Sramila sam se svog unakaženog lica

– Dobro jutro, pospanko! Namjeravaš li uopće ustati danas? – kroz polusan sam začula glas svog supruga. Pospano sam otvorila oči i ugledala ga u podnožju kreveta kako mi se smiješi.

– Prelijepa si dok spavaš, znaš li to Nina? – upitao je nježno, spuštajući cjelov na moje usne. No,  ne namjeravamo li zakasniti na ručak kod tvoje mame, krajnje je vrijeme da ustaneš. Osim toga, ohladit će ti se kava. Skuhao sam baš onakvu kakvu najviše voliš – dodao je i izašao iz sobe.

Lijeno sam se protegnula dok su mi se u misli počele vraćati slike s našeg prošlotjednog vjenčanja, koje je prema našoj želji bilo veliko. Budući da smo sa svima željeli podijeliti našu sreću, nikoga nismo željeli izostaviti. Mnogobrojni uzvanici složili su se kako sam bila prekrasna mladenka. Znala sam da su u pravu, a samo iskrena ljubav je bila ta koja je činila da toga dana naprosto blistam. Ne samo da je moj Alen bio prelijep muškarac, nego je takvo, ako ne i ljepše, bilo i njegovo srce. Kada mi je u životu bilo najteže, Alen je bio moja velika potpora. Ono od čega bi mnogi muškarci pobjegli glavom bez obzira, njemu je ostalo vrijedno truda i ljubavi, a to mu nikada ne mogu zaboraviti.

I samo sjećanje na užasnu automobilsku nesreću u kojoj sam izgubila najbolju prijateljicu a koju sam i sama jedva preživjela, premda pod toplim prekrivačem, natjerala me da zadrhtim. Danas je još samo mali ožiljak ispod moje brade svjedočio tom užasnom danu. Onaj na srcu, zbog izgubljene prijateljice, nosit ću vječno. Dugo mi je trebalo da se pomirim sa njenom smrću. Premda ništa nisam mogla učiniti da joj pomognem jer sam i sama bila teško ozlijeđena, nakon nesreće sam osjećala golemu krivnju. Zašto sam pustila Tanju da vozi, kada sam znala da je tu večer popila nekoliko pića? Zašto smo toliko glasno slušale glazbu da nismo čule kako nam vozači iz suprotnog smjera trube? Zašto nismo na vrijeme opazile da se automobil ispred nas naglo zaustavio? Pitanja su navirala, ali ja još ni danas nisam znala pravi odgovor na njih. Valjda je tako sudbina htjela.

Iz razmišljanja me prenuo vedar Alenov glas.

– E, sad je stvarno dosta mlada damo! – uzviknuo je bacivši se na postelju pokraj mene te me počeo golicati.

– U redu, predajem se, odmah ustajem, obećavam! – jedva sam procijedila gušeći se od smijeha. Nitko me nije znao oraspoložiti kao moj Alen.

Kada smo nešto kasnije napokon stigli kod mojih roditelja, srdačno su nas dočekali.

– Golupčići, medeni mjesec kod vas još traje, zar ne? Bliži se vrijeme večeri a vi još niste ni ručali. Eh, tako je to kad je čovjek mlad! – veselo je čavrljao moj otac dok smo ulazili u kuću. Mama je u kuhinji dovršavala ručak, ali čim je čula da smo stigli, izjurila nas je pozdraviti.

– Dobar dan djeco, drago mi je što vas vidim – rekla je i požurila izljubiti nas.

Sretna sam što mogu reći da su moji roditelji naprosto obožavaju svog zeta. Znali su kako je upravo on bio taj koji mi je nakon nesreće uspio vratiti vjeru u život. Unatoč teškim ozljedama koje su unakazile moje lice neprestano je bio uz mene dokazujući mi time svoju istinsku ljubav. Time je, baš poput moga, uspio zarobiti i njihova srca.

Ručak je protekao u vrlo ugodnoj atmosferi. Kada sam kasnije predložila mami da joj pomognem oprati posuđe samo je odmahnula glavom.

– Ni govora, dušo. Vi ste danas naši gosti i to ne dolazi u obzir. Samo se ti opusti – blago je rekla.

Budući da nisam znala što bih sa sobom jer su tata i Alen nakon ručka bili zauzeti praćenjem nogometne utakmice, odlučila sam se uspeti u svoju djevojačku sobu.

