Na samrti mi je otkrila da imamo kćer

Ali, Zlatko, čuješ li ti mene? – po ne znam koji put je ponovila moja supruga Marina.
– Oprosti, dušo, tražim neke spise – u žurbi sam preturao po ladici. Konačno sam ih pronašao i u prolazu je poljubio.

– Naravno da idemo van na večeru, pa nećeš valjda kuhati na petu godišnjicu braka! Vodim te u najbolji restoran – odgovorio sam supruzi dok me pratila do izlaznih vrata. Već sam kasnio na posao.

– Ti ćeš rezervirati stol? – upitala me.

– Naravno – obećao sam joj i mahnuo prije ulaska u auto. Na pragu četrdesete iza mene su bile teške godine kad nisam znao hoću li ostatak života provesti u kolicima. Ipak, uspješna operacija u inozemstvu, nakon koje sam ponovno stao na svoje noge, vratila me u život. A onda sam, nakon više godina samoće, u trideset i petoj upoznao Marinu, s kojom sam već pet godina bio u sretnom braku.

Kad sam se konačno parkirao pred firmom u kojoj sam radio kao jedan od komercijalnih direktora, pogled na sat uvjerio me da kasnim više od pola sata.

– Tanja, donesite mi izvješća s jučerašnjih sastanaka – zatražio sam od tajnice.

– Odmah. Nego, tražila vas je jedna žena – Tanja je za mnom ušla u ured.

– Stranka?

– Ne znam. Čekala je pola sata, a onda je nestala. Nikako nije željela reći zbog čega vas treba. Bila je nekako … – zastala je kao da traži riječi.

– Što?

– Izgledala je prilično loše. Nekako bolesno – objasnila je, na što sam samo slegnuo ramenima.

Kad je Tanja izišla, već sam zaboravio na nepoznatu ženu. Oko podneva, baš kad sam namjeravao rezervirati stol za večerašnji izlazak sa suprugom, Tanja je ponovno ušla u moj ured.

– Direktore, ona gospođa je opet ovdje.

– Koja gospođa?

– Ona koja je bila jutros. Želi s vama razgovarati.

– 0 čemu?

– Ne želi reći. Nije se htjela ni predstaviti.

– Svašta. Recite joj da nemam vremena – uzvratio sam.

Obično nisam bio neljubazan, ali za ženu koja se ne želi ni predstaviti nisam imao vremena. Namjeravao sam otići nešto pojesti jer sam za sat vremena imao dva važna sastanka koja će vjerojatno potrajati do kraja radnog vremena. Za par minuta tajnica se vratila.

– Gospođa inzistira da je primite. Rekla je da neće otići dok vas ne vidi.

– Ma, ne mogu vjerovati – sada sam se već ljutio. Tanja je u neprilici čekala moj odgovor.

– Dobro, neka dođe – rukom sam dao znak da ću primiti tu upornu ženu.

Kad je ušla u moj ured, gledao sam kroz prozor, misleći kako će svakoga časa početi padati kiša.

– Dobar dan – na tihi ženski glas sam se okrenuo. Promrmljao sam pozdrav i zagledao se u nju. Nakon par sekundi shvatio sam da zurim u lice koje kao da mi je odnekud poznato. Pokušavao sam se prisjetiti poznajem li je, ali bezuspješno. I ona je sada gledala u mene bez riječi. Doista je izgledala bolesno kao što ju je Tanja opisala. Bila je sitne građe i premršava, imala upalo blijedo lice, a oko očiju velike tamne podočnjake. Bjelina lica još se više isticala jer su joj usne bile našminkane jarko crvenim ružem. Duža plava kosa padala joj je po ramenima, ali je djelovala neuredno i kao da nije bila čista. Upravo sam je želio upitati što hoće kad je ponovno progovorila.

– Ne prepoznaješ me, zar ne? – u njenom glasu nije bilo prijekora, više ravnodušnosti.

– Ne, žao mi je – uzvratio sam, shvaćajući kako smo se očito već negdje sreli. Ali nisam je mogao svrstati ni u jedan dio sjećanja.

– Ne čudim se što me se ne sjećaš nakon svega. I što me ne prepoznaješ – rekla je sada glasnije. Njen glas nagnao me da se trgnem i spontano joj priđem bliže. Zagledao sam joj se u smeđe oči i nešto mi se odjednom zgrčilo u želucu. Sjećanje mi se vratilo isti čas kad je opet progovorila.

