Više mi nisu važne samo haljine s potpisom

Na pistu je upravo izlazila i treća djevojka, a haljina koju je imala na sebi, bila je ljepša od one prethodne. Sjedila sam u prvom redu i beskrajno uživala u ovom modnom događaju. Ništa na ovome svijetu nije mi bilo draže od lijepih haljina. Razumije se, onih s potpisom. Bila sam odlučna u namjeri kako ću odmah nakon revije čestitati onome tko ih je napravio, a potom svakako kupiti jednu, ili čak nekoliko njih. Ta barem mi novac ne predstavlja problem, pomislila sam kad mi je neki prodoran zvuk odjednom zaparao uši. Osvrnula sam se oko sebe. Nekome u publici je zvonio mobitel, no taj očito nije imao nikakvu namjeru javiti se. Bože, kakva to budala ima uključen mobitel na modnoj reviji, i to još u Milanu? Kako se samo usuđuje tom iritantnom zvonjavom kvariti mi užitak promatranja ovakvih divota? – ljutito sam se pitala.

– No, Lara, namjeravaš li se već jednom javiti na taj telefon? Stvarno me živcira. Ta zvoni ti već pola sata! – odjednom sam začula sestrin glas.

– Sara, zaboga, što ti radiš u Milanu? Zašto mi nisi javila da dolaziš? – zbunjeno sam upitala naglo otvorivši oči.

– Što mi je? Zar sam se onesvijestila? Nije ni čudo, ovdje je tako zagušljivo, blebetala sam. Pokušavala sam pridići glavu, no bila je to nemoguća misija.

– Oh, Bože, moja migrena se vraća – promrmljala sam više za sebe.

– Ma, o čemu ti to? Jesi li sada i skroz poludjela ili što? – upitala je Sara zapiljivši se u mene. Kao prvo, nisam u Milanu, a koliko vidim, nisi ni ti. Osim, nemaš li kakvu sposobnost teleportacije, u što sumnjam – narugala se. – Žao mi je što te moram razočarati, ali čini se kako je ipak sve bio samo san – dodala je.

– Razmaženo derište, gubi mi se s očiju! – nemoćno sam povikala na što se Sara samo nasmijala.

– Ja razmaženo derište? Ma nemoj? A kako bi tebe onda trebalo nazvati? Ljenjivica Mica, ili još bolje, Uspavani parazit. Od tebe doista nikakve koristi. Ili spavaš ili trošiš! – vrijeđala me.

– Izlazi već jednom ili ću te izbaciti! – zaprijetila sam, na što je Sara samo zakolutala očima.

– Kao da bi i mogla sve i da hoćeš! Migrena, ha? Kako da ne! Misliš da sam glupa? Nalila si se noćas, eto što si pa si sada mamurna! Čekaj samo kad tata dozna za to! – uputila mi je ubojit pogled demonstrativno se zaputivši iz sobe.

Na spomen oca u glavi mi je zazvonio alarm.

– Hej, čekaj malo, nisam tako mislila. Želiš li doista uzrujavati tatu takvim glupostima. Mislim da već ima dovoljno problema. Osim toga, ne želim se svađati s tobom. Sestra si mi i jako te volim – laskala sam joj. Znala sam da moja sestra pada na ovakve sentimentalne gluposti, stoga sam odlučila zaigrati na tu kartu.

Čini se da sam uspjela u svom naumu jer se Sara, vidjevši me onako snuždenu, pokunjeno vratila.

– U pravu si, oprosti. I ja tebe volim – rekla je zagrlivši me. – Ipak, zbog tvoje dobrobiti trebala bih upozoriti tatu da si pila – nastavila je gnjaviti.

Osjetila sam kako me ponovo obuzima bijes, ali nisam bila u poziciji inatiti se.

– Slušaj, ne kažeš li tati što se dogodilo, dat ću ti onu predivnu ogrlicu. Ali tada smo jedan-jedan, u redu? – zaprijetila sam joj.

Sara je ipak imala samo trinaest godina i, čim je ugledala ogrlicu u mojim rukama, oči su joj veselo zasjale. Zgrabila ju je i zahvalivši se veselo napustila sobu. Napokon sam mogla odahnuti.

– Ah, da, skoro sam zaboravila, mama je spomenula kako želi razgovarati s tobom – dodala je s vrata. Premda nisam znala što bi moglo biti tako važno, odlučila sam ne zamarati se time. Zacijelo će me ponovo daviti s onih nekoliko preostalih ispita na fakultetu, a koje sam, istina, ponešto zanemarila u posljednje vrijeme. Točnije, posljednjih godinu dana.

