Vanessa je živa i pronaći ćemo je!

Dok prelistavam album s fotografijama iz djetinjstva moje trinaestogodišnje kćeri Vanesse suze mi nezaustavljivo teku niz lice. Ni sama ne znam odakle više izviru. U proteklih tjedan dana isplakala sam sve što se isplakati moglo. Na životu su me još jedino držale tablete za smirenje koje sam svakih nekoliko sati nesmiljeno trpala u sebe. Dok drhtavim rukama milujem stranice albuma, glavom mi se neprekidno mota pitanje o kojem još jedino mogu razmišljati ovih dana. Gdje je moja djevojčica? Je li gladna? Da li joj je hladno u ovom trenutku? Hoće li ju policija uspjeti pronaći? I ono posljednje, ali i najgore, na što sam se bojala i pomisliti, ima li uopće naša potraga više ikakvog smisla? Ta prošlo je gotovo osam dana od kako smo posljednji put vidjeli našu djevojčicu. Ja sam užasna majka kad nisam opazila što se događa s mojim djetetom. Tko zna što joj se ružnog dosad moglo dogoditi? Možda upravo sada moja kći leži negdje….. nisam uspjela niti dovršiti započetu misao jer me nova navala suza prekinula u tome. Ne, ne smijem ovako razmišljati. To će me ubiti. Vanessa je živa i pronaći ćemo je – podsjetila sam se žestoko odmahnuvši glavom.

Ipak, bilo je to lakše reći nego učiniti. Dok su mi strah, bol i krivnja parali utrobu razmišljala sam kako bih u ovom trenutku dala sve na svijetu kada bih nekako mogla vratiti vrijeme unatrag. Bila sam sigurna da bih tada postupila drugačije. Nimalo ne sumnjam da bi i Janko učinio isto. Premda me silno boljela i sama pomisao o tome, u dubini duše sam znala da smo upravo nas dvoje najveći krivci što je naša kći odlučila pobjeći od kuće. Naše stalne svađe i prepucavanja prisjeli bi svakome a kamoli djevojčici koja je gotovo cijelog života bila njihovim svjedokom. Vanessa je oduvijek bila iznimno emotivno dijete i sada shvaćam koliku štetu smo učinili što smo si dopustili takvo ponašanje pred njom….

Dok sam u rukama grčevito stezala fotografiju s koje mi se smiješilo maleno lišce moje tad dvogodišnje djevojčice nisam mogla a da se ne prisjetim mirisa njezine kosice i malih ručica koje su se uvijek grčevito držale za mene kamo god bih krenula. Već i samo sjećanje na te sretne trenutke natjeralo me da zadrhtim. Bože, molim te daj da pronađemo našu djevojčicu, zamolila sam po tko zna koji put dok su mi suze curile niz obraze.

Zadubljena u svoje misli nisam bila ni svjesna kad su se otvorila vrata i u sobu ušao Janko.

– Vikice, molim te, barem na kratko ostavi taj album. Samo se ubijaš time. I, molim te, pojedi nešto. Jako si slaba i brinem se za tebe. Trebat će ti snaga kad se Vanessa vrati – došlo mi je da se nasmijem kada je rekao. Janko, čovjek s kojim sam već godinama unatoč zajedničkom životu na ratnoj nozi odjednom se doista činio zabrinutim za mene.

– Prestani Janko. Ne moraš glumiti da ti je stalo samo zato što se ovako osjećam. Pusti me na miru –slomljeno sam odgovorila.

– Dušo, znam koliko ti je teško ali vjeruj mi, ni meni nije bolje. Vanessa je i moja kći. Samo hrabro, moramo imati povjerenja u policiju. Pronaći će je, vidjet ćeš – tješio me kako je znao i umio.

– Ali, Janko, kako ne razumiješ. Mi i naše svađe smo krivi za sve. Zašto se radije nismo rastali i prekinuli to mučenje? Zašto smo dopuštali da Vanessa pati i da na koncu zbog nas pobjegne od kuće? Zaboga, kakvi smo mi to roditelji?! Ako se njoj nešto dogodi nikada si to neću oprostiti – zaridala sam.

