– Bok mama! Pogodi što ima novo? U subotu idem na Majinu rođendansku proslavu. Možda bih mogla odjenuti onu novu haljinu, što misliš? Nadam se da ću u subotu ranije biti gotova s poslom kako bih se stigla urediti – brbljala sam srknuvši novi gutljaj kave. Dok sam ja kovala planove za subotnju večer, mama je stajala uz štednjak i zadubljena u vlastite misli miješala nešto što je primamljivo mirisalo.
– Mama, slušaš li ti mene uopće? – nestrpljivo sam upitala.
– Što? Oh, dušo, oprosti – napokon se trgnula. – Što si ono rekla? – upitala je okrenuvši se. Opazila sam goleme podočnjake ispod njenih očiju.
– Mama, opet si plakala, zar ne? Nisi li mi obećala kako to više nećeš činiti? Od razvoda je prošla gotovo godina dana i vrijeme je da se unatoč svemu napokon pribereš i kreneš dalje – odlučno sam rekla.
– Jana, ne pričaj gluposti. Nisam plakala, uostalom, zašto bih? Tvoj otac ionako ne zaslužuje niti jednu moju suzu – branila se spustivši pogled ali ja sam shvatila da ne govori istinu. Znala sam koliko je voljela tatu ali i to koliko ju je moralo povrijediti kada ju je nakon više od dva desetljeća zajedničkog života napustio zbog druge žene. Premda je i meni tata silno nedostajao nastojala sam to ne pokazivati previše. Danima nakon njegovog odlaska mama nije prestajala plakati. Tješila sam ju kako sam najbolje znala premda mi je i samoj utjeha bila itekako potrebna. Nekoliko mjeseci kasnije mama se ponešto uspjela pribrati. Nisam sumnjala kako još uvijek pati za ocem, ali barem više nije plakala onoliko često. Moram priznati kako sam bila jako sretna zbog toga.
– Budeš li željela razgovarati, znaš da uvijek možeš računati na mene. Molim te nemoj previše razmišljati o stvarima koje te rastužuju. Život ide dalje. Ne brini, sve će biti u redu, vidjet ćeš – nešto blaže sam dodala vidjevši suze u njenim očima.
– Znam, dušo, i hvala ti na tome – odgovorila je čvrsto me zagrlivši. – I, da, svakako obuci onu haljinu. Slutim da bi ti mogla donijeti sreću – pokušavala se našaliti ni ne znajući koliko je blizu istini.
U subotu sam se doista uspjela nešto ranije izvući s posla. Butik u kojemu sam radila, unatoč eksluzivnoj ponudi veći dio dana zjapio je prazan tako da je Daša, moja radna kolegica, tu odgovornost bez problema preuzela na sebe.
– Samo ti idi i lijepo se provedi! Ostat ću još malo, a tada, ukoliko se nitko ne pojavi i ja idem doma. Užas! Današnje mušterije mogu pobrojati na prste. Posla je sve manje. Ne bih se baš okladila u to da ćemo još dugo moći ovako…. – kukala je okrećući glavom. Premda mi se u tom trenutku činila užasno smiješnom morala sam priznati da je u pravu. Posao je doista u posljednje vrijeme išao prilično loše i bilo je samo pitanje vremena kada će šefica zatvoriti butik. Nisam se usudila ni pomisliti što će tada biti sa mnom i sa mamom jer ipak je moja plaća uz njezinu skromnu mirovinu bila koliko toliko siguran izvor prihoda u našem domu.
Te subotnje večeri stvari nisu mogle krenuti bolje. Kad sam napokon pozvonila na Majina vrata ondje je već vladala prava ludnica. Dnevna soba bila je prepuna ljudi i potrajalo je dok me uspjela upoznati sa svima. Nisam mogla suspregnuti drhtanje ruku kad smo se odjednom našle pred veoma naočitim mladićem.
– Jana, ovo je Dado, majstor za sve! Dado, upoznaj Janu, inače, moju najbolju prijateljicu – našalila se prasnuvši u smijeh. Prodoran pogled njegovih tamnih očiju natjerao je rumenilo u moje lice.