Bez lažne skromnosti slobodno mogu reći kako je moj život bio ono o čemu su mnogi mogli samo sanjati. Otkad znam za sebe, imala sam sve. Roditelji, a posebice otac, mazili su me i pazili kao kap vode na dlanu. Tata se kao uspješan poslovni čovjek oduvijek dobro skrbio o nama i nikad nam ništa nije nedostajalo. Premda je njegov posao bio nepredvidljiv i stresan, uspješno se hvatao ukoštac sa svim problemima. Kao vlasnik uspješnog lanca hotela priuštio nam je lagan i bezbrižan život. Ipak, kako bi u rijetkim trenutcima opuštanja znao reći, niti njegov put nije oduvijek bio posut ružama. Kao većina uspješnih ljudi rano je počeo s nekim manjim ulaganjima. Jedno zemljište, potom drugo, zgrada, a naposljetku i hotel, doveli su ga do toga gdje je danas. Trebalo se odreći puno toga, znati u pravom trenutku donijeti pravu odluku. Sam je skromno naglašavao kako je ipak imao i malo sreće.

Najveći šok koji sam dotad doživjela bio je kada sam napunila dvanaest godina. Sjećam se, bila je nedjelja i upravo smo sjedili za ručkom. Skoro sam se ugušila komadićem odreska kad je mama svečano objavila kako u naš dom uskoro stiže prinova. Zinula sam u čudu jer nisam bila sigurna da sam baš najbolje shvatila njezine riječi.

– Nemoj mi, molim te, reći da želite posvojiti neko derište – moja sebičnost nije imala granice.

– Ne, Lara, nije to u pitanju, premda nam ni to ne bi bilo mrsko. Posvajanje je veoma plemenit čin, vrijedan svakog poštovanja. Trudna sam, rodit ću ti brata ili sestru. Nije li to divna vijest? – veselo je upitala pomilovavši me po kosi, na što sam ja skočila kao oparena.

– Ne diraj me! – vrisnula sam. – Sada kada ćeš imati drugo dijete, sigurna sam da ćeš ga voljeti više od mene! – bijesno sam zaurlala.

– Lara, molim te, nemoj tako govoriti. Obje ću vas jednako voljeti – promucala je zagrlivši me.

Premda sam i dalje bila ljuta na nju, a o sramoti koju mi je svojom trudnoćom nanijela pred prijateljicama da i ne govorim, njezine su me riječi ipak ponešto umirile. Zapravo, i nije mi bila toliko mrska pomisao da ću imati brata ili sestru, koliko me brinulo to što ću od sada pasti u drugi plan. To se posebice odnosilo na tatu. Ja sam bila njegova lijepa i pametna djevojčica i željela sam da zauvijek ostane tako.

Kad je mama jednog kišnog jesenjeg jutra rodila Saru, osjećala sam neku čudnu ravnodušnost. Ništa bolje nisam se osjećala ni onog dana kada se mama sa Sarom u naručju vratila iz bolnice. Kuća nam je gotovo danonoćno bila puna rodbine koja je tko zna otkud sve dolazila kako bi se divila tom malom stvorenju. Mene u tim trenutcima gotovo nitko nije ni primjećivao.

Nikako nisam mogla shvatiti kako netko može vidjeti bilo što lijepo u tom malom smežuranom licu, koje bi iz nekog razloga najprije pocrvenjelo, zgrčilo se, a potom zaurlalo iz svega glasa, što mi je posebno smetalo.

– Siroto dijete, muče je grčevi – govorila bi mama kao da se ispričava, dok bi svi oni suosjećajno kimali glavama. Tada bi gotovo u redu čekali da im pripadne čast primiti u ruke to malo derište.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo, a moja pozicija u obitelji se nije bitno promijenila, znala sam se uhvatiti kako joj i sama ponekad tepam. Velikodušno sam joj prepuštala svoje igračke koje sam ionako već bila prerasla. Sara je, željela ja to ili ne, polako ali sigurno krčila put do mog srca.

