Bulimija

Želeći postići savršenu liniju, Hana je izabrala ubojitu metodu.

Izgladnjivala sam se gotovo do smrti

Sve do Teina komentara o mom izgledu nisam o sebi razmišljala kao o krupnoj osobi. Odjednom kao da sam se počela gledati drugim očima – od zlobne primjedbe do ozbiljne bolesti bio je tek korak.

Zasramila sam se od liječnikovih riječi. Ako već nisam znala voljeti sebe, trebala sam barem misliti na mamu onako kako je ona cijeli život mislila na mene.

Počela sam jesti sve više smatrajući kako si to mogu priuštiti jer ionako poslije svakog obroka trčim u kupaonicu i namjerno izazivam povraćanje.

Nakon što mi je liječnik prepisao lijekove koji su trebali pomoći mom napaćenom želucu, moj oporavak tekao je sve brže. Tek sada uviđala sam kakvu sam si štetu nanijela.

Kada sam tog jutra otvorila oči, zabljesnula me nepodnošljiva svjetlost koja je samo pojačavala nepodnošljivu glavobolju. Glava mi je bila toliko teška da je ni uz najveći napor nisam uspijevala pridignuti. Sve oko mene bilo je sterilno bijelo. Učinilo mi se da u sobi vidim još nekoga, no pred očima su mi poigravale tek blijede siluete. Bila sam preslaba da bih shvatila razgovor osoba koje su se komešale oko mene.

– Dolazi k svijesti – rekao je netko i nagnuo se nad mene.

Osjetila sam kako mi hladni predmet dodiruje grudi i osluškuje otkucaje srca. Odjednom sam sve shvatila. Bila sam u bolnici, a ovo oko mene zacijelo je bilo bolničko osoblje koje provjerava moje životne funkcije. No bio je tu još netko. Odjednom postala sam svjesna žene koja je tiho jecala pokraj mog uzglavlja.

– Gospođo, umirite se molim vas. Neprestanim plakanjem sigurno joj nećete pomoći. Više od ičega vaša kći sada treba vašu ljubav i podršku. Molim vas, pokušajte se pribrati. A evo, čini se kako nam se upravo pridružuje i mlada dama – rekao je liječnik nešto glasnije.

– Dobro jutro, Hana, drago mi je da ste ponovno s nama – pozdravio me doktor.

Moja se majka u tom trenutku od olakšanja ponovno rasplakala.

– Dobro jutro i vama. Hoće li mi molim vas netko reći što se događa? – slabašno sam upitala.

– Imali ste sreće, gospođice. Majka vas je pronašla kako beživotno ležite na podu kupaonice i time vam spasila život. Ne želim ni zamisliti što bi bilo sa vama da nije bila kod kuće. Zbog bulimije vaše je tijelo jednostavno otkazalo poslušnost. Kod vas je dugotrajno iscrpljivanje organizma dovelo do gubitka svijesti. Trebat će vremena da ponovno budete ona stara Hana, ali mladi ste i to će nam bitno olakšati posao – objasnio mi je liječnik.

Od njegovih riječi osjetila sam kako me preplavljuje sram i na oči su mi navrle suze.

– Hanice dušo, ne brini se, sve će biti dobro. Zlato, hoćeš li mi ikada oprostiti? – jecala je mama.

– Gospođo, umirite se. Nije sve baš tako tragično. Hanini nalazi, na sreću, ne pokazuju prevelika fizička oštećenja i ima nade u potpuni oporavak. No svakako će trebati na psihoterapiju. Razgovor sa stručnjakom pomoći će kako bi se pronašao uzrok tolikog nezadovoljstva i vratilo poljuljano samopouzdanje.

– Hvala vam, doktore, učinit ću sve za svoju djevojčicu – zahvaljivala je moja majka.

Kako je počelo?

