– Jasnice, molim te prestani već jednom petljati po tim oglasima za posao i dođi popiti kavu, ohladit će ti se – iz višesatnog prelistavanja novina napokon me uspio trgnuti bakin glas.
– Dolazim – promrmljala sam više za sebe zaklapajući novine i bezvoljno se zaputila u kuhinju. Ponovo ništa. Bože, kako ću namaknuti prijeko potreban novac za podmirenje duga na kartici ako uskoro ne pronađem bilo kakav posao, tronuto sam razmišljala spuštajući se u naslonjač nasuprot baki koja je za kuhinjskim stolom, baš kao da nema nikakvih briga na svijetu mirno ispijala kavu.
– Eto, pogledaj se samo, to neprekidno buljenje u novine će te ubiti. S tim podočnjacima nalikuješ zombiju – ukorila me.
– Dobro, a što bih trebala? Mirno sjediti i čekati da mi posao padne s neba dok nam se računi gomilaju – proturječila sam joj premda sam znala da svojom opaskom nije mislila ništa loše.
– Samo ti popij ovu kavu, po mogućnosti u tri gutljaja i okreni šalicu pa ćemo vidjeti… – tajanstveno je započela na što sam osjetila kako mi ponovo skače tlak.
– Dobro, bako, kad ćeš napokon prestati sa tim svojim glupostima? Ne shvaćaš li da me samo dodatno zamaraš? – upitala sam oštrije nego što sam to željela.
– Jasnice, a kad ćeš ti napokon shvatiti da to nisu nikakve gluposti već dar koji sam naslijedila od svoje pokojne prabake. Već sam ti pričala da su njezine vidovnjačke sposobne bile naširoko poznate i….
– Da, da, da, i predvidjela je čak i Drugi svjetski rat, sve i da hoću ne mogu to zaboraviti – pomalo sarkastično sam joj odbrusila. – Što se mene tiče bilo bi bolje kad bi za promjenu te svoje vidovnjačke sposobnosti iskoristila primjerice za predviđanje dolaska ovršitelja. Ili si u svom proročkom zanosu potpuno zaboravila na onu plavu omotnicu koja nam je stigla prekjučer? – nisam odoljela ne podbosti je.
– Pa zato ti i kažem da okreneš šalicu. Mislim, ne mogu predvidjeti buduće događaje bez određenih rekvizita a proricanje budućnosti iz taloga kave uz karte i grah, je prilično učinkovita metoda. Gospođa Elvira je najbolji primjer za to – nastavila je tjerati po svom na što mi nije preostalo ništa drugo već poslušati je.
– Dooobro, da vidimo, hmmm… – promrmljala je baka nešto kasnije zavirujući u moju šalicu. Ugledavši je kako škiljeći kroz duplu dioptriju svojih naočala napeto pokušava smisliti što će mi reći došlo mi je da prasnem u smijeh. Ipak, znajući kako bih time zacijelo uvrijedila baku koja se od kada je poznajem cijelom svijetu zaklinjala u svoje proročke sposobnosti, uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Sa sedamdeset i šest godina za vratom, dobrotom i plemenitošću koju je oduvijek pokazivala i dokazivala, valjda joj mogu oprostiti pokoju glupost, pomislila sam namjestivši se udobnije u naslonjaču. Budući da me danas nije čekao nikakav razgovor za posao ionako nisam imala pametnijeg posla.
– No, bako, hoćeš li mi već jednom reći što vidiš? Gorim od nestrpljenja – rekla sam hineći radoznalost.
– Hmmm, da… Imaš visokog plavokosog muškarca. Dolazi… da…čak štoviše, trebao bi se pojaviti svakog trena… i njegove namjere su ozbiljne – dramatično je uzdahnula zagledavši se u mene preko ruba naočala kako bi valjda njezine riječi još više dobile na težini. – U početku će ti taj muškarac donijeti puno nevolje i stresa ali kasnije ćete u svemu imati otvoren put. Bit će to sudbinski susret – dovršila je. Sad sam se već doista jedva suzdržavala da ne prasnem u smijeh.
– Izvrsno! Nisi mi mogla proreći nešto bolje od novih nevolja? – podrugljivo sam upitala ali baka se očito nije dala smesti.
– Ja govorim samo ono što vidim. Nikada ne lažem. Ali vidim ja da ti meni ništa ne vjeruješ – uvrijeđeno je odgovorila sakupljajući šalice sa stola.
– Oprosti, bako, ali ne mogu si pomoći. Znaš da niti uz najbolju volju ne mogu povjerovati u to. Ja ću to oprati. Ti se zato vrijeme možeš malo odmoriti – blago sam dodala uzimajući joj šalice iz ruku.