Osim toga, trenutačno sam imala puno važnijeg posla. Ništa mi nije bilo draže od cjelodnevnog shoppinga po gradskim buticima. Sve je to dakako bilo moguće jedino uz tatinu malu pomoć. Kada sam za svoj šesnaesti rođendan od njega dobila na dar nekoliko kreditnih kartica, nitko nije bio sretniji od mene. Ne moram niti spominjati koliki ugled sam zbog toga uživala u svom društvu, s kojim sam provodila sve više vremena.

– Hej, stara, idemo popodne do onog novog butika. Vidjela sam fenomenalne traperice, a moram si uzeti još i neku majicu. Kod kuće više nemam nijednu novu – kukala je moja prijateljica Stela koja mi je po tom pitanju bila najsličnija. Njezin me prijedlog razveselio i još za vrijeme nastave počela sam razmišljati o tome što ću si sve lijepo kupiti. Apsolutno mi nije bilo ni najmanje važno koliko će taj moj užitak koštati, a još manje tko će ga platiti. Tati lova ne predstavlja problem, bezobzirno sam razmišljala.

U to sam vrijeme počela osjećati sve veću strast prema skupim krpicama. Ni ne trepnuvši, spiskala bih popriličnu svotu na komad odjeće. Premda su sve djevojke iz mog društva redom bile imućne, malo njih si je moglo priuštiti baš takvu rastrošnost. Premda su i one za kupnju odjeće koristile kreditne kartice svojih roditelja, imale su određen limit, što kod mene, na sreću, nije bio slučaj. Nerijetko se znalo dogoditi da poslije uspješnog shoppinga završimo negdje na piću za koje cure više ne bi imale novca. Bez ikakvih problema platila bih zajednički račun jer sam bila uvjerena kako bi svaka od njih u sličnoj situaciji učinila isto za mene.

Moja druga velika strast bio je noćni, ili bolje rečeno cjelonoćni provod. Imala sam tu sreću da su roditelji imali bezgranično povjerenje u mene te mi nisu branili izlaske. Istina, samo do ponoći, no ja sam uspješno doskočila i tom problemu. Točno u ponoć, poput dobre djevojčice, vratila bih se kući i pod izlikom da sam umorna roditeljima zaželjela laku noć. Kada bih se nešto kasnije uvjerila da su zaspali, popravila bih šminku i kroz prozor sobe pohrlila u provod sve do jutarnjih sati. Vodila sam računa jedino o tome da se vratim prije pet jer je tata tada ustajao i odlazio na posao. Njegovu naklonost nipošto nisam željela izgubiti. Sve u svemu, život je bio divan, a ja sam punim plućima uživala u svakom trenutku.

Nekoliko minuta nakon što je Sara napustila sobu, mobitel mi se ponovo oglasio.

– Halo? Tko se usuđuje smetati ovako rano? – pospano sam upitala protegnuvši se.

– Rano? Šališ se! Nemaš li sat u blizini, obavijestit ću te kako je podne već odavno prošlo. I kamo ćemo večeras? Mogli bismo u onaj novootvoreni klub, što kažeš? Čula sam da ondje dolaze samo pravi komadi. Bože, što ću odjenuti? – brbljala je moja prijateljica Bojana ne pričekavši odgovor. Nakon poduljeg razgovora uspjele smo sve dogovoriti.

– U redu. Dakle, vidimo se u osam! – rekla sam prekinuvši vezu.

Već sam znala kako će mi proteći ostatak dana. Najprije ću si priuštiti podužu kupku, potom trljanje svim mogućim kremama i losionima, a na kraju odlazak frizeru i biranje krpica koje ću odjenuti. Osjetila sam kako me već i sama pomisao na rituale koji su trebali uslijediti čini euforičnom. Doista sam prava sretnica, razmišljala sam prisjetivši se kako je Sara spomenula nekakav razgovor s mamom. No, hajde, idem je skinuti s vrata, a potom se bacam na uređivanje, pomislila sam ustavši iz kreveta.

Kad sam ušla u kuhinju, mama je odsutno sjedila za stolom sa šalicom već očito ohlađene kave pred sobom. Bila je nekako blijeda i ozbiljna. Učinilo mi se čak da je plakala. Posljednji put sam je vidjela ovakvu jedino kada je preminula baka, stoga sam pretpostavljala da ono što ću čuti neće biti baš dobro.

– Lara, sjedni! Moramo razgovarati! Ovako dalje ne ide – odlučno je rekla.

Dakle, ipak nije ništa ozbiljno u pitanju. Održat će mi malo predavanje o mom prilično burnom životu, a potom me, nadam se, ostaviti na miru – pomislila sam s olakšanjem.

