Dok sam se tog popodneva, balansirajući na visokim potpeticama približavala ulaznim vratima roditeljskog doma, srce mi je snažno tuklo od uzbuđenja. Već sam mogla zamisliti šok na licu svojih roditelja kada me ugledaju. Premda sam već nekoliko godina živjela u vlastitom stanu, u ovom trenutku čežnja za roditeljskim domom i šalicom maminog čuvenog čaja od lipe me doslovce razdirala. Bilo je ovo prvi put od kada znam za sebe da mamu i tatu nisam vidjela gotovo puna dva mjeseca i sada sam jedva čekala zagrliti ih i ispričati im koliko sam uživala u ovom putovanju. Boravak u Parizu, tom vječitom gradu romantike, pokazao se još ljepšim nego što sam se tome nadala. Bila je prava šteta da Dominik, mladić s kojim sam bila u vezi već nekoliko mjeseci, zbog poslovnih obveza nije mogao poći sa mnom.
Oduvijek sam sanjala o tome kako ću jednog dana posjetiti Pariz i pretprošlog mjeseca mi se napokon ukazala prilika za tim. Šef mi je velikodušno odobrio godišnji odmor i nisam se nimalo dvoumila oko toga gdje i kako ću ga provesti. Premda je ovo putovanje znatno osiromašilo moj budžet, nisam nimalo žalila zbog toga. Odsjela sam u najboljem hotelu, unajmila osobnog vodiča i zajedno s njim obilazila gradske znamenitosti. Mom oduševljenju naprosto nije bilo kraja. Razumije se kako sam kao velika ljubiteljica krpica s potpisom, iznad svega najviše uživala u kupovini koja se u većini slučajeva, unatoč mojim predrasudama pokazala iznimno povoljnom. Posljedica svega bila su čak tri kofera puna odjeće koje sam trenutačno bila prisiljena ostaviti u za to predviđenom uredu na aerodromu. Vozač taksija koji me upravo dovezao, nije ih niti uz najbolju volju uspio nagurati u prtljažnik. Premda sam u Parizu trebala ostati još nekoliko dana roditelji su mi toliko nedostajali da sam ih ipak nešto ranije odlučila iznenaditi svojim dolaskom.
Sada sam već bila nadomak ulaznih vrata. Iz kuće se kroz odškrinut prozor mogao čuti razgovor mojih roditelja i srce mi je ponovo zatitralo od uzbuđenja. Bože, kako će se samo oboje iznenaditi kada me ugledaju, pjevalo je sve u meni dok sam drhtavim rukama prekopavala po torbici u potrazi za ključevima.
– Mama! Tata! Iznenađenje! – povikala sam kada sam napokon ušla. Unatoč mojoj pretpostavci, mama i tata ipak nisu bili sami. Za stolom u dnevnoj sobi zajedno s njima sjedila je i nepoznata djevojka otprilike mojih godina. Moram priznati da me to pomalo zbunilo jer nisam očekivala da bi mama i tata u ovo vrijeme mogli imati goste. Osim toga, svi su istovremeno nekako prestrašeno poskočili baš kao da sam ih uhvatila u nekoj nedopuštenoj radnji a ne tek običnom razgovoru.
– Dušo, zašto nam nisi javila da dolaziš? Nisi li u Parizu trebala ostati još nekoliko dana – prva se pribrala mama požurivši mi u susret.
– Jesam, ali vratila sam se ranije jer ste mi jako nedostajali. Iskreno, očekivala sam da ćete biti puno sretniji zbog toga što ponovo vidite svoju jedinu kćer – pomalo razočarano sam dodala. Nije mi promaklo kad su mama i tata razmijenili pogled.
– Što god! Naravno da smo sretni što te vidimo, zar ne Branko? – obratila se ocu no meni nije uspio promaći nelagodan trzaj na njezinom licu.
Nekoliko trenutaka kasnije i tata se pridigao iz naslonjača i požurio zagrliti me.
– Ena, dušo, nemaš pojma koliko si nam nedostajala. Upoznaj Ma…
– Branko, nemoj sada gnjaviti Enu. Sigurno je jako umorna od puta. Osim toga, i Marta je upravo na odlasku. Zar ne dušo? – pomalo nervozno ga je prekinula mama obrativši se nepoznatoj djevojci.