Čim sam otvorila vrata, preplavile su me uspomene na prošlost. Police komode bile su pretpane plišanim igračkama od kojih je svaka za sebe imala za mene posebnu priču. Pažnju mi je privukla uramljena fotografija koja je prikazivala moju prijateljicu Tanju i mene kao srednjoškolke, i odmah sam osjetila kako mi naviru suze. Upravo zbog bolnih uspomena, tu našu jedinu zajedničku fotografiju ostavila sam u roditeljskom domu. Bože, zašto je Tanja morala poginuti, tužno sam se pitala. Bila mi je najbolja prijateljica, i dan mi je počinjao njezinim pozivom. Tanju sam poznavala od kada sam znala za sebe. Živjele smo u susjedstvu, te skupa polazile vrtić, osnovnu, te kasnije i srednju školu. Često bi se, ako nismo bile u školi, sastajale u gradu te zajedno odlazile u naš omiljeni kafić na toplu čokoladu. Ukratko, bile smo nerazdvojne. Tanja je znala sve o meni možda čak bolje i od mojih roditelja. Bila je prva koja je saznala za moju prvu mladenačku ljubav, te mi bila rame za plakanje kada je ta ljubav nakon nekog vremena neslavno završila.

– Daj, stara, ne tuguj! Nije on jedini dečko na ovome svijetu. Ti si tako zgodna da možeš birati. Mislav te ionako ne zaslužuje – kao da ponovo slušam njezine riječi.

– Ali Tanja, ne mogu si pomoći, još uvijek ga volim! Kako ću živjeti bez njega? – dječje naivno, ridala sam u njenom zagrljaju.

Još puno puta poslije toga ponovila se ista priča, samo su se naše uloge u njoj međusobno izmjenjivale. Uvijek i svugdje bile smo zajedno te na vlastitim usponima i padovima učile pravila životne škole. Premda su naše osobnosti bile sušta suprotnost, Tanja i ja odlično smo se nadopunjavale. Ona je bila vrckava, uvijek spremna na šalu i na cijeli je svijet gledala kroz ružičaste naočale. Za razliku od nje ja sam na stvari gledala puno realnije. Tko bi ikada pomislio da će se dogoditi nesreća koja će mi zauvijek oduzeti najbolju prijateljicu a moj život pretvoriti u dugotrajnu noćnu moru.

Osjetila sam kako me već na samu primisao o nesreći obuzima potpuni užas. Trudila sam se izbjegavati sjećanja na nemili događaj, ali dok sam u rukama držala našu zajedničku fotografiju, ona su se neprekidno vraćala.

Baš ništa toga dana, prije nepune tri godine, nije ukazivalo na to kako bi išta moglo poći po zlu. Prvi dan lipnja je bio prekrasan, a Tanja i ja bile smo veoma uzbuđene jer smo tu večer trebale poći na rođendanski tulum kod njenog poznanika. Budući da je njegov stan bio poprilično udaljen, Tanja je zamolila oca da joj posudi automobil kako ne bi ovisile o tuđem prijevozu, na što je on bez imalo dvoumljenja pristao jer je Tanja već bila iskusna vozačica. Kada smo tu večer napokon stigle u Denisov stan, ondje je već vladala velika gužva. Stan je bio zaista imponzantan, a njime je dominirala prostrana dnevna soba. Nakon što smo pozdravile Denisa i uručile mu poklon, ogledale smo se po prostoriji u potrazi za nekim poznatim licem. Glazba iz zvučnika je zaglušujuće treštala a većina ljudi na tulumu tresla se u njezinom ritmu.

– Idemo malo pogledati uokolo. Pogledaj onu dvojicu tamo! – rekla je Tanja diskretno kimnuvši glavom u smjeru dvojice mladića koji su  pokušavajući nadglasati glazbu, o nečemu žustro raspravljali. Nisam uspjela ni odgovoriti, a Tanja me već vukla u njihovom smjeru.

– Bok komadi, što ima? – ležerno je upitala dok sam ja preneraženo buljila u nju. Tanja uistinu nikada nije bila stidljiva što se nije moglo reći i za mene. – Ja sam Tanja, a ovo je moja prijateljica Nina – samouvjereno je nastavila dok sam ja crvenjela od nelagode.

