Najomraženija žena postala mi je supruga

Danijela je sjedila ispred televizijskog ekrana i kao i svakoga dana u isto vrijeme gledala sapunicu koja je bila na programu. Djeca, svatko iz svoje sobe, postavljala su joj pitanja kada će napokon dobiti večeru. Nije im odgovarala. Sjedila je kao ukopana potpuno u zanosu zbog onoga što je gledala ispred sebe. Po tko zna koji puta pitao sam se gdje mi je bila pamet kad sam se njome oženio i zašto nisam slušao riječi svoje majke i njezinih prijateljica. Dok sam završavao večeru kako nam djeca ne bi gladovala, u mislima sam donio odluku s kojom sam se već neko vrijeme borio. Kad sam večeru servirao na stol, pozvao sam djecu, poslužio im taj zadnji obrok u danu, pospremio ih u krevet, a potom se vratio natrag u dnevni boravak.

Danijela je i dalje jednako sjedila na istom mjestu. Izgledala je poput voštane figure. Gadila mi se. Više je čak nisam mogao ni pogledati bez onog odvratnog osjećaja. Znao sam, moram poduzeti nešto ako ne želim da mi život i dalje uzaludno prolazi u nadi kako će se promijeniti, kako ćemo napokon postati sretni.

– Želim razvod braka – rekao sam kratko i jasno bez ikakvog uvoda. Ničim nije pokazala da me je čula. Istu sam rečenicu ponavljao barem desetak puta sve dok napokon nije shvatila kako sada neću odustati.

– Ja ne želim. Kad smo se vjenčali, obećali smo jedno drugome vjernost i ljubav u dobru i zlu – odvratila je.

– Zadnja si osoba na svijetu koja može govoriti o obećanjima. Sva tvoja obećanja bila su lažna. Nisi se nijednog držala. Vjerovao sam i nadao se, promijenit ćeš se, no ti se mijenjaš samo na lošije. Dosta mi je. Prisjeo mi je suživot s tobom. Više se ne želim patiti, ne želim s gađenjem gledati tvoje lice. Oboje smo svjesni da ovakav život dalje nema smisla. Ti nisi u stanju voljeti nikoga osim same sebe. Djeca i ja smo ti teret. To što se ne brineš o meni je jedna stvar, ali što ne vodiš računa o njima potpuna druga. Više to neću dopustiti. Iselit ćeš se iz ove kuće i to do kraja tjedna. Ne želim te više ovdje gledati. Sutra ću podnijeti zahtjev za razvod braka i nemoj očekivati da ću ti na bilo koji način izaći u susret. Nikada i ničim to nisi zaslužila. Idi i traži svoju radost u sapunicama ili gdje god želiš, samo nas ostavi na miru – istresao sam se.

– Nećeš se ti meni prijetiti. Poduzet ću sve što je u mojoj moći da sve ostane po starom – bezobrazno je odgovorila. Gledao sam je, naprosto ne shvaćajući kako ima obraza tako se ponašati. Deset godina koliko smo u braku ničime nije doprinijela. I, ne govorim samo s materijalne strane. Nikada mi nije bila podrška kao žena muškarcu, nikada nije brinula o kućanstvu, nikada se starala o našoj predivnoj dječici.

– Vlasnik sam ove kuće i tako kako sam te u nju primio, tako ću te iz nje i istjerati. Nemoj se više igrati sa mnom. Bilo je dosta. Puna mi je kapa tvojih bolesnih igrica. Imaš rok do kraja tjedna kako bi pokupila svoje krpice i nestala. Ne učiniš li tako, otići ćeš odavde silom – iskreno sam iznio svoj stav. Nikada nisam bio nasilan prema njoj, ni ikome drugom, niti sam istog bio pobornik. Nisam se planirao s njom svađati, ni tući, ali fizički sam bio snažniji od nje i u tim trenucima bio sam odlučan, bude li potrebe, doslovno je izbaciti na ulicu. Nisam mogao dopustiti da djeci i dalje bude primjer od kojeg se svakom normalnom diže kosa na glavi. Od nje nisu mogli naučiti ništa dobro, a to da postanu neodgojeni trutovi koji će po cijele dane buljiti u televizijski ekran nikako nisam mogao, ni želio dopustiti. Za svoju djecu želio sam samo najbolje, a Danijela to nikada nije bila. Godinama sam bio slijep, ali došlo je vrijeme kad sam napokon otvorio oči.