Dva sata kasnije, nakon što sam kućanske obveze privela kraju odlučila sam otići do banke kako bih još jednom pokušala dogovoriti novi termin vraćanja duga na kartici a koji se nakon prošlogodišnjeg bakinog boravka u bolnici radi operacije mrežnice popeo na vrtoglavih pet tisuća kuna.
– Ideš nekamo? – baš kad sam se spremala izaći iz stana kad me iza leđa prenuo bakin glas.
– Idem do banke. Zamolit ću ih za odgodu duga. Doista ne znam što ću ako ne pokažu razumijevanje i ne daju mi još malo vremena – odgovorila sam duboko uzdahnuvši. Već i na samu pomisao o financijskim problemima u kojima smo se igrom sudbine našle baka i ja osjetila sam kako me oblijeva mrtvački znoj. Činilo se kako je baka opazila moju uznemirenost.
– Ne brini dušo, sve će se riješiti, vidjet ćeš. I baka će ti pomoći koliko može – tješila me kako je najbolje znala i umjela premještajući, tek sada sam toga postala svjesna, zdjelu s grahom u rukama.
– Bako, već sam skuhala ručak za danas. To ćemo ostaviti za neki drugi dan. Ionako nam je već dovoljno teško. Nema smisla da rasipamo hranu – blago sam rekla vjerujući kako je sirotica u svojoj senilnosti to zacijelo zaboravila.
– Ah, ne treba meni grah za ručak. Zar si zaboravila da mi danas dolazi gospođa Elvira? Pokušat ću je nagovoriti na novu metodu proricanje budućnosti – zavjerenički je prošaptala. – Sviđa mi se gospođa Elvira. Uvijek mi donese puno korisnih stvari. Eto, zadnji put mi je u znak zahvalnosti donijela čak kilogram kave i veliku kutiju napolitanki..
– Bako, molim te, prestani! – povikala sam oštrije nego što sam to željela. – Dobro znaš da ne odobravam tu tvoju djelatnost posebice ako za svoje usluge očekuješ i materijalnu korist. Nije lijepo iskorištavati ljude. Koliko god nam bilo teško obećavam ti da ću se već uskoro ponovo zaposliti a tada ću lako podmiriti dug – samouvjereno sam dodala premda se uopće nisam tako osjećala.
– Koliko puta ti moram ponoviti da nikoga ne iskorištavam? Kad ćeš shvatiti da sam dar koji imam naslijedila od pokojne….
– No, dobro, kako god. Samo te molim da nam ne radiš probleme tamo gdje nam nisu potrebni. Još nam samo nedostaje nečija tužba – mrko sam odgovorila skupljajući svu moguću snagu kako bih se lakše suočila sa zahtjevnim razgovorom koji me čekao.
Sat kasnije, dok sam besciljno tumarala gradom osjećala sam se gore no ikad. Premda je direktor banke bio ljubazan, glasom koji nije trpio nikakvog pogovora rekao mi je kako je njegova banka u proteklih godinu dana koliko sam im već dugovala novac imala i više negoli dovoljno razumijevanja za mene i moje financijske probleme. Uzalud sam ga plačući molila da mi da još malo vremena, spomenula čak i bolesnu baku te obećala kako ću podmiriti svoje dugovanje čim se zaposlim.
– Žao mi je, ali od danas pa na dalje za vaš slučaj je nadležan Općinski sud. Pokušajte se obratiti njima – hladno je odgovorio ustajući iz naslonjača dajući mi time na znanje kako je naš razgovor završen.
Bože, što ću sad? Gdje i kako ću namaknuti potrebnu svotu za povrat duga? Možda bih mogla pitati Gretu??? – uzaludno sam pokušavala smisliti neko rješenje. – Ne, ne dolazi u obzir. Uz bolesnog muža i dvoje djece ionako joj je već dovoljno teško – prisjetivši se ništa lakšeg života s kojim se nosila moja najbolja prijateljica trenutačno sam odbacila tu mogućnost. – Kao da sam ja kriva što unatoč naporima nikako ne mogu pronaći posao. Ne mogu vjerovati da život može biti ovako težak. Da su barem mama i tata živi. – očajno sam nastavila razmišljati. U meni su se istovremeno miješali strah, tuga i bijes. Znala sam da hitno moram smisliti nešto u protivnom ću, kako se činilo, zbog nekoliko tisuća kuna duga doista završiti na sudu a onda zacijelo i u zatvoru. Potpuno nesvjesno spustila sam se na prvu klupu i očajno zarila lice u dlanove. Da se nisam sramila prolaznika zacijelo bih zaridala poput ljute godine. Ovako, duboko sam udahnula nekoliko puta i kako bih pokušala shvatiti gdje i kad sam točno pogriješila, dopustila mislima da po tko zna koji put u posljednje vrijeme ponovo otplove u ne tako daleku prošlost.