– Ššššš…. Ne brini, Vikice, bit će sve u redu – utješno me pomilovao po kosi no bilo je više nego očito kako ni sam previše ne vjeruje u to. Njegov dodir bio je tako umirujući da sam poželjela da nikada ne prestane.

– Mislim da bi sada trebala malo prileći. Dođi, pomoći ću ti da se smjestiš. Ja ću ostati uz telefon za slučaj da tko nazove.

Dok me moj suprug Janko ispod ruke vodio u spavaću sobu misli su mi bile potpuno zbrkane. U jednom trenutku razmišljala bih o Vanessi a već u narednom, ispunjena Jankovom brižnošću i toplinom koju već dugo nije pokazivao prema meni, o našem odnosu. Više ni sama nisam znala što točno osjećam prema svom suprugu. Vanessin nestanak i zajednička patnja ponovo su nas zbližili u to nije bilo nikakve sumnje. Nisam mogla a da ne pomislim kako je, da smo se samo malo više potrudili između nas oduvijek moglo i trebalo biti dobro. Kada sam napokon legla u krevet Janko me brižljivo ušuškao  poplunom.

– Koristilo bi ti kada bi pokušala malo odspavati. Znam da ti već dugo ovo nisam rekao i da mi možda nećeš vjerovati ali… Još uvijek mi je stalo do tebe i našeg braka. Napokon shvaćam koliko sam griješio… Nadam se samo da još uvijek nije prekasno i da ćeš, kad sve ovo prođe, ipak pronaći snage i oprostiti mi – tiho je rekao pogleda zamućenog od suza.

– Sada je najvažnije da pronađemo našu djevojčicu. O svemu ostalom razgovarat ćemo kasnije – tiho sam odgovorila.

– Hvala ti – prošaptao je i po prvi put u ne znam koliko dugo vremena spustio bojažljiv poljubac na moj obraz. Kada se nešto kasnije napokon okrenuo i žustro izišao iz sobe osjetila sam da mi je lice vlažno od njegovih suza.

Koliko god da sam se trudila san mi nikako nije dolazio na oči. Moje uskovitlane misli počele su se vraćati na dan kada sam prije gotovo petnaest godina upoznala svog supruga. Bila sam na rođendanskoj proslavi svoje najbolje prijateljice Lele kad se u neko doba u društvu s još nekoliko mladića pojavio on. Čim sam ga ugledala srce mi je zadrhtalo od uzbuđenja. Bio je najzgodniji mladić kojeg sam ikada vidjela i gorjela sam od nestrpljenja upoznati ga. Ipak, bila sam previše sramežljiva da učinim prvi korak. Moja prijateljica Lela kao da mi je pročitala misli. U jednom trenutku stvorila se pokraj mene i uz tajanstven osmijeh naglasila kako me želi upoznati s nekim posebnim.

– Janko je super dečko što je i razumljivo u protivnom ne bi bio Dadin najbolji prijatelj – naglasila je. Ni ovoga puta, kao ni bezbroj puta do sad Lela nije odoljela ne spomenuti svog brata Dadu za kojeg je oduvijek bila jako vezana. – Osim toga, frajer studira ekonomiju. Preostalo mu je još samo nekoliko ispita do kraja. Znaš, stara moja, ako izuzmemo mog Dadu, priznajem da ste vas dvoje stvoreni jedno za drugo – dodala je trknuvši me u rebra.

– Ne znam baš… Jesi li sigurna da je ovo pametno – negodovala sam dok smo mu prilazile.

– Naravno, ne budi smiješna. Samo se ponašaj prirodno i sve će biti u redu.

Nekoliko sati kasnije bila sam joj više nego zahvalna na poduzetnosti. Kako se ispostavilo, Janko je bio četiri godine stariji od mene i pritom iznimno duhovit i šarmantan mladić. Plijenio je pažnju svih prisutnih svojim šalama i dosjetkama. Cijele večeri izvrsno sam se zabavljala u njegovom društvu a kada je nešto kasnije predložio da izađemo na svjež zrak nitko nije bio sretniji od mene. Dok smo se skriveni od tuđih očiju nježno ljubili na mjesečini pomislila sam kako je Lela i ovoga puta bila u pravu. Činilo se da smo Janko i ja doista stvoreni jedno za drugo. Imali smo puno toga zajedničkog i u svemu se izvrsno razumjeli. Uz to, privlačio me kao još ni jedan muškarac do sad. Premda sam do sada imala nekoliko kraćih platonskih veza ništa se nije moglo mjeriti s ovim što sam večeras osjetila prema Janku.

