio svoje usne na moje. Srce mi je udaralo kao ludo dok sam odgovarala na njegov poljubac. Bilo je to upravo ono što sam priželjkivala od prvog trenutka od kada sam ga upoznala.

Dani koji su uslijedili pokazali su mi koliko život može biti lijep. Večera u restoranu s Karlom protekla je u romantičnoj atmosferi. Moram priznati kako se cijele večeri trudio da se osjećam kao kraljica. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Ispričala sam mu sve o sebi. Nisam zatajila niti to da imam sina o kojemu brinem i koji mi je sve na svijetu.

– Oh, doista? Oprosti, nisam imao pojma o tome da imaš dijete – pomalo uznemireno je dodao.

– Izgledaš tako dobro da nikada ne bih pomislio da si već mama – laskao mi je.

Premda bih se mogla zakleti kako je Karlovim licem u tom trenutku preletjela sjena, pomislila sam kako mi se to ipak samo učinilo. No, slučajno ili ne, ostatak večeri Karlo je vješto izbjegavao bilo kakav daljnji razgovor o Borni.

Narednih dana bila sam doslovce u oblacima. Karlo je nekoliko puta svratio k meni u stan i upoznao Bornu. Premda prilikom upoznavanja niti jedan od njih dvojice nije pokazivao osobito oduševljenje, bila sam uvjerena kako mojim dečkima treba vremena da se priviknu jedan na drugoga. Borna je bio pametan dječak i shvatio je kada sam mu povjerila koliko mi se Karlo sviđa. Jednako tako, nisam nimalo sumnjala u to kako će i Karlo ubrzo prihvatiti Bornu.

Kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da sam nakon podulje vremena ponovo istinski zaljubljena. Kako se činilo, i Karlo je osjećao isto. Svakodnevno smo vodili iscrpne telefonske razgovore dok su večeri, na Karlovo inzistiranje uglavnom bile rezervirane za romantične večere po ekskluzivnim restoranima. Premda sam bila polaskana Karlovom galantnošću i željom da mi ugodi, s vremenom sam počela osjećati užasnu grižnju savjesti što Bornu, za to vrijeme, povjeravam na čuvanje susjedi. Kakva sam ja to majka? Provodim se po mondenim restoranima dok moj sin vrijeme provodi sa ženom koja mu nije nitko i ništa. Doista bismo koji put mogli ostati i doma, razmišljala sam.

Kada sam jednom prilikom Karlu pokušala ukazati na ono što me sve više mučilo, učinilo mi se kako se pomalo uvrijedio.

– Gordana, smatram kako pretjeruješ. Gospođa Ema je dobra i pouzdana žena. Nema potrebe da se toliko brineš za Bornu. Više nije beba – uvjeravao me.

– Znam, no, nije riječ samo o tome. Smatram kako sam ponešto zanemarila Bornu u posljednje vrijeme – pojasnila sam.

– Dobro, kako hoćeš – bilo je sve što je odgovorio.

Od toga dana naši su se izlasci doista prorijedili. Večeri smo uglavnom provodili kod mene doma uz televizor ili kakvu društvenu igru u kojoj bi nam se nerijetko pridružio i Borna. Karlo bi mu tada nadugačko i naširoko pojašnjavao pravila igre. Činilo se kako komunikacija među njima svakim danom postaje sve bolja. Unatoč tome, Borna se nije činio sretnim zbog toga.

Jedne nedjelje Karlo me iznenadio pozvavši Bornu i mene k sebi na ručak. Bilo je to zapravo prvi put da nas je pozvao u svoj stan i moram priznati kako sam bila pomalo nervozna zbog toga. Karlo je stanovao na drugom kraju grada. Borna je bio silno uzbuđen što će se po prvi put u životu voziti taksijem. Osim toga, veoma se veselio vidjeti Karlov golemi akvarij koji nam je često spominjao.

Karlo nas je poput pravog domaćina dočekao sa širokim osmijehom na licu. Ušavši u hodnik, učinilo mi se kako sam doslovce zakoračila u neki novi svijet. Već s hodnika dalo se zaključiti kako je cijeli stan uređen s puno ukusa, ali i novca. Da i ne spominjem gotovo sterilnu čistoću koja je posvuda vladala. Upravo sam odlagala naše kapute kada se hodnikom prolomio Bornin oduševljeni vrisak.

– Hej! Nisi… – povikao je Karlo trunčicu prekasno.

–  Mamice, dođi vidjeti ribice! Prekrasne su – oduševljeno je dovikivao Borna iz, pretpostavljala sam, dnevne sobe.