– Ja sam Glorija. Prošlo je dosta godina i jasno mi je da me se ne možeš odmah sjetiti.

– Glorija? ponovio sam kao bez duše.

Gotovo neprepoznatljiva

Zar je ova propala i neugledna žena Glorija? Prekrasna i zgodna Glorija s kojom sam davno hodao, u koju sam bio preko glave zaljubljen i vjerovao da ćemo se vjenčati. Ona ista Glorija koja me bezdušno napustila samo par dana nakon što sam doživio tešku prometnu nesreću i ostao prikovan uz krevet, a onda uz invalidska kolica. Koja se samo par mjeseci nakon što me ostavila udala za uspješnog šefa u poslovnici banke gdje se bila zaposlila kao službenica. To nije moguće! Kako se samo promijenila! Kao da ih je pogodila, nastavila je jednako ravnodušnim tonom:

– Bolesna sam, Zlatko. Imam rak i neću još dugo.

– Zaboga – bio sam posve šokiran, najprije otkrićem njenog identiteta, a sada i ovakvom vijesti. Spontano, obuzelo me žaljenje te sam joj se obratio sućutnim tonom:

– Žao mi je. Zar je stvarno tako loše? – moje riječi učinile su mi se nedovoljno suosjećajnima, čak i glupima. Ali, njoj očito nije bilo do mog sažaljenja jer je odmahnula rukom.

– Pusti to. To je gotova stvar. Pomirila sam se s tim. I samoj mi je dosta ove borbe koja traje već godinu dana. Operacija, kemoterapija i sve te grozne stvari kojima su me podvrgnuli. I još uzalud – pogledala je prema sjedalici, pa sam odmah reagirao:

– Sjedni, molim te. Oprosti što ti već nisam ponudio – pokazao sam na sjedalicu, pa se spustila na nju. Sada sam shvaćao zašto je nisam prepoznao. Posve se promijenila zbog teške bolesti. Ali gledajući je dulje, prepoznavao sam u njoj svoju bivšu djevojku. Zadnjih godina nisam je se niti jednom sjetio, a nesreću koju sam doživio prije petnaest godina želio sam zauvijek ostaviti iza sebe.

– Hoćeš li nešto popiti? Naručit ću – počeo sam, a onda je u ured ušla Tanja.

– Zvali su da će sastanak početi ranije pa vjerojatno nećete stići u kantinu – obavijestila me, bacivši znatiželjan pogled na Gloriju.

– Da, preskočit ću ručak – pogledao sam u nedoumici na sat, a kad je Tanja izišla, rekao sam Gloriji:

– Žao mi je, nemam sada baš vremena. Ne znam zašto me trebaš, ali ako je vezano uz tvoje zdravlje … Mislim, ako ti treba neka veza ili preporuka za liječnike, naravno da ću nastojati pomoći. Imam neke dobre prijatelje doktore, pa …

– Nisam zato došla. Ipak, hvala ti. Nudiš mi pomoć, iako sam ja tebe nogirala čim si završio u kolicima – prvi put u glasu joj je nestalo ravnodušnosti. Jedino nisam mogao pogoditi ruga li se sebi ili meni. Bilo mi je žao što je bolesna, ali ako ne treba moju pomoć, ne znam o čemu bih s njom trebao razgovarati, pomislio sam. Odjednom sam osjetio neku nelagodu i obuzela me želja da što prije završim ovaj nenadani susret. Ponovno sam bacio pogled na sat i započeo:

– Morat ću uskoro ići. Imam sastanak, pa ako …

– Zlatko, moramo razgovarati! – prekinula me hladno.

– Možemo se čuti drugi put ako nešto trebaš. A sada ću stvarno morati ići – ustao sam, a onda mi je zazvonio mobitel. Bio je to moj kolega Dean. Posegnuo sam za mobitelom, ali Glorijine riječi ukipile su me na mjestu.

– Neće biti drugog puta jer je moj pri kraju. Došla sam ti samo reći da imaš kćer!

Neočekivana istina

Zapiljio sam se u nju kao da je poludjela.

– Kakvu kćer? O čemu pričaš? – prozborio sam nakon dulje šutnje, u kojoj se čula samo zvonjava s mobitela na koji se nisam javio.