– Prelijepa si Vikice. Volio bih da zauvijek možemo ostati ovako zagrljeni i uživati pod zvjezdanim nebom – nježno je rekao ljubeći me. Dok sam mu uzvraćala poljupce osjećala sam kako se topim od miline. Njegove riječi su silno godile mom srcu ali unatoč tome nisam gajila previše nade u dugotrajnost naše veze. Janko je prelijep mladić i samim time zacijelo omiljen među djevojkama. Ne vjerujem da bi ga na duže staze mogla zanimati obična djevojka poput mene. Ali vrijedi uživati u svakom trenutku pa dok traje, traje – pomislila sam još jače se privivši uz njega.

I sama sam se iznenadila kad me Janko već sljedećeg popodneva nazvao kako bi mi rekao da je rezervirao stol u malom romantičnom restoranu samo za nas dvoje. Lela je bila kod mene i upravo smo u nedostatku važnijih sadržaja u kuhinji radile palačinke. Kad se oglasio telefon zbunjeno sam poskočila jer nisam imala pojma tko bi mogao zvati u ovo vrijeme, posebice jer su mama i tata još uvijek bili na poslu.

– Molim? – napokon sam se javila.

– Doista nema potrebe da išta moliš, dapače, ja ću to vrlo rado učiniti umjesto tebe i zamoliti te da večeras pođeš sa mnom na večeru – ukočila sam se od iznenađenja začuvši Jankov glas s druge strane slušalice.

– Oh, Janko, ti si… – zbunjeno sam propetljala a ruke su mi istog trenutka zadrhtale od uzbuđenja. – Mislim, nisam očekivala tvoj poziv ali….sve je u redu, pristajem. To jest, vrlo rado… – nastavila sam petljati. Janka je očito silno zabavljala moja zbunjenost jer je odjednom prasnuo u smijeh.

– Doista si preslatka, Vikice. Jedva čekam da te ponovo vidim. Dakle, do večeras – zavodljivo je rekao a ja sam kao u transu samo kimnula glavom.

Odloživši slušalicu vrisnula sam od sreće na što se Lela upitno zagledala u mene.

– Hmm.. da pogađam. To je bio Janko? – vrckavo je upitala kad sam zajapurena od sreće zaplesala po kuhinji.

– Oh, Lela, u pravu si. On je, i poziva me na večeru. Bože, tako sam uzbuđena. Nemam pojma što ću odjenuti. Obećao je u sedam doći po mene – pojasnila sam bacivši paničan pogled na sat koji je stajao na zidu. Gotovo sam vrisnula od šoka shvativši da je već skoro šest.

– Samo mirno. Ne brini stara, preostalo je još dovoljno vremena do Jankova dolaska. Ja ću ti pomoći da se urediš. Obećavam ti da ćeš večeras svojim izgledom Janka ostaviti bez daha. A sada ćemo zajedno zaviriti u tvoj ormar – dodala je Lela i povukla me za sobom.

Ta večer bila mi je najljepša u životu. Kad sam se oko ponoći napokon vratila doma odjevena sam se strovalila na krevet i gotovo do jutra sanjarila o Jankovim dodirima i poljupcima kojih mi te večeri nije nedostajalo. Bilo mi je jasno da sam se do ušiju zaljubila u njega. Što je bilo najvažnije činilo se da ni on nije ravnodušan a ta spoznaja ispunjavala me dosad nedoživljenim ushitom.