Zasramila sam se od liječnikovih riječi. Ako već nisam znala voljeti sebe, trebala sam barem misliti na mamu onako kako je ona cijeli život mislila na mene. Otac nas je napustio kada su mi bile četiri godine. Premda je redovito slao novac za mene, nismo se često viđali. Navratio bi za moj rođendan, oko Božića ili Uskrsa kako bi mi ostavio dar i brzo odlazio. Mama mi je rekla kako se ponovo oženio i živi u inozemstvu. Ona je pak svoj život potpuno podredila meni. Bila je hrabra i ponosna žena i premda ju je otac ostavio zbog druge žene, nikada nije ružno govorila o njemu. Znala sam kako u sebi zacijelo pati zbog svega i trudila sam se da je ne ispitujem previše. Zauzvrat, ona se pobrinula da imam sve, od lijepe odjeće i igračaka do razrednih izleta i ekskurzija. Sigurna sam kako joj to nije bilo nimalo lako s plaćom radnice.

– Ljubavi moja, samo se ti meni lijepo odmaraj – nježno je rekla namjestivši mi jastuk kako bi mi bilo udobnije.

Suze su mi krenule na oči od njezine dobrote i razumijevanja. U ovom trenutku tako mi je godila njezina nježnost, iako to nisam zaslužila.

– Bez suzica, molim. Sada moram na posao, ali odmah poslije ponovno sam tu – šapnula mi je i poljubila me. – Dušo, obećaj mi kako ćeš ubuduće razgovarati sa mnom o svemu što te muči. Nemaš pojma kako sam se osjećala kad sam te pronašla onako beživotnu na podu kupaonice. Umrla bih kada bih te izgubila.

– Obećavam ti, mama. Sada sam stvarno umorna i mislim da ću malo odspavati.

Kada je mama otišla, zaklopila sam oči, ali san mi nikako nije dolazio na oči. Polako sam se počela prisjećati dana kada mislim da je zapravo sve počelo. Prije gotovo šest mjeseci moja najbolja prijateljica  Maja pripremala je rođendansku proslavu. Na zabavu su bile pozvane sve Majine prijateljice i prijatelji. Takve proslave bile su tradicija u našem društvu i jedva se čekao nečiji rođendan kako bismo se opustili i naplesali do mile volje. Tu večer nazvala me nešto ranije i zamolila da dođem odmah kako bi joj pomogla pripremiti sendviče, grickalice i piće.

Čim sam pozvonila na vrata, iz kuće se čula vesela cika. Moje prijateljice već su bile na okupu. Kad je otvorila vrata, nisam mogla ne primijetiti kako je moja prijateljica Maja zaista zgodna djevojka. Onako preplanula i vitka podsjećala me na djevojku s naslovnice.

– Upadaj, čekamo te već cijelu vječnost! Tea i Sanja su već tu – uzviknula je veselo.

Majini roditelji otišli su k prijateljima na večeru i kuća je bila samo naša. Mogli su imati povjerenja u nju jer je ona bila zaista pouzdana i znala se brinuti za sebe. Moja druga prijateljica Tea bila je pak otkačena i vrckava. Dečki su jurili za njom, ali jednako tako i ona za njima. Glavna zanimacija bile su joj krpice s potpisom i fitness. Moglo bi se reći da je bila čak pomalo i bahata, ali nitko joj u društvu to nije uzimao za zlo. Roditelji su joj bili ugledni ljudi u našem gradu i svojoj su jedinici pružali doista sve udobnosti. Bilo je nekako prirodno da je pomalo razmažena.

