Zavjet

Kada sam pošao u tuđinu s gorkim suzama na staroj kapiji moja majka s maramom na glavi govorila mi je:

– Idi sine, idi. Idi, al’ zapamti da nigdje nema razgovora kao razgovora s milom majkom, da nigdje ljudi kao u tvom sokaku nema, da nigdje lipa ne cvijeta kao što je to u tvojoj avliji, da nigdje okusa usana nema kao što je to okus usana prve ljubavi. Zapamti sine! Zapamti!

Ispratila me majka tada do kraja sokaka. Na rastanku mi je dala crvenu jabuku ubranu iz našeg voćnjaka i komad domaće pite. Nije ona više imala. Sam znam kako me s mukom odhranila i na put izvela. Rekla mi je još:

– Sine, sine neka te sreća prati i dragi Bog čuva ali zapamti samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Zagrlila me čvrsto i pustila koju suzu. Krajem marame ja sam je obrisao i tada mi u zašiven džep spustila sviježanj sa novcem.

– Neka ti se nađe sine, majka skupila. Zagrlio sam je čvrsto. Autobus je stao. Ja sam dugo mahao. Bio sam kao dijete koje odlazi na eskurziju pa maše majci. Bila je to moja prva eskurzija. Put u nepoznato. Moje prve putovanje.

Otišao sam putem svoje sreće. Sanjao sam i ostvario.

Na aerodromu, čekam let za Berlin i posmatram jednu gospođu. Gledam je! Prepoznajem je! Šešir koji je štiti od sunca ne dozvoljava joj da me vidi. Imala bi što i vidjeti. Godine su me promjenile, donjele bore, sijede vlasi, teret mukotrpnog rada da bi se stiglo do cilja. Ona je! To je ona, moje Ljilje najbolja drugarica. Jelena je uvijek bila čista suprotnost Ljilji, ali to nikada nije bio razlog da ne budu najbolje drugarice. Kada sam napustio selo Jelena mi je rekla:

– Pratit će te suze moje Ljilje, čitav život. Pratiti. Zapamti to. – i zaista su me pratile.

Dvoumim se da li da priđem Jeleni, ako priđem svijesno ću zakasniti na let, ako ne priđem kajaću se čitav život. Zar nije dovoljno što se do sada kajem za sve? Izgleda da me ništa nije promjenilo.

Let polazi za pola sada. Da li je to dovoljno vremena da ispričamo proteklih dvadeset godina. Jelenu godine nisu promjenile. Kao da je vrijeme stalo onoga dana kada sam je posljednji put na Ljiljinoj avliji, vidio. Kao da je vrijeme stalo, ostala je ista. Duga kosa boje čokolade, linija kao da godine nisu prošle, lice bez ijedne bore. Lijepo izgleda. Još bih mogao zaključiti da vodi zdrav i lijep život. Drago mi je zbog toga. Pomislih možda putuje kod Ljilje. Pitam se da li su mene godine kaznile pa me ovako promijenile. Ne bi me prepoznala. Ne bih ni ja sebe, da pogledam fotografiju od prije dvadesetak godina. Sjetih se jedanput mi je moja sestra od tetke rekla:

– Bože, kada uzmem tvoju fotografiju iz mladosti i uporedim sa sadašnjom. Koliko si se ti promijenio, čovječe. Godine, godine! Nešto si ti gadno skrivio u mladosti pa te život tako izmijenio.

Pružam korak do nje. Sama stoji. Netipično za nju. Uvijek je bila u društvu, vječito glavna, dominantna.

– Gospođice, da li imate upaljač?
– Kakav kompliment, ali ipak gospođa … Osmijehnu se od uha do uha. Da, da, pušač sam od srednje škole i od tada obavezno nosim upaljač, kao neku vijernu amajliju.