– Drago nam je djevojke, ja sam Alen a ovo je moj poznanik s faksa, Igor – viknuo je pokušavajući nadglasati buku. – Želite li popiti nešto? Odmah se vraćam – dodao je i ne sačekavši odgovor odjurio po piće. Kada se vratio u rukama je nosio nekoliko limenki piva, od kojih je prvu ponudio meni.

– Ne bih hvala, ne volim pivo, radije bih popila sok – promucala sam, dok me Alen s osmijehom netremice promatrao.

– Daj Nina, neće te ubiti jedno pivo! Zaboga, večeras slavimo a to treba zaliti, zar ne? – na moje iznenađenje uzviknula je Nina. – Ponekad se zaista ponašaš poput neke dosadne usidjelice, znaš li to? – nastavila me vrijeđati pritom dobrano potežući iz limenke.

Bože, što joj je? Zacijelo se samo pred dečkima želi napraviti važna – razmišljala sam, dok je Alen ponovo odjurio kako bi mi sada donio sok. Tanja inače baš poput mene nije najbolje podnosila alkohol a ako bi već nekada nešto i popila znala je granicu u tome. Večeras mi se činilo kako se Tanja iz meni nepoznatog razloga u društvu ponaša drugačije no inače. Možda je tome postojao drugi razlog ali bila sam sigurna kako samo pokušava privući Igorovu pažnju što joj istini za volju i nije baš polazilo za rukom. Njegovu pažnju je više od ičega očito uspjela zaokupiti jedino boca u ruci iz koje je obilato potezao. Nasuprot tome, Alen je za mene od početka našeg poznanstva pokazivao iznimno zanimanje. Želio je saznati sve o meni, ali treštanje glazbe iz zvučnika otežavalo je bilo kakav razgovor između nas. Zbog toga me nije iznenadilo kada je ubrzo predložio da izađemo udahnuti svježeg zraka. Alen me veoma privlačio i nisam vidjela ništa loše u tome. Naprotiv, bila sam veoma sretna sada kada sam uvidjela kako se i ja njemu sviđam. Ipak, pomalo me brinula Tanja. Na moje zaprepaštenje, u kratkom vremenu otvarala je već treću limenku piva. Činilo se kako je noge više ne služe najbolje, jer je nakon što ju je Igor napokon zamolio za ples, posrćući krenula za njim.

– Daj, Tanja, što to izvodiš? Molim te, prestani piti, znaš da nas moraš vratiti doma – prosiktala sam uhvativši je za nadlakticu prije negoli je stigla krenuti za Igorom.

– Što je mala? Gledaj samo i uči što je pravi provod – prtljala je jezikom, pogleda zamagljenog od alkohola kojemu očito nije bila dorasla.

– Valjda znaš što radiš – uspjela sam još doviknuti prije nego me Alen nježno povukao prema izlazu.

Napolju je noć bila prekrasna, a zrak, nasuprot onomu u stanu, kristalno čist. Nakon što smo konačno ostali sami, nastavili smo razgovarati o svemu i svačemu. Zaprepastilo me koliko smo nas dvoje zapravo slični. Dijelili samo ista razmišljanja, čak nam se i glazbeni ukus podudarao. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je on moja srodna duša a još manje da se poput adolescentice odmah do ušiju zaljubim u njega. Bio je veoma simpatičan a svojim šalama nasmijavao me do suza. Nisam ni shvatila da je noć toliko odmakla a napolju toliko zahladilo, dok mi odjednom cijelo tijelo nije počelo drhtati. Na to sam osjetila kako su me obgrlile snažne Alenove ruke, a doživljaj je bio toliko ugodan da sam poželjela da nikada ne prestane. Još kad su se nekoliko trenutaka kasnije naše usne spojile u strastvenom poljupcu, osjećala sam se kao da plovim u sedmom nebu.

– Mislim da bih sada trebala krenuti. Moram još potražiti Tanju. A ti? Hoćeš li me nazvati uskoro? – prošaputala sam i odmah požalila zbog svoje nesigurnosti.

– Naravno ljepotice, uopće nemoj sumnjati u to. Dođi, pomoći ću ti potražiti Tanju – nježno je rekao pritom još jednom nježno spustivši svoje usne na moje.