– Četrnaestogodišnju. Našu kćer!

– Lažeš! Ti si poludjela? – jedva sam izustio. Konačno, mobitel na stolu je prestao zvoniti.

– Ne lažem ti. Nemam razloga za to. Ni ona još ne zna istinu. Ali ne mogu otići u grob prije nego što se pobrinem za nju. Nisam razumio ništa od onoga što je govorila. Kao da sam upao u neku noćnu moru. Bio sam uvjeren da laže, a onda sam pomislio da je njen dolazak ovamo uzrokovan bolešću. Vjerojatno uzima mnogo lijekova, što može utjecati na rasuđivanje, i dalje sam je žalio, ali istodobno me hvatala i ljutnja zbog njene upornosti da me uvjeri kako imam kćer.

– Glorija, molim te da odeš. Ne znam što je tvoj cilj, ali ne želim to više slušati. Žao mi je što si bolesna, doista. Ali nema potrebe da me uvjeravaš u takve laži.

– Prestani! Misliš li da je mene briga za tebe i za tvoje sažaljenje? Nisam te se sjetila ni jednom svih ovih godina. Radim ovo samo zbog Andree. Ako ne vjeruješ da je tvoja kći, napravi DNK test! – očito je izgubila živce. Disanje joj je postalo ubrzano, a u blijede obraze joj je navrlo crvenilo. Kad se zakašljala, zabrinuo sam se.

– Dobro, smiri se. Nećemo se svađati. Reci što imaš – popustio sam. Tanja je provirila u ured:

– Dean je zvao. Kaže da se ne javljate na mobitel. Sastanak samo što nije počeo.

– Neću ići na sastanak! Recite da se radi o zdravstvenim problemima. Nazvat ću kasnije Deana – objasnio sam joj hladno.

– Ali…

– Zar niste čuli što sam rekao? – i moji su živci bili o tankoj niti. Nisam mogao zanemariti Glorijinu tvrdnju da imam kćer. Ona je očito bila teško bolesna i ako je sada ne saslušam, možda doista neću imati drugu priliku.

– Reci, slušam te – potaknuo sam je.

– Onda, nakon nesreće, kad sam te ostavila, bila sam trudna tri tjedna. Nisam ti to rekla. Bio si u bolnici, a nakon toga sam te odlučila ostaviti. Upoznala sam Andrea. Radio je u banci …

– Znam. To sam kasnije doznao. Znao sam da si se udala za njega. Poslije sam saznao i da si rodila dijete, ali mislio sam da je njegovo – počeo sam vjerovati u njene riječi. Uostalom, mogao sam ih provjeriti utvrđivanjem očinstva, kao što je i rekla.

– Svi su mislili da je njegovo. Mislila sam Andreu reći istinu nakon razvoda, jednom prilikom u svađi, ali dobro je što nisam. Ostala bih bez alimentacije.

– Razvela si se?

– Da, prije dvije godine. A s Andreom ionako nikad nije bio blizak. Kao da je oduvijek osjećao da nije njegova. I plaćanje alimentacije morala sam sudski riješiti.

– Nazvala si kćer po njemu – sinulo mi je.

Moja krv

Da, valjda sam se podsvjesno bojala da ne posumnja. Beba se rodila na vrijeme, ali sam slagala da je ranije rođena – priznala je bez imalo grižnje savjesti.

– Zašto mi to sada govoriš? – upitao sam, iako sam odgovor naslutio iz njenih dosadašnjih riječi.

– Jer Andrea nema nikoga osim mene. Moji su stari, otac sa mnom ne razgovara godinama. Andrea nije briga za malu, a moj brat ima svojih briga. Pristao je uzeti je nakon moje smrti više reda radi, ali živi u Poreču, a Andrea ne želi otići iz Zagreba. Nemam je kome ostaviti. Ona je tvoja kći, tvoja krv, a znam da si ti moralan i pošten. Iako nam nije bilo suđeno, ti si jedini kojem je mogu povjeriti – završila je nevjerojatnu priču.

– Ne mogu vjerovati, ostavila si me jer sam bio invalid, lagala mi tolike godine …

– Nisam ti lagala. Samo ti nisam rekla da sam rodila tvoje dijete.