– Naravno, uskoro mi polazi autobus i mislim kako je krajnje vrijeme da krenem. Pa, hvala za čaj – odgovorila je djevojka ustajući od stola. Premda mi nikako nije bilo jasno zbog čega je tome tako, atmosfera u sobi bila je toliko napeta da se mogla rezati nožem. Dok sam pomalo zbunjeno pratila što se događa, djevojka me potpuno ignorirala. Odahnula sam kad su se za njom napokon zatvorila vrata.
Nekoliko minuta kasnije kao u dobra stara vremena sjedila sam sa svojim roditeljima uz šalicu čaja i uzbuđeno im prepričavala svoje dogodovštine iz Pariza. Unatoč mojim očekivanjima da će biti oduševljeni kad čuju gdje sam sve bila i što sam pritom radila u sobi se i dalje osjećala napetost a ponašanje mojih roditelja bilo je u najmanju ruku čudno. Mama je uzaludno pokušavala prikriti uzdahe a tata se neprekidno češao iza uha što je uvijek činio samo kada bi bio uznemiren. Nisam trebala biti posebno pametna kako bih shvatila da nešto skrivaju. Nisam se mogla oteti dojmu da djevojka koja je još maločas bila ovdje ima s tim itekakve veze. U jednom trenutku dosadila mi je takva nezainteresiranost mojih roditelja i odlučila sam stvari istjerati na čistac.
– Mama, tko je djevojka s kojom ste razgovarali? I zašto nas nisi upoznala? Uvijek sam govorila da su vaši prijatelji i moji prijatelji. Osim toga, cura mi djeluje poznato. Kao da sam ju već negdje vidjela – započela sam u jednom trenutku. Opazila sam kako se mama istog trenutka prestrašeno trgnula i pogledala u tatu.
– Ena, dušo, zapravo, moramo razgovarati s tobom. Nema smisla odgađati nešto što… – naglo se prekinula pročistivši grlo. – Zar ne Branko? – ponovo se obratila ocu koji je nastavio zamišljeno zuriti pred sebe.
– Što je? Zar nešto nije u redu? Tata, nisi valjda bolestan? – prestrašeno sam ga upitala.
– Branko! – opomenula ga je mama kada je moj otac nastavio šutjeti a meni tek sada više ništa nije bilo jasno.
– Marta je tvoja sestra – ispalio je kao iz topa. – Da, dobro si čula – potvrdio je kad sam se u nevjerici zagledala u njega.
– Vjeruj mi, još maločas ni sam nisam mogao povjerovati u priču ove djevojke, to jest, moje kćeri – ispravio se.
– Ah, da, a tko kaže da ona uistinu jest tvoja kćer? Mogla bi biti bilo tko i jednostavno sve izmisliti kako bi se dokopala tvog nasljedstva, ili što već – histerično sam povikala.
– Dušo, molim te. Marta je skromna i draga djevojka. Osim toga, ruku na srce i nisam baš neki bogataš, zar ne? Ta djevojka zna i najmanju pojedinost vezanu uz moj odnos s njezinom majkom, no koliko sam shvatio i ona je tek nedavno doznala da sam joj ja otac. Mira joj je sve priznala tek na samrti i tada me Marta odlučila potražiti. Vjeruj mi, sve je istina i doista nemam nikakvog razloga sumnjati u bilo što – slomljeno je nastavio. – Bože, više od dvadeset godina imam kćer za koju nisam ni znao da postoji. Ne razumijem, kako mi je Mira mogla zatajiti takvu pojedinost – mrmljao je više za sebe.
– Ali, kako…I tko je uopće ta Mira? Očito nekakva bestidnica kad se samo tako spetljala s oženjenim muškarcem – bijesno sam dodala. – Ne mogu vjerovati da si tako podmuklo varao mamu i drugoj ženi napravio dijete. Što je najgore, kao najveća kukavica cijelo vrijeme si šutio o tome. Mama, čuješ li ti ovo? Kako samo možeš tako mirno stajati i slušati kao da te se sve ovo uopće ne tiče? – prosiktala sam a na oči su mi i nehotice stale navirati suze.