Kad smo se vratili u stan buka je i dalje bila neopisiva a dim u zraku mogao se rezati nožem. Učinilo mi se da sada ondje ima još više ljudi no ranije. Nakon kraće potrage, u jednom kutu pronašli smo Tanju koja je ondje nekim čudom uspjela zaspati. Možda je i bolje tako, pomislila sam, jer u protivnom tko zna u kakvom bi stanju bila da je nastavila piti. Nekoliko puta sam ju žestoko prodrmala nakon čega je otvorila oči zbunjeno se ogledavši oko sebe. Na moju sreću, bez problema se uspjela osoviti na noge i činilo mi se kako je sada posve u redu.

– Dođi, Tanja, idemo doma. Hoćeš li moći uopće voziti? – upitala sam pažljivo je posmatrajući.

– Naravno, ludice, što ti je? Popijem dva tri pića a ti me već držiš za neku alkosicu – našalila se a meni je pao kamen sa srca. Pozdravile smo slavljenika, zahvalile na ugodnoj zabavi i potom rukom pod ruku napustile zabavu kojoj se, premda je ponoć odavno prošla, još uvijek nije nazirao kraj. Stigle smo na parkiralište i u trenutku dok je Tanja otključavala auto iza sebe sam začula glas zbog kojeg mi je po ne znam koji put te večeri poskočilo srce. Do kraja svog života žalit ću što ga nisam poslušala.

– Nina, je li sve u redu? Samo da znaš, moja ponuda da vas odvezem doma još uvijek vrijedi, ionako mi se ovdje bez tebe više ne ostaje. Osim toga, mislim da je i mom prijatelju dosta za danas. Ponekad zaista zna pretjerati – dodao je i kimnuo u smjeru iz kojeg nam se, opasno posrćući, razdrljene košulje, približavao Igor.

– Ne brini za nas dvije, bit ćemo u redu. Mislim kako te tvoj prijatelj trenutno više treba – nasmijala sam se i u znak pozdrava mahnula Alenu.

– Ako tako misliš…za svaki slučaj vozit ću odmah iza vas – rekao je sumnjičavo motreći Tanju. Sigurna sam da u tom trenu nije ni slutio kako je ovo zapravo prvi i posljednji put da ju vidi.

Nisam bila ni svjesna koliko snažno stišćem našu zajedničku fotografiju u rukama, dok nisam osjetila bol u rukama. Iz prizemlja se čulo glasno navijanje tate i Alena što je značilo kako utakmica još uvijek traje. Mama je zacijelo kuhala kavu, jer sam odozdol osjećala njen ugodan miris koji mi je ispunjavao nosnice. Ipak, u ovom trenutku nekako mi je godilo malo ostati sama sa sobom. Morala sam si napokon dopustiti da se pomirim s onim što se dogodilo, a to nikako nije uključivalo bježanje pred istinom. Stravična prometna nesreća uzela mi je najbolju prijateljicu a moje lice unakazila toliko da ni sama ne znam kako bih nastavila živjeti s njim, da nije bilo plastične kirurgije i mog Alena. Kroz što sam sve prošla, ne želim se ni prisjećati. Neka mi Bog oprosti, ali milijun puta sam poželjela da sam ja bila ta koja je poginula. Dok sam se nastavila prisjećati daljnjeg tijeka zbivanja te večeri, suze su neumoljivo počele teći niz moje lice.

– Drži se stara, polijećemo! – uzviknula je Tanja kada smo krenule s parkirališta nagazivši nogom na gas.

– Molim te, Tanja, uspori, zaboga ubit ćeš nas – prestrašeno sam molila ni sama ne shvaćajući koliko sam blizu istini.

– Što je, zar trtaš. Daj se već jednom opusti. Ne idemo valjda odmah kući? Tu odmah iza ugla je onaj novi kafić. Što kažeš da odemo provjeriti kakva je tamo atmosfera? – upitala je pomalo petljajući jezikom, na što sam sa zaprepaštenjem shvatila da Tanja i nije baš sasvim trijezna kako mi se to maločas učinilo. Odjednom sam počela osjećati neobjašnjivu nelagodu istodobno proklinjući samu sebe što nisam pristala na Alenovu ponudu da nas odveze kući, ali i zbog činjenice što još uvijek nisam imala položen vozački ispit pomoću kojeg sam sada ja mogla sjediti za upravljačem.