Onog popodneva kad je za vrijeme posljednjeg školskog sata u naš razred ozbiljna lica banula ravnateljica predosjetila sam da nešto nije u redu. Još kada se okrenula prema meni i zamolila me da pođem s njom u ured znala sam da vijesti nisu nimalo dobre. Kad bolje promislim, zapravo sam od ranog jutra osjećala neku neobjašnjivu nelagodu. Kao da će se dogoditi nešto strašno, nešto što niti uz najbolju volju neću moći izbjeći. Nikako si to nisam mogla objasniti.
– Jasna, dušo, sjedni… – započela je prethodno pročistivši grlo. Istog trenutka tijelom su mi prostrujali trnci.
– Dogodilo se nešto strašno, zar ne? – upitala sam na što se ravnateljica šokirano zagledala u mene.
– Dakle, ti već znaš… Meni su upravo javili… Što reći… Gospođa Vitez je uistinu bila jedna predivna žena… Moja iskrena sućut – rekla je primivši me za ruku. Prisjetivši se bake, tatine mame koja je unatoč urođenoj opsjednutosti, kartama, kuglama i tko zna čime sve ne oduvijek prema meni bila i više nego dobra osjetila sam kako mi na oči naviru suze.
– U pravu ste. Baka je bila uistinu posebna – nasmijala sam kroz suze.
– Dušo, nije riječ o tvojoj baki. S njom je sve u najboljem redu. Riječ je o tvojoj mami – ravnateljica je nelagodno pročistila grlo. – Mislila sam da znaš da su tvoji roditelji danas doživjeli prometnu nesreću. Na žalost, tvoja majka nije preživjela – mislila sam da ću se onesvijestiti od šoka kada je nastavila.
– Što to pričate? – upitala sam vjerujući kako je nisam dobro čula.
– Doista mi je žao, Jasna. Mislim da će biti najbolje ako odmah pođemo u bolnicu – odgovorila je blago me primivši za ruku.
Nikada neću zaboraviti trenutak kada su mi po dolasku u bolnicu liječnici potvrdili ono najgore. Mami više nije bilo pomoći. Ono što dotad nisam znala bilo je da se ni tata nije izvukao bez ozljeda. U tom trenutku, dok sam ronila suze za majkom u dubokoj komi ležao je priključen na razne cjevčice na odjelu intenzivne njege. Kad sam ga nešto kasnije ugledala onako blijedog i nepomičnog u meni se i nehotice pojavio strah da ću i njega izgubiti.
Mamin pokop je došao i prošao. Bol uzrokovanu gubitkom tog najdražeg bića nemoguće je opisati. Tatino stanje je danima nakon toga ostalo nepromijenjeno. Premda su liječnici bili optimistični po pitanju njegovog ozdravljenja jednog popodneva su nazvali baku kojoj sam se privremeno preselila i obavijestili je kako se tatino stanje pogoršalo. Nitko mi nije morao reći što to znači. Rekla sam baki da se spremi a potom pozvala susjedu i zamolila je da nas odveze u bolnicu. Kad smo napokon stigle na odjel i ugledale prazan krevet na kojemu je još do jučer ležao tata, znala sam da smo zakasnile. Čvrsto sam zagrlila baku. Dok su se naše suze miješale čitavo tijelo joj se treslo od tuge za izgubljenim jedincem.
– Bakice, ne plači molim te, imaš mene. Nikada te neću ostaviti samu, obećavam – prošaptala sam pomilovavši je po staračkom, suzama okupanom licu.
– Dijete moje, jadno moje dijete – nije prestajala ponavljati grcajući u suzama.
Period koji je uslijedio bio je jako težak za nas obje. Dani su prolazili a mi smo se uz bakinu minimalnu mirovinu nekako trudile preživjeti. Samo da završim školu a tada ću se zaposliti i već će biti lakše, razmišljala sam i još revnije se prihvaćala knjige. Ipak, kada su po završetku srednje škole svi osim mene uplatili maturalno putovanje u Španjolsku, nisam mogla suspreći razočaranje.
– Kada bih barem i ja mogla poći s njima – čeznutljivo sam uzdahnula jednog jutra za doručkom premda sam znala da je obzirom na tešku financijsku situaciju u kojoj se trenutačno nalazimo takvo što nemoguće.
– Dušo moja. Nemaš pojma koliko mi je žao što ti ne mogu pomoći. Veći dio mirovine ovog mjeseca izdvojila sam za režije. Moramo i jesti nešto, zar ne? Da sam barem koju godinu mlađa gdje bi mi bio kraj – sjetno je rekla prebirući po nekakvim kartama u svojim rukama a tada se naglo prisjetila nečega.