– Hm, još nikada mi nisi spomenula da imaš ovako privlačnu prijateljicu. Nadam se kako je još uvijek slobodna – prihvatio je šalu pruživši mi ruku. Kad su nam se dlanovi spojili zadrhtala sam čitavim tijelom. Zaboga, prestani, ponašaš se poput kakve balavice, prijekorno sam pomislila. Priznala ja to ili ne Dado me neodoljivo privlačio. Bio je najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela i poželjela sam da njegov dodir nikada ne prestane. Činilo se kako ni on nije ravnodušan. Premda sam se pravila kako to ne primjećujem, Dado doslovce cijelu večer nije skidao pogleda s mene. Kada mi je nešto kasnije ponovo prišao gotovo sam zapjevala od sreće. U razgovoru s njim doznala sam kako je po zanimanju automehaničar i da radi u stričevoj radionici. Bio je iznimno srdačna osoba i vrijeme u njegovom društvu mi je naprosto proletjelo. Nešto kasnije, dok smo se opraštali, Dado je zatražio moj broj. Obećao je kako će me već sutra nazvati i u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene.
Nemalo sam se iznenadila kada me narednog jutra na mobitelu dočekala Dadina poruka.
„ Dobro jutro najljepšoj djevojci na svijetu. Ne mogu dočekati da ustaneš kako bih mogao čuti toj predivni glas“ – stajalo je u poruci. Lice mi je zasjalo od sreće. Iz trenutka u trenutak Dado mi se sviđao sve više.
Kada sam nešto kasnije sva ozarena sišla u kuhinju mama je opazila moje dobro raspoloženje. Znakovito se zagledala u mene.
– Hm, pokušat ću pogoditi! Moja djevojčica se zaljubila? – upitala je pozorno me motreći.
– Daj, mama, ne gnjavi…Osim toga, već odavno više nisam djevojčica – negodovala sam spustivši pogled. Rumenilo na mom licu govorilo je više od tisuću riječi. – Sinoć si rano otišla u krevet? – upitala sam kako bih promijenila temu. Učinilo mi se kako se mamin pogled naglo smračio.
– Da, boljela me glava, ali to sada nije važno – promrmljala je izbjegavajući moj pogled. Odjednom sam odlučila kako joj neću lagati. Napokon, nas dvije nikada nismo imale tajni jedna pred drugom. – No, dobro, možda malo i jesam. Dado je tako… – zašutjela sam u nedostatku riječi kojima bih ga najbolje opisala.
– Dušo, pa to su prekrasne vijesti. Pričaj! Želim znati sve – navaljivala je. I ponovo sam opazila one izdajničke podočnjake ispod njenih očiju. Opazivši moj prodoran pogled naglo se zbunila prevrnuvši pritom šalicu s kavom ispred sebe. – Oh, baš sam nespretna – ispričavala se brišući mrlju na stolnjaku. Nije mi promaklo podrhtavanje njezinih ruku. Upravo sam otvorila usta kako bih je upitala da li je sve u redu kad mi se oglasio mobitel.
– Bok, ljepotice! Nadam se da ništa ne prekidam. Imaš li vremena za kavu? – začula sam Dadin glas i u trenu zaboravila na sve ostalo. Kada sam napokon sat vremena kasnije prekinula vezu, obećala sam mami kako ćemo razgovarati kasnije. Premda ništa nije odgovorila, učinilo mi se kako je pomalo razočarana ovakvim razvojem situacije. Utisnuvši joj poljubac požurila sam se naći s Dadom.
Imali smo sreće jer je Dado toga dana uspio dobiti slobodan dan na poslu. Uživali smo u svakom zajedničkom trenutku i ponovo mi je vrijeme u njegovom društvu naprosto proletjelo. Kada me dopratio doma vani se već mračilo.
– Jana, doista mi se jako sviđaš i želio bih te čim prije ponovo vidjeti – prošaptao je privukavši me u zagrljaj. Opijena njegovom blizinom potpuno sam se prepustila njegovim poljupcima.
Narednih dana Dado i ja smo sve više vremena provodili zajedno. Upoznala sam ga s mamom, koja je, unatoč početnoj suzdržanosti, uskoro ipak dala svoj blagoslov našoj vezi.
– Dušo, Dado je uistinu predivan mladić, ali nikad se ne zna. Najsigurnije je uvijek držati oči otvorenima. Vidiš što sam ja dočekala od tvog oca pod stare dane – poučila me. Moram priznati kako me njezin savjet pomalo iznenadio jer sam bila uvjerena da je sve ružno što joj se dogodilo iza nje. Ipak, nisam ju željela povrijediti stoga sam ju samo čvrsto zagrlila.
– Hvala ti mama. Znam da mi želiš dobro, no, ne brini, Dado me voli. Sigurna sam da me nikada ne bi namjerno povrijedio! Osim toga, tko ti je rekao da si stara? Zaboga, još uvijek si pravi komad – pokušavala sam ju oraspoložiti.