Nerazdvojne prijateljice

Za razliku od nje Sanja je bila sušta suprotnost. Bila je jako ozbiljna za svoje godine, ali i najrealnija od svih nas. Njezini roditelji početkom rata doselili su iz Slavonije u Zagreb u potrazi za boljim životom. Nikada se nije sramila zbog toga što je odrasla na selu. Roditelji su joj bili skromni ljudi nenavikli na luksuz, a osim Sanje imali su još dvije mlađe kćeri i život im uz radničke plaće nije bio lagan. Tu se Sanja također pokazala zrelom i odlučnom tako što je pronašla posao te je vikendom honorarno raznosila letke po kvartovima. Divila sam joj se zbog njene upornosti iako je ona u školi na račun toga znala primiti i pokoji podrugljivi komentar. Kako bilo, nas četiri cure bile smo nerazdvojne još od osnovne škole i valjda me baš zato dvostruko više povrijedilo kada mi je Tea, stavljajući grickalice na pladanj, dobacila:

– Hana, nemoj se ljutiti, ali čini mi se da si se nekako udebljala u posljednje vrijeme. Dobila si najmanje pet kilograma. Inače imaš široka bedra na svoju mamu i mislim da bi trebala strogo paziti što i koliko jedeš – dodala je kritički me odmjeravajući. – Ako želiš mogu ti s interneta skinuti neku dijetu – i dalje je bila okrutna.

Premda nikada o sebi nisam razmišljala kao o debeloj, morala sam priznati kako doista imam nešto šire bokove i veću stražnjicu. Prvi put u životu Tea me uspjela natjerati da se zamislim.

– Daj, Tea, ne pričaj gluposti – oštro je uzviknula Maja. – Hana možda jest malo jače građe, ali nipošto nije debela. Njezina bedra uvijek su bila takva, a meni je to baš ženstveno. Ili ti misliš da bi svi trebali imati manekensku liniju poput tebe? – podbola ju je.

Tea se samo podrugljivo nasmijala i nastavila pripremati sendviče.

Iz razmišljanja prenuli su me koraci. Vrata sobe su se otvorila i kroz njih je provirila Sanja.

– Halo, Zemlja zove Hanu! – šaljivo je uzviknula.

U ruci je držala košaru s voćem i moj omiljeni časopis. Iako se svim silama trudila oraspoložiti me, vidjela sam joj u očima da je zabrinuta zbog mene. Tek na odlasku rekla je kako je i ona primijetila koliko sam u posljednje vrijeme smršavjela. Ni slutila nije kako je moj problem s prehranom otišao tako daleko.

– Hana, želim da se puno odmaraš i naravno, prije svega, da normalno jedeš! Molim te, nemoj više nikada sebi  učiniti takvo što jer si predivna baš takva kakva jesi i nikada to nemoj zaboraviti! Sutra ti dolazi Maja, nismo htjele sve u isti dan kako se ne bi previše umarala. Sada mi još samo obećaj kako ćeš ubuduće biti pametnija. Ne želim ti soliti pamet, ali mogla si se ubiti! S druge strane, zaista si dobro skrivala svoju bolest. Sva ona široka odjeća u posljednje vrijeme nije bila samo novi modni trend, zar ne? Njome si skrivala nagli gubitak kilograma. Ipak ja i dalje stojim iza toga kako ti nikada nisi bila debela – iskreno je rekla.

Nakon Sanjina odlaska u sobu je ušla medicinska sestra. Rekla je kako mi mora izmjeriti tlak jer će uskoro vizita.

– Gospodična, vi ste zaista prava sretnica! Kada ste prije tri dana primljeni u bolnicu lebdjeli ste između života i smrti. Stvarno ste nas dobrano uplašili. Eh, ta mladež! Umislite nekakvu debljinu tamo gdje je uopće nema i onda se izgladnjujete na sve mile načine – brbljala je.

Bolesna ideja

Novi šok prošao je mojim tijelom. Zar sam toliko dugo bila bez svijesti? Vjerojatno je tako jer se od trenutka kada sam se onesvijestila ničega ne sjećam. Glava mi je bila teška od umora, u moju lijevu ruku iz boce je polako kapala tekućina koja me održavala živom, ali san mi nikako nije dolazio na oči.

Misli su mi se stale vraćati na rođendansku proslavu. Večer je bila luda, a hrane i pića u izobilju. Svi smo se tu večer odlično zabavljali. Izmorena od neprestanog plesa bacila sam se na sendviče.