– Borna, sine, zaboravio si… – prekinula sam se u pola rečenice ugledavši sreću na njegovom malenom licu.

– Oh, mama, pogledaj Karlovu plazmu!  Oooogromna je – uzbuđeno me dozivao a ja nisam odoljela ne nasmijati se.

– Hej mladiću! Nisi li ipak nešto zaboravio? – idilu je naglo prekinuo Karlov glas. Borna je zbunjeno pogledao u njega očito ništa ne shvaćajući.

– Kako bi bilo da se najprije izuješ? Ne želim provesti cijelo popodne u čišćenju – naglasio je. Nisam znala kome je bilo neugodnije, Borni ili meni. Premda sam smatrala kako Karlo ponešto pretjeruje nisam željela ispasti nezahvalna. Na koncu, ipak se radilo o njegovom stanu. S druge strane, strašno sam žalila Bornu koji je zažarenih obraza buljio u pod. Znala sam kako je njegova reakcija bila spontana. Napose, bio je samo maleni dječak i takvo što mu se nije moglo uzeti za zlo.

– Oprosti, Kruno. Čini se kako se Borna malo previše zanio i na trenutak zaboravio pravila pristojnog ponašanja. Borna, smjesta dođi izuti cipele – povikala sam nelagodno se smiješeći.

Istog trenutka Borna se spuštene glave vratio u hodnik.

– Borna, ovo doista nije bilo lijepo. Ne misliš li kako bi se trebao ispričati Karlu? – ozbiljno sam upitala.

– Oprosti, Karlo – posramljeno je promucao moj sin pogleda i dalje prikovanog o tlo.

– U redu je, ali mi obećaj kako ćeš sljedećeg puta biti pažljiviji. Ne mogu podnijeti nered – odgovorio je Karlo.

Premda te večeri više niti jednom nismo spomenuli taj nemili događaj, osjetila sam da Karlovo raspoloženje više nije isto. Ne mogu reći kako i nadalje nije bio iznimno pažljiv, posebice prema meni, no unatoč tome nisam se uspijevala oteti dojmu kako ga Bornina prisutnost zapravo živcira. Činilo mi se da je i Borna to shvatio jer ostatak popodneva više nije pokazao zanimanje za Karlove ribice koje su ga još maločas toliko oduševile. Umjesto toga sklupčao se u naslonjaču i tiho pratio zbivanja na televizijskom ekranu.

Kako je vrijeme odmicalo moja i Karlova veza postajala je ozbiljnijom. Sve češće se znalo dogoditi da zajedno provedemo noć. Bio je izuzetno nježan i strastven ljubavnik. Nije mi prestajao govoriti o tome koliko me voli a ja sam mu uzvraćala istom mjerom. Znala sam kako je samo pitanje vremena kada će mi Karlo predložiti zajednički život. Pomislila sam kako se i meni napokon osmjehnula sreća.

– Mamice, hoćeš li se udati za Karla? – zateklo me Bornino pitanje jednog jutra za doručkom.

– Ne znam, možda. Još uvijek nismo razgovarali o tome. Dođe li do toga, obećavam da ćeš ti prvi doznati, u redu? – upitala sam smiješeći se, no činilo se kako Borna i nije pretjerano oduševljen mojim odgovorom.

– Jesi li jako sretna s njim? – tiho je upitao prebirući po tanjuru.

– Da, sretna sam. A sada, molim te, budi dobar dečko i pojedi pahuljice inače ćeš zakasniti u vrtić – požurivala sam ga jer me još do odlaska na posao čekala sva sila posla.

– Onda dobro. Idem oprati zube – promucao je zaputivši se u kupaonicu.

Premda mi je Bornino ponašanje u posljednje vrijeme bilo čudno, nisam pridavala preveliku pozornost tome. Možda je Karlo doista imao pravo kada je rekao kako pretjerujem u brizi za sina. Istina, Borna djeluje nekako odsutno što mu baš i nije slično, ali moram li odmah raditi dramu oko toga?  Zacijelo se samo posvađao s kakvim kolegom iz vrtića – razmišljala sam raspremajući stol.

Sljedećeg dana Karlo me iznenadio na poslu pojavivši se s velikim buketom cvijeća u rukama.

– Ljubavi, ovo je za tebe. Usput, želio bih te pitati nešto – rekao je.