– Dušo, umiri se. Nije ono što misliš. Tata mi je sve ispričao. Imao je vezu s tom ženom nekoliko mjeseci prije nego što je upoznao mene. Nije imao pojma o tome da je Mira umrla prošlog mjeseca i iza sebe ostavila Martu, njihovu zajedničku kćer. Sirota Mira, mora da je puno propatila u životu. Sigurno joj onako bolesnoj u nekoliko skromnih kvadrata nije bilo nimalo lako brinuti o Marti – suosjećajno je rekla mama dok sam u nevjerici buljila u nju.
– Što? Sada ćeš još i braniti tu ženturaču?! – vrisnula sam poskočivši iz naslonjača.
– Enice, dušo, molim te nemoj učiniti nešto zbog čega ćeš kasnije požaliti. Znaj da je i nama sve ovo prilično teško stoga najbolje dopusti ocu da ti sve objasni – nježno je rekla premda joj je glas podrhtavao od uzbuđenja.
Nekoliko sati kasnije kada je tata svoju ispovijest priveo kraju emocije su mi bile toliko zbrkane da nisam znala bih li se trebala smijati ili plakati. Još do jučer bila sam jedinica, miljenica svojih roditelja, posebice oca, a sada se odjednom pojavila ona, ta Marta, ili kako već, i doslovce cijeli život nam preokrenula naglavce. S druge strane, pomisao da imam sestru, nekog s kime ću odsad dijeliti i dobro i zlo, razgovarati, tulumariti i kupovati do besvijesti djelovala je prilično utješno. Samo jedan pogled na tatino blijedo, upalo lice bio je dovoljan da shvatim koliko ga je potresla spoznaja da nakon toliko godina ima još jednu kćer i odjednom sam osjetila kako se moj bijes počinje topiti.
– I, kada ću imati čast upoznati Martu? – upitala sam kako bih prekinula nelagodnu tišinu koja je nastupila.
– Budući da Marta živi u Rijeci mislim da bismo je mogli pozvati sljedećeg vikenda da nekoliko dana provede kod nas. Tako bismo se svi skupa mogli malo bolje upoznati. Marta je samo godinu dana starija od tebe. Uvjerena sam da ćete vas dvije djevojke brzo pronaći zajednički jezik. Slažeš se Branko? – kao i uvijek željela je čuti i tatino mišljenje.
– Da, mislim kako je to sjajna ideja – složio se, no bilo je očito kako je u mislima bio miljama udaljen od nas i razgovora koji smo vodili.
Kad sam kasno te večeri napokon otključala vrata svog luksuzno uređenog stana u samom centru grada zapljusnule su me uspomene. Pozornost mi je privukla fotografija na komodi u dnevnoj sobi na kojoj smo Dominik i ja zagrljeni sjedili u jednom od ekskluzivnih kafića koje smo redovito zajedno posjećivali. Pomislila sam kako bi bilo lijepo kada bi umjesto na poslovnom putu ovog trenutka mogao biti pokraj mene. Bila sam previše zbunjena proteklim događajima i očajnički mi je trebao razgovor. Ipak, znala sam da se Dominik neće vratiti još nekoliko tjedana a dotad mi nije preostajalo ništa drugo već čekati. Iscrpljenost i umor uskoro su uzeli svoj danak i dok sam ispružena na sofi čeznutljivo prevrtala našu fotografiju u rukama osjetila sam kako mi se oči sklapaju od umora.
Kako je tjedan odmicao uhvatila sam se kako mi se pomisao o tome da imam sestru zapravo sve više počinje sviđati. Kao voditeljica odjela u jednoj reklamnoj agenciji imala sam puno obveza i nisam si mogla dopustiti ni najmanju pogrešku. Unatoč tome neprekidno sam razmišljala o Marti i teško sam se koncentrirala na posao. Srećom, moje pomoćnice Aneta i Stela imale su puno razumijevanja za moju situaciju i uskakale su kad god je to bilo moguće na čemu sam im bila jako zahvalna. S velikim nestrpljenjem ali i oduševljenjem počela sam iščekivati trenutak kada ću napokon upoznati Martu. Mama me u petak nazvala na posao i obavijestila kako je Marta prihvatila njezinu ponudu te da popodne dolazi kod nas.
– Moram priznati da nije bilo lako nagovoriti je da dođe ali pomoglo je što Marta ima nekih nedovršenih poslova u Zagrebu a koje je ovom prilikom odlučila privesti kraju. Marta je uistinu draga djevojka i nadam se da će sve biti u redu – rekla je uzdahnuvši.