– Heeej, lakše malo i drugima treba nešto ostati! – prepoznala sam Tein glas.

Ne znam zašto je odjednom prema meni postala tako okrutna, ali u tom sam trenu zaista osjetila sram i odložila tanjur. Osjećala sam se poput djeteta koje krade nedopuštene slatkiše. Dosad se nisam zamarala mislima jesam li i koliko debela. Moja majka, iako zaposlena, redovito kuha izuzev subotom kada zajedno radimo veliko pospremanje stana. Tada naručujemo pizzu ili pojedemo sendviče. Što sam više razmišljala, i meni se počelo činiti kako bih doista puno bolje izgledala s tanjim bedrima i manjom stražnjicom. Tada bih mogla odjenuti traperice kakve god poželim. No postojao je tu samo jedan mali problem. Kako mislim započeti dijetu kada ne mogu ni zamisliti dan samo na jabukama, mrkvicama i salati jer obožavam svu onu finu hranu koju kuha moja mama.

Tada se rodila bolesna ideja u mojoj glavi. Tko kaže da se bilo čega moram odreći. Jest ću i dalje sve i koliko poželim i tada sve to potjerati van iz sebe. Bilo je lakše reći nego učiniti. Zbog lažnog osjećaja trijumfa počela sam jesti puno veće količine hrane od dosadašnjih. Smatrala sam kako si sad to mogu priuštiti jer sam ionako poslije svakog obroka trčala u kupaonicu i namjerno izazivala povraćanje. Ne mogu reći da mi se to svidjelo, ali odlučila sam ustrajati. Samo sam morala paziti da mama ništa ne posumnja.

Jedne večeri radila je pohane odreske i pomfrit, moje omiljeno jelo. Svečano je postavila stol jer je očekivala i prijateljicu. Nisam mogla dočekati da teta Goga dođe pa sam gozbu započela sama. Bila sam posebno pohlepna jer je hrana izgledala veoma ukusno. U tanjur sam natovarila toliko hrane da bi se i tri čovjeka najelo. Mama me najprije samo čudno pogledavala, a potom nježno rekla:

– Dušo, zar to nije malo previše? Ta nitko ti neće oteti. Obično djevojke tvoje dobi drže kojekakve besmislene dijete, a ti naprotiv jedeš kao vuk.

Nisam joj odgovorila, samo sam likovala u sebi. Neka samo misli tako. Mogu jesti koliko želim, a poslije ću se svega jednostavno riješiti. Za nekoliko mjeseci svi će se oni diviti mojoj vitkoj liniji. Nisam prestajala jesti dok nisam počistila sve s tanjura.

U kupaonici sam se zadržala dulje nego što mi se činilo pa je mama pokucala i upitala me je li sve u redu? O Bože, što radim, pitala sam se dok sam umivala lice. Ono što sam ugledala u ogledalu nije mi se nimalo svidjelo. Blijedo lice, raščupana kosa i tamni podočnjaci. Izgledala sam poput duha.

– Sve je u redu, mama. Dolazim odmah! – nekako sam joj odgovorila.

Iz krajnosti u krajnost

Želudac me užasno bolio, a u ustima sam osjećala gorak okus. Nekako sam se dovela u red i pridružila mami i teti Gogi iako bih najradije otišla u krevet. Uz to ponovno sam počela osjećati životinjsku glad. Ni ujutro mi nije bilo puno bolje. Mama je otišla na posao, a ja sam odlučila preskočiti doručak. Iako mi se vrtjelo u glavi, nizašto na svijetu nisam htjela propustiti trening plivanja. Moja trenerica, gospođa Sandra i sama je primijetila da se osjećam loše.

– Dušo, što je to danas s tobom? Nekako si mi jako blijeda. Ako želiš otići kući, imaš moje odobrenje. Znam koliko ti je trening važan pogotovo jer je natjecanje za tri tjedna, ali smatram kako je zdravlje najvažnije – ljubazno je rekla.