Iz dana u dan moja i Dadina veza postajala je ozbiljnijom. Uskoro me Dado upoznao i sa svojim roditeljima. Bili su to srdačni i pošteni ljudi u čijem sam se domu osjećala više nego dobrodošlom. Život jednostavno nije mogao biti ljepši i ponekad mi se činilo kao da sve sanjam. Kada mi je Dado jednog dana predložio zajednički život, svi moji snovi bili su ostvareni. Obećao je kako ćemo već narednog vikenda zajedno pogledati nekoliko stanova na što sam mu se ja oduševljeno bacila oko vrata.
Imali smo sreće, i već uskoro pronašli manji stan u blizini. Kada sam oprezno priopćila mami da se uskoro planiram odseliti primila je to bolje nego što sam očekivala.
– Drago mi je zbog tebe, dušo. Znam koliko voliš Dadu i želim vam svu sreću – rekla je suznih očiju.
– Hvala ti mama, i, ne brini, i dalje ću te često posjećivati, obećavam – ganuto sam prošaptala.
Premda u početku i nije bilo lako naviknuti se na samostalan život i nove obveze, moram priznati kako mi je to s vremenom ipak pošlo za rukom. Nakon posla žurila bih kući kako bih skuhala ručak do Dadinog povratka. Poslije zajedničkog ručka na red bi dolazilo pospremanje. Dado je bio veoma pažljiv i rado mi je pomagao u kućanskim poslovima.
Nekoliko puta u novom stanu nas je posjetila i mama. Prilikom jednog posjeta nije mi uspjelo promaći koliko je smršavjela u posljednje vrijeme. Osim toga, učinilo mi se kako se teško koncentrira na stvari oko sebe. Kada sam ju prepuna ponosa uvela u kupaonicu kako bih joj pokazala naš novi kupaonski ormarić, nekoliko trenutaka je bezizražajno zurila u njega.
– I, što kažeš? Savršen je, zar ne? – veselo sam zapitkivala.
– Ah, oprosti dušo, što si me ono pitala? – zbunjeno se trgnula.
– Mama, jesi li dobro? Nekako si mi blijeda u posljednje vrijeme. Što se događa? – zabrinuto sam upitala.
– Ništa, doista, sve je u redu. Ne brini za mene. Ah, da, umalo da zaboravim! Voljela bih kada biste ti i Dado došli u nedjelju na ručak – uzaludno se pokušavala nasmiješiti no nije me uspjela zavarati. Shvatila sam kako ju nešto muči ali iz nekog razloga uporno ne želi razgovarati o tome.
– Budeš li željela razgovarati, znaš da uvijek možeš računati na mene – rekla sam. Upravo u tom trenutku Dado nas je pozvao u kuhinju na kavu. Pola sata kasnije, ispričavši se obvezama mama se oprostila od nas. Premda mi nije bilo jasno o kakvim obvezama bi mogla biti riječ, ispratila sam ju uz obećanje da se vidimo u nedjelju.
Te srijede svratila sam na tržnicu kupiti povrće kad mi se iza leđa obratio poznati glas.
– Jana, dušo, tako mi je drago što te vidim. Izvrsno izgledaš – prokomentirala je teta Kaja, mamina prva susjeda i dobra prijateljica.
– Hvala vam, i meni je drago vidjeti vas – odgovorila sam čvrsto ju zagrlivši. Oduvijek sam poštovala tu dobru ženu koja je uvijek i za svakoga imala samo lijepu riječ.
– Nego, kad sam te već srela, nešto bih ti željela reći – nakašljala se u jednom trenutku. – Od kad si se odselila, Zrinka se nekako promijenila. Više ju uopće ne prepoznajem. Gotovo da se više i ne družimo. Evo i jutros sam bila na njenim vratima kako bih ju pozvala na kavu, ali ništa. Ne znam što se događa, no doista sam zabrinuta za nju – tiho je rekla.
– Ne shvaćam, još jučer je bila kod nas i sve je bilo u redu – odmahnula sam glavom u nevjerici. – Za svaki slučaj idem odmah k njoj. Hvala vam što ste mi rekli – dobacila sam žurno se zaputivši prema maminom stanu.
Moram priznati kako mi je bilo pomalo čudno kada ni nakon podulje zvonjave mama nije otvorila vrata. Najprije sam pomislila da možda nije kod kuće ali kada sam opazila pomicanje zavjese na prozoru shvatila sam da sam u krivu. Kako se činilo, mama me iz nekog razloga nije željela vidjeti. Nisam mogla ni nazrijeti razlog zbog kojeg me mama ne bi željela pustiti u stan. Istina, možda je u posljednje vrijeme ne posjećujem onoliko često koliko bi ona to željela, no to nipošto ne znači kako je ne volim i da nisam zabrinuta za nju, pomislila sam osjetivši suze u očima.