Vrijeme je odmicalo a Janko i ja smo sve više vremena provodili zajedno. Bila sam presretna kad sam uskoro dobila svoj prvi posao u obližnjoj knjižari. Nekako u to vrijeme i Janko je diplomirao i zaposlio se u uglednoj firmi. Bila sam silno ponosna na njegov uspjeh a moji osjećaji su bili jači no ikad. Ne mogu reći da je naša veza uvijek bila posve idilična ali čak i tri godine kasnije ostali smo zajedno i vjerovala sam da to svakako nešto znači. Kada mi je Janko uskoro predložio da se vjenčamo nimalo se nisam dvoumila. Odlučili smo se na skromno vjenčanje. Kupili smo prstenje i uz nazočnost roditelja i kumova stali pred oltar kako bismo ozakonili našu ljubav. Uskoro smo uselili u unajmljeni stan i naš zajednički život je napokon mogao početi.

Na žalost, već ubrzo sam shvatila da je bračni život za mene imao posve različito značenje nego za Janka. Izbjegavao je kućanske poslove kad god je to bilo moguće, s posla dolazio kada je htio a izlazio sa svojim društvom kad god bi poželio. Ukratko, nastavio se ponašati kao da uopće nismo u braku. Premda sam i sama bila zaposlena od mene je uvijek očekivao skuhan ručak, oprano i izglačano rublje te, jasno, puno strasti u krevetu. Uzaludno sam se trudila uvesti neki red u naš život, nagovoriti ga na suradnju ili osmisliti zajedničke trenutke. Janko je ostajao gluh na sve moje molbe. Društvo i izlasci  i dalje su mu ostali najvažnija sporedna stvar na svijetu.

– Dobro Vikice, što je tebi? Od kad smo se vjenčali pretvorila si se u pravu čangrizavu babu. Gdje je ona vesela, zabavna djevojka koju poznajem? Znaš da nikada ne bih mogao živjeti poput papučara. Ja jednostavno nisam taj tip – nevino bi odgovorio minirajući time svaki moj pokušaj da mu dokažem kako svaki brak unatoč svemu sa sobom povlači i određene obveze.

– Janko, ako mi povremeno pomogneš u kućanskim poslovima nipošto ne znači da si papučar. I meni je teško. Kako ne shvaćaš? U knjižari često ostajem i prekovremeno tako da mi je svaka pomoć dobrodošla. Sada smo u braku, a brak je zajednica u kojoj bi se dvoje ljudi međusobno trebalo potpomagati. U dobru i zlu, sjećaš se? Osim toga, što će biti kad jednom dođu djeca? – uzaludno sam ga pokušavala dozvati k pameti.

– Daj prestani se toliko brinuti. I drugi ljudi imaju djecu pa ne rade dramu od svog života kao što ti to cijelo vrijeme činiš – odbrusio bi mi i to bi bio kraj priče. Preostajalo bi mi još jedino da progutam suze ma koliko me gušile i podsjetim se kako je sutra novi dan u kojem će se možda Jankovo mišljenje  ipak promijeniti.

Nekoliko mjeseci kasnije ostala sam trudna. Shvativši da će Jankov i moj život uskoro biti oplemenjen životom jednog novog malenog bića bila sam sretnija no ikad. Činilo se da se i Janku svidjela vijest da će uskoro postati otac.

Na sreću trudnoća je dobro napredovala i nije bilo nikakvih problema. Za cijelog vremena trudnoće Janko se trudio oko mene i napokon sam povjerovala kako će ga dobitak djeteta ipak promijeniti. Čak je za promjenu počeo sudjelovati u kućanskim poslovima što se uistinu moglo smatrati velikim uspjehom. Kada sam jednog sunčanog jutra na svijet donijela zdravu djevojčicu nitko nije bio sretniji od mene. Porođaj je protekao glatko a Janko je bio oduševljen i svakodnevno nas posjećivao u bolnici.

Na žalost, moja sreća je ponovo bila kratkog vijeka. Čim sam se s našom djevojčicom vratila doma i donekle stala na noge Janko se nastavio ponašati po starom. Venessa je bila mirna beba ali mučili su je grčevi i često je noću plakala. Janko je postajao sve nezadovoljniji dok jednog jutra naprosto nije eksplodirao.

