Živi život koji prezirem

I opet je Davorka bila ljuta jer ju je Dnanijela po ne znam koji put izigrala. Dovela ju je pred gotov čin, tako da je morala nazivati muža i priopćiti mu tu prilično neugodnu vijest da danas popodne neće moći boraviti u stanu. On je, naravno, poludio, na kraju ipak pristao, jer drugog izbora nije ni imao. Znala je da to neće proći samo tako, jer će Božo i dalje danima gunđati, nezadovoljan što mora udovoljavati drugima, tako da sebe dovodi u situaciju beskućnika na par sati. Danijela se nije time opterećivala, a zbog toga je Davorka bila vrlo ljuta, jer je osjećala da je prijateljica sad prešla sve granice. Premda je živjela sama, u svom, komfornom stanu, oslanjala se na Davorkinu pomoć i svaki čas je molila za usluge. Usluga se sastojala u tome da se Davorka i cijela obitelj “iseli” na nekoliko sati iz stana, kako bi Davorka mogla doći kod njih sa svojim ljubavnikom i izigravati da je taj prostor njen. Davorki ni dan-danas nije jasno kako se uopće našla u tako glupoj situaciji, ali svaki put kad bi to morala organizirati, obećala si je “nikad više”, jer je takvo maltretiranje van svake pameti. Sin Filip ni ne zna o čemu se radi, srećom, stalno je na fakultetu, pa nije povezao, a muž je već na rubu da ih obje izbaci iz stana:

– Znaš što, još jednom mi reci da moram u kino da bi tvoja sponzoruša imala reprezentativan stan za pokazivanje, rastajem se! Imam osjećaj da ću se rastati i od nje, koliko nam je ušla u život – bjesnio je, nastavljajući:

– Jesi li ti uopće svjesna koliko si glupa što to dozvoljavaš?! Pa ta amoralna prikaza i od tebe radi sudionika u prljavoj raboti, a zbog čega? Iz njenog čistog hira! Da je kruha gladna, shvatio bih, da mora prehraniti djecu, razumio bih, ali ona se vucara s nekakvim ostarjelim likovima radi svoje komocije, radi nove torbice od krokodilske kože? – nabrajao je Božidar sve čega je i Davorka bila svjesna.

Tog dana je nešto u njoj puklo. Vani je fijukao vjetar, studeni se već dobrano potrošio na kalendaru, a u zraku se počela osjećati zima i snijeg. Po takvom vremenu najugodnije je, nakon posla i drugih nužnih, a obavljenih poslova biti kod kuće u toplom, dragom kutku. Davorka bi to iskreno željela, ali ovo popodne joj nije suđeno zato jer je obećala da će “posljednji put” učiniti uslugu Danijeli i s Božidarom se “evakuirati” iz stana. Prije toga mora pospremiti sve svoje stvari u neke skrivene pretince, da ne bude na prvi pogled uočljivo da tu živi obitelj, a ne jedna ženska osoba. Nakon svega mora još prebrisati prašinu, osvježiti keramiku … trebat će joj dva sata za sve to, dva dragocjena sata. Bila je ljuta na sebe, Danijelu i cijeli svijet, ali nije mogla ništa učiniti: sad je obećala i nema natrag!

Noge su joj klecale od umora, oči pospano zatvarale, sporo je koračala prema obližnjoj trgovini jer joj je ponestalo osvježivača zraka.

I sama je kriva zbog svoje pretjerane, pomalo neurotične preciznosti i pedantnosti koja ju je tjerala da ostavi stan besprijekorno čist, pa makar to bilo i protiv njene volje. Sad kad je već tako, kad se već “uvalila” u problem, neka bude, ali ubuduće mora nešto ozbiljno riješiti sa svojom prijateljicom koja joj samo stvara probleme u životu.

– Baš me zanima bi li ona zbog mene učinila isto? – mislila je revoltirano, unaprijed znajući odgovor.

Danijeli se jako sviđao njihov stan jer je “imao dušu”, kako je to ona voljela reći. Nije ni čudo, jer su ga stvarale generacije, dograđivale i ugrađivale u njega dio sebe, a svaka sljedeća je posao samo nastavljala, obnavljajući ono što je dotrajalo, ali ne mijenjajući ni raspored ni izgled stana. Svatko tko bi u njega ušao, osjetio bi pozitivne vibracije, to se nije dalo osporiti, pa je to zapravo veliki kompliment, jer prostrani stanovi često znaju djelovati hladno, upravo zbog te svoje prostranosti. Davorka je uspjela malim detaljima od stana učiniti toplo gnijezdo za svoju obitelj, a dok je to stvarala, nije joj padalo na pamet da će jednog dana netko drugi taj prostor pokazivati kao svoj dom.