Danijela – prava rospija

– Nećeš me izbaciti kao vrećicu sa smećem – bilo je očito da želi započeti dugu i mučnu raspravu.

– Rekao sam ti svoje, a ti jako dobro znaš da sam čovjek od riječi. Neću se prepirati, samo ću djelovati – odgovorio sam joj, a potom otišao u sobu kod naše najmlade kćeri. Ondje sam, na podu i luftmadracu, spavao već mjesecima. Uvijek bih ulazio u sobu kada bi ona već zaspala, a ustajao sam prije nje i tako nisam njoj, ali ni starijoj djeci morao objašnjavati zašto više ne spavam s njihovom majkom u istoj sobi. U razmišljanju o tome što me čeka u budućnosti, usnuo sam i sanjao prekrasan san. Pored mene više nije bila rospija Danijela nego divna žena puna razumijavanja za situaciju u kojoj se nalazim, za sve moje brige i probleme. Dok sam jastuk za ljetne morske radosti pospremao ispod kreveta najmlađe kćeri, nastavio sam razmišljati o tom snu. Nakon tolikih godina po prvi puta sam pomislio kako bih volio kada bih uistinu pronašao ženu poput te iz sna. Trebao sam nečiju toplu ruku na obrazu, nečije poljupce, bliskost, nekoga tko bi mi vratio vjeru u ljubav, tko bi me hrabrio i davao snagu kad klonem, tko bi me podigao s dna.

Jutro je bilo sivo, kišno, a pogled kroz prozor nije nimalo ohrabrivao. Prihvatio sam se pravljenja palačinki djeci za doručak. Možda to baš i nije najzdraviji obrok, ali sve troje djece iznimno su ih voljela.

Danijela je ušla kad sam ih ispekao svega nekoliko, posegnula za jednom, a potom dohvatila pekmez i stala ga razmazivati preko palačinke. Kad je to završila, smotala ju je, jela i pitala me što čekam s kavom.

– Nisam znao da ćeš se rano ustati. Ti obično ustaješ nakon što djeca odu u vrtić i školu, a još nisam stigao dotle da sebi ugodim i skuham kavu – odvratio sam joj i posegnuo za džezvom. Nasmijala se.

– Razmislila sam o svemu što si sinoć rekao. U neku ruku imaš pravo. Djeca i ti me ionako samo živcirate, a ti mi ne možeš pružiti život o kakvom sam sanjala. Daj mi pedeset tisuća eura i riješit ćeš me se.

To pitanje toliko me šokiralo da mi je iz ruku ispala džezva koju sam upravo napunio vodom. Sve se rasulo po kuhinjskim pločicama i mojim nogama i dok sam ja užasnut gledao u pod, ona se cerekala iz sveg glasa.

– Ovaj primjer samo je jedan od dokaza koliko si smotan kao domaćica – doslovno je grcala od smijeha.

U tome trenutku nešto u meni kao da je prepuknulo. Zaboravio sam na obzir, zaboravio na prolivenu vodu. Prišao sam joj, istrgnuo joj palačinku iz ruku, snažno je dograbio i onako u frotirskoj pidžami i papučama doslovno je vukao kroz cijelu kuću sve do vrata. Otvorio sam ih, izgurao je van, a potom isto učinio kroz dvorište. Kad smo se našli na ulici, ispustio sam je iz ruku. Povraćalo mi se od nje i njezine blizine.