Vrativši se doma Dado je opazio moje tmurno raspoloženje.
– Ljubavi, što se dogodilo? – nježno je upitao. Dok su mi tijelo potresali jecaji povjerila sam mu koliko sam zabrinuta za mamu.
– Ne razumijem! Zašto me ne želi vidjeti? Što sam joj skrivila? – upitala sam glasno zaridavši.
– No, umiri se, ne može biti tako strašno. Zrinka te jako voli, uvjeren sam u to. Zacijelo je samo imala loš dan – tješio me Dado.
– Uistinu više ne znam što bih mislila. Bojim se da mama ima nekih problema. Da nije bolesna? Oh, Bože, poludjet ću! – zakukala sam. – Kako da joj pomognem ako ne želi razgovarati sa mnom? – tužno sam upitala dohvativši telefon. Premda se nisam pretjerano nadala, ponovo sam otipkala njen broj. Na moje zaprepaštenje javila se gotovo istog trenutka. Premda joj je glas bio nekako čudan bila sam sretna što je ipak dobro.
– Mama, zovem te već satima. Što se događa? – zabrinuto sam upitala.
– Ništa, sve je u najboljem redu. Bila sam kod prijateljice – hrapavo je rekla. Premda sam znala da ne govori istinu, nisam se željela svađati.
– U redu, ako ti tako kažeš – pomirljivo sam dodala. – Kada bi imala neki problem rekla bi mi, zar ne? – pokušavala sam ju navesti na priznanje.
– Naravno, a sada moram ići – odsutno je rekla.
– Dobro, dakle, vidimo se na ručku – naglasila sam na što se ona vidno zbunila.
– Što? Kakvom ručku? – zbunjeno je upitala.
– Mama, nemoj mi reći da si zaboravila? Pozvala si nas k sebi na ručak u nedjelju – pojasnila sam. Nikako mi nije bilo jasno kako je mogla zaboraviti.
– Ah, da, baš sam glupa! Naravno dušo, vidimo se u nedjelju – rekla je prekinuvši vezu.
Te nedjelje mama je Dadu i mene doista lijepo ugostila. Pripravila je naša omiljena jela i neprekidno se trudila ugoditi nam. Unatoč tome činila mi se nekako napetom i nervoznom. Govorila je vrlo malo i kao da je jedva čekala ponovo ostati sama. Dok sam joj poslije ručka pomagala oprati posuđe primijetila sam kako joj podrhtavaju ruke.
– Dobro, hoćeš li mi napokon reći što nije u redu? I, samo da znaš, nisam jedina koja je primijetila kako se u posljednje vrijeme čudno ponašaš – priprijetila sam joj prstom kao djetetu. – No, slušam! – nisam odustajala. Mama je izbjegavala moj pogled. Tek tada sam opazila koliko je zapravo propala u posljednje vrijeme. Bila je tek sjena one nekadašnje njegovane i dotjerane žene. Moram priznati kako mi je ta spoznaja natjerala suze na oči.
– Jana, možeš li me napokon ostaviti na miru! Zaboga, nisam dijete! Mogu se brinuti o sebi. Zapravo, nije da vas tjeram, no možda bi bilo najbolje da sada odete. Željela bih malo biti sama – sarkastično mi je odbrusila. Šokirano sam se zagledala u nju. Brinem se za nju i želim joj pomoći a ona me tjera iz kuće!? – razmišljala sam u nevjerici. Ne, ovo više nije moja mama. Ona se nikada ne bi ponašala ovako. Moram učiniti nešto, pomislila sam premda ni sama nisam znala što.
Premda sam bila užasno povrijeđena maminim ponašanjem nisam željela da vidi moje suze. Zahvalivši se na ukusnom ručku ubrzo smo se oprostili od nje. Dok smo se vraćali kući jedva sam uspijevala suspregnuti suze. Napokon je i Dado opazio da nešto nije u redu.
– Daj, Jana, umiri se. Previše se brineš za nju. Znaš, to ponekad može biti prilično naporno. Zrinka nije dijete – savjetovao me.
– Zaboga, kako ne shvaćaš? Valjda poznajem rođenu majku! Uvjerena sam da mi nešto skriva. Čudna je i gotovo! – povikala sam dok je Dado negodujući okretao glavom.
Nekoliko dana kasnije, dok sam kupovala namirnice za ručak, susrela sam mamu u obližnjoj prodavaonici. Iz nekog se razloga pravila kao da me ne vidi. Tek kad sam joj prišla bliže shvatila sam i što je uzrok tome. Ispod lijevog oka imala je golemu modricu koju je bezuspješno pokušala prikriti golemom količinom pudera.