– Samo?! – bio sam zgrožen njenim stavom. Nimalo se nije promijenila. Ipak, znao sam da ovaj put ne misli na sebe. Njena kći je i moja, saznanje je bilo tako šokantno da još nisam mogao racionalno posložiti sve u glavi, a još manje emocionalno.

– Nisi joj još rekla?

– Nisam, čekala sam da vidim tvoju reakciju. I odgovor. Ne mogu joj valjda reći da ima drugog oca, a onda da je ni taj ne želi – bila je bezosjećajna kao i onda kad me napustila. Ali ja sam znao da ne mogu okrenuti leđa svome djetetu. Čak i da Glorija nije bolesna, ovakva vijest posve bi promijenila moj život.

– Naravno da joj nećeš to reći. Samo, kako ćemo to riješiti? Moraš joj ti reći istinu.

– Ne brini. Požurit ću se – aludirala je na svoju tešku bolest. Očito ni prema sebi više nije imala obzira.

Nije dijete krivo

Daj mi neki kontakt. Nazvat ću te. Može li sutra? Mislim, kad ćeš joj reći? – činilo mi se da je požurujem, kao da se bojim da bi mogla umrijeti svakoga časa.

– Reći ću joj još danas – ustala je nakon što mi je izdiktirala broj i adresu.

– A ti? – okrenula se na vratima.

– Što ja? – nisam razumio.

– Jesi li u braku? Imaš li djecu?

– Ne. Mislim reći, Marina i ja nemamo djecu. U braku smo pet godina. Ona je … – želio sam reći da je Marina imala spontani pobačaj i da više ne može zatrudnjeti, ali tako intimnu informaciju ipak nisam želio podijeliti s Glorijom. Očito je nije ni zanimalo što sam htio reći jer je uzvratila:

– Nadam se da tvoja žena neće imati ništa protiv Andreje. Nije dijete krivo.

– Naravno da nije. Marina je divna žena i razumjet će. Ne trebaš se oko toga brinuti – uvjeravao sam je.

Kimnula je glavom u znak pozdrava i otišla bez riječi.

Kad sam stigao kući, bio sam zadovoljan što se Marina zadržala u gradu. Morao sam neko vrijeme biti sam. Kakav nevjerojatan dan! Jedan nenadani posjet preokrenuo mi je cijeli život. Imam kćer, četrnaestogodišnju Andreu. Preplavilo me sjećanje na dane kad je Glorija bila moja djevojka. Bila je posve različita od mene. Ja sam uspješno studirao ekonomiju, a ona je jedva uspjela maturirati.

Zaposlila se kao konobarica, a onda sam je preko nekih svojih poznanstava uspio zaposliti kao službenicu u jednoj poslovnici banke.

Glorija je bila neozbiljna i željna zabave, ali istodobno je bila nevjerojatno zgodna i znala je dobiti sve što je zamislila. Iako moji roditelji nisu bili oduševljeni našom vezom, nisu se izravno miješali, a osobito kad su shvatili da s Glorijom mislim ozbiljno. Čekao sam priliku da dobijem posao i da je zaprosim.

– Možda da još razmisliš, sine, je li ona baš ta prava? – otac me pokušao razuvjeriti, ali bezuspješno.

– Volim je. Ne mogu zamisliti da ostanem bez nje – uzvratio sam odlučno, bojeći se da bi me Glorija mogla ostaviti zbog nekog zgodnijeg. A onda sam doživio tešku nesreću i zbog svega što se nakon toga dogodilo spoznao grubu realnost.

Postao sam drugi čovjek, nepovjerljiv prema svima, pa i ogorčen na sudbinu koju ničime nisam zaslužio. Sklizak kolnik i rupa na mračnoj cesti promijenili su moj život u sekundi. Sletio sam s ceste i auto je nakon prevrtanja završio na krovu. Izgubio sam svijest, a probudio sam se u bolnici nakon višesatne operacije tijekom koje sam skoro umro.

– Sine, mama je ovdje – začuo sam majčin glas. Nije mogla zadržati suze. Nije imala snage ni reći mi istinu koju sam naslućivao – nisam osjećao noge i liječnik je uskoro potvrdio moje sumnje.

– Zbog teške ozljede leđne moždine ostali ste nepokretni. Ali živi ste i to je pravo čudo. Znam da vam se to sada ne čini utješno, ali slijedi vrijeme rehabilitacije, a postoje i nove metode koje … – zatvorio sam oči i liječnikove riječi su se izgubile.