Tata, više nisam tako mala

– Tu ti je mjesto, a što se mene tiče ovdje zauvijek i možeš ostati. Kod tvoje majke ću ostaviti tvoje krpice – izderao sam se iz sveg glasa i zalupio kapijska vrata. Ušao sam u kuću, uzeo ključ, vratio se van i zaključao ih. Nije me bilo briga što je loše vrijeme, što će se takva smrznuti i smočiti, što se može razboljeti. Ona je bila ta koja je od djece i od mene stvorila bolesnike. Zbog nje smo izgubili svaki smisao za humor, zbog nje je nestao spokoj i radost iz naših života, zbog nje smo se svi zaboravili smijati, a suze su postale dio svakidašnjice. Uništila nas je svojim vječitim neraspoloženjem, učestalim mrgudanjem zbog svega, lijenošću, nemarnošću, nezainteresiranošću, nevoljkošću, netrpeljivošću ikoga od nas.

U kuću sam se i sam vratio mokar, ali ni to me nije smetalo. Bio sam previše uzrujan. Bacio sam pogled na sat, a vrijeme je dalje hodilo svojim redom. Djeca nisu smjela trpjeti zbog našeg odnosa, te sam nastavio peći palačinke. Nekoliko minuta kasnije ustala je naša najmlađa kći Dora. Pozdravila me je i začudila se prolivenoj vodi na podu.

– Tatice, zašto nisi obrisao ovu vodu s pločica? – pitala me i iako su joj bile svega četiri godine, ručicama je posegnula za element ispod sudopera, te dohvatila krpu s kojom sam običavao brisati kada bi se nešto prosulo. Pomislio sam kako je pametnija od svoje majke. Pomilovao sam je rukom po obrazu, poljubio je još jednom, a potom smjestio na stolac, uzeo krpu iz njezinih ručica i obrisao pod. Dora me šutke promatrala.

– Tata, više nisam tako malena. Vidim što se događa iako mi ništa ne govoriš. Znam da uvijek spavaš u mojoj sobi. Zašto se mama i ti više ne volite? – pitala je, a njezine riječi pogodile su me poput groma.

Naprosto nisam znao što bih joj odgovorio. Imala je svega četiri godine i pravo na sretno djetinjstvo uz majku i oca koji se brinu u njoj, a ne ona o nama. Kako li sam se toga trenutka sramio pred očima svoje kćeri. Osjećao sam se manjim od makovog zrna. Dječja iskrenost može toliko duboko dirnuti u srce kao što malo što može. Najprije mi je došlo da joj iskreno nabrojim sve zbog čega ne volim njezinu majku, ali vrlo brzo sam shvatio da blatiti Danijelu u očima njezine djece ne bi bila poštena gesta s moje strane.

– Zlato, ti si još malena. Kad odrasteš, shvatit ćeš da su neke ljubavi prolazne i s vremenom izgube sjaj. Tada je bolje pustiti osobu do koje ti je stalo da pronađe novu sreću. Ti i tvoja sestra i brat ste mi sve na svijetu. Vas je na ovaj svijet donijela vaša majka i zato ću joj zauvijek biti zahvalan. Mama od danas više neće živjeti s nama. Znaš i sama da mama nije bila zadovoljna i sretna u našoj kući. Ona će sada ponovno pokušati pronaći svoju sreću – objasnio sam joj to upravo onako kao što sam vjerovao da je najbolje.

Uskoro su ustali i šestogodišnji sin i devetogodišnja kćer. Njima sam također priopćio novost koju sam rekao Dori. Nijedno od djece nije pustilo ni jednu, jedinu suzu za svojom majkom. Mislim kako to najviše od svega govori kakva je majka Danijela bila. Slično objašnjenje ponudio sam i starijoj djeci i svi su to prihvatili bez pogovora. Kad smo svi zajedno krenuli od kuće, ja na posao, a oni u vrtić i školu, Danijele više nije bilo ispred kuće. Strahovao sam što će se dogoditi u slučaju da bude ondje, pribojavao se drame, ali srećom nije nas čekala ispred kuće. U kojem je trenutku i kamo otišla, nisam znao, mogao sam samo pretpostavijati. Kad sam razvezao djecu, nazvao sam šefa na posao i zamolio slobodan dan. Trebao sam malo samoće, vrijeme u kojem ću posložiti planove za budućnost. Razmišljajući što i kako, spremajući po kući i pripremajući ručak za djecu, vrijeme mi je doslovno proletjelo. Otišao sam po djecu i pomalo se pribojavao kako će reagirati sada kad za stolom ne bude njihove majke. Ničim nisu pokazala da im nedostaje.