Kad joj je Danijela prvi put došla s tom idejom, nije mogla vjerovati svojim ušima: – Čuj, stara, ne mogu čovjeka takvog formata pozvati u svoj stan, pa to je kolibica, više će me cijeniti ako vidi mene u kontekstu vašeg stana – objašnjavala je, a Davorka je bila toliko iznenađena da se nije uspjela ni snaći i nešto pametno reći. Uostalom, što reći na tako suludu ideju? “Čuj, odi se liječiti…” – to bi bio jedini pravi, normalan odgovor, a to nije izrekla, pa je svako daljnje natezanje padalo u vodu. Njezinu šutnju i iznenađenje ona je shvatila kao pristanak, Davorka se nije ni snašla, a već je dogovarala detalje cijele “operacije”. Naravno, protiv svoje volje.

Filip je još bio mali kad ju je prvi put zamolila za tu uslugu, pa nije mogla šetati s njim po svakakvom vremenu, tako da su boravili u Danijelinom stanu.

Njezin stan je bio u novogradnji, po Davorkinom mišljenju bio je sasvim pristojan, možda ne toliko reprezentativan poput njihovog, ali u svakom slučaju pristojan. Osim toga, od nekog očekivati razumijevanje za takav cirkus stvarno je previše, baš svašta!

Mislila je tako Davorka, ali je sve te godine poslušno izlazila iz stana kad bi je Danijela u prosjeku svaka tri mjeseca zamolila sličnu stvar.

Kad ju je jednom prilikom pitala kako uspije tako lagati svojim partnerima i što s tim dobiva, kad će ih jednog dana ionako uvesti u svoj pravi stan, Danijela je lakonski odgovorila.

– Neki od njih se u mom životu ne zadrže duže od dva mjeseca, a za to vrijeme ih vodim po restoranima na njihov račun. Kad vide tvoj stan zaključe, a to je ono što ja želim, da sam žena s visokim standardom i još boljim porijeklom, pa se onda trude impresionirati me i voditi po luksuznim mjestima, a ne u nekakvim “pajzlima”. Jedini način da to postignem je tvoj stan, jer ja mogu biti ne znam kako otmjena i sposobna, sve je to ništa ako ne vide da tako i živim – rekla je tako uvjerljivo, da se Davorki to čak učinilo na trenutak i logičnim.

Pri spomenu na vlastitu otmjenost Davorki se zamalo oteo vidljiv, podrugljiv osmijeh, jer je znala Danijelino porijeklo, koje je bilo sve samo ne otmjeno. Valjda je zbog toga i toliko patila za njim, zato što joj je majka bila siromašna žena, koja je prala tuđe podove da bi prehranila Danijelu za čijeg se oca nikad nije udala. Kao mlada došla je sa sela u grad, zaposlila se kao sluškinja u jednoj “gospodskoj” kući, bila je zgodna i naivna, pa se zaljubila u gazdu koji ju je ubrzo iskoristio. Kad je zatrudnjela, dobila je otkaz, umjesto ispunjenja obećanja o tome kako će se rastati od svoje žene koju ne voli i s kojom se svakodnevno svađao. Ona je čula te svađe, pa je povjerovala u sve, na sluteći da je gazda prevarant koji je i njenu gazdaricu “obrlatio” oženivši se za nju samo zbog bogatstva, a u duši je bio i ostao ološ i ženskar. Kad se našla na ulici s malim djetetom, zamalo se smrznula, pa su je takvu pokupili jedni dobri, skromni ljudi iz susjedstva i pomogli dok se ne snađe. Ostala je kod njih, pomažući im u kućanstvu, jer su bili već stari i bolesni, a oni su joj zauzvrat davali hranu i pomogli oko Danijele. Danijela ih se sjeća kao bake i djeda, koje nikad nije upoznala jer se majka sramila pokazati je dok su oni živi. Kad su njihovi dobročinitelji umrli, jedno za drugim u roku od tri mjeseca, Danijela i majka su naslijedile kućicu, zato jer nisu imali djece, a Danijela im se uvukla pod kožu kao da je njihova. Majka je nastavila pospremati po kućama i dalje, samo kako bi Danijela sve imala i završila što bolje škole.