– Mama! Pa ti si ozlijeđena! Što ti se dogodilo? – šokirano sam upitala.
– Ma, ništa, sve je u redu, samo mala nezgoda. Pala sam u kupaonici. Znaš koliko sam nespretna – pojasnila je izbjegavajući moj pogled.
– Meni se tvoja ozljeda baš i ne čini bezazlenom. Trebala bi otići liječniku – dodala sam zagledavši se u nju. Užasnulo me ono što sam ugledala. Mama je bila užasno blijeda i mršavija no ikad. Njena kosa na koju je još donedavno bila ponosna izgledala je kao da već danima nije vidjela češalj.
– Jana, ne pretjeruj, molim te. Uostalom, žurim! Očekujem prijateljicu – žurno je pojasnila opazivši valjda moj preneraženi pogled, kada sam, bacivši pogled u njezinu košaricu, u njoj ugledala bocu konjaka. – Pozdravi Dadu. Vidimo se – dobacila je požurivši na blagajnu dok sam začuđeno gledala za njom.
Narednih dana bila sam užasno potištena. Moje najcrnje slutnje oko posla pokazale su se točnim jer je šefica nagovijestila zatvaranje butika u kojem radim. Odlučila sam nazvati mamu kako bih joj povjerila sve što me snašlo, no uzalud, nije se javljala. Dado je još uvijek bio na poslu i osjećala sam se nekako usamljeno. Palo mi je na pamet kako bih mogla posjetiti mamu. Nismo se vidjele već nekoliko dana, osim toga, htjela sam provjeriti da li me poslušala i otišla liječniku. Usput bih mogla kupiti croassane koje mama toliko voli, pomislila sam dograbivši torbicu.
Desetak minuta kasnije bila sam pred njenim vratima. Pozvonila sam nekoliko puta ali mama nije otvarala. Duboko uzdahnuvši već sam se spremala otići kad su se vrata susjednog stana otvorila a na njima se pojavila teta Kaja.
– Bok, dušo. Došla si posjetiti mamu? Jako lijepo od tebe – komentirala je.
– Da, no na žalost, čini se kako ponovo nije doma – pojasnila sam.
– Nemoguće, maločas se vratila iz kupnje. Vidjela sam ju na svoje oči. Pokušaj ponovo – savjetovala mi je no meni je pala na pamet puno bolja ideja. Već u sljedećem trenutku glasno sam zalupala po maminim vratima.
– Mama! Znam da si doma! Ne idem odavde dok mi ne otvoriš – proderala sam se na sav glas. Čini se kako je upalilo jer sam ubrzo potom s druge strane začula njezine korake.
– Dobro, dobro, ne moraš toliko lupati. Bila sam u kupaonici i nisam čula zvono – rekla je odškrinuvši vrata. – Jesi li što trebala? – prilično neljubazno je upitala.
– Mama, došla sam te posjetiti i uvjeriti se da si dobro. Što ima loše u tome? – tiho sam upitala dok mi se grlo stezalo. Opazila sam kolebanje u njezinom pogledu a tada je očito prevladao razum i napokon mi je širom otvorila vrata.
– Izvoli, uđi, samo… Malo je nered. Jutros nisam stigla pospremiti stan – propetljala je posrnuvši.
– Uh, doista sam nespretna. Raskomoti se a ja ću nam za to vrijeme skuhati kavu – promrmljala je.
Ono što sam ugledala kada sam napokon ušla potpuno me zaprepastilo. To što je mama nazivala malim neredom, više je nalikovalo kakvom svinjcu. Odjeća je bila razbacana po podu a od gomile prljavog posuđa bilo je gotovo nemoguće ući u kuhinju. Nisam mogla ni zamisliti da bi itko mogao živjeti u ovakvom neredu. Posebice ne moja mama koja je oduvijek bila izrazito pedantna žena. Nešto čudno se događalo s njom i bila sam odlučnija no ikad napokon istjerati stvari na čistac. Upravo u tom trenutku pozornost mi je privukla prazna boca koja je izvirivala ispod trosjeda. U trenu mi je sve postalo jasno. Oh, Bože, ne! Mama pije, napokon mi je doprlo do mozga.
Još uvijek sam držala praznu bocu u rukama kad se mama pojavila s kavom.
– Oprosti, dušo…. – naglo se prekinula ugledavši predmet u mojim rukama. Njen pogled prepun krivnje govorio je više od tisuću riječi.