– Izvrsno. Znaš što? Što više razmišljam o tome nekako mi se Marta počinje sve više sviđati. Još nikada ti to nisam rekla ali, zapravo sam oduvijek željela imati sestru. Osjećam da ćemo se nas dvije izvrsno slagati. Već sam isplanirala kako bismo u subotu zajedno mogle….
– Ema, dušo, nemoj me krivo shvatiti ali možda bi bilo najbolje da za sada ništa ne forsiraš. Marta je navikla na drugačiji život. Nikakav pritisak nije dobrodošao, ako me razumiješ. Još uvijek ne poznajemo dovoljno tu djevojku i ne bismo voljeli da pomisli kako je gušimo svojim ponašanjem. Pusti neka situacija ide svojim tijekom i bez prevelikih očekivanja. Tako je najbolje za sve. Samo ne bih htjela da se razočaraš. Mislim, ako tvoja očekivanja vezana uz Martu kojim slučajem ipak ne budu ispunjena – brzo se ispravila.
– Ne brini, mama, sigurna sam da ćemo ako ništa drugo Marta i ja već ovog vikenda postati najbolje prijateljice. Odlučila sam je u subotu na večer izvesti u grad i pokazati joj sva ona zanimljiva mjesta na koja izlazim. Osim toga, jutros sam kupila i dar za nju. Mislim, red je da joj nešto poklonim prilikom upoznavanja, ipak smo sestre, zar ne? Prilično sam uvjerena da će skupocjeni svileni šal zadovoljiti čak i njen ukus – samouvjereno sam dodala.
– Hm, nadam se da je tako. A sada me ispričaj. Stavila sam biskvit u pećnicu i svakog trenutka bi trebao biti gotov. Dakle, vidimo se večeras – ispričala se mama prekinuvši vezu.
Odloživši slušalicu na licu mi je zatitrao osmijeh. Ovo bi doista mogao biti jedan veoma ugodan vikend. Sutra, odmah nakon ručka Martu ću izvesti u obilazak grada. Razumije se kako bismo usput mogle obići i pokoji butik. Sigurna sam da joj trebaju nova torba ili cipele. A kome ne trebaju? Nama ženama, toga nikad previše – u glavi sam već kovala planove potpuno zaboravivši na hrpu papira pred sobom. Premda onog dana u roditeljskom domu Marta i ja zbog njezinog naprasnog odlaska uopće nismo imale prilike razgovarati, nisam nimalo sumnjala u to da smo kao sestre imale puno toga zajedničkog.
Do pred kraj radnog vremena bila sam već toliko uzbuđena da je to čak opazio i gospodin Lukić, moj šef.
– Ema, što se to danas događa sa vama? Imam dojam da se svakog trena spremate poletjeti. Ah, ta mladost – prokomentirao je odmahnuvši rukom. Premda bih mu najradije istog trenutka objavila kako sam pukim slučajem nedavno doznala da imam sestru, te kako ću je kroz par sati napokon bolje upoznati uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Gospodin Lukić, bio je korektan ali prilično nepopustljiv po nekim pitanjima i često je volio naglašavati kako nikako nije dobro miješati privatno i poslovno…
– Ma, zapravo, sve je u redu šefe, samo me doma čeka gomila posla po kući – slagala sam prvo što mi je palo na pamet.
– U tom slučaju, možda biste danas mogli malo ranije otići. Naporno ste radili cijeli tjedan. Upravo vama pripadaju zasluge za prošlotjedno pridobivanje novog klijenta i smatram da je ovakav maleni ustupak s moje strane u redu. Slobodno idite doma i iskoristite ovaj vikend najbolje što možete – blagonaklono je dodao. Dok sam ozareno skupljala stvari po stolu u sebi nisam prestajala zahvaljivati Steli i Aneti. Zahvaljujući mojoj rastrojenosti u posljednje vrijeme, upravo njih dvije odigrale su najveću ulogu u svemu tome. Podsjetila sam se još jedino kako im nipošto ne smijem zaboraviti vratiti ljubav i potom ozareno napustila ured.