– Mislim da nije ništa strašno. Vjerojatno sam pojela nešto što mi nije najbolje sjelo. Hvala na brizi, ali mislim  da ću biti u redu – odgovorila sam što sam mogla ljubaznije.

Živcirala me njezina briga. I sljedećih dana držala sam se svojih bolesnih pravila. Najprije bih se prežderavala do besvijesti, a potom trčala u kupaonicu. Sa zadovoljstvom sam ustanovila kako vaga iz dana u dan pokazuje kako mršavim. Kilogrami su se topili brže od bilo kakve dijete. Nažalost, ni pomislila nisam što time radim svome tijelu. Od učestalog prisiljavanja na povraćanje, počela sam osjećati čudnu malaksalost. Postala sam mrzovoljna i bezvoljna. Kada bi me Maja, Tea i Sanja nakon škole pozivale na kavu u naš omiljeni kafić, sve češće sam smišljala razne izgovore. Nekako su me uspjele nagovoriti na zajednički šoping u subotu popodne. Imala sam nešto ušteđevine pa bih se i sama mogla počastiti nečim lijepim. Otišle smo u veliki trgovački centar. Meni je za oko zapela prekrasna traper suknjica. Nažalost, kada sam prodavačici rekla svoju veličinu, ustanovila je kako su sve rasprodane. Ugodno me iznenadilo kada je rekla kako je sigurna da bi mi pristajala i broj manja.

– Mislim  da će vam pristajati kao salivena, ali ništa vas ne košta probati je – rekla je kada se vratila sa suknjom u rukama.

Kada sam izišla iz kabine, djevojke su me zadivljeno odmjerile.

– Opa, Hana pa ti si stvarno pravi komad! – uskliknula je Tea.

Sada je na meni bio red da se iznenadim. Zar mi nije ta ista Tea još prošli mjesec rekla kako sam debela. Nasmijala sam se u sebi i odlučila još više ustrajati. Nakon što su cure dale blagoslov mom izboru, suknja je kupljena. Bila sam više nego očarana njome, ali moj rat s kilogramima još nije bio završen. Premda je vaga pokazivala već znatno manje kilograma, još uvijek nisam bila zadovoljna. Iako sam se iz dana u dan osjećala sve lošije i dalje sam ustrajala u svojoj ludosti. Kako bih zavarala mamu, odlučila sam nositi što širu odjeću. Ne bi mi išlo u prilog kada bi otkrila što radim. Brinula bi se za mene, a tada bi sve propalo. Jedva čekam vidjeti im lica kada dotjeram liniju i prošetam u novoj suknji.

Samo da me ne otkrije

Tu večer mama je ponovo pripremila slasnu večeru. Miris lazanja širio se stanom, a ja sam bila užasno gladna.

– Hana, dušo, možeš li mi pomoći postaviti stol? Lazanje samo što nisu gotove – doviknula je iz kuhinje.

– Naravno, mama, dolazim odmah, ali zauzvrat očekujem pun tanjur lazanja – odgovorila sam.

– Nešto ti se pojačao tek u zadnje vrijeme, jedeš kao vuk – uz osmijeh je komentirala mama. U razgovoru nas je prekinulo zvono na ulaznim vratima.

– Pusti mama, ja ću pogledati tko je – rekla sam iako nikog nismo očekivale na večeri. Kada sam otvorila, pred vratima je stajala Maja.

– Bok, Hana, nadam se da ne smetam. Ona zadaća iz matematike nikako mi nije išla pa sam pomislila kako su dvije glave pametnije od jedne – našalila se.