Ona se, kako je rasla, sve više pretvarala u egocentrično, sebično stvorenje, koje je naviklo na okrutnost života, pa je u svim situacijama “udarala prva”. To je bio čisto obrambeni stav, ali teško se otvarala prema ljudima i bila iskrena, zato jer ni u koga nije imala povjerenja. Davorka ju je razumjela i bilo joj je silno žao zbog njezine sudbine, zato što sigurno nije lako odrasti bez oca koji te ne želi vidjeti i bez bake i djeda koji bi najradije da ni ne postojiš.

Otkad su se upoznale u osnovnoj školi, Davorka je uvijek imala razumijevanja za Danijelino ponašanje, zato jer je bila jedna od rijetkih ljudi koji su znali njezinu pravu, životnu priču.

Za nju je takvu uvijek nalazila opravdanje, bez obzira na to što učinila, a takav njihov odnos mnogi iz okoline, s kojima su se družile, nisu mogle razumjeti.

Davorka pak je znala svoju prijateljicu u dušu, prepoznala je u njoj i kvalitete koji mnogi površnom odnosu nisu mogli vidjeti. U nekoliko situacija je Danijela pomogla kad joj nitko nije htio pomoći, a Davorka to nije mogla ni htjela zaboraviti. Danijela je bila lakomislena, pa čak i površna, ali bi “dala krvi” za nekog koga je zavoljela. Davorki je bila kao jedna vrsta “loše sestre”, sestre s kojom uvijek imaš nekakvih problema i natezanja, ali u suštini ne možeš bez nje. Zbog svega je ona nepokolebljivo branila svoju prijateljicu, pa čak i kad se udala, pa naišla na (opravdano) nerazumijevanje svog muža. Kad mu je ispričala njenu priču, malo je promijenio mišljenje, uz komentar da joj se ipak nije dogodilo nikakvo strašno zlo, te da ne može sad cijeli život živjeti na račun toga. Davorka se nije mogla složiti s njim, jer je smatrala da je on tipično muški bezosjećajan, te da ne može razumjeti tankoćutnu žensku dušu. Na kraju više o tome uopće nisu raspravljali jer se nisu mogli dogovoriti, pa je, da njoj ugodi, bespogovorno izlazio iz stana kad je bilo potrebno, makar je o tome mislio svoje.

No, kako je bio stariji i kako je vrijeme sve više prolazilo, sve manje mu se dalo inkomodirati zbog žene koja, po njegovom mišljenju, nije bila vrijedna takvog truda: – Ne želim ti se miješati u prijateljstva – rekao bi Davorki – ali, ona tebe, pa onda i sve nas, samo iskorištava. Ti si sentimentalna prema vašim zajedničkim godinama u djetinjstvu i mladosti, ali uvjeren sam da se ona ne zamara s tim. Ta bi te “prodala” samo radi svoje sitne koristi, a kamoli da dođe u “stani-pani” situaciju. Danijela misli samo na sebe i ne voli nikoga osim sebe, upamti to – rekao bijesno, ali ipak bi poslušno izašao iz stana.

O svemu je tome razmišljala Davorka, zaključivši nevoljko kako je Božidar ipak bio u pravu. Danijela se mijenjala, a u njoj je živjela slika nje iz mladosti, koje se nikako nije mogla otresti. Ta je slika bila romansirana i idealizirana, to je bilo očito, jer je Danijela sve više pokazivala neke crte i osobine koje Davorka nije prepoznavala.

Druga osoba

Postala je hladnokrvna, bolje rečeno hladna prema svima oko sebe, pa čak i na Davorkinu obitelj. To je primijetila kad je razmišljala o odnosu prema Filipu, sinu, kako je tvrdila, njezine najbolje prijateljice. Kad bi se razbolio, znala je dotrčati do Davorke i pitati je kako mu je, te treba li joj kakva pomoć. To je nekoliko puta napravila dok je Filip bio mali, Davorka to nije iskoristila i nešto tražila, ali joj je bilo drago čuti i znati da može od nje očekivati pomoć. Bila je sretna što ima vjernu prijateljicu, jer sama osim nje zapravo nije imala nikoga.