– Pa da, kako se samo ranije nisam dosjetila toga… Do kad si ono rekla da moraš uplatiti putovanje? – tajanstveno je upitala.
– Do kraja tjedna – mrzovoljno sam procijedila.
– Dakle, preostala su nam još četiri dana. Hm, možda još uvijek možemo nešto učiniti – nastavila je a lice joj se po prvi put u dugo vremena razvuklo u osmijeh.
Narednog popodneva kad sam se vratila iz škole u stanu sam zatekla nepoznatu gospođu.
– Bok dušo, vratila si se. Dođi, upoznaj gospođu Elviru. Da samo znaš kakvog divnog sina ima. Upravo mi je pokazala fotografije – rekla je baka pojavivši se iz kuhinje s džezvom kave u rukama na što sam samo prevrnula očima. Unatoč tome, Elvira je veselo poskočila iz naslonjača zgrabila me svojim snažnim rukama i srdačno izljubila.
– Hvala ti Vera, i ti imaš predivnu unuku. Prava djevojka, nema što! – uzvratila joj je komplimentom a potom se ponovo udobno smjestila u naslonjač.
– Kakav je to odurni vonj? – upitala sam tek tada postavši svjesna neobičnog mirisa pomiješanog s dimom koji se širio kuhinjom.
– Upalila sam nekoliko svijeća. Elvira želi da joj malo pogledam u šalicu – pojasnila je baka.
– Gledat ćeš u što? – šokirano sam upitala na što me baka uhvatila za nadlakticu i povukla u hodnik. – Molim te, Jasna, znaš da ovo radim samo zbog toga da ti pomognem. Želiš ići na to putovanje, zar ne? Nemoj sad sve uprskati, dobro? – ispod glasa je nastavila uočivši koliko me njezina izjava uzrujala.
– Ali ja to ne tražim od tebe. Ja… ja doista ne razumijem što te spopalo.. – nastavila sam rogoboriti dok me gurala, sada u sobu.
– Ostani tu i budi tiho. Pozvat ću te čim ispratim Elviru – naglasila je prije nego što se ponovo zaputila u kuhinju.
Otprilike sat kasnije, dok sam učila kemiju vrata su se odškrinula a bakina sjeda glava je provirila u sobu.
– Pogodi koliko sam zaradila što sam joj bacila pogled u šalicu? – upitala je široko se osmjehnuvši.
– Bako, nemoj mi molim te reći da si od Elvire uzela novac?! Pa dobro jesi li ti normalna?! – šokirano sam upitala.
– Nisam je prisilila na to. Sama mi ga je ostavila – opravdavala se poput djeteta koje se našlo u neobranom grožđu podižući u zrak novčanicu od dvjesto kuna.
– Ali bako, kako ne razumiješ, takve stvari su protuzakonite. Na svoju djelatnost ne plaćaš nikakav porez i….
– No, dobro, dobro, kao da je gledanje u šalicu ne znam kakav posao… Čista zabava. Mislim, nije da nemam urođeni dar. Uostalom, Elvira ima novca i za dvjestotinjak kuna manje neće propasti. Činila se jako zadovoljnom dok je odlazila. Obećala je već sutra ponovo doći po neke odgovore. Sutra ću joj baciti grah – dovršila je slegnuvši ramenima.
– Oh, moj Bože, žao mi je što ti to moram reći ali ponašaš se kao da si potpuno poludjela – i dalje sam bila ljutita.
– Jasnice, potreban ti je novac za tu ekskurziju, zar ne? Prema tome, gledaj i uči. Jednog dana ćeš možda i ti poželjeti nečim pokrpati kućni budžet a ja i dalje stojim iza toga da i ti imaš taj dar od rođenja samo bi malo trebala poraditi na njemu, odnosno svojoj intuiciji – savjetovala mi je a meni je istog trenutka krv ponovo šiknula u lice.
– Sad bi stvarno bilo dosta! Upamti jednom zauvijek da mene takve stvari jednostavno ne zanimaju! Ne želim nikome ulijevati lažne nade! Ne želim lagati i varati ljude! – povikala sam potpuno izvan sebe.
– U redu, ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam ti predložila. Radi što hoćeš. Tvrdoglava si poput mazge ali već ćeš shvatiti kako život nije uvijek med i mlijeko i da nerijetko naiđu trenutci kad se naprosto moraš snalaziti kako god znaš i umiješ. A sad dođi, idemo večerati – pomirljivo je dodala na što mi nije preostalo ništa drugo već glasno uzdahnuti i zaputiti se za njom u kuhinju, za onaj isti stol gdje je još do maločas, što se mene ticalo, baka zdušno prodavala maglu Elviri.