– Molim te, vozi nas doma, strašno sam umorna i ne želim više nikamo! – rekla sam osjećajući kako mi se zbog njene prebrze vožnje cijelo tijelo ukočilo od straha. Što se to događa sa Tanjom? Više nisam mogla prepoznati svoju prijateljicu. Pomalo sam odahnula kada sam shvatila da me Tanja ipak poslušala i da nas zaista vozi kući, te sam u sebi molila Boga, sada još samo da do tamo sretno stignemo.

– Što? Ne mogu vjerovati da ti se već spava. Ponašaš se poput obične kokoši! Evo, brzo ćemo riješiti tvoj problem – rekla je Nina glasno odvrnuvši glazbu.

– Molim te, Nina, uspori i stišaj to, ta što te je spopalo? – preklinjala sam, dok je ona uz podrugljiv osmijeh vidno uživala u mom strahu.

– U redu, stišat ću ali samo malo – spremila se na kompromis, kada sam opazila kako se automobil ispred nas naglo zaustavlja. Na vlastiti užas, ugledala sam kako iz suprotnog smjera dolazi kamion. Obuzela me strava kad sam shvatila da nećemo uspjeti preteći automobil ispred nas jer bi time izazvale direktan sudar s kamionom. Nasuprot tome ni zakočiti više nismo mogle.

– Tanja, pazi! – začula sam vlastiti krik. Posljednje čega se sjećam bilo je kako doslovce letimo s ceste. Mora da sam zacijelo izgubila svijest, jer se sve oko mene okretalo nakon čega sam utonula u potpuni mrak. Tek puno kasnije u bolnici, Alen mi je ispričao što se događalo dalje. Sreću što sam preživjela mogla sam, čini se, zahvaliti tome što se Alen htio uvjeriti da ćemo nas dvije sretno stići kući, te je cijelo vrijeme svojim automobilom vozio neposredno iza nas. Kako je rekao, nakon što je naš automobil sletio s ceste, nije se odmah zaustavio nego se na njegov užas počeo prevrtati. Kada je napokon stao, počeo je gorjeti dok smo nas dvije ostale zarobljene unutra. Zahvaljujući njegovoj brzini i prisebnosti, uspio me onesviještenu izvući iz vatre koja je već šikljala na mojoj strani. Potom je nekako izvukao i Tanju, kojoj na žalost više nije bilo spasa. Kako su mi kasnije priopćili liječnici, Tanja je od zadobivenih unutarnjih ozljeda preminula na licu mjesta.

– Nina, bilo je zaista jezivo. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog tvoje prijateljice. Nakon što sam vas izvukao, mislio sam da ste obadvije mrtve i ni danas se ne sjećam kako sam unatoč šoku uspio pozvati hitnu. Ne znam kako bih podnio da ti se što dogodilo jer moram ti priznati da sam se odmah čim sam te ugledao zaljubio u tebe – ganuto je rekao Alen držeći moju ruku u svojoj.

Dok su mi cijelo tijelo potresali jecaji, u stvarnost me vratilo kucanje na vratima.

– Nina, dušo, jesi li tu? Upravo se spremamo popiti kavu, hoćeš li nam se pridružiti dolje? – začula sam mamin glas kada je ušla. – Zlato, pa ti plačeš? No, hajde, bit će sve u redu – rekla je mama kada je vidjela fotografiju u mojim rukama. – Znam koliko si voljela Tanju, ali Nina, život ide dalje, moraš to prihvatiti. Sve ružno ostavi za sobom jer sigurna sam kako te uz tvog supruga u budućnosti očekuje samo najbolje, što i zaslužuješ. Hajde, umiri se – šaputala je, nježno brišući moje suzama natopljeno lice.

– Znam, mama. Oprosti, samo sam se prisjetila nekih stvari. Sve je u redu, zaista. Možeš li me još malo ostaviti samu? – zamolila sam.

– Naravno dušo, siđi kad budeš htjela. Samo te ne želim nikada više gledati nesretnu – dodala je zatvorivši vrata za sobom, a moje su misli već ponovo plovile u ne tako daleku prošlost.