– Da čujem, o čemu je ovaj put riječ, mama? Prigovorit ćeš mi da previše trošim, družim se s pogrešnim ljudima, ili što stalno mijenjam dečke! No pucaj već jednom! – bila sam bezobrazna.

– Mislim da za to neće biti potrebe, mlada damo. Ionako ćeš to prilično brzo shvatiti i sama. Nadam se samo da ćeš biti toliko pametna i položiti preostale ispite na fakultetu. Inače, što se tvojih ostalih kvaliteta tiče, bit ćeš sretna budeš li u mogućnosti prati tuđa stubišta! – ispalila je kao iz topa, dok sam ja preneraženo buljila u nju.

– Što? Što bi sve ovo trebalo značiti? Pokušavaš li mi reći da tata umire ili što? – sarkastično sam upitala. Ne trudi se prodati mi tu priču jer je još do jučer bio zdrav kao dren – podrugljivo sam dodala.

– Lara, tata je pred bankrotom. Namjeravaš li nastaviti s ovakvim životom, ubuduće ćeš ga morati financirati sama! Kako bih te uvjerila da s ene šalim, zamolit ću te da odmah vratiš kreditne kartice koje si dobila od oca. Od danas moramo paziti na svaku kunu – rekla je.

– Je li to neka neslana šala? Kako je takvo što uopće moguće? Ne, ne možeš mi to učiniti. Kako ću živjeti bez svojih kartica? – promucala sam u nevjerici.

– Lara, poslovni je svijet veoma okrutan. Nekoliko loših poteza i cijelo carstvo se ruši poput kule od karata. Na žalost, baš to se dogodilo i tvom ocu. Upravo zbog toga predlažem ti da se zaposliš. Tako bi svima olakšala ionako tešku situaciju. Imala bi barem za sebe. Ne nađeš li ništa bolje, tatin prijatelj Lovro spreman je uzeti te u svoj restoran na probni rad. Što misliš o tome? Iskreno, mislim kako ti je s dvadeset i pet godina ionako krajnje vrijeme da se sama počneš brinuti o sebi – mirno je rekla.

– Ah, da, da ne zaboravim, kartice možeš ostaviti na tatinom radnom stolu – dodala je ustajući.

Osjećala sam se gore nego da me tko pljusnuo. Ja da se zaposlim? I to još u nekom šugavom restoranu? Ma što si ona umišlja? Cijelo društvo će mi se rugati! Oh, Bože, što da radim? – razmišljala sam dok su mi suze curile niz lice.

Kad sam se nešto kasnije uspjela pribrati, shvatila sam da ipak nema druge nego vratiti kartice. Prethodno utisnuvši poljubac svakoj od njih, teška sam ih srca ostavila na tatinom radnom stolu. Restoran? Možeš misliti! Ja sam diplomirana pravnica, ustvari, gotovo da je tako. U bilo kojem odvjetničkom uredu primit će me raširenih ruku. Vidjet će oni tko je Lara! – bijesno sam pomislila.

Ponešto umirena, obrisala sam suze i požurila urediti se za izlazak. Večeras ću uživati sa svojim društvom. Nije važno što nemam novca, već sutra ću pronaći posao! I to ne bilo kakav, zanosila sam se.

Bilo je to lakše reći nego učiniti. Sutradan sam se po starom običaju probudila tek oko podne. Onako blijeda i s golemim podočnjacima doista nisam izgledala nimalo reprezentativno. Znala sam da je glavni razlog tome količina alkohola popijenog prethodne večeri. Moji su prijatelji bili jako velikodušni. Svi odreda bili su šokirani kada sam im ispričala o tatinom bankrotu. Divno je imati takve prijatelje, razmišljala sam. Unatoč tome što se nisam baš osjećala najbolje, ustrajala sam u namjeri da odmah krenem u potragu za poslom.

Nekako sam se izvukla iz kreveta i otišla pod hladan tuš. Nakon toga popila sam dva aspirina kako bih umirila sve jaču glavobolju. Uz golemu količinu pudera donekle sam uspjela prikriti tragove neprospavane noći na licu.

Već pola sata kasnije tumarala sam gradom i obišla većinu odvjetničkih ureda, pa čak i nekoliko firmi što se, na žalost, pokazalo kao potpuni promašaj. U svakoj od njih dobila sam gotovo isti odgovor. Ili su radna mjesta već bila popunjena, ili su tražili visokoobrazovane kadrove, u što se ja, bez diplome nisam ubrajala.