Koliko god da sam bila protiv bakinih metoda prikupljanja novca moram priznati da me ekskurzija u Španjolsku koja je ujedno bila i moje prvo inozemno putovanje u najmanju ruku oduševila. Naš razred je proveo nezaboravnih pet dana u predivnom hotelu na obali Costa Brave što je za mene koja nikada dotad nisam vidjela more bio poseban doživljaj. U tim prilikama potpuno sam zaboravila način koji mi je priskrbio ovo putovanje i bila neizmjerno zahvalna baki na snalažljivosti. Kući sam se vratila prepuna dojmova i nisam joj mogla dovoljno nahvaliti sve što sam vidjela i doživjela ondje u dalekoj Španjolskoj.
Čak i sada, dok sam potpuno smoždena, bez i ikakve ideje o tome kako riješiti problem s novcem sjedila na klupi, mogla sam čuti šum vjetra u krošnjama palmi i graju kupača na morskoj obali. Da je barem sve moglo biti drugačije. Da se barem baka nije razboljela i morala na tu skupu operaciju mrežnice… Da barem firma u kojoj sam provela četiri godine nije otišla u stečaj a ja dobila otkaz… Da su barem mama i tata živi. – glavom mi se rojilo milijun „ da barem „ iako mi je bilo jasno da takvim razmišljanjem ne mogu ništa promijeniti.
U neko doba ipak sam ustala s klupe i zaputila se doma. Prilično sam se iznenadila kada sam po povratku ondje ponovo zatekla gospođu Elviru. Kao hipnotizirana sjedila je za stolom i s velikim uzbuđenjem napeto pratila svaki bakin pokret i riječ. Da nisam bila toliko zabrinuta zacijelo bih prasnula u smijeh.
– No, reci već jednom draga Vera, gorim od nestrpljenja doznati što će biti sa mojim sinom. On je pametan dečko, samo eto, kada bi se malo više potrudio… – čeznutljivo je uzdahnula Elvira i ne znajući koliko time pomaže baki.
– Hm… u pravu si – odgovorila joj je baka praveći se kako napregnuto razmišlja o simbolima u talogu Elvirine šalice. – Vidim da veći dio dana provodi u društvu… Kao da ga netko ili nešto odvlači od obveza…
– Oh, oh, istina je! Moj Luka po cijele božje dane provodi na kompjutoru, točnije facebooku, joooj, tamo ima svu silu prijatelja – Elvira je uzbuđeno poskočila u naslonjaču a gojazno lice joj se još jače zacrvenjelo toliko da sam se pobojala kako bi je svakog trenutka mogao strefiti infarkt.
– Draga moja, ti si previše popustljiva prema njemu. Koliko mogu vidjeti iz tvoje šalice, trebala bi ga više pritegnuti. Tada bi i on postao odgovorniji – mudro je nastavila baka sugerirajući joj ono što su ionako već znale i ptice na grani. Elvirin sin Luka bio je dobar dečko ali cijelom kvartu bila je i više nego poznata njegova pomalo opsesivna ljubav prema kompjutorskim igricama.
– Ne mogu vjerovati Vera. Pa ti si doista vidovita. Što misliš, da mu tko slučajno nije nabacio kakav urok, ne daj Bože – zapjenila se gospođa Elvira na što je baka žustro odmahnula glavom.
– Ne bih rekla. Samo se smiri i učini kako sam ti naložila i sve će biti u redu.
– Ali, ali… Nemoj se ustručavati, draga Vera, slobodno reci ako je takvo što u pitanju. Znaš da mi novac nikada nije bio problem. A ja bih doista učinila sve za svog jedinca – navaljivala je gospođa Elvira sada već potpuno uvjerena u bakine nadnaravne sposobnosti. – Možda bi mi mogla pogledati i u grah. Sigurna sam da bi tada lakše uočila i uklonila nečiste sile iz mog sina, pa i mene. Razumije se da ti ne bih ostala dužna. Evo, ja već nekako osjećam kao da sva negativnost izlazi iz mene. Pogledaj me samo – gospođa Elvira je dohvatila papirnati ubrus sa stola i njime stala žustro trljati svoje podbuhlo, znojem okupano lice. Možda bi radije trebala skinuti koji kilogram, nisam mogla a da ne pomislim na što sam se unatoč jadu koji me razdirao ponovo jedva suzdržala da ne prasnem u smijeh.
– Doista nema potrebe za tim – sada već pomalo u panici odvratila joj je baka ustajući iz naslonjača. Postalo je više nego očito da se odjednom jedva čekala riješiti Elvire. – Dođi, draga, ispratit ću te – zapovijedila je glasom koji nije trpio nikakvog pogovora. Premda se na Elvirinom licu jasno vidjelo razočaranje, nije joj preostalo ništa drugo već poslušati baku.
– Vidimo se sljedeći tjedan – naglasila je odmahnuvši mi na odlasku.