Društvo s fakulteta se raspalo, svatko je otišao za nekim svojim poslom i u potragu za boljim životom, a ta prijateljstva s tuluma i proslava blagdana dovoljno su krhka da se raspadnu u novoj fazi života. Davorka je toliko morala učiti da je jedva stigla upoznati Božidara i ući s njim u vezu, a kamoli da upoznaje druge, nove ljude, tako da joj je preostao jedino uzak krug ljudi još iz srednje i osnovne škole. Možda bi stvorila nova poznanstva na poslu, ali je od prvog dana radila kod kuće, što joj je bilo isplativije i praktično zbog Filipa kojem je mogla posvetiti svoje vrijeme i organizirati se kako joj je odgovaralo. To je bio rad u samoći vlastitog doma, pa nije proširila krugove, kako bi bilo za očekivati od nekog tko ima njezino zvanje i zanimanje. S klijentima je uglavnom komunicirala telefonom i putem faksa, tako da su to sve bili površni kontakti i isto takva poznanstva. Za dublje prijateljstvo treba i vremena, a njega nije imala, jer je stalno bila u strci, rastrgana između posla, kuhanja i djeteta. U takvoj situaciji najjednostavnije i najugodnije joj je bilo družiti se s Danijelom, za koju je znala kako “diše”, jedna drugu su znale u dušu, tako da je bilo dovoljno da se pogledaju i znaju na čemu su.

Barem je Davorka tako mislila.

Ali, izgleda da se Danijela ipak mijenjala i – promijenila!
Malo po malo, postajala je nekako proračunata, više i drastičnije nego prije, postala je druga osoba. Davorka je to primjećivala po sitnim detaljima kad joj je prijateljica pričala o svom odnosu s drugim ljudima. Sve je počela planirati, mjeriti, ništa nije bilo spontano, a možda čak ni iskreno. Mislila je da je to prolazna faza, jer ljudi oko nje su se udavali, ženili, a Danijela nije uspjela naći srodnu dušu koja bi je prihvatila i voljela. To je mislila Davorka, a nikad joj nije palo na pamet do današnjeg dana da Danijela to možda nije ni željela! Davorki se činilo da čezne za obitelji gledajući nju i njezine, a danas joj se čini da je možda mislila kako je sve to gnjavaža. Dok je Davorka mijenjala pelene, Danijela se zabavljala s trenutnim ljubavnikom na Maldivima …

– I kome je bilo bolje?- upitala se retorički, znajući odgovor.

Njoj, požrtvovnoj majci i supruzi, ili Danijeli koja je putovala naokolo, uživajući u svakom danu?

– Ja sam je mjerila svojim mjerilima, a ona nije kao ja, ona ne čezne za dječjim plačem jer ju to čini tjeskobnom, kako mi je znala reći. Prema tome, ona je odabrala život kakav želi, a ja živim onako kako mi drugi i okolnosti organiziraju. – pomislila je Davorka, svjesna da je godinama sažalijevala svoju prijateljicu, a da za to vjerojatno nije imala baš nikakvog razloga.

Za to je vrijeme prijateljica zaboravljala rođendane njene i njenog muža, a njih dvoje su svake godine od Danijelinog stvarali praznik. Da se ne bi osjetila usamljenom i tužnom, organizirali su joj dočeke iznenađenja, torte iznenađenja i slične stvari.

Zapravo su njen život mjerili svojim kriterijima, a Danijela zapravo uopće nije izgledala tužno, depresivno, pa čak ni umorno. Kad bolje razmisli, Davorka je morala priznati da je njena prijateljica uvijek zračila optimizmom i zadovoljstvom. Imala je neku unutarnju energiju kojom se napajala, a danas se Davorki učinilo da ju je crpila od drugih ljudi.

– Ovakvih poput mene – pomislila je, prisjećajući se dana kad je Danijela mijenjala muškarce svakih tjedan dana. Mislila je da je promiskuitetno ponašanje prijateljice zapravo traženje ljubavi, a danas joj se čini da je to bilo traženje užitka. U tim traženjima, ona je apsolutno uspijevala, muškarci su bili ludi za njom, vukla ih je za nos, a oni bi je obožavali i tražili način da joj ugode. Za to se vrijeme Davorka “natezala” s Božidarom oko svakodnevnih stvari, tražeći načina da se baš oko svake sitnice ne posvađaju, umorni i razdražljivi zbog brige oko djeteta.