– Mama, hoćeš li mi napokon reći što se događa? – odlučno sam upitala. – Ti piješ, zar ne? – nastavila sam no ona je šutjela i dalje. – Dakle, ipak je tako. Ni sada nisi baš potpuno trijezna, zar ne? – upitala sam osjetivši suze u očima. – Molim te, prekini s tim. Prestani dok je još vrijeme – zajecala sam izjurivši iz stana.
Zaslijepljena suzama satima sam tumarala gradom. Jedan dio mog srca žalio je što nisam ostala i poslušala maminu stranu priče. Onaj pak drugi, nije joj mogao oprostiti bol i sramotu koju mi je upravo nanijela. Kako mi je to mogla učiniti? Što će ljudi misliti o nama kad doznaju? – razmišljala sam.
Kad sam se napokon vratila kući lice mi je bilo podbuhlo od plača.
– Jana, užasno izgledaš! Dušo što se dogodilo? – zabrinuto je upitao Dado ugledavši me.
Jecajući ispričala sam mu ono što sam otkrila.
– Umiri se. Suze nipošto neće pomoći. Nisi trebala onako otići. Trebala si razgovarati sa Zrinkom. Tvoja mama očito ima problem i sama se ne zna nositi s njime – mirno je pojasnio.
– Što? Još je i braniš? Ona ima problema?! Pitaš li se kako je meni? – zaurlala sam.
– Shvaćam tvoju ljutnju, ali Zrinka treba pomoć. Ne možeš joj sada okrenuti leđa zbog glupog inata – rekao je.
– Ne dolazi u obzir! Ne vraćam se više u onu jazbinu! Kako ju samo nije sram? – povikala sam okrenuvši mu leđa. Sve ovo bilo je previše za mene. Sada više nisam bila ljuta samo na mamu već i na svog zaručnika. Umjesto da me barem pokušao shvatiti radije je stao na maminu stranu. Pa neka mu bude! – bijesno sam razmišljala.
Narednih dana izbjegavala sam Dadu koliko god je to bilo moguće. Mojom krivnjom, naša se komunikacija svodila samo na formalnosti. Premda me bolio zid koji sam podigla između nas dvoje iz nekog čudnog razloga odlučila sam ustrajati u svojoj gluposti. Mama me svakodnevno nazivala ali nisam željela razgovarati s njom. Povrijedila me svojim ponašanjem i nekako je morala platiti za to.
Dado i ja smo s vremenom ipak uspjeli izgladiti nesuglasice. Napokon mi je dosadilo duriti se. Premda me i dalje nagovarao da odemo posjetiti mamu, nisam željela ni čuti za to.
– Jana, više te ne prepoznajem. Ponašaš se poput razmaženog derišta. Razumijem da si povrijeđena no uvjeren sam kako je Zrinki još gore – navaljivao je.
– Dado, spomeneš li mi to još samo jednom, kunem se da ću pokupiti stvari i zauvijek otići iz stana – zaprijetila sam nakon čega se napokon smirio.
Koliko god da sam se trudila izbrisati mamu iz sjećanja njen mi je lik neprekidno lebdio pred očima. S vremenom sam ipak počela osjećati krivnju zbog svog nerazumnog ponašanja. Možda bih je ipak trebala posjetiti. Osim toga, netko bi joj napokon trebao reći za vjenčanje, nesigurno sam pomislila jednog jutra.
Dok sam stajala pred maminim vratima srce mi je udaralo kao ludo. Što ako me ne želi vidjeti? Ili, još gore, što ako je opet pijana? – nizala su se pitanja u mojoj glavi.
U sljedećem trenutku vrata su se otvorila i na njima se pojavila mama.
– Oh, Jana, dušo, to si ti? – zbunila se. – Zvala sam te ovih dana, ali… Želiš li ući? – bojažljivo je upitala.
– Mama, mislim kako ti dugujem ispriku – započela sam ušavši u stan. Ugodno me iznenadilo kada sam opazila kako je ovoga puta sve bilo uredno i čisto. – Nisam smjela onako pobjeći ali bilo je to jače od mene. Žao mi je – pokušavala sam joj objasniti.
– Ne, Jana. Ja bih se trebala ispričati tebi. Uostalom, ja sam ta koja je kriva i koja bi se trebala sramiti. Ti i Dado ste tako dobri prema meni i ne zaslužujete ovo. Oprosti mi, dušo. Više nikada neću popiti ni kap alkohola, obećavam – tiho je rekla oborivši pogled. U tom trenutku podsjetila me na malu nesigurnu djevojčicu i nisam mogla ne osjetiti samilost.