– Dobro Vikice, ne možeš li već jednom utišati to malo derište. Čitavu noć zbog njezine dernjave ni oka nisam sklopio a dobro znaš da moram na posao. Zaboga, nahrani je, presvuci, učini bilo što samo da to malo čudovište već jednom prestane plakati. Kakva si ti to majka kad ne znaš smiriti vlastito dijete – spočitnuo mi je dok sam mu malaksala od umora i neprospavane noći za štednjakom pripravljala doručak. Premda bih najradije vrisnula kako bi sve bilo puno lakše kada bi mi i on malo pomogao oko Vanesse uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Trenutačno mi nije trebala nova svađa. Nekoliko puta sam duboko udahnula i mirno mu krenula objašnjavati kako Vanessin plač nema nikakve veze s glađu ni mokrim pelenama već s dječjim kolikama na što se Janko samo podrugljivo nasmijao.

– Ha, ha, dobar izgovor zlata vrijedi, zar ne? Vidiš, moje mišljenje je da je Vanessa najnormalnija i  potpuno zdrava beba. Na koncu nije li to i liječnik rekao kad vas je otpuštao iz bolnice. Ili ti možda ipak neke stvari znaš bolje od njega?! Kako god, moj savjet ti je da se malo bolje pobrineš oko male – zlobno je dodao ustajući iz naslonjača. Ni danas ne znam kako sam uspjela prešutjeti takvu nepravdu iz njegovih usta. Vanessa mi je bila sve i za razliku od njega koji je jedino znao pametovati poklanjala sam joj svu svoju pozornost i snagu. Bila sam toliko šokirana da su mi još dugo nakon njegova odlaska njegove okrutne riječi odzvanjale u ušima. Hoće li Janku ikada išta što učinim biti dovoljno dobro, pitala sam se oblivena suzama. U stvarnost me vratio tek plač moje djevojčice.

Vrijeme je prolazilo a Vanessa je rasla. Sjećam se kako je s dvije godine bila preslatko dijete. S krupnim, modrim očima i plavim uvojcima izgledala je poput anđela. Nekako u to vrijeme Jankova su izbivanja iz kuće postala još češća. Jednom je razlog tome bio posao, drugi put izvanredni sastanak gradskog odbora čiji je bio član, treći put nešto sasvim deseto. Uglavnom, izgovora mu nikada nije ponestajalo….

Ubrzo mi je postalo potpuno svejedno kamo ide i što radi. Ionako me svojim postupcima nije mogao povrijediti više nego što je to već učinio. Još mi je jedino bila važna naša djevojčica.

Lagala bih kada bih rekla da Janko na neki svoj čudan način ipak nije volio Vanessu. Često se nadvirivao nad njezin krevetić, čak se kada bi bio doma znao i poigrati s njom ali kada ju je trebalo presvući ili nahraniti nekako se podrazumijevalo da to ipak ja učinim. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako će i Vanessin odgoj biti samo moja obveza ali to mi nije teško padalo. Obožavala sam svoju djevojčicu i ništa mi nije bilo teško učiniti za nju.

Kada je Vanessa navršila pet godina i krenula u vrtić naš ionako već poljuljan odnos počeo se pretvarati u pravi pakao. Pravi razlog tome bila je moja odluka da se vratim na posao. Naviknut na to da uvijek i sve bude jedino onako kako to njemu odgovara, Janko je takvom mojom odlukom u najmanju ruku ostao zgrožen. Moje želje i potrebe pritom ga nisu nimalo zanimale.

– Dobro tko će kuhati, prati, brinuti o Vanessi dok ti budeš na poslu? Ne misliš valjda da ću ja opasati pregaču i preuzeti ulogu domaćice? Toliki papučar uistinu nisam – narugao se.

– Naravno da to ne mislim. Ali želim raditi i ponovo izlaziti među ljude sviđalo se to tebi ili ne. Ti to radiš cijelo vrijeme. Vjerovala sam kako ćeš me razumjeti – odbrusila sam mu po prvi put od kada smo bili u braku na što se Janko nekim čudom ipak prestao buniti.