Taman kad smo završili s objedom, nazvala me moja majka. Bila je sva izvan sebe od ljutnje i bijesa.

– Borna, jesi li potpuno skrenuo pameću? Što radiš ? Kako si došao na suludu zamisao i izbacio Danijelu iz kuće? Misliš li da si ti u stanju brinuti se o troje maloljetne djece? – vrisnula je na mene čim sam se javio.

– Naravno, u stanju sam. Do sada sam također brinuo o njima, o kući i o svemu. To što ti o tome nisi ništa znala je potpuno druga priča. I odakle sad odjednom da si ti na Danijelinoj strani? Nisi li upravo ti bila ta koja je stalno, i to još od samog početka kada smo se upoznali, govorila protiv nje i činila sve da nas razdvojiš? Nisi li me ti uvjeravala kako je Danijela najodvratnija i najomraženija osoba u našem mjestu? Kako je moguće da si sada upravo ti stala upravo u njezinu obranu? – čudio sam se majčinim riječima.

– Tada si bio sam, mlad, mogao si imati koju si htio. Djevojke su te željele, nabacivale su ti se i mogao si birati. Naravno da sam bila protiv nje, ali to je bilo tada. Ako si zaboravio, ti si bio taj koji ju je izabrao i pred Bogom se zakleo na vječnu ljubav u zdravlju i bolesti, u dobu i zlu, u bogatstvu i siromaštvu – mama je stala ponavljati riječi koje sam večer prije čuo od Danijele. Nikako nisam mogao shvatiti što se s njom događa, zašto se činilo da je iznenada promijenila strane i da joj je draža
Danijelina sreća od sreće njezinih unuka i moje. Nikada nisam imao tajni pred svojim roditeljima, te sam je zamolio za dodatno objašnjenje.

– Djeca trebaju majku uz sebe. Način na koji si je izbacio iz kuće je naprosto sramotan – nastavila je.

– Kako ti znaš sve što se dogodilo? – postavio sam pitanje na koje je odgovor bio više no očigledan.

Dovest ću ti tvoju ženu

– Danijela je jutros sva pokisla, u pidžami i papučama došla k meni. Srami se! Zar se tako ponaša jedan muškarac, jedan kavalir? Otac i ja nikada te tako nismo učili. Tim si me postupkom posramio kao što me nitko i nikada u životu nije posramio. Kako bi tebi bilo da te je netko gotovo golog i bosog po ovom vremenu bacio na ulicu? Jesi li uopće u ijednom trenutku uključio mozak ili si samo postupao obuzet bijesom? Liječnik ju je ovamo došao pregledati. Moli se da ne dobije upalu pluća ili ne navuče neku bolest.

– Mama, slušam te i ne prepoznajem. Istina, nisam se ponio poput kavalira, ali ni ona se nikada nije ponašala poput dame. Najbolje od svih znaš tko je i kakva je ona. Dozlogrdilo mi ju je više gledati i slušati. Više je ne mogu podnijeti. Djeca i ja imamo pravo na spokoj i radost, a ona također ima pravo na sreću. Mi više ne možemo i nećemo živjeti zajedno bez obzira što ti govorila. Uvijek sam cijenio i uvažavao tvoje stavove i mišljenja, ali ovo je život moje djece i moj i nitko se u njega neće uplitati. Ako si me zvala samo da bi me omalovažavala, tada nisi ni trebala zvati. Umoran sam i potišten od svega. Nemam volje još se i s tobom raspravljati. Odavno sam se uvjerio da su sve riječi koje si govorila o Danijeli istinite i napokon sam donio odluku o razvodu. Ni ona, ni ti, ni itko drugi na svijetu neće me od te odluke odgovoriti – jasno sam majci dao do znanja kako ne namjeravam s njom pregovarati o svojim namjerama i budućem životu.