Kada sam tri dana nakon nesreće u bolnici napokon došla k svijesti, osjećala sam neopisivu bol u cijelom tijelu. Ipak, ona koju sam osjećala na većem dijelu lica, nije se mogla ni sa čim mjeriti. I danas se sjećam užasnutog krika, a koji je pripadao meni, nakon što mi je doktor pažljivo priopćio kako mi je izgorjela lijeva strana lica. Nisam ni pokušavala zamisliti kako moje lice izgleda ispod svih onih zavoja. Izgledam kao čudovište, zašto nisam mrtva? – bilo je jedino što sam poput neke mantre, kroz grčevit plač neprestano glasno ponavljala. Sjećam se kako me doktor molio da se smirim, njegovih riječi kako su šanse za oporavak velike samo čovjek treba biti strpljiv, ali meni u tom trenutku one nisu značile baš ništa. Još kada sam doznala kako mi je ta stravična nesreća zauvijek oduzela najbolju prijateljicu pala sam u potpunu depresiju. Počela sam odbijati hranu, čak štoviše gadila mi se i sama pomisao na nju. Satima bih ležala u bolničkom krevetu i pasivno zurila u strop. Do mene nisu dopirale čak ni suze mojih roditelja kojima su me preklinjali da se ne predajem, kao ni napori bolničkog psihologa da mi razgovorom pomogne prebroditi tragediju koja me zadesila. Ja ću morati takva provesti život, ne oni, bila mi je jedina misao dok bi slušala njihove molbe. Jedina barem donekle svijetla točka u tim trenutcima bile su svakodnevne Alenove posjete. Ispočetka, dok je još jaka depresija vladala mojim umom, mislila sam kako je on zacijelo samo iz sažaljenja pokraj mene, te zahvaljivala Bogu što zbog količine zavoja na mom licu ne može vidjeti kako doista izgledam. Mislim da naprosto ne bih mogla podnijeti izraz gađenja na licu čovjeka u kojeg sam zaljubljena. No Alen je uspješno odolijevao mom depresivnom ponašanju te neprekidno me bodreći ostajao uz mene.

Prošlo je mnogo vremena od tada dok prvi put nisam ugledala odraz svog lica u zrcalu. Moji su me roditelji pokušavali utješiti na sve načine, od toga kako nije sve u izgledu pa sve do napretka plastične kirurgije, ali bezuspješno. Ništa me nije moglo uvjeriti u to da će moje lice ikada više biti ono staro. Ipak, kako je vrijeme odmicalo nije mi preostalo ništa drugo nego da se  počnem miriti sa svojom sudbinom. Najveću zaslugu u tome imao je Alen.

– Nina, molim te, nemoj klonuti duhom. Već sada tvoje lice izgleda puno bolje, a kad sasvim zacijeli ideš na operaciju. Istina, još nekoliko izazova je pred tobom, ali ti si snažna osoba i znam da ćeš sve to uspješno prebroditi. Jutros sam razgovarao s nekim liječnicima i premda se svi slažu kako će biti potrebno još nekoliko zahvata, vjeruju da će tvoje lice poslije njih izgledati potpuno isto kao prije. Ne brini, na kraju će biti sve u redu a ja ću biti uz tebe kako bih te mogao stalno podsjećati na to – rekao je Alen nježno dotaknuvši moj unakaženi obraz.

– Kada bi to barem bila istina – s nadom sam dodala. Moram priznati kako su me te njegove riječi malo umirile.

Tek tada sam uvidjela kako je Alenu istinski stalo do mene. Morao me zaista voljeti kada je unatoč mom unakaženom licu ostao uz mene. Ne mogu reći kako od tada nije bilo kriznih situacija u mom životu, ali je istina da sam ih uz bezuvjetnu Alenovu podršku puno lakše podnosila. Samopouzdanje koje sam uz njegovu pomoć  počela vraćati ponukalo me da ponovo izađem među ljude pa makar samo i prošetati bolničkim hodnikom, što mi je do prije nekog vremena bilo gotovo nezamislivo. Premda sam morala trpjeti u najmanju ruku sažaljive poglede ljudi, uz Alena mi se sve činilo nekako lakše, te sam odlučila prestati obraćati  pozornost na to, što nije bilo nimalo lako. Nikada neću zaboraviti dan kada smo Alen i ja odlučili u bolničkoj kantini popiti kavu. Bila je poluprazna s tek nekoliko osoba koje su bile zadubljene ili u hranu pred sobom. Ipak, kada sam ušla osjetila sam kako me prate njihovi malobrojni šokirani pogledi.