Nekoliko dana u našem je životu vladao prividni mir a tada, jednog popodneva, zbog kašnjenja pošiljke s robom zadržala sam se na poslu dulje no obično. Znala sam da će Janko pobijesniti kad shvati da ga na stolu ne čeka ručak ali doista nisam imala izbora. Nadala sam se samo da neće zaboraviti dovesti Vanessu iz vrtića kad dođe vrijeme za to.

Kad sam se napokon oko šest vratila s posla Janko mi je priredio nezamislivu scenu. Ne želim se ni prisjećati što mi je sve izgovorio u tom trenutku pred prestrašenim očima naše kćeri.

– Molim te, Janko, nemoj vikati pred djetetom. Vidiš koliko je prestrašena. Odmah ću ti pripraviti nešto za jelo a tada možemo u miru porazgovarati o našim problemima. Toliko su se nagomilali da bi nas uskoro mogli ugušiti – pokušavala sam ga smiriti.

– Da, a o čemu bismo to nas dvoje mogli razgovarati? O tome koliko si nesposobna pripremiti najobičniji ručak. Ili možda bolje o tome kako zapostavljaš vlastito dijete zbog te šugave mizerije za koju radiš a koju nazivaš plaćom – nastavio je rigati vatru.

– Mrzim te! – bilo je sve što sam uspjela odgovoriti lica umrljanog suzama. Zgrabivši uplakanu Vanessu u naručje otrčala sam u spavaću sobu. Mislim kako se upravo tad u meni nešto prelomilo. Odlučila sam kako više neću mirno slušati njegove bezrazložne uvrede i optužbe. I ja imam jezik. Zašto bih samo šutjela i trpjela? – razmišljala sam prevrćući se po krevetu.

Godine koje su uslijedile najradije bih zauvijek izbrisala iz svog sjećanja. Čim bi mi moj suprug nešto prigovorio uzvratila bih mu istom mjerom. I najmanji povod bio je dovoljan da započnemo svađu. Janko bi mi prigovorio zbog ponekog neobavljenog kućanskog posla a ja bih njemu nabila na nos njegovu lijenost i česta izbivanja iz kuće. Ubrzo bi cijeli stan odzvanjao našom vikom a Vanessa bi blijeda i prestrašena bježala u sobu. Uvrede i psovke kojima smo se častili pljuštale bi sa svih strana i ne bismo se zaustavljali dok jedno od nas, isprovocirano uvredama onog drugog, uz glasan tresak vratima ne bi izjurilo iz stana. Redovne svađe postale su nam svakodnevnica. Na žalost, nikada nisam pomislila što time činimo našem djetetu i koliko ono pati zbog toga.

Mislim da sam to tek počela naslućivati onog kobnog jutra koje će mi, željela ja to ili ne, zauvijek ostati urezano u sjećanju. Kada je Vanessa snuždeno sišla u kuhinju na doručak znala sam da nešto nije u redu. Janko je već bio otišao na posao a ja sam iznurena od naše kasnovečernje svađe, čijeg se povoda na koncu više nisam mogla ni prisjetiti, za stolom ispijala kavu. Ugledavši blijedo, ispijeno lice moje kćeri prilično sam se uznemirila. Ipak, povjerovala sam kako je razlog njezinom očaju zacijelo nova jedinica. Vanessa je oduvijek bila prosječna učenica no u posljednje vrijeme je značajno popustila u školi.

– Dušo, što se dogodilo? Zar se ne osjećaš dobro? Blijeda si. Moraš više jesti. Odmah ću ti pripraviti sendvič – rekla sam nalijevajući joj kakao u šalicu.

– Pusti sad to. Ionako nemam teka – prekinula me. – Mama, voljela bih malo porazgovarati s tobom. Molim te, reci mi zašto se ti i tata toliko mrzite? Priznaj, ja sam kriva za to – protrnula sam kada je rekla.

– Ma kakvi, zlato. Što ti pada na pamet?!  Vidiš Vanessa, ti si još uvijek mlada da bi mogla shvatiti neke stvari…. Tata i ja imamo problema ali obećavam da ćemo ih brzo riješiti – rekla sam prvo što mi je palo na pamet kako bih je smirila.