– Doći ću i dovesti ti tvoju ženu. Ti si se njome oženio, a ne ja – rekla je nakon što me saslušala.

– Ne dovodi je! – rekao sam takvim tonom glasa od kojeg joj se zasigurno podigla kosa na glavi, ali naprosto sam znao kako moram tako reagirati jer je majka uistinu bila u stanju vratiti Danijelu kući.

Ostatak dana djeca i ja smo se dogovarali oko obveza koje imamo, planirali iduće dane. Nitko od njih i dalje nije izrazio žaljenje što im majke više nema u kući. Poput mene i oni su odahnuli jer je više nema.

Što je majka učinila s Danijelom, što su se one dogovarale i planirale – nisam znao, niti me isto zanimalo. Potpuno sam se posvetio djeci, obvezama i poslu. Podnio sam zahtjev za raskid braka, strpljivo čekao trenutak kada ću napokon postati slobodan muškarac i potajno sanjao da će i uz mene jednom biti dobra vila.

Nakon posla, kao i mnogih dana prije toga, došao sam po Doru u vrtić. Odgajateljica me blijedo gledala.

– Vaša supruga je oko podneva odvela Doru. Rekla je kako je mora voditi k zubaru – objasnila mi je.

U srcu mi se steglo. Danijela nikada nije nikamo vodila djecu. Uvijek sam o tome brinuo isključivo ja. Dok je ona kod kuće gledala sapunice, izostajao sam s posla kako bih djecu vodio k liječnicima, ali i razvozio na sve obveze koje su imali. To, što je došla po Doru, a da mi se u međuvremenu od kada sam je izbacio iz kuće nije nijednom javila, nije bio nimalo dobar znak. Nisam u vrtiću htio praviti paniku, ali sam gospođi objasnio kako smo Danijela i ja u postupku brakorazvodne parnice, te da više nikada bez mog dopuštenja ne dozvoljava da Danijela odvede Doru sa sobom. Čim sam ponovno sjeo u automobil nazvao sam majku i objasnio što se dogodilo. Rekla je, Danijela je istog dana otišla k svojoj majci i od tada se nisu čule, niti je išta znala o njoj. Nazvao sam punicu. Ni ona nije imala ništa više informacija od moje majke. Rekla je, Danijela je dva dana bila kod nje, a potom je otišla i nije se javila. Nije znala gdje je, ni što namjerava. Bio sam izvan sebe. Nemoćan, otišao sam kući. Dvoje starije djece već me očekivalo. Objasnio sam im što se dogodilo i taman kad sam završavao, oglasilo se zvono na vratima. Poskočio sam i žurno ih otvorio.

– Jeste li vi Borna M.? – pitao me nepoznati mladić. Potvrdio sam, a on mi je predao bijelu omotnicu.

– Tko mi je to poslao? – pitao sam dok sam je nestrpljivo otvarao. Opisao je ženu u kojoj sam prepoznao Danijelu. On je otišao, a ja sam drhtavim rukama iz omotnice izvukao bijeli list papira.

Znam da ti nije bila dobra žena

“Dora je kod mene. Dok mi na račun ne uplatiš iznos novca kojeg sam ti ranije spomenula, nećeš je vidjeti. Dobro i sam znaš kako se ponašam prema njoj. Po tome koliko žurno budeš reagirao, vidjet ću koliko ti je stalo do Dore. Ne traži me, ne zovi policiju, ipak sam joj majka i zapravo mi ništa ne možeš. Sudski proces još uvijek nije gotov, niti si službeno skrbnik našoj djeci” – bilo je naškrabano njezinim ružnim rukopisom.