Iako mi nije odgovaralo da me nakon večere itko ometa, nisam joj mogla zamjeriti što je navratila. Bilo je posve prirodno pozvati Maju s nama za stol. Jele smo s tekom, a Maja je naveliko hvalila mamino kulinarsko umijeće. Ja sam trebala samo smisliti dobar izgovor kako bih nakon jela mogla otići u kupaonicu. Nimalo se nisam štedjela i zaista sam pojela više nego dovoljno. Osjećala sam kako mi je želudac toliko pun da me počinje boljeti. O Bože, što to radim? Zašto sam morala pojesti toliko?

Promrmljala sam nekakvu ispriku i otrčala u toalet. Pokušala sam izazvati povraćanje gurajući prste duboko u usta, ali nije mi polazilo za rukom. Uz snažne bolove u želucu hvatala me i slabost. Suze su mi se slijevale niz lice, a znoj niz leđa.

– Hana dušo, jesi li dobro – čula sam povike izvana i lupanje na vrata.

Nekako sam se uspjela osoviti na noge i otključati vrata.

– O jadnice moja, zar ti je loše? – upitala me brižno mama.

Namočila je ručnik i počela mi nježno brisati lice. Nemoćno sam se naslonila na nju, a ona me zagrlila. U pozadini sam ugledala Majino zabrinuto lice. Ovo nije pošteno. Zašto moram ovo raditi, prostrujalo mi je glavom.

– Boli li te jako trbuh, zlato? Ta valjda ti nisu lazanje toliko naškodile. Znam da ih jako voliš – mama je bila uporna.

– Teta Marija, možda bi ipak bilo najbolje pozvati liječnika – predložila je Maja.

– Ne, ne već mi je bolje, mama – slagala sam. Samo bi mi takvo što trebalo.

– Još uvijek si jako blijeda i sva drhtiš. Dođi, smjestit ću te u krevet i skuhati ti čaj. Hana, rekla bi mi kada bi te nešto mučilo, zar ne? – zabrinuto me upitala mama.

– Naravno, ne brini se – jedva sam procijedila i uz njezinu pomoć pošla u postelju. Maja me pozdravila i obećala kako će nazvati sutra da vidi je li mi bolje.

Mama, oprosti!

Iz razmišljanja me prenulo tiho kucanje na vratima moje bolničke sobe.

– Hana, dušo, nadam se  da te nisam probudila. Vraćam se s posla pa sam te samo došla pozdraviti – opravdavala se mama.

– Sve je u redu, mama, nisi me probudila. Drago mi je što si tu i želim ti reći kako mi je žao zbog svega što sam ti priredila – sada sam već jecala.

– Umiri se, Hanice. Sada je najvažnije da što prije ozdraviš. Znaš da si mi ti uvijek bila sve na svijetu. Liječnik mi je preporučio dobrog psihoterapeuta, a ja te želim zamoliti da mi obećaš kako ćemo ga posjetiti čim napustiš bolnicu. Samo da porazgovaraš s njim, Hana, jer mislim da bi ti to pomoglo. Molim te, dušo, obećaj mi – preklinjala me mama.

– U redu , obećavam ti. Jasno mi je koliko sam pogriješila. Molim te, oprosti mi – grcala sam u suzama.

– Nemam ti što oprostiti. Ti si moje dijete i ne mogu se ljutiti na tebe. Možda sam i ja zakazala kao majka kada nisam na vrijeme shvatila što se zbiva.

– Ne, mama, nemoj si ništa predbacivati. Ti nisi nizašto kriva. Bila si uvijek najbolja majka na svijetu, a ja sam te iznevjerila. Ni zamisliti ne možeš koliko se sramim – tužno sam prošaptala.

– Dušo, nas smo dvije već dosta toga zajedno prevalile preko naših leđa. Nije nam nikada bilo lako, ali uvijek smo imale jedna drugu. Želim da znaš kako ću za tebe uvijek biti tu. Obećaj da ćeš i ti biti jaka kako ti se ovakvo što nikada više ne bi dogodilo.

– Istina, mama. Tek sad vidim koliko sam štete sama sebi nanijela, ali kunem se, nisam mislila da će ispasti ovako.