– Varaš se mama. Čovjek ne mora biti prepametan da bi shvatio kako se vas dvoje zapravo ne podnosite. Gori ste od psa i mačke i ja to više ne mogu podnijeti! – vrisnula je. Znaš li koliko mi je teško slušati vaše neprekidne svađe? Ako više ne možete zajedno zašto se jednostavno ne razvedete? Ni prvi ni posljednji na ovome svijetu a u kući bi za promjenu barem bilo mira! Znaš li da sam sinoć trebala učiti za kontrolni iz matematike no zahvaljujući vama nisam se mogla koncentrirati. Samo me nemoj kriviti ako ponovo dobijem jedinicu. Ma kad bolje promislim, možda bi bilo najbolje da me uopće nema – rekla je briznuvši u plač.

– Zlato, ne govori tako, molim te. Priznajem da smo tata i ja pretjerali u posljednje vrijeme ali ne brini, sve će se srediti. Razgovarat ću s njim i pojasniti mu da ovako više ne ide, obećavam – pokušavala sam ju utješiti uhvativši ju za ruku. Mislim da sam tek tada postala svjesna koliko je Vanessa smršavjela u posljednje vrijeme. Panično sam se zagledala u nju.

– Dušo, ti doista nisi dobro, zar ne? Čim se vratiš iz škole vodim te liječniku – zabrinuto sam rekla. Nije mi odgovorila, no nije to niti morala. Njezino ispijeno lice i tamni podočnjaci govorili su više od tisuću riječi. Napokon su mi se posložile kockice u glavi. Bolesna mršavost, njezina povučenost ali i poteškoće u učenju bile su rezultat ničeg drugog već nesređenog života kojem je izložena od kada zna za sebe. Vanessa je silno patila zbog svega što se događalo a Janko i ja, zabavljeni svađama i neprekidnim guranjem problema pod tepih nismo niti opazili koliko time štetimo vlastitom djetetu, ogorčeno sam pomislila.

– Pusti sad to – nervozno je rekla Vanessa istrgnuvši ruku iz moje. Bojim se da trenutno imaš pametnijeg posla, ali mene se to ionako više ne tiče. Zbogom mama – tiho je dodala dohvativši ruksak.

– Bok dušo. Vidimo se kasnije – odsutno sam odgovorila. Bila sam toliko šokirana svojim saznanjem da u tom trenutku uopće nisam registrirala pomalo opraštajući ton njezina glasa, kao ni njen školski ruksak, koji je zahvaljujući očitoj pretrpanosti pucao po šavovima. Tih tada potpuno beznačajnih detalja prisjetila sam se tek kasno popodne kad se Vanessa u uobičajeno vrijeme nije vratila iz škole. Pripremila sam njezino omiljeno jelo i svako malo sa strepnjom pogledavala na sat. Prošlo je tako pola sata, pa sat, ali od Vanesse nije bilo ni traga ni glasa. Uskoro sam začula otvaranje ulaznih vrata. Poskočivši iz naslonjača pojurila sam u hodnik očekujući da ću ondje ugledati Vanessu no umjesto toga gotovo sam se sudarila s Jankom.

– Janko, jesi li možda vidio Vanessu? Jako sam zabrinuta. Ne mogu je dobiti na mobitel a još uvijek se nije vratila iz škole… – bila sam na rubu histerije.

– Baš čudno za nju. Jesi li pokušala kod njezinih školskih prijateljica? – sumnjičavo je upitao.

– Oh, naravno, kako mi to ranije nije palo na pamet – odahnula sam od olakšanja dohvativši telefon.

Sat vremena kasnije ponovo sam bila na početku. Gotovo svi Vanessini prijatelji koje sam nazvala potvrdili su mi da se naša kći nakon nastave zaputila kući i da je od tada više nisu vidjeli. Dok su mi glavom prolazili najgori mogući scenariji tresla sam se čitavim tijelom.

– Bože, Janko, ne mogu je pronaći… Nitko je nije vidio. Naša kći je nestala. Tko zna gdje je i što joj se dogodilo – nesuvislo sam petljala.

– Vikice, umiri se, molim te. Pričekat ćemo još malo. Možda se samo zadržala u trgovini ili negdje – Janko se trudio prikriti podrhtavanje u svom glasu.