Pa dobro, ostalo mi je još tih nekoliko ispita do kraja, ali zar je to toliki problem? Napuhane budale, tko im je kriv? Ne znaju što gube, neraspoloženo sam razmišljala u sebi.

Dodatni uzrok mom neraspoloženju bili su golemi žuljevi koje sam zaradila dugotrajnim hodanjem. Stiskala sam zube od boli i u sebi proklinjala pomodne cipele visokih potpetica koje sam imala na nogama.

Oh, Bože, kako ću uopće ovako izranjavana večeras plesati u klubu? – zabrinuto sam se pitala.

U svoj toj zbrci potpuno sam zaboravila na činjenicu da mi mobitel danas još nijednom nije zazvonio. Moji prijatelji kao da su potpuno zaboravili na mene, što nikada ranije nije bio slučaj. S većinom od njih čula bih se i po nekoliko puta na dan. Kada sam provjerila dolazne pozive, shvatila sam da me čak ni Stela nije zvala, što me posebno rastužilo. Nju i Bojanu oduvijek sam smatrala svojim najboljim prijateljicama. Nema veze, zacijelo imaju nekog posla. Nazvat ću ih kasnije i provjeriti što se događa, pomislila sam gurnuvši mobitel natrag u torbu. Nisam stigla ni podići pogled kad sam osjetila kako netko, ili nešto, snažno udara u mene. Udarac je bio prilično jak tako da sam čak posrnula. U istom trenutku osjetila sam kako me grabe dvije snažne ruke.

– Ženo Božja! Zašto ne paziš? Mogao sam te ubiti! Ovo nije pješačka već biciklistička staza! Imaš sreće što nisam brzo vozio – proderao se muškarac skinuvši kacigu.

– Oprostite, ja… valjda sam se zamislila, osim toga, užasno me bole noge, znate, nažuljale su me cipele – nesuvislo sam blebetala na rubu suza. Premda sam još bila pomalo ošamućena od udarca, nisam mogla ne opaziti koliko je mladić ispred mene zgodan.

– No, no, nećeš sad valjda još početi i cmizdriti. Dođi, vodim te liječniku – naredio je.

– Ne, doista nema potrebe. U najgorem slučaju uvijek ih mogu izuti – nelagodno sam rekla, na što je neznanac odjednom prasnuo u smijeh.

– Zaboga, ženo, tvoji me žuljevi ni najmanje ne zanimaju. Trenutačno me više brine krvava ogrebotina na tvojoj nozi – kruto je rekao.

Ma što si ovaj napuhanac umišlja? Nisam baš toliko razmažena da bih zbog jedne ogrebotine trebala liječničku pomoć! – pjenila sam se u sebi.

– Ma zaboravi! Doviđenja! – važno sam rekla i uzdignute glave odšepesala dalje.

– U redu, kako želiš! Nadam se da ćemo se još koji put sresti! – čula sam ga kako viče.

Kako da ne, samo bi mi još to trebalo, bijesno sam pomislila ne osvrnuvši se.

Umorna, neraspoložena i ljuta nekako sam se uspjela dovući kući. Ugodno me iznenadilo kada sam ondje zatekla tatu. Učinilo mi se kao da je naglo ostarjeo otkad sam ga posljednji put vidjela.

– Bok, dušo, što ima? I, jesi li uspjela pronaći što? – dobrohotno je upitao, na što sam ja snuždeno odmahnula glavom.

– Hej, čemu takav izraz lica? Siguran sam da ćeš već uskoro pronaći nešto. U najgorem slučaju uvijek imamo Lovru. Već sam razgovarao s njim o tebi. Ne pronađeš li ništa bolje…  – pokušavao me oraspoložiti.

– Čuj, Lara, nemaš pojma koliko mi je žao zbog ovoga što se dogodilo. Znaš da sam se uvijek trudio pružiti vam sve. Silno se sramim zbog nemoći koju osjećam… – ogorčeno je rekao pognuvši glavu.

– Gle, tata, doista ne moraš osjećati krivnju zbog mene! Otkad znam za sebe ugađao si mi u svemu. Možda je došlo vrijeme da se napokon sama pobrinem za sebe i tako ti barem malo olakšam. Bude li potrebno, prihvatit ću Lovrinu ponudu. Što je, tu je! Ne brini, nije sve tako crno – zatekle su me vlastite riječi. Tata se samo sjetno nasmiješio, usput me pogladivši po kosi.