Pedeset tisuća eura bio je veliki iznos, ali ne postoji taj novac kojeg ne bih dao za sreću svog djeteta. To, što me ucjenjivala Dorina majka, bila je samo još jedna njezina sumanuta zamisao koja je dokazivala kako baš i nije čista u glavi. Koja bi se normalna majka ponašala na takav način? Nekoliko trenutaka razmišljao sam što mi je činiti. Nazvao sam susjedu i zamolio je da ostane sa sinom i kćeri. Otišao sam u banku i bez razmišljanja sa svog na njezin račun prebacio novac kojeg je tražila. Zabrinut sam se vratio doma i strpljivo čekao. Nadao sam se, znat će da sam novac uplatio iste večeri i dovesti Doru kući. Vrijeme je sporo prolazilo. Svaka minuta činila mi se dugom poput godine. Djeca su zaspala, te sam ih smjestio u njihove krevete, a sam se vratio natrag u dnevni boravak. Trzao sam se na svaki šum, nadao kako ću ugledati svoju kći.

Ni oka nisam sklopio čitave noći, a Dora se nije pojavila. Tek pred jutro sinulo mi je da bi Danijela mogla nastaviti s ucjenama kad shvati da sam joj dao onoliko koliko je tražila, te da bi mogla postati nezasitna, no novac sam joj uplatio i bilo je kasno za kajanje. Nazvao sam svoju, ali i njezinu majku i obavijestio ih što se točno događa. Punica je bila zgrožena. Nas dvoje se nikada nismo voljeli ali bila je pravedna. Riječi koje je izgovorila za svoju kći jedinicu ne želim ni ponavljati koliko su bile ružne, no Danijela je svaku više nego zaslužila. Obećala je pomoći mi. Samo dvadesetak minuta nakon našega telefonskog razgovora punica me nazvala. Rekla je, pronašla je Danijelu i ona ide po Doru. Nije mi željela ništa više objašnjavati samo je rekla da mi je kći dobro i ubrzo se s Dorom pojavila na mojim vratima. Usred tog ledenog dana kao da me sunce obasjalo kad sam ugledao svoju Doru. Ispružila je ručice prema meni i svojim slatkim, dječjim glasićem zacvrkutala: tatice. Sve brige i problemi u tom su trenutku iščezli. Kad sam je primio u naručje i poljubio u rumene obraščiće, stala mi je pripovijedati da ju je majka vodila u šetnju i u obližnji restoran. Ona, naravno, ništa od svega što se događalo nije shvaćala, a tako je bilo i najbolje. Kako bi se moralo osjećati dijete kada bi znalo da ga je rođena majka otela i oca ucjenjivala?!

Drugo dvoje djece taman je bilo na izlasku iz kuće, te smo Dora, punica i ja ostali sami. Dora je bila vesela, odskakutala je u sobu, a punica mi je jasno dala do znanja kako želi sa mnom ozbiljno razgovarati.

– Sramim je se, nemam druge riječi. Znam da ti nikada nije bila žena kakvu zaslužuješ. Moja je kći još odmalena bila najomraženije dijete u mjestu. Sa svima se prepirala, činila nepodopštine koje ni odraslima ne bi pale na pamet. Činila sam sve što sam znala kako bih utjecala na nju, ali uzalud. Pokušavala sam s lijepim, s batinama, no sve je bilo jednako neučinkovito. Nikada nisam uspjela shvatiti što si u njoj uopće mogao vidjeti, ali bila sam sretna što si mi je napokon maknuo iz kuće.

Nikada nije imala obzira prema nikome. Bezobrazne riječi i još ružniji postupci su ono što je karakterizira. Ne znam na koga je i zašto takva, ali odavno sam digla ruke od nje. Možda je i to bila samo jedna u nizu pogrešaka koje sam počinila. Ovim postupkom s Dorom pala je na najniže grane. Dosta mi je! Borna, dosta mi je takve kćeri. Budeš li imao problema sa skrbništvom, svjedočit ću na sudu u tvoju korist. Novac kojeg si joj dao neće joj dugo potrajati, mislim da si toga i sam svjestan. Sve će uzaludno potrošiti i opet neće imati ništa. Nema prijateljica, a ni rodbini, ni susjedima nije draga. Htjela ili ne, morat će se vratiti k meni, neće imati kamo drugdje. Uspijem li ikako doći do novca kojeg si joj dao, vratit ću ti ga – rekla mi je punica sva izvan sebe zbog događaja s Danijelom. Dugo smo razgovarali iako bi nas Dora s vremena na vrijeme prekinula, ali to nas nije smetalo. Oboje smo je silno voljeli i bili presretni što je malena princeza napokon sa mnom i na sigurnome.