– Mama, nemaš pojma koliko sam sretna zbog toga što smo uspjele izgladiti nesuglasice. Znaš koliko te volim – ganuto sam prošaptala zagrlivši ju. – Ah, da, umalo da zaboravim. Dado i ja odlučili smo narednog mjeseca upriličiti skromno vjenčanje. Željeli bismo da dođeš – dodala sam. Učinilo mi se kako se mama trgnula.
– Dakle, čini se kako je vaša veza uistinu ozbiljna? – upitala me. Moram priznati da me njezino pitanje ponešto zateklo.
– Pa, naravno. Zar bismo u protivnom uopće i bili zajedno? – odgovorila sam.
– U tom slučaju, želim vam sreću – zamišljeno je promrmljala. Nakon što smo još malo popričale o pripremama za vjenčanje pozdravila sam mamu i zaputila se doma.
Dva tjedna kasnije mislila sam da ću izludjeti zbog obveza. Nisam imala pojma da organizacija vjenčanja iziskuje toliko truda i živaca. Doslovce nisam znala gdje mi je glava. Mama se unatoč mojim pozivima rijetko pojavljivala kod nas tako da na njezinu pomoć i nisam mogla previše računati. Najveću potporu u tim trenutcima pružila mi je moja buduća svekrva Ana.
– Jana, dušo, kako je gospođa Zrinka? Doći će na vjenčanje, zar ne? – upitala je polirajući jedaći pribor. – Možda bi nam mogla malo doći pomoći? Sutra je vjenčanje a posla još uvijek ima na pretek. Baš bih voljela malo porazgovarati s njom. Divna žena… – nagovarala me.
Uzela sam telefon u ruke i otipkala mamin broj, no uzalud. Nije se javila. Premda mi je bilo pomalo čudno da mame u ovo vrijeme nije bilo doma nisam to željela pokazati pred Anom. Silno sam se bojala da je mama opet počela piti. Prestani s tim! Nije i neće! Obećala je! – tješila sam se u sebi.
– Joj, baš sam glupa. Tek sad sam se dosjetila kako je mama rekla da večeras ide k prijateljici – slagala sam na što me svekrva začuđeno pogledala.
– Zaboga, prijateljici je mogla otići bilo kad. Kći se ne udaje svakog dana – negodovala je ipak se vrativši poslu.
Tog subotnjeg jutra bila sam silno uzbuđena i sretna. Napokon je došao dan o kojem sam već dugo sanjala. Sve pripreme bile su uspješno privedene kraju, jedino me brinulo što nikako nisam uspijevala dobiti mamu na telefon. Ceremonija je bila zakazana za tri sata popodne i nadala sam se kako će se, ma gdje bila i što radila, do tad sigurno pojaviti. Sve će biti u redu, tješila sam se. Unatoč tome, crv sumnje nije mi dao mira. Pomalo me brinulo i to kako će mama reagirati na tatinu prisutnost budući da sam ga bez njenog znanja pozvala na vjenčanje.
Mom razočaranju nije bilo kraja kada sam shvatila da mama ipak neće doći. Premda mi nije bilo jasno što ju je moglo spriječiti da ne dođe na kćerino vjenčanje, progutala sam suze. Moj zaručnik me smiješeći se čekao ispred oltara. Dok me zadivljeno promatrao više nisam uspijevala suspregnuti suze.
– Ljubavi, sve u redu? – prošaptao je kada sam napokon stala uz njega.
– Da, jest – slagala sam a jedna mi je suza kliznula niz lice. – Mama nije došla – procijedila sam.
– Ne brini, doći će – ispod glasa me tješio Dado. – Pokušaj se opustiti. Ovo je naš dan. Volim te, zlato – dodao je nasmiješivši se.
– Dakle, možemo li početi? – upitao je svećenik nakašljavši se. U tom trenutku u crkvi se začulo neko komešanje. Ugledavši mamu na ulazu u crkvu s bocom u rukama, potpuno sam zanijemila od šoka.
– Ispričavam se što kasnim. Nije mi bila namjera, vjerujte – pijano se nasmijala. Shvatila sam kako je i Dado ostao podjednako zapanjen. Zurio je u mamu zijevajući poput ribe na suhom. Prvi se snašao svećenik.
– Jana, dušo, ako sam dobro shvatio ovo je tvoja mama, zar ne? Netko bi joj trebao pomoći da sjedne – obratio mi se ispod glasa.
– Što? Ne treba meni nitko pomagati! Mogu i sama! – proderala se prethodno potegnuvši iz boce. – Hoćete li i vi malo? No, dajte! – ponudila je svećenika koji se preneraženo zagledao u nju.