– Karlo, oprosti, ali, možda nije najbolji trenutak. Zaboga, na poslu sam, ne mogu sada razgovarati. Stanka mi počinje tek za sat vremena. Možeš li se strpjeti barem do tad? – zbunjeno sam upitala osjetivši radoznale poglede kolega na sebi. Moja zbunjenost se još više pojačala kada sam shvatila da se među znatiželjnicima nalazi i moj šef Filip. S drugog kraja pogona prilično smrknuto je odmjeravao Karla.

– Možda bi sada trebao otići. Doista se moram vratiti poslu – moljakala sam.

–  Došao sam ti reći da te jako volim i da bih želio živjeti s tobom – unatoč mojim molbama Karlo se nije dao smesti. Istog trenutka srce mi je poskočilo od sreće.

– Oh, ljubavi, i ja to želim! – sretno sam odgovorila bacivši mu se u naručje.

– Što se to događa ovdje? – trgnuo me Filipov glas iza leđa.

– Oh, oprostite, ali, moj zaručnik Karlo me odlučio iznenaditi na poslu. Upravo je na odlasku – dodala sam za svaki slučaj ugledavši namršteni izraz njegovog lica.

– Ah, znači tako? Nisam imao pojma o tome da ste zaručeni – promrmljao je više za sebe. – U tom slučaju, želim vam sreću. Bilo mi je zadovoljstvo  – rekao je kimnuvši Karlu. Učinilo mi se kako je vijest o zarukama iz nekog razloga Filipa prilično uzdrmala, ali, iskreno, nisam imala pojma zbog čega je tako. Pogledala sam Karla koji je promatrao Filipa dok se udaljavao. Mogla bih se zakleti kako sam u tom trenutku ugledala ljubomoru na njegovom licu.

– Vas dvojica se poznajete? – upitala sam ga čim se Filip udaljio.

– Ne, ne poznajemo se, ali se zato, kako se čini, vas dvoje dobro poznajete. Kreten je zaljubljen u tebe – sarkastično je odbrusio. Premda bih se njegovoj djetinjastoj primjedbi najradije nasmijala na sav glas,  iznenadan poriv da stanem u Filipovu obranu spriječio me u tome. Filip je dobar čovjek i ne zaslužuje ovakve epitete, gnjevno sam pomislila.

– Makar što! Filip mi jest šef, ali ništa više od toga. To što se trudi biti ljubazan ne znači da je i smrtno zaljubljen u mene – rekla sam što sam mirnije mogla. Karlo je očito shvatio da se prenaglio i da sam zbog toga ljutita, stoga me čvrsto privukao k sebi i prošaptao: – Mmmm… volim kad si ljuta! Priznajem, ljubomoran sam i ne mogu si pomoći! Već sljedećeg trenutka oboje smo prasnuli u smijeh i problem je, barem što se mene ticalo, bio zaboravljen. Ili sam barem željela vjerovati u to.

Nekoliko dana kasnije Karlo se doselio k nama. Složili smo se kako će zbog Borne tako ipak biti najbolje. Sada kada smo napokon provodili više vremena zajedno shvatila sam da je Karlo prilično težak čovjek i da mu nije lako ugoditi. Njegova pomalo bolesna potreba da uvijek i sve bude u savršenom redu doslovce me dovodila do ludila. Bio je prilično izbirljiv po pitanju hrane i često bi zanovijetao kada mu nešto ne bi bilo po ukusu. No bila je tek blijeda sitnica u odnosu na ono kako se odnosio prema Borni.

Što god da bi moj sin učinio njemu iz nekog razloga nikada nije bilo dovoljno dobro. Imao je bezbroj prigovora na njegovo ponašanje, posebice na njegovu privrženost meni. Nazivao ga je curicom i osjećala sam kako njihova međusobna netrpeljivost iz dana u dan postaje sve većom. Nisam se uspijevala oteti dojmu kako se moj sin zapravo bojao Karla. Sve češće se zatvarao u svoju sobu i ondje provodio vrijeme. Koliko god da sam mu se nastojala približiti, na moje je zaprepaštenje odbijao svaki razgovor sa mnom. Znala sam kako noću često plače jer bi jastuk ispod njegove glavice ujutro bio mokar od suza. U kratkom se roku iz zadovoljnog i veselog, pretvorio u tihog i nesigurnog dječaka. Čak su i tete u vrtiću opazile kako moj sin više nije onaj stari.

Bila sam na rubu snage i nisam imala pojma što učiniti i kome ugoditi. Kada bih pokušala ukazati Karlu na to koliko griješi spram Borne ismijavao me uz izliku kako sam sama kriva što sam ga toliko razmazila.