Nekoliko mjeseci kasnije napokon sam se službeno rastao od Danijele. O svemu što je učinila s Dorom nije željela razgovarati, a ja nisam ni navaljivao. Oprostio sam se od tog novca, sreća moje kćeri bila mi je iznad svega. Njezina majka, kao što je i obećala, na sudu je svjedočila u moju korist, te sam postao skrbnik djece. Rastali smo se ispred sudskog ureda, a ni ona ni ja nismo bili razočarani što je tom braku kraj.

Prošla je godina dana od našeg razvoda, a djeca i ja živjeli smo spokojnim životom. Moja i Danijelina majka uskakale su mi kad bi mi bilo potrebno, a Danijelu nitko nije ni spominjao. Tek ponekad Dora je znala upitati zašto je majka ne zove, a tada bih joj odgovorio da je zauzeta poslom, te je i ona prestala pitati za nju. Kako je mogla izdržati da ne čuje i ne vidi svoju djecu ne znam, ali nije me ni briga. Njezin život je njezina stvar. Bivša punica nije o njoj znala puno više od mene. Danijela je očito odlučila ostaviti sve nas iza sebe i krenula nekim samo njoj poznatim putem.

Mama je očito jako zauzeta

Bilo je kasno subotnje popodne kad sam s djecom išao u trgovački centar u namjeri da im kupim novu odjeću. Svako je dijete izabralo što je željelo, a ja sam im još dodao ono što sam mislio kako im je potrebno. Razigrani, ali poslušni stajali su pored mene na blagajni.

– Mama, mamice, evo nas, ovdje smo – odjednom sam začuo Dorin glas i zbunjeno je pogledao. Otrgnula se sestri iz ruke i potrčala prema Danijeli. Samo nekoliko metara dalje od nas stajala je Danijela. Bila je dotjerana u uski, crni kostim, s potpeticama na nogama, a dugu, lijepo friziranu kosu pustila je da joj pada preko ramena. Drugo dvoje djece također je slijedilo Dorin primjer. Promatrao sam je izvan sebe od čuđenja. Danijela se nikada nije dotjerivala, nikada se nije šminkala. Uvijek je nosila isključivo trenirke, bila je previše lijena da bi se spremila. Izgledala je kao milijun dolara, još i bolje, naprosto nisam mogao skinuti pogled s nje. Činila se iznenađena dječjim povicima, ali i time što su je vukli za ruke i grlili gdje god su stigli. Ogledala se oko sebe, pogledom preletjela preko mene, ali njezine oči nisu se zadržale na mojima, niti na mome licu. Pogledom kao da je tražila kome pripadaju djeca, očekivala je da joj netko pomogne od naleta dječjih iskaza oduševljenja viđenjem. Stajao sam kao ukopan, trebao nekoliko trenutaka dok dođem k sebi. Djeca su je ispitivala koješta, a ona je samo zbunjeno gledala u njih. Sad se još i pravi luda; pomislio sam u sebi. Mogla je promijeniti svoj vanjski izgled, ali bilo je više nego očito da je iznutra ostala ona ista bezosjećajna kučka. Napustio sam red ispred blagajne, krenuo prema njoj i svojoj djeci.

– Dječice, mama je očito previše zauzeta. Nemojte joj smetati – rekao sam s visoka i za ruku dohvatio Doru. Dotjerana žena pogledala me kao da sam spao s drugog planeta. Kuhao sam u sebi. Mogao sam samo zamisliti kako će dječica postaviti bezbroj pitanja putem do kuće i kod kuće u vezi nje, a ja ću morati smišljati kakav im odgovor dati. Naprosto nisam mogao vjerovati kako može imati takvo kameno srce.