Dani u kolicima

Nepokretan sam, život ću provesti prikovan uz krevet, bilo je sve što sam zapamtio. Iz bolnice sam prevezen na kućnu njegu, a nakon nekog vremena uspio sam, uz pomoć roditelja, sjesti u kolica.

– Ovo je, znači, moj domet – podrugljivo sam komentirao. Glorija je u početku dolazila u bolnicu, no svaki njen dolazak bivao je sve kraći, a onda i rjeđi. Kad sam došao kući, prošli su dani dok se nije pojavila.

– Kako si? – upitala me. Na sebi je imala novu krznenu bundu. Umjesto odgovora, slegnio sam ramenima:

– Što ne skineš bundu?

– Neću se dugo zadržati. Čeka me prijateljica. Vani u autu. Navratila sam vidjeti kako si – bio je njen odgovor.

– Za to nisi trebala dolaziti. Mogla si telefonirati – promatrao sam njenu bundu koju sam ocijenio preskupom za njenu skromnu plaću.

– Čuj, Zlatko. Žao mi je zbog svega. Mislim, to što se dogodilo je strašno. Da barem nisi išao tamo.

– Zar mene kriviš zbog nesreće? Što sam išao u Bjelovar posjetiti bolesnu nećakinju? – obratio sam joj se povišenim tonom.

Te kišne subote kad se dogodila nesreća uputio sam se posjetiti bratovu petogodišnju kćer koja je operirala slijepo crijevo i dan ranije došla iz bolnice kući. Moja ljutnja kao da je Gloriji dala hrabrost za ono što mi je očito htjela reći:

– Ne znam koliko ima smisla da se i dalje viđamo. Ti si stalno neraspoložen, ne zanima te kako sam ja niti moji problemi.

– Tvoji problemi? A kakvi to? Hoćeš li kupiti bijelu ili smeđu bundu! – shvaćao sam da je s nama gotovo.

Gledajući je kako se premješta s noge na nogu u visokim potpeticama i jedva čeka da napusti moju sobu i moj dom, bilo mi je jasno da to nije žena od koje mogu očekivati podršku, a još manje ljubav. Za nju sam sada bio samo bogalj.

– Zlatko, kao što sam rekla, žao mi je što ti se to dogodilo. Za to nitko nije kriv, ali ne možeš očekivati da ja … Jednostavno, ne mogu. Tebi je sada potreban mir, vrijeme da se oporaviš – govorila je kao da imam gripu, a gledala me kao da bih je mogao zaraziti. Kad je pogledala na sat, rekao sam joj:

– Slobodno idi. Da te prijateljica ne čeka.

– Zlatko, nemoj biti takav. I ti razumiješ da se ja ne mogu vezati uz nekoga u kolicima. Mlada sam, ne zaslužujem takav život. Pa ja ne znam ništa o njezi bolesnika i invalida – svakom svojom riječi, koje su se zabadale u moje srce poput noža, otkrivala je pravo lice.

– Odlazi – rekao sam, a kad je zaustila da nešto kaže, povikao sam:

– Odlazi, čuješ li! Ne želim te više vidjeti.

– Nema razloga da se na meni iskaljuješ. Ja ti nisam ništa napravila – uvrijeđeno je rekla i otišla bez pozdrava. Prekrio sam lice rukama, a kad je majka nakon nekog vremena ušla u moju sobu, ni prema njoj nisam imao razumijevanja.

– Neću sada juhu. Pusti me na miru – odbrusio sam joj, pa se povukla potresena i uplakana.

Skupa operacija

Roditelji su mi bili jedina potpora u teškim danima koji su uslijedili. Dug boravak u toplicama ojačao me, ali i dalje sam se kretao u kolicima. Odvojio sam se i od prijatelja i sam sebe osudio na izolaciju. Puno sam čitao, a onda sam se sve više počeo zanimati za medicinsku literaturu i za svoj zdravstveni problem. Odlučio sam otići na pregled kod poznatog stručnjaka u Njemačku. Prošlo je nekoliko godina od nesreće, a doktorove riječi da moj slučaj nije beznadan, s obzirom na stupanj i prirodu oštećenja, ulile su mi nadu.