– Nadam se, kćeri, od srca se nadam – promrmljao je zadubljen u svoje misli.

Iste večeri nazvala sam Stelu kako bih joj se izjadala i time barem malo olakšala dušu.

– Hej, stara, što se ne javljaš? Cijelog sam dana tražila posao, ali nisam našla ništa zanimljivo. Umorna sam kao pas, no ipak ne toliko da ne bih večeras mogla plesati. I, kamo me vodite? – veselo sam upitala.

– Hej, čujem li ja to dobro? Tražila si posao? Pa dobro, jesi li ti normalna? – šokirano je upitala.

– Naravno da jesam! Možeš li razumjeti što znači iznenada ostati bez svega? Kao da je meni sve ovo lako, ali što mogu? – rekla sam što sam mirnije mogla. – Nego, što si rekla, kamo idemo večeras?

– Žao mi je Lara, ali već imam dogovor. No, možda bi se nas dvije koji put mogle naći na kavi, što kažeš? – nelagodno se nakašljala.

– Stela, sve je to zbog toga što više nemam novca, nije li tako? Koja sam ja budala bila kad sam cijelo vrijeme mislila da si mi prijateljica – rekla sam prekinuvši vezu. Bila sam uvjerena da će me Stela istog trenutka nazvati kako bi se ispričala, no kada se to nije dogodilo ni sat vremena kasnije, zaridala sam kao ljuta godina. Bože, što mi se događa? Još jučer mi život nije mogao biti ljepši, a danas sve gore od gorega. Svi su me napustili, tužno sam razmišljala.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, shvatila sam da je još prilično rano. Unatoč tome, osjećala sam se svježe i odmorno kao što to već dugo nije bio slučaj. Nakon tuširanja i kave, odlučila sam otići do Lovrina restorana. Uostalom, što ima loše u obavljanju posla nadglednika restorana. On ionako samo šeta i brine da svi budu sretni i zadovoljni, razmišljala sam uvjerena kako će mi Lovro za početak ponuditi upravo tu funkciju. Mama nije skrivala svoje veselje što sam je napokon odlučila poslušati.

– On je ljubazan i pošten čovjek. Uvjerena sam kako će ti biti lijepo kod njega. No možda bi ipak mogla odjenuti nešto malo ležernije – nakašljala se, pritom se zapiljivši u moju elegantnu satensku haljinu i sandale s vrtoglavo visokim potpeticama.

– Mama, ne misliš li kako je prvi dojam uvijek najvažniji? Osim toga, radit ću s ljudima i moram izgledati lijepo – pomalo otresito sam rekla mahnuvši joj u znak pozdrava.

Mama je imala pravo kad je lijepo govorila o Lovri. Bio je to krupan muškarac velikog srca. Shvatila sam to po njegovom ljubaznom pristupu, ali i širokom osmijehu koji mu nije silazio s lica. Restoran je bio veoma ukusno uređen, a činilo se kako ni gostiju ne nedostaje. Nakon što me upoznao s osobljem, shvatila sam da u restoranu vlada veoma prisna, gotovo obiteljska atmosfera.

– I, što bi točno trebao biti moj posao? – nadobudno sam upitala dok su mi glavom već prolazile slike o tome kako s ljubaznim osmijehom diskretno obilazim goste i sugeriram im odabir vina.

– Vidim da ste nestrpljivi, što mi je veoma drago. Ipak, žao mi je što vam trenutačno mogu ponuditi jedino posao pomoćnog radnika u kuhinji. Dakako, čim iskrsne nešto bolje od toga…. – nakašljao se.

Osjetila sam kako me obuzima golemo razočarenje. Znači, ništa od onoga o čemu sam maštala.

– Razumjet ću ako odbijete, no…. – rekao je očito uvidjevši moje kolebanje.

– Ne, ne, sve je u redu. Spremna sam pokušati – promucala sam iznenada shvativši kako baš i nemam previše izbora. Bolje išta nego ništa, osim toga, možda to i nije tako strašno. U kuhinji me ionako nitko neće vidjeti, tako barem neću morati brinuti o tračevima – pomislila sam.

– Dakle, spremni ste odmah početi? U tom slučaju možemo odmah u kuhinju. Naš glavni kuhar Toni uputit će vas u sve – rekao je ustavši.