– Mama, prestani! – uspjela sam procijediti. Istog trenutka crkvom se zaorio smijeh. Još nikada u životu nisam osjetila takav bijes, sram i poniženje. Znala sam kako umrljana suzama, razmazane šminke u najmanju ruku izgledam grozno, no, nisam si mogla pomoći. Suze su nezaustavljivo tekle niz moje lice. Kako mi je mogla upropastiti dan koji je trebao biti najsretniji u mom životu? Zar me morala ovako poniziti pred svima? Nema li baš ni trunke obzira i srama? – ogorčeno sam razmišljala.
– Zrinka, dođite. Idemo sjesti – naglo se pribrao Dado uhvativši ju ispod ruke. Začudo, nije se previše opirala.
Zaslijepljena suzama jedva sam uspijevala pratiti svećenika. Osjećala sam kako se gušim i jedva sam čekala da sve napokon bude gotovo. Čim smo Dado i ja izmijenili zavjete zaklinjući se na vječnu ljubav, spotičući se istrčala sam iz crkve.
– Jana, pričekaj, molim te! – začula sam Dadin glas za sobom no nisam se osvrtala. Sustigao me tek na izlazu.
– Jana, znam da ti nije lako, ali, vjeruj mi, bježanje neće pomoći. Sada si jako povrijeđena ali, ona žena ondje, još uvijek je tvoja mama – tiho je dodao pokazavši na mamu koja je, kako se činilo, čvrsto spavala u naslonjaču.
– Nikada joj neću oprostiti! Ne želim je više nikada vidjeti! – zaridala sam bacivši mu se u zagrljaj.
– Ljubavi, Zrinka ima problem. Osim toga, nema više nikog osim tebe. Barem ju pokušaj shvatiti i pomoći joj. Evo, obećavam kako ću ti pomoći koliko god to budem mogao – preklinjao me moj suprug. Prvi put otkada poznajem Dadu vidjela sam suze na njegovom licu. Shvatila sam da je u pravu. Koliko god da sam bila povrijeđena jako sam voljela mamu. Kakav bih ja to čovjek bila kada joj ne bih dala još jednu priliku i barem joj pokušala pomoći?
– Hoćeš li mi pomoći da ju odvedemo kući? – začula sam se kako govorim na što me Dado čvrsto privio u naručje. – Znao sam da imam najbolju ženu na svijetu – prošaptao je ljubeći me.
Danas, godinu dana kasnije, sretniji smo no ikada. Više ne razmišljam o danu našeg vjenčanja kao o nečem ružnom, već kao o trenutku koji mi je otvorio oči i pomogao da napokon shvatim mamu. Ona je danas, nakon liječenja potpuno nova osoba i potpora mi je u svemu. Premda ranije nismo razgovarale o tome, povjerila mi je koliko je bila tužna i povrijeđena nakon tatinog odlaska. Kako je rekla, njezino samopouzdanje u tom trenutku bilo je ravno nuli. Još kada sam i ja preselila k Dadi, povjerovala je kako je izgubila i mene. Prema njezinim riječima u tim se trenutcima osjećala potpuno beskorisno. Život joj je izgubio svaki smisao stoga je utjehu potražila u alkoholu.
– Dušo, užasno se sramim. Hoćeš li mi ikada moći oprostiti? – upitala je mama sa suzama u očima onoga dana kad se vratila iz bolnice.
– Ne brini mama. Nemam ti što oprostiti. Možda mi to nisi uvijek znala pokazati na pravi način, ali želim da znaš kako si oduvijek bila najbolja mama na svijetu. Žao mi je što te tata povrijedio i što ste izgubili jedno drugo, no to ne znači da si izgubila i mene. To se nikada neće dogoditi. Jako te volim i potrebna si mi. Posebice sada…. – tajanstveno sam dodala nasmiješivši se. Mama se zbunjeno zagledala u mene a tada joj je osmijeh ozario lice.
– Kada ćeš uskoro postati baka – dovršila sam. – Da, mama, željela sam te iznenaditi. Trudna sam već tri mjeseca – prošaptala sam ugledavši njezine suze. – Ali, to još uvijek nije sve. Dado i ja bismo voljeli da dođeš živjeti k nama. Naravno, ukoliko i ti budeš željela isto – sada smo već obje plakale.
– Hvala ti, dušo! Ovo je nešto najljepše što mi se dogodilo u posljednjih sto godina – našalila se na što smo obje prasnule u smijeh.
– Nema na čemu mama, jer, napokon, ti to zaslužuješ – odgovorila sam.
Нема коментара:
Постави коментар