Vrativši se u stan, dugo sam prekopavala po ormaru u potrazi za savršenom odjevnom kombinacijom. Za današnji susret s Martom željela sam izgledati najbolje što mogu. Ne upoznaješ sestru svaki dan, pjevušila sam u sebi paradirajući pred zrcalom.
Dok sam tog popodneva zvonila na maminim vratima dlanovi su mi se znojili od uzbuđenja. Na sebi sam imala jednostavnu ali zato prilično skupu tamno zelenu haljinu i bila sam više nego zadovoljna svojim izgledom. Već sam u mislima mogla vidjeti kako mi Marta trči u zagrljaj i kako u suzama dugo ostajemo tako stajati. S nestrpljenjem sam stezala vrećicu u kojoj se kočoperio svileni šal koji sam joj namjeravala pokloniti. Premda me njegova cijena ponovo odvela u minus na računu nisam nimalo žalila zbog toga. Marta će sigurno vrištati od oduševljenja kad ovo vidi, tješila sam se pri kupovini i za svaki slučaj ubacila u košaricu još i luksuzni set preparata za njegu tijela.
– Bok dušo, uđi. Tata je upravo javio da će se na žalost malo dulje zadržati na poslu te da ga ne čekamo s ručkom. Marta je već stig… – započela je mama kad mi je napokon otvorila vrata. Nije uspjela dovršiti rečenicu jer sam ja poput furije već pojurila unutra.
– Marta! Nemaš pojma koliko mi je drago upoznati te. Ovo je za tebe. Nadam se da će ti se svidjeti. Zapravo, uvjerena sam u to – obratila sam se Marti koju sam pronašla za kuhinjskim stolom pruživši joj vrećicu.
– Hvala, doista nisi trebala – odgovorila je odloživši ju na pod. Zacijelo je samo previše pristojna da odmah zaviri što je unutra. Kakva samokontrola! Ja to nikada ne bih mogla, zadivljeno sam pomislila spuštajući se u naslonjač nasuprot njoj.
– Ne treba ti biti neugodno. No, sestre smo! Slobodno pogledaj što je unutra – uzbuđeno sam ju poticala dok je zbunjeno buljila u mene. Već sam pomislila kako to ipak neće učiniti kad je uzela vrećicu u ruke i ovlaš virnula unutra.
– Kao što već rekoh, hvala, no nisi trebala trošiti novac na mene – dodala je iznova odloživši vrećicu. Moram priznati kako me u tom trenutku zapljusnulo golemo razočarenje da bih već u narednom osjetila ljutnju. Jesam li doista očekivala previše ako sam se nadala kako će joj se moj dar svidjeti? Mogla je barem odglumiti oduševljenje. Ja bih to sigurno učinila, čak i ako mi se poklon nimalo ne bi svidio, prijekorno sam pomislila uzaludno pokušavajući zadržati prisebnost. Ipak, koliko god se trudila ni uz najbolju volju nisam uspjela prijeći preko ovoga.
– Što? Ne sviđa ti se šal? – nisam odoljela a da ne upitam.
– Ma kakvi, u redu je. Samo, ne nosim takve stvari – mirno je slegnula ramenima. Kupim joj šal koji doslovce premašuje moju mjesečnu plaću a ona na to jedino kaže kako ne nosi takve stvari? Da čovjek ne povjeruje…. – preneraženo sam pomislila.
– Pretpostavljam da ga u tom slučaju možemo zamijeniti za nešto drugo. Primjerice, neki zgodan kompletić, ili cipele – predložila sam.
– Ne trebam novi kompletić, a još manje cipele. Sasvim sam zadovoljna ovima što već imam na nogama – mirno je rekla. I nehotice pogled mi se spustio na njezina stopala. Premda sam već pri samoj pomisli kako model njenih cipela prije odgovara kakvoj bakici osjetila grizodušje, pomislila sam da je Marti ipak samo neugodno priznati da zapravo treba nove. Ponosna je, pa što? Ne mora značiti da je zbog toga loša osoba, uvjeravala sam se a tada mi je na um pala izvrsna ideja. Zašto bi zajednički šoping trebao čekati do sutra?
– Što kažeš da malo prošećemo? – upitala sam Martu kada je mama nakon izvrsnog objeda stala raspremati stol. – Tako ćemo brže potrošiti sve ove kalorije – pokušala sam se našaliti kad me prostrijelila pogledom.