– Dobro bako, što to radiš? Kako možeš tako bezočno varati Elviru koju još k tome nazivaš prijateljicom? – oštro sam upitala kada se baka napokon vratila u kuhinju.
– Oprostit ćeš, ali ja nikoga ne varam. Nisam li joj rekla istinu? – prkosno je upitala zavirivši u vrećicu koja je dotad stajala na kuhinjskom elementu. – Donijela je kavu i šećer, naranče, a ovdje je i velika čokolada, sigurno za tebe – naglasila je zadovoljno protrljavši ruke.
– Ne, ja tebe stvarno ne razumijem – umorno sam procijedila promatrajući je kako kavu i šećer bezbrižno posprema u kuhinjski ormarić.
– Što točno ne razumiješ, ako smijem upitati? To da se trudim nekako doći do novca ili činjenicu da nam je svaka pomoć u ovom trenutku i više negoli potrebna? No možda ti ipak imaš neku bolju ideju? – upitala je zagledavši se u mene a u glasu joj se jasno nazirala optužba.
– Dobro, radi što hoćeš, ali samo dok se ne zaposlim – uzdahnula sam shvativši da je u pravu. Premda mi je njezino ponašanje beskrajno išlo na živce znala sam da baš i nemamo izbora….
Nekoliko dana kasnije, po povratku s jednog razgovora za posao u koji sam ulijevala puno nade baš sam stavljala rublje u perilicu kad se na ulaznim vratima oglasilo zvono. Žurno sam prišla vratima i provirila kroz okno… Pred vratima je stajao muškarac u tamnom odijelu. Budući da mi nitko nije morao reći tko je i zašto dolazi, u trenu sam osjetila kako mi u plućima ponestaje zraka.
– Tko je? Zašto ne otvaraš? – odjednom se hodnikom prolomio bakin glas.
– Šššš… Prestani vikati. Čut će te! Oh Bože, što ćemo sad? – panično sam zakukala ispod glasa.
– Ma tko će me čuti? Što se to događa ovdje? – nastavila je baka i dalje povišenim tonom ništa ne shvaćajući. No zato je muškarac u tamnom odjelu ispred vrata očito shvatio da smo kod kuće jer je ponovo stao pritiskati zvono.
– Sudski ovršitelj! – prosiktala sam. – Više nema nikakvog smisla pretvarati se da nismo kod kuće. Sad će nam lijepo zaplijeniti sve što se zaplijeniti da i samo da znaš, ti si kriva za sve. Da nisi bila toliko glasna uvjerena sam da bi već odavno odustao i otišao – progovorila sam prikupljajući hrabrost da mu napokon otvorim.
Kad mi je to ipak pošlo za rukom osjećala sam kako mi svaki atom bića podrhtava od neizvjesnosti i straha. Susrevši se s ozbiljnim, prodornim pogledom naočitog plavokosog muškarca pred sobom osjetila sam još veću zbunjenost.
– Dobar dan, ja sam Leon, ovršitelj. Dolazim po sudskom nalogu. Biste li bili toliko ljubazni i na trenutak me pustili u stan? – upitao je bez uvijanja a meni je neka hladna ruka ščepala srce.
– Naravno, izvolite – drhtavo sam odgovorila tresući se poput šibe na vjetru. Leon je očito opazio moju uznemirenost.
– No, ne morate se bojati. Neće biti toliko strašno. Došao sam samo porazgovarati sa vama – naglasio je fiksirajući me pogledom. Da mi nije bilo toliko neugodno zacijelo bih se sva otopila pod pogledom tih predivnih plavih očiju.
– Razgovarati, ha? Kako da ne. Znam ja dobro takve poput vas! Ma, kako vas samo nije sram?! Dolazite nam u kuću kao da smo najgori kriminalci. Ne znam samo što nam namjeravate uzeti. Stari štednjak, ili bi vašoj malenkosti ipak bolje poslužio ovaj naš prastari hladnjak? Samo recite, nema problema – mislila sam da ću umrijeti od srama kad mu se baka gnjevno unijela u lice.
– Bako, molim te, umiri se. Ja ću to riješiti. Možeš li me na trenutak ostaviti nasamo s gospodinom? – nekako sam uspjela upitati na što se ona ošinuvši ga još jednom svojim ubojitim pogledom ipak otputila u kuhinju.
– Oprostite na ovome. Baka je stara i bolesna i neke stvari ne razumije najbolje – nelagodno sam se ispričala zbunjenom Leonu. – Jasno mi je da banci dugujem određenu svotu novca ali trenutačno nisam u mogućnosti podmiriti minus na tekućem računu. Očekujem kako ću uskoro pronaći nekakav posao a tada ću vratiti sve do posljednje lipe, obećavam. Baka je bila jako bolesna i…. Uglavnom, sve što tražim od vas je samo još malo vremena – započela sam suznih očiju. Malo je nedostajalo da se ne rasplačem i time još više ponizim pred tim predivnim plavim očima koje su me, opazila sam, promatrale s puno sućuti.