Voli samo sebe

Opuštena i svježa, Danijela bi im dolazila u posjet, obično s kilogramom naranči, a Davorka bi je obavezno zamolila da ostane i na ručku, kad je već navratila. Naravno, to nikad nije odbila, pa bi ostala do dugo u noć, dok je Davorka bila sve živčanija, jer je beba plakala, jer je beba bila pospana … a Danijela je “baš nešto važno” morala ispričati.

Nije to pripisivala njenoj sebičnosti ili neuljudnosti, jer su bile prijateljice, pa je prirodno jadati joj se kad si u nevolji.

Kad su bili blagdani, obavezno im je bila u gostima, ali nikad sa svojim partnerima, radi diskrecije i radi poznatog manevra sa stanom. No, kad je imala nešto bolje, nije se javljala, tako da je Davorka često bila skroz zabrinuta što se s njom događa. Nazvala bi je, ponekad sa strepnjom, a Danijela bi joj vedro referirala:

– Bila sam na skijanju, oprosti što vam nisam čestitala novu godinu, otputovali smo odmah nakon posla – počela bi se opravdavati, a Davorka joj to ionako ne bi uzela za zlo.
Navikla se na svašta od nje.

Jednom prilikom ju je u ponoć morala voziti do susjednog mjesta jer je Danijela hitno morala uživo razgovarati s Tonijem, njezinom velikom ljubavi. Toni je bio šarmantan probisvijet za kojim je Danijela bila luda, a on ju je uglavnom vukao za nos. To je bila jedina muška osoba zbog koje je ona istinski patila, a kako je ljubav trajala nekoliko godina, Davorka je sve to uredno morala proživljavati s njom. Koliko puta je Božidar čuvao Filipa, jer je morala hitno otići do nje, kada je odlučila da život nema smisla, pa će ga prekinuti. Naravno, dočekala ju je u svom stanu u novogradnji, mrtva pijana, bauljajući od sobe do kupaonice. Davorka joj je do jutra pravilo društvo, usput joj kuhajući čaj i sprečavajući je u naumu da “prereže žile”. Danas je Davorki jasno da Danijela previše sebe voli da bi si učinila nešto nažao, ali tada joj je bila vrlo uvjerljiva.

Nakon konačnog razlaza s Tonijem koji je na kraju završio s nekom prelijepom Brazilkom, što je Danijeli slomilo srce, postala je nova osoba.

Prema muškarcima je postala hladna, ali ih je koristila gdje je stigla.

Zahvaljujući jednom, starijem od nje tridesetak godina (bez pretjerivanja), završila je fakultet koji je upisala petnaest godina prije toga, naravno, bez uspjeha.

Zahvaljujući drugom, došla je do povoljnog kredita i kupila prekrasan apartman u Vodicama, koji joj je uglavnom služio za zabave s prijateljima.

– Nekretnina je najbolji ulog u starost, a kad je Vinko to već htio platiti … – dala je do znanja Davorki da novac nije uštedjela, otkidajući si od usta.

Odijevala se vrhunski, sva dostupna tehnologija na tržištu bila je njena. Vozila je terenac, skup kao omanji stan. Sve su joj to omogućili muškarci koji su bili njeni “prijatelji”, “kolege s posla”, “dragi poznanici” … Zajedničko im je bilo to što su imali obitelji i žene koje nisu ni slutile na što i na koga njihovi muževi troše novac.

Oni baš to žele

Ponekad je Davorka pomislila kako bi napustila svog Božidara da mu ikad nešto slično padne na pamet. Nije mogla vjerovati da žene ne povežu kako njihovi svakog petka, naprimjer, negdje odlaze. Danijela joj je pričala kako godinama prima u goste jednog gospodina s kojim je samo radi seksa.

Danas Davorka zna da je, osim seksa, tu bilo i novaca, ali nikad nije direktno pitala prijateljicu kakav je to aranžman i čime se ona zapravo bavi.

Pretjerano bi bilo reći da se bavila prostitucijom, ali da je spajala ugodno s korisnim, nije više bilo dileme. Njen izbor muškaraca govorio je tome u prilog, jer su, kao igrom slučaja, baš svi bili imućni. Lako ih je zavodila, jer je bila privlačna i njegovana, a kad su prihvatili mamac, dalje je sve bila rutina. Uvijek je imala sličnu shemu: malo su izlazili, pa bi im ona spremila finu večeru (u Davorkinom stanu), nakon čega bi veza ušla u ozbiljniju fazu, pa bi počeli putovati svijetom. Destinacije je, naravno, birala Danijela koja je imala čitav popis luksuznih i skupih hotela širom svijeta.