– Mimozu, da, upravo to si napravila od njega. Mahneš mu prstom ispred nosa a on se odmah rasplače – rugao se dok sam ga netremice promatrala. Premda sam još uvijek voljela Karla, moja ljubav nekako više nije bila potpuna. Nešto je nedostajalo a sada sam znala i što.

Iz dana u dan postajalo mi je jasnije kako Karlo nikada nije, a niti hoće u potpunosti prihvatiti mog sina. Ta spoznaja zaboljela me možda i više od samog saznanja kako naša veza više nema budućnosti. Žalila sam jedino što to nisam ranije shvatila. Borna je bio moj sin i nisam ga više mogla gledati kako pati. Odlučila sam već sljedećeg jutra porazgovarati s Karlom i reći mu da ovo između nas dvoje više nema smisla. Premda Karlo nije bio nasilan u fizičkom smislu moram priznati kako sam se pribojavala njegove reakcije kad dozna što sam odlučila.

Sljedećeg jutra ustala sam ranije no obično kako bih u miru pripremila doručak. Iznenadila sam se kada mi se za nekoliko minuta u kuhinji pridružio Borna. Sa suzama u očima promatrala sam njegovo  sićušno, mršavo tjelešce. Ovo mora prestati, pomislila sam u sebi odlučnija no ikad svoj naum sprovesti u djelo.

Kada je nekoliko minuta kasnije Karlo ušao u kuhinju i poljubio me, jedva sam se suzdržala ne odgurnuti ga od sebe. Činilo se kako nije opazio moju ljutnju jer se kao i svakog jutra udobno zavalio u stolicu i raširio novine pred sobom.

Dok sam posluživala doručak nisam uspijevala suzbiti drhtanje svojih ruku. Ne mogu to učiniti pred Bornom. Nema smisla da sluša kako se svađamo. Pričekat ću da jede i ode u svoju sobu, razmišljala sam promatrajući Bornu kako bezvoljno prebire po omletu koji sam maločas stavila pred njega.

– Borna, opet se igraš s hranom? Ni jesti ne možeš u miru – optužujuće je rekao Karlo virnuvši preko ruba novina.

– Nisam baš gladan – tiho je odgovorio Borna.

– Ali, Borna, moraš nešto pojesti. U posljednje vrijeme jedeš poput ptičice – pokušavala sam se našaliti.

– Mama, mogu li dobiti pahuljice s mlijekom? – upitao je odgurnuvši tanjur.

Uzdahnuvši, ustala sam kako bih iz ostave donijela mlijeko. A tada je započeo pakao. Borna je zacijelo nespretno dohvatio kutiju s pahuljicama jer se njezin sadržaj razletio posvuda po podu.

– Derište nespretno! Što si to učinio? Ne možeš li paziti! Doista nisi ni za što. Da znaš, već odavno razmišljam o tome a sada sam i potpuno uvjeren kako će biti najbolje odeš li ovoga ljeta u kakav dječji kamp. Barem ćemo imati mira od tebe – zaurlao je Karlo.

Borna se prestrašeno stisnuo u naslonjaču. Ugledavši njegove suze potrčala sam k njemu uzevši ga u naručje. Sine moj, prošaptala sam dok su nam se suze miješale. A tada se u meni napokon nešto prelomilo. Ne želim više čekati ni jedne minute! Karlo nema nikakvo pravo ponašati se ovako prema mom sinu. Borna je oduvijek bio dio mog života a to će i ostati svidjelo se to njemu ili ne, bijesno sam pomislila.

–  Karlo, sad je stvarno dosta! Do sada se Borna uvijek ispričavao tebi, sada smatram kako ti njemu duguješ ispriku – odlučno sam rekla pogledavši ga ravno u oči.

– Što? Još ga i štitiš? Ta pogledaj što je učinio! Kuhinja nalikuje svinjcu! – pjenio se poskočivši iz naslonjača.

– Borna je samo dijete. Osim toga ovo se moglo dogoditi svakome. Dakle? – upitno sam ga promatrala.

– Goga, ne budi smiješna! Očekuješ da se ispričavam razmaženom derištu? – podsmješljivo je upitao.

– Bilo to tebi s voljom ili ne, ovo razmaženo derište kako ga ti nazivaš je moj sin. Najmanje što očekujem od tebe jest da se prema njemu odnosiš s poštovanjem. Dakle? – ponovila sam fiksirajući ga pogledom. Karlo nije bio glup. Zacijelo je shvatio ozbiljnost situacije jer sam na trenutak opazila kolebanje u njegovom pogledu. Unatoč tome, njegove sljedeće riječi zapečatile su i ono malo nade koju sam gajila kako je Karlo ipak sposoban promijeniti se.