– Gospodine, jeste li dobro vi i vaša djeca? – pitala me, a glas joj je bio potpuno drugačiji od Danijelinog.

– Danijela, nije te briga kako smo djeca i ja. Da ti je ikada stalo do nas ništa se od sveg zla ne bi dogodilo – odbrusio sam, drugom rukom primio i ruku našeg sina, te namjeravao krenuti što dalje od nje.

– Dragi gospodine, očito ste se zabunili. Ja nisam Danijela. Zovem se Ema – rekla je i pogledala me blagim pogledom punim žaljenja. Ponovno kao da sam se ukopao u mjestu, ne shvaćajući kamo vodi ova njezina besmislena igrica. U jednom trenutku mi je došlo da je gurnem u stranu, otrčim što dalje od nje glavom bez obzira i sa sobom povedem djecu, no ipak to nisam učinio. Nisam bio od takvih muškaraca.

– Ne govori gluposti. Mogla si promijeniti ime i imidž, ali mene ne možeš zavarati – prosiktao sam.

– Ne zavaravam nikoga. Nije mi jasno kako je moguće da ste se i djeca i vi ovako zabunili – nastavila je.

U tom sam trenutku poludio i iz džepa izvukao novčanik u kojem sam još uvijek, vrag bi ga znao zašto, čuvao njezinu sliku. Pokazao sam joj je. Šokirala se, uzela mi fotografiju iz ruku i dugo je gledala.

– Ovo nisam ja – ponovila je nekoliko puta za redom. Nije mogla prestati gledati fotografiju, te me zamolila da porazgovaramo. Ostavio sam joj broj telefona i jedva djecu otrgnuo od nje govoreći im besmislice.

Iste večeri me nazvala i obavijestila da je razgovarala sa svojom majkom, te saznala da je ona usvojeno dijete. Pitala je smije li me posjetiti.

Nisam znao što misliti o svemu, pristao sam na posjet, a Ema je stigla k meni u kasnu večer kada su djeca već spavala. Govorila mi je o sebi, o svojim roditeljima, o tome da nikada nije ni pomislila da bi mogla biti usvojeno dijete. Bila je tako blaga i draga, toliko mi se sviđala. Kako bih pomogao njoj i sebi, bez obzira što je prošla ponoć, nazvao sam broj bivše punice. Otvoreno sam joj rekao što se dogodilo. Kako li je samo plakala. I preko telefona osjetio sam da joj doslovno duša jeca.

– Bila sam trudna kad sam upoznala Danijelinog oca. Odlučio me prihvatiti unatoč djetetu. Kad sam na svijet donijela dvije djevojčice jedne sam se morala odreći. Danijela je ostala sa mnom, a drugu sam dala na posvajanje. Nikada nisam prestala razmišljati o njoj, vjerovala sam da je Danijelino ponašanje kazna koju moram podnijeti zbog svog čina – neutješno je jecala, a tada sam joj dao Emu na telefon. Obje su plakale i dugo razgovarale usred noći. Kad su prekinule, Ema i ja smo imali jedno drugome još puno toga pripovijedati. Otišla je kući, ali smo se ponovno susreli.

Što smo se češće viđali, sve više smo oboje shvaćali koliko se volimo. Na moju sreću, Ema je bila neudana, a rado je prihvatila i djecu svoje biološke sestre. Djeci sam rekao istinu, baš kao i svima kojima je bilo stalo do mene. Ema i ja smo se vjenčali i uz nju živim životom kakvog sam sanjao. I Danijela je saznala istinu od svoje majke, ali ona je nije dotaknula. Djecu ni dalje ne zove, niti ih viđa, a možda je tako i najbolje. Oni sada za majku imaju ženu koja, iako ih nije rodila, uistinu zna kako biti brižna majka puna topline, ljubavi i razumijevanja za njih. Čudno je kako dvije blizanke mogu biti toliko fizički slične, a karakterno sušta suprotnost. Možda je pomalo čudno sve što mi se u životu dogodilo, ali ne brine me što će tko reći. Živim svoju bajku i svakog dana u njoj sve više uživam.