Kad smo ušli u kuhinju, ondje je vladala prava ludnica. Kuhari su užurbano radili, a konobari neprekidno ulazili s novim narudžbama. Zrak je bio ispunjen mirisom hrane i odjednom sam zbog svega osjetila navalu mučnine. Bože, tko će ovo izdržati? – zapitala sam se zapušivši nos.

– Hej, Toni, pobrini se za malu – bilo je sve što je rekao Lovro.

Već nekoliko minuta kasnije u nezgrapnoj kuti i barem dva broja prevelikim papučama te s ružnom kapicom na glavi sjedila sam pred ovećom vrećom krumpira.

– Krumpir ćeš oguliti, a potom izrezati na ploške kako bi bio spreman za restanje. Čim završiš s tim, možeš se baciti na luk – naredio je Toni, koji je jednako tako mogao govoriti i kineski jer ja još nikad u životu nisam gulila krumpire, a kamoli da sam imala pojma o tome što mu znače „ploške“ i „restanje“. Shvatila sam kako će mi samo za guljenje krumpira trebati najmanje cijelo popodne i gotovo zaplakala od muke.

– Molim vas, može li mi netko pokazati kako se to radi? – plašljivo sam promucala. Vidjelo se da se većina prisutnih jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh.

– Ti se zacijelo šališ, zar ne? – Toni se preneraženo zagledao u mene. – Djevojka tvojih godina, a još nije naučila guliti krumpire? Iskreno, s tolikim pandžama ne znam tko bi to i mogao? Pobogu, curo gdje ti živiš? Na Marsu? – izvalio je na što se više nitko nije mogao suzdržati. Dok se cijela kuhinja orila od smijeha, na vlastiti užas, shvatila sam kako mi niz lice cure suze. Malo pomalo i počela sam sve glasnije jecati. Činilo se kako ekipa ipak nije očekivala ovakav razvoj situacije jer je smijeh naglo zamro, na što sam zatulila još jače.

Kao nekim čudom, postala sam svjesna ispraznosti svog života. Doista, kakva sam ja to osoba kada nisam u stanju oguliti krumpir? A što bi drugo ljudi mogli i pomisliti o meni nego da sam nesposobna glupača. Za moju dobrobit brinuli su roditelji i nikad, ali baš nikad nisam pomislila da bi mi se jednog dana takav način života ipak mogao obiti o glavu.

– No, djevojko, ne može biti tako strašno. Oprosti, nisam imao namjeru povrijediti te. Dođi, pokazat ću ti kako se to radi. Čak, štoviše, evo, svi ćemo ti pomoći. Nije li tako dečki? – obratio se ostalima.

– U redu je, ne morate se ispričavati. Imate pravo, potpuno sam beskorisna – prošaptala sam.

– Nipošto dušo! Ne želim to više nikad čuti! Učit ćeš i naučiti, a mi ćemo ti pomoći u tome. Premda, možda zaista ne bi bilo loše kad bi malo skratila te nokte – šaljivo je rekao prigrlivši me, na što sam se i sama nasmijala.

Nakon nekoliko dana shvatila sam da ovaj posao doista i nije tako loš. Bila sam neizmjerno ponosna na sebe kada sam već nakon nekoliko dana uspjela oguliti vreću krumpira za manje od sata.

Tih dana dogodilo se još nešto što će mi stubokom promijeniti život. Upravo sam privodila kraju čišćenje luka, usput rukavom otirući suze, kad me iznenada prenuo poznati glas.

– Ma ne mogu vjerovati! Zbog čega sad cmizdriš? – narugao se.

– Ne cmizdrim, to je od luka! Uostalom, tko te pustio u kuhinju? Nemaš što tražiti ovdje. Smjesta odlazi inače zovem šefa – zaprijetila sam.

– Oh, evo, već se tresem! Lovro je uistinu jako opak tip! Prava je šteta da radim za njega – rugao se i dalje.

– Nego, vidim da su te oni žuljevi ipak naučili pameti, premda ti cipele s potpeticama puno bolje stoje – podrugljivo je uzdahnuo fiksirajući pogledom moje goleme papuče. Osjetila sam kako mi lice gori od nelagode.

– Što? Ti radiš ovdje? – upitala sam samo kako bih skrenula temu.

– Na tvoju veliku žalost, čini se da je tako. Ja sam Kruno i radim ovdje kao dostavljač – rekao je pruživši mi ruku.