– Gledajte, što se mene tiče rado bih vam izišao u susret ali zakon je zakon i moramo ga poštovati. Danas sam trebao napraviti popis potencijalnih stvari za ovrhu u vašem domu ali….- činilo se da nekoliko trenutaka napregnuto razmišlja o nečemu. Premda ovo ne bih smio činiti, kako bih vas uvjerio u svoju dobronamjernost napravit ću se da vas danas nisam zatekao kod kuće. To vam daje još malo na vremenu. Upozoravam vas kako ću najvjerojatnije već sljedećeg tjedna navratiti ponovo. Nadam se da ćete dotle uspjeti pronaći neko rješenje. Bilo mi je drago. Ne morate me pratiti, sam ću pronaći izlaz – ljubazno mi je kimnuo na odlasku. Čim su se za njim zatvorila vrata glasno sam odahnula od olakšanja.
– Prokletnik! Bolje mi reci što nam je sve uzeo? – baka se iste sekunde, glasno proklinjući pojavila iz kuhinje.
– Bako, umiri se. Nitko nam ništa nije uzeo. Čak štoviše, Leon je pokazao puno razumijevanja za našu situaciju – pokušavala sam je nekako umiriti.
– Leon, ha? Sad ćeš još tu protuhu i imenom zvati? Ako se samo još i jedan jedini put pojavi u našem domu imat će posla sa mnom – pjenila se baka zavitlavši štakom koja joj se premda je uopće nije koristila u stanu odjednom našla u ruci.
– Bako, što je tebi? Želiš li da još završiš u zatvoru zbog napada na službenu osobu? – prestravljeno sam ju upitala. – Mislim da će biti najbolje da se pripremiš. Uskoro ti dolazi gospođa Elvira. Ili si zaboravila na nju? – trudila sam se promijeniti temu.
Dani su prolazili i već sam prepuna gorčine počela vjerovati u to kako je vlasnik prodavaonice voćem i povrćem kod kojeg sam nedavno bila na razgovoru zaboravio na mene kad me on ipak nazvao. Obavijestio me kako sam primljena na posao te da već od sutra mogu otpočeti s radom. Bila sam presretna.
Narednog popodneva, prepuna optimizma i poleta baš sam se spremala na posao kad se na vratima oglasilo zvono.
– Ne brini, dušo. Ja ću – povikala je baka iz hodnika.
– Prokleta beštija. Opet je došao – u jednom trenutku baka je provirila u sobu gdje sam sjedeći pred zrcalom već čitavu vječnost pokušavala neukrotivu grivu na svojoj glavi dovesti u kakav takav red.
– Tko je došao? Ne razumijem – promumljala sam na rubu histerije kad mi je jedan neposlušni pramen ponovo iskočio na lice.
– Pa onaj Leon, ili kako se već zove – pojasnila je. Istog trenutka ostala sam zaleđena na mjestu. Oh, moj Bože, pa ja sam potpuno zaboravila na njega, pomislila sam dok mi se tijelom širila sve jača panika. Kao u inat tome, na vratima se iznova oglasilo zvono. Jednom, pa još jednom, a tada je netko glasno zabubnjao po vratima.
– Molim vas otvorite. Ne morate se bojati. Donosim vam dobre vijesti – ispred vrata sam začula Leonov glas.
– Dobre vijesti. Moš si mislit! E, pa, dragi moj nisi ti pametniji od mene. Možda jesam stara i bolesna ali nećeš me preveslati. Sredit ću ja tebe. Ti se dušo samo nastavi spremati. Leona prepusti meni –naglasila je a ja sam se mogla zakleti u to kako joj je u tom trenutku licem preletio osmijeh. Bacivši pogled na sat shvatila sam da ću ukoliko ne požurim zakasniti na posao a to nipošto nisam željela.
– U redu, onda mu ti objasni da sam pronašla posao i da ću čim prije vratiti …. – započela sam no baka je već nestala iz sobe.
– Oprostite gospodine, stara sam i bolesna. Danas mi je toliko loše da ne mogu do vrata a unuka mi nije doma. Biste li bili toliko ljubazni pa sišli dolje pred zgradu. Nekako ću izići na balkon pa mi možete reći ono što imate – ubrzo se hodnikom prolomio bakin glas. Moja je baka stvarno mudra žena. Kako se samo prošli put nismo dosjetile toga? – sjećam se da sam pomislila prije negoli se iz kupaonice začula buka a potom i šum vode.