Uslijedile su brojne pretrage, a trebalo je i mnogo novca za zahvat kojim sam bio podvrgnut. No, ono što je bilo najvažnije, a to su mi i liječnici potvrdili, bila je moja ogromna volja i želja da ponovno prohodam.

Upornost i mukotrpan napor urodili su plodom. Počeo sam sam ustajati iz kolica, a onda sam uspio stati na vlastite noge i napraviti par koraka, nakon čega sam završio na podu, ali mojoj sreći nije bilo kraja.

Oporavljao sam se brže od najoptimističnijih očekivanja i šest godina nakon nesreće ponovno sam prohodao. Stekao sam nove prijatelje jer sam sa starima nakon nesreće svojom voljom izgubio kontakt, a onda sam pronašao i posao. Nakon godine rada u maloj tvrtki, zaposlio sam se kao komercijalni direktor u uspješnoj i velikoj firmi. Počeo sam se ponovno otvarati prema ljudima, pa i upoznavati djevojke. O svojoj nesreći nikome nisam govorio i nitko u meni nije mogao prepoznati nekadašnjeg invalida.

Nakon par kratkotrajnih veza upoznao sam ženu svog života. Marina je bila ona prava. Godinu dana starija od mene, bila je voditeljica marketinga u jednoj firmi čije smo usluge angažirali na jednom projektu. Neudana i do tada posvećena poslu i karijeri, zaljubila se u mene na prvi pogled. Kao i ja u nju.

– Znam da imaš neku tajnu o kojoj ne želiš govoriti – rekla mi je nedugo nakon što smo počeli izlaziti.

– Kako znaš?

– Osjećam to.

– I meni se čini kao da se poznajemo cijeli život – nisam porekao, a ubrzo sam joj sve ispričao. Sve osim svoje veze s Glorijom.

– Da sam barem tada bila uz tebe – bilo je prvo što mi je rekla kad sam završio svoju ispovijest. Bez riječi sam je zagrlio i tada posljednji put s gorčinom pomislio na Gloriju. Zaprosio sam Marinu i naš brak je od samog početka bio sretan. Jedino što nas je potreslo bio je Marinin spontani pobačaj. Nakon tri godine braka uspjela je konačno zatrudnjeti, ali kako je već bila u trideset i osmoj, teško je nosila, a onda je nakon mjesec dana trudnoće izgubila bebu. Bila je neutješna, osobito kad joj je liječnik rekao da bi svaka iduća trudnoća bila rizična ne samo za dijete već i za nju.

– Nema veze, dušo. Važno da si ti dobro. Ne bih preživio da te izgubim – tješio sam je, iako je i meni bilo teško što smo izgubili dijete. Pomirili smo se s time da nećemo imati djece, a ja sam od života nakon nesreće ionako malo očekivao. Bio sam zahvalan već na izlječenju i na Marini.

Priznanje na godišnjicu

Kakva igra slučaja! Danas je bila naša peta godišnjica braka i ja sam doznao da imam kćer. Kad je Marina konačno stigla kući, znao sam da te večeri nećemo ići u restoran. Nisam htio odgađati neminovno i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Uostalom, Glorija je bila jako bolesna i situaciju je trebalo što prije riješiti. Marina me dobro poznavala jer je odmah s vrata rekla:

– Što se dogodilo, ljubavi? Imao si problema ne poslu?

Kimnuo sam glavom.

– Razgovarat ćemo nakon večere. Sigurno si umorna – uzvratio sam.

– Zar ne idemo van? – začudila se.

– Žao mi je, dušo. Ali dogodilo se nešto o čemu moramo razgovarati – rekao sam, osjećajući sve veću nervozu.

– Plašiš me, Zlatko – uozbiljila se i sjela do mene na kauč. Shvatio sam da želi da joj odmah sve kažem. Možda je tako najbolje.

– Danas je na poslu bila jedna žena – započeo sam.

– Na poslu?

– Došla je u moj ured, k meni. Nisam je odmah prepoznao. Teško je bolesna, ima rak i bojim se da joj nema pomoći.

– To je strašno. Tko je ta žena? Poznaješ je? Od ranije? – Marina je shvatila da je riječ o nekome iz prošlosti.

Tako mi je olakšala.