Ponekad bi je znala pitati kakav to život živi, nije li to previše materijalistički pristup muškarcima, a Danijela joj je odgovorila bez imalo razmišljanja:

– Upamti, oni to zapravo žele! Oni ne traže dobru ženicu koja će biti skromna i peglati im košulje, to imaju kod kuće! Od mene očekuju pomalo drolju, ali još više otmjenu damu koja će ih zavoditi dok oni na nju troše novac. Ja se ne prodajem, jer sam slobodna i materijalno neovisna, ali biram isključivo muškarce koji mi mogu nešto pružiti. Koja je razlika između mene i neke žene koja očekuje da je muž uzdržava zato jer mu svaki dan kuha ručak? – pitala je, nimalo pogođena.

– Život je kupi-prodaj odnos, vjeruj mi, a to što mi to omotamo u šarenu ambalažu ljubavi za vječni život da bi nam izgledalo privlačnije, to je samo prijevara. Meni svaki muškarac dosadi nakon tri mjeseca, ti zaista misliš da je s njima drugačije? – upitala je Davorku, kao da je provocira. Tog je časa prekinula razgovor, ali to je pitanje dobro upamtila. Nešto slično se i sama pitala u trenucima kad bi se posvađala s Božidarom.

– Koja je tajna ljubavi? Kako održati interes druge strane, kako sebe samog prisiliti da budeš zaljubljen i da ostaneš s osobom cijeli život. Jer, sve ostalo je komplikacija i to nepotrebna. Možeš pronaći novu osobu s kojom ćeš dijeliti istu iluziju ljubavi, za koju misliš da će ti cijeli život biti odana (i ti njoj), a onda ti jednostavno – dosadi.

Ništa ne oduzimam

Ubrzo je Davorka došla do trgovine, a u njoj je bujalo sve više pitanja. Kakva je ta njezina prijateljica Danijela? Je li ona možda pametnija od nje? Posvetila se samo sebi i svojim potrebama i pri tome je nitko drugi ne zanima, učinit će sve da provede svoju volju. Osjećala je da takav stil života nije za nju, ali na momente joj se znalo učiniti da joj uopće nije bilo tako loše. Ali, ti trenuci su zaista bili samo trenuci slabosti, kad je Davorka bila umorna i iscijeđena od bračnog života u kojem je ponestalo lijepih trenutaka, a bilo je sve više udaljavanja i svađa. Nije mislila da je Božidar ne voli, ali kao da se prestao truditi oko nje. Pa i ovo s Danijelom je jedan dokaz da mu je zapravo svejedno što će misliti o njemu, hoće li se ljutiti zato što se ne želi žrtvovati zbog njezine prijateljice.

Imala je osjećaj da ih obje prezire, a do jučer se i ona slagala s njim u osudi Danijelinog stila života.

I sada misli da je sebična, prezire njezin nemoral i to što se skriva, radeći nešto što nije u redu. Međutim, postala je svjesna da ona sebi ugađa, za razliku od nje koja se uglavnom trudi ugoditi drugima, a oni to ne znaju ni cijeniti.

Sve je podredila sebi njezina prijateljica i zato puca od zdravlja, dok je Davorka svako malo bila kod liječnika. Već je i njoj to bilo iritantno, a liječnica bi samo slijegala ramenima:

– Pao vam je imunitet, ojačajte ga, odmarajte se, izbjegavajte stres – nabrajala je sve što bi trebala napraviti.

Trebala bi se i naspavati, a to je planirala ovo popodne, sve dok je Danijela nije nazvala i zamolila da ode od kuće. Doslovno. Nadala se da će joj se planovi ipak izjaloviti jer nije bilo sigurno da će joj trebati stan, ali za svaki slučaj …

Napeto je Davorka gledala u telefon punih sat vremena, nadala se da će prijateljica nazvati i reći da je susret otpao, da neće doći kod njih. Napeto je osluškivala tjeskobnu tišinu stana, ali telefon je urotnički šutio. Priželjkivala je da je nazove, vjerovala da će je prizvati svojim mislima.

Nažalost ništa. Ako se ne javi, dogovor vrijedi – bila je njihova šifra.