– Nikada! – procijedio je.

– U tom slučaju želim da znaš kako je s nama gotovo – rekla sam mirnije nego što sam se uistinu osjećala.

– Ali, Goga, pa mi se volimo – pokušavao me udobrovoljiti.

– Onaj tko ne poštuje mog sina ne poštuje ni mene. Očekujem kako ćeš još do podneva isprazniti stan – odlučno sam rekla okrenuvši se kako ne bi vidio suze u mojim očima. Potpuno sam zaboravila na Bornu koji je stajao kraj mene i napeto pratio sve što se događa.

– Kako želiš! Samo znaj, neće završiti na ovome – zaprijetio je Karlo ali se više nisam obazirala. Više mu nisam imala što reći. Premda sam bila povrijeđena i tužna znala sam kako postupam ispravno. Karlo očito nije bio pravi čovjek za mene. Naprosto nam nije bilo suđeno i bit će najbolje da se čim prije pomirim s tim, razmišljala sam lica umrljanog suzama.

– Mamice, ne plači. Sad kad neće više biti Karla ja ću paziti na tebe – tiho je rekao Borna vidjevši moje suze. Čvrsto sam zagrlila to krhko, maleno biće.

– Nisam ni sumnjala u to – odgovorila sam nasmiješivši se kroz suze.

Nekoliko mjeseci kasnije naš se život iznova vratio u kakvu takvu normalu. Moja prijateljica Ines pružila mi je potporu složivši se s tim kako niti jedan muškarac na ovome svijetu nije dostojan Bornine patnje.

Dogodilo se tako da smo jedne subotnje večeri Ines, Borna i ja odlučili posjetiti obližnju slastičarnicu. Borna je umrljanog lica uživao u već drugoj kremšniti po redu kada je odjednom uzbuđeno vrisnuo: Mama, eno stričeka Filipa! Dolazi k nama!

– Borna, nemoj pokazivati prstom. Znaš da to nije lijepo – poučila sam ga kada sam začula Filipov glas iza leđa.

– Borna! Goga! Kakvo divno iznenađenje! Drago mi je što vas vidim. Nadam se kako ovoga puta nećete odbiti moju ponudu vezanu uz sladoled – rekao je pomilovavši Bornu po kosi.

– Nećemo, je li tako mama? –  preduhitrio me Borna. Oduševljenje na njegovom licu bilo je toliko da sam se morala nasmijati.

– Goga, jesi li dobro? Čuo sam što se dogodilo – diskretno se nakašljao. – Mogu ti samo reći da si postupila ispravno. Zatreba li bilo što Borni ili tebi bit će mi drago budem li mogao pomoći – srdačno je rekao. Na trenutak su se naši pogledi sreli i moram reći kako me pomalo prestrašilo ono što sam shvatila u tom trenutku. Nikako mi nije bilo jasno kako već ranije u njegovim očima nisam opazila ono što je bilo tako očito, bespogovornu i bezgraničnu ljubav.

– Hvala vam. Željela bih da znate kako veoma cijenim vašu ponudu – dirnuto sam rekla.

– Vau! Kakav frajer! Vjerovala sam kako je Karlo zgodan, no vjeruj mi, ovome nije ni do koljena. Nisam imala pojma da imaš takvog šefa. Jesi li opazila kako te promatrao? Baš kao da je zaljubljen u tebe – komentirala je Ines dok smo se vraćale doma.

– Ma, daj, pretjeruješ – odgovorila sam zarumenjevši se premda mi ta mogućnost, iskreno i nije bila mrska.

Danas, godinu dana kasnije slobodno mogu reći kako sam u braku s Filipom sretna i ispunjena žena. Filip je čovjek kakvog bi poželjela svaka žena. Ipak, meni je puno važnije to što je Borna napokon zadovoljan i sretan. U Filipu je pronašao davno izgubljenog oca i on mu je potpora u svemu. I ja sam se promijenila. Uz čovjeka kakav je Filip napokon sam spoznala što je prava ljubav. Filip možda nije onako neodoljiv kao što je to bio Karlo, ali zato u svakom trenutku dobro zna što želi. Kada mi je jednom prilikom priznao kako smo upravo Borna i ja ono što već dugo priželjkuje u svom životu, bila sam uvjerena kako ovoga puta ne griješim. Filip je bio divan čovjek, s dovoljno velikim srcem za dvoje, i znala sam kako bolje od njega nisam mogla odabrati.