– Ali, kako ne razumiješ?! Možda je naša kći u opasnosti. Svaka minuta je dragocjena – u očaju sam zaridala.

Sat vremena kasnije, premda to nije uobičajena praksa, u potragu se uključila i policija. Morali smo im odgovoriti na neka pitanja a potom su zatražili Vanessinu fotografiju. U tim trenutcima bila sam potpuno zbrkana i luda od brige. Poželjela sam se i sama uključiti u potragu ali mi to nisu dopustili.

– Netko bi trebao ostati uz telefon. Za slučaj da se Vanessa javi – pojasnio je policijski inspektor opazivši moju rastrešenost.

Ni sama ne znam kako sam uspjela preživjeti tu najgoru i najdulju noć u mom životu. Policija je te noći pretražila većinu gradskih ulica, ispitivala prolaznike ali na žalost, bez većeg uspjeha. Nitko nije znao ništa o našoj djevojčici. Unatoč temeljitoj istrazi ni narednih dana situacija nije bila puno bolja. Vanessa kao da je propala u zemlju.

Strah i tuga potpuno su mi pomračile um. Tih dana nalikovala sam živom mrtvacu. Nikome ne bih poželjela da osjeti kako je to biti odgovoran za nestanak vlastitog djeteta. Beskrajna žalost, pomiješana s grižnjom savjesti prijetila je izluditi me.  Prestala sam jesti, spavati, živjeti… Premda su me svi uvjeravali da ne treba gubiti nadu iz dana u dan osjećala sam se sve lošije. Janko i ja smo krivi za sve. Kako to da nikada nismo vidjeli što svojim besmislenim svađama činimo našem djetetu? Bože, molim te, daj da pronađemo našu djevojčicu živu – preklinjala sam u sebi tih dugih besanih noći natapajući jastuk suzama.

Odjednom sam osjetila njen topli dah na svom licu. Bila mi je tako blizu… Premda je nisam uspijevala  vidjeti osjetila sam njene ruke na svom licu. Bile su tako tople da sam poželjela da taj dodir nikada ne prestane…. Dušo moja, vratila si se, zajecala sam prije nego što su me snažno protresle nečije ruke.

– Vikice, probudi se! Pronašli su je! Vanessa je živa! Istina, malo je pothlađena ali liječnik kaže da je dobro i da će sve biti u redu. Možeš li vjerovati da je naša kći provela osam dana u napuštenoj kućici na kraju ulice…. Tražili smo je po cijelom gradu a ona je bila udaljena samo nekoliko stotina metara od nas – nisam bila sigurna spavam li ili doista vidim ozareno lice svog supruga Janka pored sebe.  Mora da sam doista nakratko uspjela zaspati jer sam pridignuvši glavu shvatila da ležim u krevetu.

– Janko, molim te, ponovi to još jednom. Želim biti sigurna da sam te dobro razumjela – zamolila sam zadržavši dah.

– Upravo je nazvao inspektor Jozić. Pronašli su Vanessu živu i zdravu – užurbano je pojasnio. – Vikice, od danas će sve biti drugačije, zar ne? Više nikada nećemo ponavljati stare pogreške zbog kojih smo ovoliko propatili. Kao da nam je samo nebo povratkom naše djevojčice dalo šansu za drugu priliku. Dio života protekao nam je u predbacivanju i svađi. Neka ostatak bude rezerviran samo za lijepe stvari. Jesi li za? – s nadom je upitao raširivši ruke.

– Naravno. Osim što mi je još uvijek stalo do tebe i našeg braka smatram da oboje barem toliko dugujemo Vanessi – odgovorila sam potonuvši u njegov zagrljaj.

Dok sam nekoliko sekundi kasnije drhtavim rukama navlačila prvo što mi je došlo pod ruku nisam prestajala zahvaljivati nebesima na tolikoj milosti. Jedva sam čekala da zagrlim svoju djevojčicu i obećam joj kako od danas za sve nas započinje jedan potpuno novi život. Život pun zaslužene ljubavi, obiteljske topline i bezuvjetnog poštovanja. Nisam nimalo sumnjala da ćemo uz malo truda u tome i uspjeti.