– Alene, možda ovo nije bila najbolja ideja. Želim se vratiti – posramljeno sam zamolila spustivši glavu.

– Daj Nina, sve je u redu, dođi. Ljudi su samo znatiželjni jer ne mogu znati kroz što prolaziš – dodao je glasnije, na što se većina znatiželjnih pogleda ponovo spustila.

Premda nevoljko, pronašla sam stol u uglu prostorije te sjela čekajući Alena da se vrati s kavom. Pažnju mi je privukla plavokosa djevojčica koja je za susjednim stolom s majkom ispijala čaj i usput me promatrala razrogačenih očiju. Pokušala sam joj uputiti osmijeh koji je zbog stanja mog lica ispao tek obična grimasa.

– Mamice, mamice pogledaj lice one tete, stvarno je odvratno! Reci mi, izgleda li tako čudovište o kojemu mi često pričaš? – dječje naivno upitala je djevojčica. Osjetila sam kako mi lice zbog njenih riječi gori od srama.

– Tea, sad je stvarno dosta, odmah se ispričaj teti! – s vidljivim osjećaj nelagode naredila je njena majka.

– Sve je u redu dušo. Teta je imala nesreću ali ubrzo će se uz pomoć liječnika ponovo pretvoriti u prelijepu princezu kakva je oduvijek bila – spasio je situaciju Alen, koji je približavajući se, čuo njene riječi. Djetetu nisam mogla zamjeriti zbog znatiželje, ali ovakve situacije, priznala ja to ili ne, nisu me ostavljale ravnodušnom. I najmanja ljudska opaska čak i kada bi bile nenamjerna, brzo bi otopila ono malo novostečenog samopouzdanja. Zašto me jednostavno svi ne mogu ostaviti na miru, pitala sam se na rubu suza dok me Alen pokušavao utješiti.

– Znam da ti je teško, ali moraš ustrajati. Meni za ljubav, dobro? – navaljivao je.

I baš kako mi je prethodno i obećao većina operacija je dobro prošla te nije bilo nikakvih komplikacija. Svaka nova operacija davala mi je nadu, jer je moje lice polako ali sigurno ponovo postajalo onakvo kakvo je nekada bilo. Ništa na ovome svijetu ne može opisati moju sreću kada mi je liječnik napokon skinuo i posljednji zavoj s lica. Zaključila sam kako moja patnja sve ovo vrijeme nipošto nije bila uzaludna. Moje je lice izgledalo potpuno isto kao prije, izuzev malog, gotovo neprimjetnog ožiljka ispod brade a koji mi je tada bio posljednja briga. I Alen je dijelio moju sreću dok smo se zagrljeni istovremeno smijali i plakali.

– Jako sam sretan zbog tebe Nina i drago mi je da je sve ovo napokon iza nas – rekao je smiješeći se.

– Alene, ne znam kako ću ti ikada moći dovoljno zahvaliti za sve što si učinio za mene – ganuto sam promucala.

– Kad malo bolje promislim, postoji način da mi zahvališ… –  vrckavo je dodao primivši me za ruku. – Nina, ja te volim!  Hoćeš li se udati za mene? Tako bi mi mogla nastaviti zahvaljivati do kraja života – našalio se dok su niz moje lice od nevjerice i uzbuđenja potekle suze.

– Da, da, udat ću se za tebe – bilo je jedino što sam uspjela promucati.

I nisam požalila zbog toga. Alen je predivan suprug, kakvog sam samo poželjeti mogla, jer mi je bezbroj puta i dokazao svoju ljubav i plemenitost. Volio me i bio uz mene čak i u trenutcima kada sam mrzila samu sebe. Odlučno sam obrisala suzama natopljeno lice te još jednom pogledala fotografiju s koje su me gledale dvije mlade nasmijane djevojke. Premda mi beskrajno nedostaje, Tanja će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu a njena fotografija će od danas zauzimati mjesto u dnevnoj sobi našeg stana. Ondje će me zauvijek podsjećati na moju najbolju prijateljicu, kao i na činjenicu  kako život nije uvijek lagan ali nas svojim obratima često zna i ugodno iznenaditi.