– Marina … – zagledao sam se u nju, tražeći najbolje riječi. No, kako sam i dalje šutio, ona je rekla:

– Zlatko, i ti i ja imamo prošlost. Nismo se vjenčali kao klinci. Je li to bila neka tvoja bivša? – Marina me tako dobro poznavala da me ganula. Stavio sam joj ruke na ramena.

– Da. Zove se Glorija, nekad smo hodali. Davno. Prije nesreće.

– Zašto te tražila? Nakon toliko godina.

– Teško je bolesna. Prekinuli smo kad sam doživio nesreću. Nisam je se želio ni sjećati. Danas sam sretan što je naša veza tada završila. Čak i na takav način.

– Ostavila te? – upitala me pa sam joj ispričao sve o prekidu s Glorijom.

– Strašno. Ne mogu ni zamisliti da netko može biti takav. Ona te nije voljela, Zlatko – Marinine riječi i njeno razumijevanje još jednom me potreslo.

– Znam.

– Pa zašto je sada došla? Zbog bolesti? Što želi od tebe? – nije shvaćala, a u meni je rastao strah.

– Vidiš, Glorija ima kćer. Četrnaest joj je godina. I rekla mi je … – nisam imao snage nastaviti, a u sobi je zavladala tišina.

Teška dilema

Marinine zjenice su se raširile, po čemu sam zaključio da joj se odgovor sam nametnuo. Kad je odmahnula par puta glavom, shvatio sam da joj je istina ipak preteška.

– Što? Da je to dijete tvoje? Zaboga! – izustila je, a onda se pribrala i nastavila s pitanjima koja su bila više konstatacija:

– Imaš dijete s drugom ženom? Rodila je tvoje dijete? Jesi li znao za to? – posljednje pitanje ipak me pogodilo.

– Naravno da nisam znao. Rekla mi je to danas. Kad me ostavila, nisam ni znao da je trudna. Udala se za drugoga i podmetnula mu dijete. Ne znam kako drukčije da to nazovem – rekao sam kao da se ispričavam za Glorijine postupke.

– Podvalila je drugome tvoje dijete?! Kako uopće znaš da je tvoje? Možda laže. Takva žena je očito spremna na sve – govorila je još uvijek u nevjerici.

– Bolesna je, Marina. Umire. To se vidi. Nisam je uopće prepoznao. Osim toga, rekla mi je da mogu provjeriti testom očinstva.

Nema razloga da mi to laže.

– Pa gdje je djetetov otac? Mislim, njen muž.

– Razvedena je.

– I sada ti je rekla? Prije nego što umre. Zašto? Kaje se zbog laži?

– Marina, ona želi da se ja brinem za Andreu. Otac, njen očuh je ne želi iako misli da je njegova. Kad Glorija umre, mala nema nikoga.

Marina je ostala bez riječi. Znao sam da joj je ovakva priča došla kao grom iz vedra neba. Toliko je željela imati sa mnom dijete, a onda smo ga izgubili. Sada doznaje da ja već imam dijete s drugom. Ustala je.

– Idem se istuširati.

– Marina! – gotovo sam zavapio.

– Oprosti, moram razbistriti misli.

Naša godišnjica braka bila je daleko od slavljeničke. Jeli smo na brzinu spremljeno jelo i u tišini. Znao sam da ćemo razgovor morati nastaviti, ali ja se nisam usuđivao prvi progovoriti. Osjećao sam se krivim, iako sam znao da za to nema ni jednog razloga. Konačno, kad smo legli u krevet, Marina je rekla:

– Što je, tu je! Ako je dijete tvoje, onda kao da je i moje. Nazovi je što prije.

Susret s bratom

Snažno sam je zagrlio, pomislivši prvi put u životu da je možda postojao razlog zbog kojega sam onda doživio nesreću. Jer da nisam, Glorija me vjerojatno ne bi ostavila i nikad ne bih upoznao Marinu. A sa ženom kao što je Glorija nikad ne bih bio sretan. Sutradan sam je nazvao i dobio sam samo kratku informaciju:

– Rekla sam joj. Ne mogu reći da je bila oduševljena. Ali naviknut će se, ona je sada u pubertetu, ima problema i sa školom. Nije s njom lako.

– Volio bih je upoznati.

– Javit ću ti se uskoro – rekla je i završila razgovor.