Mama je spomenula kako planira nazvati oca.

– Ima pravo znati što se događa s njegovom kćeri. Prošla je gotovo godina dana otkada smo se posljednji put čuli. Teta Goga mi je rekla kako je čula da se sada nalazi negdje u okolici Stuttgarta i ne bi trebao biti problem doći do njegovog telefonskog broja. Sigurno je imao puno obveza kada se nije javljao – branila ga je mama.

Znala sam da otac ima novu obitelj i zacijelo je sada svoj život podredio njima. Iako s novom suprugom ima dvije kćeri, nikada nije pokazao namjeru da ih upoznam. Priznala ja to ili ne, njegovo ponašanje me boljelo, tata mi je silno nedostajao i bila bih presretna kada bi me sada makar samo i nazvao.

Nakon što smo izmijenile još nekoliko riječi, mama je otišla kući. Odmah poslije njezinog odlaska u sobu mi je ulepršala moja omiljena medicinska sestra Mira. Bila je vedra i nasmijana i znala sam kako mi sigurno donosi dobre vijesti.

– Bok, Hana, od danas više nema umjetne hrane nego samo prava – zacvrkutala je i skinula bocu s infuzijom. – Mislim da ćeš uskoro kući. Tvoj čudesni oporavak glavna je tema našeg odjela. A sada se malo uredi jer uskoro stiže ručak i to specijalno pripremljen samo za tebe – veselo je brbljala.

Na putu ozdravljenja

Od tog dana moj oporavak tekao je sve brže. Osim upale želučane sluznice i popriličnog pada željeza u krvi, moji nalazi nisu bili toliko loši. Liječnik mi je prepisao lijekove koji su trebali pomoći mom napaćenom želucu. Dobila sam i lijekove za jačanje krvi  i naravno na sve to došli su razni vitaminski dodaci kako bih ojačala imunitet. Iscrpljenom organizmu trebalo je koješta nadoknaditi. Moja bolesna želja za brzim gubljenjem kilograma topila se polako, ali sigurno. Iz dana u dan postajala sam svjesnija koliko sam pogriješila.

Tome je pridonijela i psihoterapija na koju sam odlučila krenuti već za boravka u bolnici. Mlada liječnica pomogla mi je da bolje upoznam samu sebe. Možda će zvučati kao klišej, ali zaista je ponekad lakše otvoriti dušu neznancu. Doktorica Nela poučila me kako zavoljeti vlastito tijelo i njegove sitne nedostatke jer nas upravo oni čine jedinstvenima. Stekla je moje apsolutno povjerenje pa sam joj povjerila koliko mi zapravo nedostaje otac. Nije mi bilo svejedno što me posljednjih nekoliko godina isključio iz svog života. Nela mi je savjetovala otvoren razgovor s njim. Rekla je kako nipošto ne bih trebala osjećati sram jer je sigurna kako me on i dalje voli. U životu je važno da se čovjek hrabro suoči sa svojim strahovima i predrasudama jer u protivnom i najmanja kritika može nas odvesti u neku krajnost kojoj se nije lako othrvati. Čvrsto sam odlučila nazvati tatu i dogovoriti susret.

Premda su me u bolnici redovito posjećivale mama, Sanja i Maja, moja treća prijateljica nije se pojavljivala. Ako bih Maju upitala za nju, redovito bi smislila ispriku i rekla kako me ona pozdravlja, ali je baš morala nekamo otići. Iako sam svoj bolesni naum započela upravo zbog nje, nisam je mogla kriviti. Samo mladenačka ludost i želja za savršenstvom doveli su me do ovoga. Bio je to samo moj izbor.

Sljedećeg dana u bolnici me posjetila Sanja. Po njezinom ponašanju shvatila sam kako mi želi nešto reći.

– Hajde, pucaj! Vidim kako ćeš eksplodirati ako mi ne kažeš to što imaš – nasmijano sam rekla.