Premda bih mu najradije opalila pljusku, shvatila sam da nema smisla inatiti se. To mi je moglo donijeti jedino nove nevolje koje mi sada nipošto nisu bile potrebne.

– Lara, drago mi je! A sada me, molim te, ostavi na miru, imam posla – rekla sam što sam mirnije mogla.

Premda mi je njegova napuhanost užasno išla na živce, nisam mogla poreći kako me taj čudni muškarac neobično privlači. Da nije bio toliko bahat, zacijelo bih mu dopustila da me počasti kavom. Razumije se, kada bi mi takvo što uopće i predložio. Na žalost, čini se da ni ja njemu nisam baš previše simpatična kad koristi svaku priliku kako bi me ponizio, razmišljala sam.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo, Kruno je sve više vremena provodio u mojoj blizini. Često me podbadao i zbijao dvosmislene šale, što mi je nakon nekog vremena čak postalo simpatično. Kada se jednog dana napokon odvažio pozvati me na kavu, nitko nije bio sretniji od mene. Polako ali sigurno uspio je zarobiti moje srce.

Napokon sam osjetila kako se kockice mog života slažu, i to na onaj pravi način. Prionula sam učenju kako bih što prije položila preostale ispite. Shvatila sam kako to uopće nije teško, kao što mi se oduvijek činilo. Premda me i dalje silno boljelo što su mi ljudi koje sam smatrala prijateljima okrenuli leđa, trudila sam se oprostiti im. Jer, tko zna, možda bih se i sama tako ponijela u sličnoj situaciji? Moram priznati kako mi se sviđao moj novi život u kojem su trud i odgovornost imali ključnu ulogu.

Možda nije sve išlo brzinom kojom bih ja to željela, no bila sam spremna truditi se i dalje. Tko čeka, taj dočeka. Imala sam posao, pronašla sam ljubav, a opazila sam i kako me roditelji gledaju posve drugim očima. Nisu propuštali nijednu priliku kako bi spomenuli koliko su ponosni na mene, a to mi je značilo više od ičega. Čak je i moja sestra prestala zanovijetati.

– Čini se da ipak nisi toliko glupa koliko sam mislila. Znala sam da će jednog ipak nešto biti od tebe- bockala me na svoj poznati način.

Dan kada sam napokon diplomirala ostat će mi u sjećanju kao najsretniji u životu. Uz diplomu pravnog fakulteta dogodile su se još dvije prekrasne stvari koje su mi promijenile život. Za vrijeme ručka, Kruno je iznenada ustao i zamolio goste za malo tišine.

– Lara, najprije bih ti želio čestitati na uspješno završenom školovanju – nakašljao se petljajući po džepu. Već trenutak kasnije iz njega je izvukao predivan prsten. Šokirano sam gledala u njega, ništa ne shvaćajući.

– Lara, volim te i želio bih te pitati hoćeš li se udati za mene? – ispalio je kao iz topa.

– I ja tebe volim ljubavi. Da, udat ću se za tebe – ganuto sam prošaptala, što je bilo popraćeno gromoglasnim pljeskom.

Još kad me tata nakon ručka pozvao malo na stranu, niti u najluđim snovima nisam bila spremna na ono što ću doznati.

– Dušo, znam da sam ti to već milijun puta rekao, ali želim da znaš kako se silno ponosim tobom. Napokon si postala zrela i odgovorna osoba i doista više nemam nikakve dvojbe o tome tko će me uskoro naslijediti u poslu – počeo je.

– Ali, tata, o kakvom poslu govoriš? Ništa ne razumijem – mucala sam.

– Lara, nadam se samo kako se nećeš previše ljutiti na mene kada čuješ ono što ti imam reći. Vjeruj mi, sve ovo bilo je za tvoje dobro. Nije da se izvlačim, no bila je to zapravo mamina ideja…

– Tata, što mi pokušavaš reći? – upitala sam, premda sam već počela nazirati o čemu je riječ.

– Kćeri, nikad nisam bankrotirao. Samo sam želio da postaneš samostalna i odgovorna mlada žena. Na žalost, možda nisam izabrao pravi način, no nisam sumnjao u tvoj uspjeh – rekao je privukavši me u zagrljaj. Tek tada sam opazila da plače.

– Hej, tata, ne plači, molim te! Sve i da hoću ne mogu se ljutiti na tebe. Zapravo, učinio si mi veliku uslugu jer sam tek sada potpuna osoba. Hvala ti zbog toga – i meni je zadrhtao glas.