Znači, dogovor je vrijedio. I zbog toga je poslušno krenula prema trgovini da pripremi stan za “goste”. Sama sebi nije mogla vjerovati da to radi i da si to dozvoljava više od deset godina. Uvijek je mislila: Još ovaj put, pa ovaj … dok je povezala o čemu se radi, prošle su godine.

Ponekad je to doživljavala kao malu avanturu, kao neki izlet. Otišla bi s Filipom u njezin stan, pa bi joj pojeli sve slatko što je imala u stanu.

Njezin je stan bio moderno uređen, prava novogradnja, pa bi Filip uživao tipkajući po mnogobrojnim dugmetima u kuhinji, nije se uzbuđivala zbog toga što je ponekad nešto i pokvario.

– Mala odmazda – pomislila bi, kad stroj za pranje suđa ne bi radio nakon njihovog boravka. Nekoliko puta je s Božidarom vodila ljubav u njezinom stanu. Filip je bio na dječjem rođendanu, Danijela u njihovom stanu, a njih dvoje konačno zajedno, konačno sami. Danima se ne bi ni vidjeli, a kad bi navečer legla, muž bi često još bio na poslu. Krevet je bio hladan i prazan, ponekad je poželjela da legnu zajedno. Nedostajali su joj Božini poljupci, nježni pogledi i dodiri. Tješila se uvijek da će i te faze proći, pa da će jednom opet imati dovoljno vremena jedno za drugo. Zbog toga su ugrabili priliku koja im se ukazala zbog Danijeline uzurpacije njihovog stana. Danijela uopće nije bila osjetljiva, uostalom nakon njihovog posjeta obavezno bi pozvala ženu koja joj je čistila stan da sve uredi.

Njoj je sve bilo taka jednostavno, a tako nemoralno. Sasvim je preokrenula životne vrijednosti i životna pravila u svoju korist. Nije imala ni malo grižnje savjesti zbog povremene, ali dugotrajne veze s oženjenim čovjekom, ocem troje djece.

– Pa, ne oduzimam im ja ništa. On se sviđa meni, kao i njegovoj ženi, a ja se sviđam njemu. U čemu je problem? Ne mislim se za njega udavati, ne mislim djeci oduzeti oca i unesrećiti ih, ne pada mi na pamet objasnila je jednom prilikom, dodajući da bi u vezi samo s jednim čovjekom prije svega sebe unesrećila.

Nikad Davorka nije mogla shvatiti kako može tako racionalno organizirati svoj život i kako joj se ne dogodi da za nekim od tih muškaraca sasvim ne izgubi glavu. Ali, to se nije događalo, a Danijela je bila sve bogatija, jer bi svaki prekid i svaki rastanak nakon veze, značio sljedeću, još bogatiju žrtvu.

Što je najbolje, sa svakim od svojih bivših ostajala je u dobrim odnosima, jer im je uspijevala podvaliti priču o tome kako je njihovu vezu morala prekinuti zbog nekih “viših ciljeva”. Mogla se svakom od njih obratiti za bilo kakvu uslugu, to joj je nenamjerno demonstrirala u nekoliko navrata, a Davorka je ostala zabezeknuta njihovom susretljivošću.

– Moram je zamoliti da mi taj njezin novi ljubavnik pomogne upisati Filipa na četvrtu godinu – pomislila je Davorka, sjetivši se da je dotični profesor na fakultetu. Filip se silno trudio, ali je ipak pao jedan ključni ispit zbog previše strogih kriterija profesorice. Studenti su se žalili, profesoricu su naglo umirovili, što znači da su na fakultetu bili svjesni greške, ali bio bi red da su studentima dali još jednu priliku za polaganje. Nažalost nisu, pa Filip mora ponavljati godinu, što mu je jako teško palo.

Razmišljala je o tome kako je žalosno da ona koja živi uredno i normalno nema koga zamoliti za uslugu, dok ovakvi poput Danijele mogu obići svijet samo dok posjete poznanike.

Gadio joj se njen način života, ali je bila bolno svjesna činjenice da danas mnogi tako žive i na neki način se prostituiraju. Odlučila je s Božom popodne provesti u kinu, zaklevši se sebi da je to zadnji put. Nije više bila spremna sudjelovati u laži i nemoralu, na koji ju je na neki način prisilila Danijela.

To nije bio njen život, to naprosto nije u redu i njen pristanak je sve ove godine značio da odobrava takav način života. Sljedeći put će joj pokazati da to nije istina. Stisnula je kino-ulaznicu i odlučno ušla u zatamnjenu dvoranu …