– Hvala. Putujete daleko?
– Ne baš, u Berlin. Tamo mi je suprug. Ovdje sam poslovno. Vi?
– Isto. Berlin. Ovdje sam se malo odmarao. Prijalo mi je more.
– Da, more uvijek prija. Ima čudnu moć i čar.
– Vi ste rođeni kraj mora?
– Ne. Moj dom je daleko od mora. Rođena sam u jednom malom selu pokraj rijeke. U selu u kojem pola stanovnika nije čulo za more. Nakon završetka srednje, “otisnula” se u daleki svijet. U mom selu rat je ostavio duboke ožiljke, cilj i želja bili su samo pobijeći. Želja pobijeći što dalje od pašnjaka rodnog sela. Danas mi toliko nedostaju.

– Isto kao ja … Želja, glad! Ta puka želja.
– Poznati ste mi. Lik ne ali glas kao da sam nekada negdje čula. Jako poznat glas. Da, niste možda studirali stomatologiju u Beogradu?

– Ne, ne … Završio sam ekonomiju, ali u Berlinu. Završio sam reklo bi se po stare dane. Diplomirao sam s 30. Poslije srednje, odslužio vojni rok, zatim su se čule granete a ja sam se zaputio u bijeli svijet.

– Ne mogu da vjerujem!
– Marko, Marko, Marko, pa to si ti … Što ne govoriš. Godine su te promijenile, moram odmah reći, ipak glas ti je isti. Ostao je taj stav, držanje, usne, nos … Crte lica su dobile drugi oblik, ali nos, usne, ma iste. Kako je svijet malen.

– Prepoznala si me?
– Da, da, jao pa to si ti. Zašto mi nisi rekao. Pa gdje si, gdje živiš?
– U Berlinu, imam dom, firmu …
– A, selo?
– Deset godina, deset punih godina!
– Slični smo.
– A, moja Ljilja?

Jelena je uzdahnula duboko, spustila pogled i pustila suzu. Dok je tražila maramice po velikoj torbi kroz mene je prošla ogromna jeza. Pomislio sam na protekle godine, na to gdje li je sada Ljilja. Gdje?

– Teška priča, moj Marko teška je to priča. Ako otvorimo tu temu zakasnit ćemo na sve avione svijeta.
– Jelena, letimo istim, Berlin.
– Kada se Ljilja spomene, gubim sve pojmove u glavi.

U 17:15 kreće let. Jelena sjeda do mene. Znam što slijedi. Pričat će mi o mojoj Ljilji.

Slijedi šutnja. Šutnja koja boli, razara. Ja je prekidam.
– Kako si ti Jelena? Muž, djeca, posao?
– U Berlinu imam sina i kćerku, muža, lijep dom. Imamo kliniku. On je kirurg a ja sam stomatolog. Da sam otišla po dogovoru s tobom i Ljiljom, tko zna gdje bih završila. Sama sam poslije srednje, otišla u Beograd i upisala stomatologiju. Sama sam se školovala, poslije sam upoznala muža, diplomirala sam u Beogradu, ali smo odmah otišli u Berlin. Odlično sam poznavala jezik a i Njemačka je tražila naše doktore. Također, u Rijeci imamo privatnu kliniku. Živim solidno, djeca, dom, posao. Reklo bi se, odsanjan san. A ti?

– U Berlinu živim. Oženio sam se dvije godine po dolazku u Njemačku. Poslije sam upisao fakultet, školovao se, stigli su klinci. Imam sina i kćerkicu, mogu reći dobru suprugu, firmu za proizvodnju namještaja te proizvodnju platna. Živim lijepo. Na istim smo relacijama. Mogu reći da sam ostvario svoj mladenački san.

– Oboje smo uspijeli. Tko bi rekao? Sjećaš li se kada smo bezbrižno trčali po livadama sela, u rukama držeći jabuku, krušku, pečenjak …

– Ehh, tko bi to zaboravio. Nikada to neću zaboraviti. Pogledaj nas sada. Reci mi Jelena, reci nešto o Ljilji.
Ponovo je spustila pogled.

– Moja Ljilja. Rođene smo u dva dana. Zajedno provele rano djetinstvo, školske dane, ranu mladost. Istog dana krenule u školu, sjele u istu klupu. Djelile prve tajne. Zajedno pošle u srednju. Sjećam se kada si joj ti u crkvenom dvorištu prišao. Namjerno sam je ostavila samu. Koliko je samo bila srećna i vesela kada si je pozvao da prošetate kraj naše rijeke. Sve mi je pričala. Marko, koliko te voljela? Da li si uopće bio svjestan toga?