– Izvrsna ideja dušo. Vani je prekrasno i doista nema smisla čamiti u kući – mama se uz zavjerenički osmijeh složila sa mnom premda se vani već počinjalo mračiti.
– Pa, dobro, možda, ali samo na kratko – prilično bezvoljno je odgovorila Marta.
Već desetak minuta kasnije sjedile smo na pretrpanoj terasi mog omiljenog kafića i pijuckale, što se mene ticalo, najbolji cappuccino u gradu. Svim silama trudila sam se zapodjenuti razgovor koji je zahvaljujući Marti stalno zapinjao. Ravnodušno se ogledavala oko sebe i nakon nekog vremena postalo mi je jasno da se dosađuje, što nikako nisam mogla shvatiti. Nadala sam se kako će dosad naš razgovor prštati zabavom i veseljem, a kad tamo, Marta se ponašala gore nego na karminama. Nakon nekog vremena njezino ponašanje mi je doista počelo ići na živce.
– Što se mene tiče možemo u šoping – rekla sam kad više nisam mogla izdržati nelagodnu tišinu među nama. – Samo da platim – dodala sam mahnuvši konobaru.
– Što je? Zar nešto nije u redu? – upitala sam ugledavši izraz Martina lica dok sam plaćala račun.
– Itekako – procijedila je dok sam ništa ne shvaćajući zbunjeno zurila u nju.
– Ne razumijem, kako vas samo nije sram toliko naplatiti obični cappuccino, i to još s vodom? Mislite li da su vaši gosti glupi i da ne shvaćaju da ih varate? – okomila se na konobara.
– Gospođice, na žalost, ja samo ovdje radim i ne utječem na cijene – pristojno je odgovorio.
– Doista, prava sramota kako varate ljude – nastavila je.
– Marta, nitko nikog nije prevario. Račun je posve razuman. Platila sam i sve je u redu. Možemo li sada napokon krenuti? – upitala sam lica zažarena od nelagode no ona se i dalje nije dala smesti.
– Ne dok ne vidim vašeg šefa. Doista bih mu voljela reći sve što ga ide – bijesno je nastavila.
– Marta, molim te, idemo – rekla sam povukavši je za sobom. Dok su doslovce sve glave na terasi bile okrenute u našem pravcu i s velikim zanimanjem pratile što se događa mislila sam da ću propasti u zemlju od srama. Odahnula sam kada me Marta poslušala i mrmljajući sebi u bradu ipak krenula za mnom.
– Baš moraš u kupovinu? – upitala je dok smo se približavale mom najomiljenijem butiku u gradu.
– Daj, razvedri se malo, više nismo u kafiću – pokušavala sam se našaliti. – Hej! Ne mogu vjerovati! Mislim da je upravo stigla jesenska kolekcija – ozareno sam rekla virnuvši kroz izlog. – Brzo, idemo unutra, vidjet ćeš, bit će zabavno isprobavati sve to. Naravno, možemo i kupiti ono što nam se bude svidjelo – brzo sam dodala.
– Ali ja ne želim isprobavati a još manje kupovati odjeću. Već sam ti rekla da ne trebam ništa novo – bila je nepopustljiva na što sam napokon puknula.
– Dobro, što je tebi? Što god da učinim ili predložim tebi ništa nije dovoljno dobro. Za razliku od tebe barem se trudim uspostaviti sestrinski odnos. A što si ti učinila osim što se neprekidno mrštiš i glumiš uvrijeđenu veličinu? Znaš što? Zapravo, toliko si dosadna da mi je muka od tebe! – odbrusila sam. Nisam mogla vjerovati kada je Marta na moje riječi ravnodušno slegnula ramenima.