Ali Glorija mi se nije javljala. Nije više odgovarala ni na moje pozive. Pomišljao sam da je odem potražiti na adresu koju mi je dala, a onda me nazvao Glorijin brat, Goran. Davno smo se upoznali, ali danas ga sigurno više ne bih prepoznao.

– Glorija je u bolnici. Stanje joj je teško, ali rekla mi je da ti se javim. Stigao sam sinoć iz Poreča – objasnio je te smo se dogovorili da ćemo se naći sutra.

– Kako je ona? – upitao sam ga čim smo sjeli na piće.

– Loše. Doktori kažu da je pitanje sata. Sad sam došao iz bolnice.

– Žao mi je – promrmljao sam.

– Čuj, Zlatko, želim prijeći na stvar. Za moju sestru više nema nade. Pomirio sam se s tim. Tako je to u životu. Nisam znao da je mala tvoja, a bio sam sestri obećao da ću je uzeti. Andrea za nju nije briga, a mala je ipak moja krv. No, ovo sada vjerojatno mijenja stvar – iz njegovih riječi zaključio sam da mu nije teško pala promjena.

– Naravno. Ja sam joj otac i želim se brinuti za nju – odlučno sam rekao.

– Jesi li siguran? Da si ti otac? – vidjevši moje šokirano lice, nasmijao se. – Ne brini se. Tvoja je. Sada kada to znam, vidim i sličnosti. Kad sve ovo završi, upoznat ću vas. Sada ipak nije vrijeme.

– Razumijem – složio sam se. Glorija je umrla sutradan navečer. Goran mi je rekao da bi bilo bolje da ne dolazim na pogreb jer bi Andrei moja prisutnost stvorila još veći šok.

Sa svojom kćeri upoznao sam se nekoliko dana nakon pogreba. Andrea je bila lijepa tinejdžerica, ali već na samom početku shvatio sam na što je Glorija mislila kad je rekla da s njom nije lako. Na usni je imala piercing, a na ruci tetovažu.

– Svejedno mi je. Samo ne želim ići iz Zagreba. Ovdje je moja ekipa – odgovorila je kad ju je ujak upitao bi li radije živjela sa mnom i Marinom ili otišla s njim u Poreč. Prema meni nije pokazala nikakve emocije, a primijetio sam da se više nego u mene zagledala u moj novi automobil. Ni na sljedećem susretu, kad sam došao s Marinom u mali stan u kojem je živjela s Glorijom, nije pokazivala nikakve osjećaje. Kao da joj je činjenica što sam joj otac bila nevažna. Shvaćao sam da joj je tijekom odrastanja bila uskraćena ljubav i da je zaokupljena samo sa sobom.

– Imat ćemo mi posla s njom. Vidim ja to. Ali ima tvoje oči – Marinine riječi su me ohrabrile.

Konačno obitelj

Godine koje su uslijedile nisu bile lake, ali Marinin i moj trud oko Andree, koja je tako nenadano ušla u naše živote, kao i mi u njezin, na kraju se isplatio. Nakon brojnih svađa i neugodnih scena, u kojima s njene strane nisu izostale ni grube riječi, pa uvrede, dočekali smo dan kad nas je Andrea konačno prihvatila kao svoju obitelj.

– Marina, bi li išla sa mnom popodne kupiti maturalnu haljinu? – upitala je čim je toga dana došla iz škole.

– Rekla si da želiš u kupovinu s frendicama – Marina se iznenadila, a i mene je njezin poziv začudio, a još više molba u njezinu tonu.

– Radije bih išla s tobom.

– Kako to?

– Pa posvađala sam se s Monikom – objasnila je.

– Zašto?

– Jer je pozvala jednog dečka na svoj rođendan. A zna da mi se on sviđa – odgovorila je tiše, misleći da ja ne čujem. Zadubio sam se u neke spise, kao da ne slušam njihov razgovor.

– Naravno da ćemo ići zajedno. Kupit ćemo ti najljepšu haljinu – rekla joj je Marina, a Andrein odgovor me ganuo skoro do suza.

– Znala sam da mogu računati na tebe.

– Kako se zove taj dečko? – upitala ju je Marina.

– Ispričat ću ti. Ako obećaš da nećeš reći tati.

– Obećajem – Marina ju je zagrlila, a prije nego što su zajedno napustile dnevni boravak, značajno mi je namignula. Znao sam da će od tada u našem domu biti sve u redu.