Dok sam izlazila iz sobe uočila sam baku kako s golemom kantom vode u rukama odlazi na balkon. Povjerovala sam kako će dok razgovara s Leonom zacijelo usput zaliti i cvijeće. Ali kada se samo nekoliko trenutaka kasnije začuo pljusak vode a za njim i nečiji prestravljeni krik šokirano sam shvatila što je na stvari. Dok sam trčala prema dnevnoj sobi i balkonu srce mi je mahnito udaralo od straha i nevjerice.
– Na, beštijo, tako ti i treba, pa više nikad nećeš dolaziti uznemiravati pošten narod! – povikala je baka iz sveg glasa nadvirujući se preko ograde balkona.
– Bako, što se događa? – upitala sam u nevjerici stvorivši se u trenu pokraj nje. Oh, moj Bože, što si to učinila? – zakukala sam povirivši dolje gdje se Leon mokar do gole kože papirnatim rupčićima pokušavao dovesti u red. Osjetila sam silnu nelagodu no ne samo to. Ponovni susret s Leonom u meni je izazvao čudnu uznemirenostza koju nisam bila potpuno sigurna kako je samo posljedicom povoda njegovog dolaska.
– Malo sam zalila gospodina, a što drugo? – odbrusila je i za svaki slučaj još jednom zavitlala šakom po zraku.
– Gospođo, uvjeravam vas da nema potrebe za ovim. Kao što sam rekao dolazim u miru – pravdao se Leon a ja sam mislila kako ću propasti u zemlju od srama.
– Gospođice, možemo li porazgovarati na trenutak? Molim vas, jako je važno – povikao je dok sam ne znajući što bih sa sobom u panici lomila prste.
– U redu. Dođite gore. I, samo da znate, jako mi je žao zbog svega – napokon mi je pošlo za rukom odgovoriti mu.
– Ako nemate ništa protiv, radije bih da vi siđete dolje. Tko zna što bi vašoj baki sljedeće moglo pasti na pamet. Nisam siguran da želim riskirati – naglasio je.
– U redu, pričekajte, dolazim odmah – smeteno sam odgovorila.
– Doista ne znam što ću s tobom – prosiktala sam baki u prolazu i žustro izjurila iz stana. Dok sam jurila stubama dolje glavom mi se i nehotice stalo vrtjeti bakino proročanstvo…. Visok, plavokos, ozbiljnih namjera, u početku će ti donijeti puno stresa i nevolje….. Možda bi to mogao biti Leon, razmišljala sam odjednom puna nestrpljenja da ga čim prije ponovo vidim.
– Oprostite, doista mi je žao. Bože, potpuno ste mokri – ispričala sam se ugledavši njegovo potpuno promočeno odijelo kad sam mu se napokon pridružila na klupi ispred zgrade.
– Ne brinite za mene. Sve je u redu, premda…. – prilično sam se iznenadila kada je Leon prasnuo u smijeh. – Moram priznati da još nikad nisam doživio ništa slično. Ali ništa zato. Za sve postoji prvi put, zar ne? Koliko mogu primijetiti, vaša baka je vrlo kreativna i poduzetna starica. Ne sumnjam da joj je i unuka takva – prodorno me pogledao na što mi je srce poskočilo od uzbuđenja. – Naime, došao sam vam reći kako sam do daljnjeg ipak uspio odgoditi ovršni postupak. Razgovarao sam s direktorom banke… Uglavnom, uspio sam ga uvjeriti i spreman vam je dati još malo vremena – rekao je smiješeći se. Trenutačno sam osjetila kako mi sa srca pada golem teret.
– Oh, hvala vam, doista. Vratit ću sve do posljednjeg novčića, evo, uspjela sam pronaći i posao. Danas mi je prvi radni dan – nesuvislo sam petljala a tada ponovo protrnula.
– Moj Bože, koliko je sati? Potpuno sam zaboravila da u jedan moram biti na poslu – panično sam rekla poskočivši s klupe.
– Mislim da nam je do jedan sat preostalo još sasvim dovoljno vremena za jedno piće. Potom te ako to želiš ja mogu odvesti na posao – ležerno je rekao a ja sam pomislila kako ne čujem dobro. Zar je moguće da bi muškarca kao što je Leon ikada mogla zanimati djevojka poput mene?
– Ovaj.. ne bih vas željela zadržavati… – petljala sam zarumenjevši se poput semafora.
– Ne zadržavaš me. Jako si slatka i iskreno, volio bih te bolje upoznati. Nadam se da baka neće imati ništa protiv – našalio se. Premda mi je u glavi bubnjalo od uzbuđenja po prvi put u životu počela sam vjerovati kako u bakinim proročanstvima možda i ima neke istine…
Нема коментара:
Постави коментар