– U tom slučaju, bit će najbolje ako se odmah vratimo doma. Svakako se još večeras namjeravam vratiti u Rijeku. Očito je da ovdje nemam što tražiti. Zapravo, bit će najbolje ako odmah razjasnimo nekoliko stvari. Za početak, ne tražim novu obitelj. Ne trebam mamicu i taticu kojima ću trčati za svaku sitnicu, posebice kada sav novac spiskam na cipele i odjeću pa mi do kraja mjeseca ne preostane ni za hranu, a bogme ne trebam ni sestru koja brine jedino o tome kakvu će šminku ili frizuru nositi sutradan. Život me naučio skromnosti, i samo da znaš, nećeš me impresionirati ni svojom skupom odjećom niti cipelama, kojih, kako sam čula, imaš na izvoz. Možda bi mogla razmisliti o tome da barem nekoliko pari pokloniš nekome kome je to potrebno, ali kome ja to govorim. Snobu kakav si ti takvo što zacijelo ne bi palo na pamet ni da živi još tri života! Fuj! – odmahnula je rukom okrenuvši se dok sam u šoku zurila za njom. Premda sam osjetila kako mi se u očima nakupljaju suze nisam mogla dopustiti Marti da me ovako vrijeđa.
– Samo malo, gospođice pametnjakovićko! Nekako sve više počinjem vjerovati u to da mi uopće nisi sestra. Ako si uspjela prevariti mog oca ne znači da ćeš i mene. Imaš pravo. Nas dvije smo potpuno različite. Pa što ako volim lijepe cipele? Sve normalne žene ih vole. Ali, zaboravljam da ti to nisi. Ti si nekakvo čudo genetike. Spoj cjepidlačenja, izigravanja mučenice i sve to još dodatno začinjeno beskrajnom dosadom. Fuj! I ja to kažem za tebe. I da znaš, neću ti dopustiti da me ovako vrijeđaš. Smjesta se ispričaj, ili….
– Što ili? Počet ćeš cmizdriti? – podrugljivo je upitala. Koliko god da sam se trudila više se naprosto nisam mogla kontrolirati. Ni sama ne znam kako je došlo do toga da sam već narednog trenutka iskočila pred Martu. Namjeravala sam ju pljusnuti ali se izmakla i stoga sam ju jedino uspjela ogrepsti po licu. Suprotno mojim očekivanjima ni ona meni nije ostala dužna. Rukavom je obrisala krv s lica a tada me bijesno dohvatila za kosu. Dok smo se tako čupale i natezale prolaznici su znatiželjno zastajkivali pokraj nas. Čak se mogao čuti i njihov smijeh. Zacijelo smo im bile silno zabavne jer se nitko nije ni potrudio razdvojiti nas.
Bože, što radim? Ponašam se poput kakve podivljale tinejdžerice, proletjelo mi je glavom u jednom trenutku kada sam opazila da je Martin stisak ponešto popustio. Iskoristila sam taj trenutak i istrgnula se. Čak i onako izgrebeno, Martino lice je zadržalo isti, podrugljiv izraz.
– Što je šminkerice? Odustaješ? Nema tatice da te obrani? Pitam se, zašto mi je ova situacija tako poznata? – sarkastično je upitala okrenuvši se.
– Što god! Misliš da te se bojim? Kako da ne! Na! – prosiktala sam prije nego što sam se zatrčala i za svaki slučaj još jednom je mlatnula torbicom po leđima.
– I samo da znaš, pametniji uvijek prvi popušta – dodala sam tek toliko da nešto kažem. Po svaku cijenu željela sam da moja bude posljednja. Ustuknuvši nekoliko koraka pažljivije sam pogledala Martino lice. Ogrebotine nastale od mojih noktiju izgledale su prilično gadno. Neke su čak i krvarile i moram priznati da sam se prepala. Kako sam vlastitoj sestri mogla učiniti takvo što? – proletjelo mi je glavom.
– Oprosti, Marta, sve ovo je tako glupo. Nisam te željela povrijediti. Dopusti da ti pomognem – prestrašeno sam dodala prekopavajući po torbici u potrazi za rupčićem.
– Nema potrebe. Bolje se pobrini za sebe. Znaš, ni ti ne izgledaš puno bolje – rekla je pokazavši na moju kosu. Učinilo se da je u tom trenutku i njezina ljutnja poput moje naglo splasnula. Mogla sam se zakleti kako joj u očima vidim kajanje. Dodavši joj rupčiće izvadila sam malo zrcalo koje sam uvijek nosila u torbi. Kada sam ugledala svoj raščupani odraz u njemu gotovo sam vrisnula od užasa.
– Moj Bože, što će mama reći kada nas ugleda – zakukala sam.