Nakon što je pročistila grlo rekla mi je kako Teu zapravo izjeda grižnja savjesti i kako me samo zbog toga nema hrabrosti posjetiti. Iako nisam bila iznenađena zbog toga, rekla sam Sanji da želim vidjeti Teu i da mi silno nedostaje. Sanji kao da je pao kamen sa srca i nakon što smo malo pročavrljale, odlepršala je Tei. I doista, već istog popodneva Tea je bojažljivo provirila kroz vrata moje sobe.

– Hej šminkerice, dolazi ovamo! – veselo sam uzviknula.

Nije joj trebalo dvaput reći. Dotrčala je u moj zagrljaj, a suze su joj curile niz lice.

– Pokvarit će ti se šminka, ne plači ludice – nježno sam prošaptala.

– Hana, oprosti mi, molim te! Nemaš pojma kako se grozno osjećam. Zbog glupe laži mogla sam te izgubiti. Ja sam kriva za sve! Ti uopće nisi debela. Rekla sam to iz zavisti. Uvijek sam bila ljubomorna na tebe. Lijepa si, imaš super ocjene i odlična si sportašica. Tako se sramim što to govorim najboljoj prijateljici, jer ti si uvijek bila tako dobra prema meni. Ako me nikada više ne budeš htjela vidjeti, razumjet ću – tužno je rekla Tea

– Nemam ti što oprostiti. Molim te, umiri se. Ti si uvijek bila moja prijateljica, a tako će i ostati. Ovaj ćemo mali nesporazum zaboraviti – nježno sam rekla grleći je.

Nikad više

Premda me Teino priznanje iznenadilo, ni sa čim joj to nisam htjela pokazati. Zar da ona bude ljubomorna na mene? Nikada to ne bih očekivala. Ta ona je uvijek bila glavna ljepotica u našem društvu. A bit će da onda nešto i vrijedim sa smiješkom sam zaključila.

Naš razgovor prekinuo je liječnik koji mi je došao reći predivne vijesti. Mogu kući, ali se i dalje moram pridržavati njegovih uputa i redovito uzimati lijekove. U mjesec dana provedenih u bolnici imala sam vremena razmisliti o svemu. Shvatila sam kako nekoliko kilograma više ili manje ne određuju čovjeka. Ja ću uvijek biti ja i ništa na ovome svijetu nije vrednije od mojega zdravlja. Na kraju krajeva, nitko nije savršen.

Dok sam se spremala napusti bolnicu, ispred vrata se začulo neko komešanje. Prvo što sam ugledala kad su se otvorila, bio je golemi buket crvenih ruža. Iza njega smiješio se moj otac. Potrčala sam mu u zagrljaj. Ne znam kome su više lile suze, njemu, meni ili mami koja je ušla iza njega. Priredila mi je prekrasno iznenađenje i nikada joj to neću zaboraviti.

– Moja malena djevojčica, moja malena – šaputao je ganuto otac. – Oprosti mi što su me vlastiti problemi otuđili od tebe. Puno se toga promijenilo u zadnjih godinu dana. Morao sam sve srediti u Njemačkoj prije nego se zauvijek vratim ovamo – rekao je.

Nisam vjerovala svojim ušima.

– Tata jesam li dobro razumjela? Više se ne vraćaš u Njemačku? – šokirano sam upitala. A što će biti s… – nisam uspjela dovršiti rečenicu kada sam primijetila kako nam pomalo plašljivo u susret dolaze dvije djevojčice.

– Hana, tvoje sestre Vanessa i Velina jedva te čekaju upoznati– svečano je objavio tata.

Premda od suza gotovo ništa nisam vidjela, više se nisam ni trudila obrisati ih. Život nas zaista zna iznenaditi nečim lijepim i kada se tome najmanje nadamo. Sada sam posve sigurna kako ću ga ubuduće zasigurno puno više znati cijeniti.