– Iskreno, baš me briga. Nikada nisam ovisila o ničijem mišljenju a to niti ne namjeravam. Možda bi i ti povremeno trebala tako razmišljati. Znaš, nije uvijek važno ono što drugi misle o nama. Koliko god da se trudiš znaj da se nikada nećeš sviđati baš svima – započela je dok smo se prljave i izmoždene, puževim korakom vraćale doma.
– Tko kaže da se želim sviđati svima? Željela sam se svidjeti tebi. Razveseliti te, iznenaditi, ugoditi ti, ali sada vidim koliko je to bilo krivo. Napokon shvaćam da smo nas dvije zapravo nebo i zemlja i da nikada nećemo nalikovati jedna drugoj u onoj mjeri koliko bih ja to željela – hrabro sam započela dok mi se grlo stezalo.
– Ipak, ti si mi sestra, moja krv i koliko god da ti se ovo neće svidjeti, želim ti reći da sam sve što sam kupila ili učinila za tebe napravila isključivo jer sam to željela i jer me to činilo sretnom. Istina, volim lijepe cipele pa sam pomislila da bi i tebe možda mogle usrećiti jedne. Žao mi je što pritom nisam mogla znati da ne dijelimo istu strast. Nisam ti se željela narugati ili takvo što. Vjeruj mi, samo sam željela da budeš sretna – drhtavo sam dovršila. Bojala sam se da ću ukoliko izreknem još samo jednu jedinu riječ rasplakati poput ljute godine i time zaraditi dodatni negativni bod kod Marte. Istini za volju, u ovom trenutku mi doista nije trebao. Marta je spuštene glave mirno koračala pokraj mene i činilo se da napeto razmišlja o nečemu.
– Doista si to željela? – pomalo odsutno je upitala dok smo ulazile u dvorište. – Mrzim što ovo moram reći, ali…. Ovo su najljepše riječi koje sam čula u posljednjih sto godina – prošaptala je. Nisam mogla povjerovati kada sam ugledala naznaku osmijeha na njezinom licu. Čini se da sam svojom iskrenošću uspjela otopiti led oko njezinog srca jer me već u narednom trenutku počastila prekrasnim, širokim osmijehom. Opazila sam jamice na njezinim obrazima koje su me toliko podsjećale na moje.
– Trebala bi se češće smijati, znaš to? – oprezno sam rekla strahujući da ne pokvarim ovaj trenutak bliskosti.
– To i namjeravam. I, znaš što? Možda je napokon vrijeme da i ja priznam svoje pogreške. Zapravo, nisam ni ja tako savršena kako to misliš. Priznajem, pazim na troškove ali to je samo zbog toga što sam puno puta na vlastitoj koži osjetila što znači nemati. Mama i ja često nismo imale ni za kruh. Vjeruj mi, ne bih to poželjela nikome – naglo se uozbiljila. Njezine riječi su me toliko potresle da sam ponovo osjetila knedlu u grlu. Željela sam joj postaviti milijun pitanja o tome zašto nam se nije nikada javila jer nikada ne bismo dopustili da živi u oskudici, no osjetila sam da sada nije pravi trenutak. Odlučila sam ju pustiti da sama odluči što, kada i koliko mi želi povjeriti.
– Još nikome to nisam priznala, ali…. Znaš, donekle te razumijem. Mislim ono s cipelama. I ja imam jednu skrivenu strast. Od djetinjstva skupljam poštanske marke i doma ih imam već nekoliko tisuća. Ipak, i dalje nabavljam nove i pritom uopće ne biram ni način ni sredstvo – nastavila je prasnuvši u smijeh. A tada je učinila nešto što sam mislila da nikada neće.
– Mislim da bismo se trebale vratiti natrag. Oprosti što ti to ranije nisam rekla ali doista hitno trebam novi album za sve te silne marke. Kad me već toliko silno želiš usrećiti, dopustit ću ti da me počastiš jednim. Usput, možda bismo mogle malo baciti oko i na onu jesensku kolekciju kad si već toliko luda za njom. U svoje ime ne mogu obećati ništa drugo osim da neću pobjeći iz butika. Što kažeš? – vrckavo je upitala. U tom trenutku nisam nimalo sumnjala da sam u Marti već pronašla prijateljicu. Znala sam da sam na pravom putu da uskoro u istom paketu s njom dobijem i sestru. I to upravo onakvu kakvu sam oduvijek željela.
Нема коментара:
Постави коментар