– Da, ali želio sam više. Želio sam konje vrane, po livadi razigrane … Želio sam da se “otisnem” u bijeli svijet, da postignem nešto više. S početka sam uvijek mislio da će Ljilja doći kod mene, da ćemo početi zajendički život. Ipak ponijela su me svijetla velikoga grada. Ubrzo po dolazku upoznao sam suprugu, opčinila me. Nisam imao srca da joj kažem sve. Samo sam šutio, kao mulac. Kajem se!

– Čekala te je. Čekala te je sve dok tvoja majka nije pozvala žene na kafu, povodom tvoje ženidbe i rođenja sina.
Tada mi je došla u suzama i rekla da odlazi. Molila sam je da ostane u selu. Nije joj bilo lako. Ne, nikako. Bila je iz siromašne porodice, poslije srednje nije upisala fakultet. Dani su joj tek onako prolazili čekajući da na svojoj kapiji ugleda tebe. Nisi dolazio, ali i zašto bi kad si daleko od rodnog praga imao suprugu. Boljelo je to, boljelo, Marko. Svaku njenu suzu sam sa njom proživjela, svaki bolni uzdah sam i ja osjetila, svaki puki pogled sam vidjela, svaki sjetni osmijeh sam osjetila. Boljelo je i mene. Da sam imala tada tvoj broj telefona, nazvala bih te i sve ti rekla. Njeni su plakali, brinuli se. Dani su im prolazili u brizi za Ljilju. A, ona? Ona, ništa. Samo ti, pa ti … Kada sam dolazila vikendom kući, kaže mi majka, vidi je, ili je u ckrvi ili se kreće oko tvoje kuće, prolazi kroz tvoj sokak. Nosila je duge suknje, hodala bez šminke, prestala i da se farba. Zaista mi je bila briga. Rat je plamtio na sve strane, u Bosni nije bilo više života, molila sam je da dođe kod mene, da se zaposli, preživi. Molila sam je da kao izbjeglica ode u inostranstvo. Ništa nije dolazilo u obzir. Ništa! Kada bih joj spomenula da napusti selo, samo bi me nijemo pogledala rekavši:

– Jelana, ne pada mi na pamet!

Bila sam nemoćna da joj pomognem. Radi ispita i fakulteta nisam bila u prilici da budem stalno u selu. Granate su padale. Moji su bili srećniji da sam u Beogragdu. Onda su došle vijesti da si ti dobio sina. U to ime tvoja majka je napravila slavlje, pozvala je žene iz sela na kafu. Bio je rat, ali čula se muzika, čula se vriska srećnih seoskih žena. Ljiljana je bila poluživa, ali doslovno ni živa ni mrtva. Tvoja majka je to primjetila. Nije mogla pomoći ali pokušala je utješiti je sa par riječi. Tada je teta Danica, tvoja majka na vašoj staroj kapiji Ljiljani rekla:

– Ljiljo, dijete, lijepo sam mu rekla nigdje usana i žara kao prve ljubavi nema. Ali moje riječi su bile nemoćne. Otišao je, oženio se, ima sina. Ljijo, kažem ti kao svom dijetu što bih rekla, živi život, udaj se, rodi sebi. Budi srećna i nasmijana.

Moja Ljilja je bila još tužnija.

– Jelena, reci mi gdje je sada Ljilja?
– Ljilja se zamonašila. Kada je saznala da si ti dobio sina, nestala je. Samo tako nestala. Tražili smo je dva mjeseca. Zatim je poslala vijest da je isposnica u jednom manastiru u Crnoj Gori. Molili smo je da se vrati. Njeni su preklinjali, njen brat je molio, ja, ali bezpomoćno. Nije htjela. Pet godina je bila isposnica. Zatim se zamonašila. Na dan njenog zamonašenja bili smo prisutni njen brat i ja. Njena majka, je već tada bila bolesna. Otac je umro, još dok je bila isposnica. Moja Ljilja je bila u dugoj crnoj suknji, imala je maramu na glavi, imala je crnu odoru. Takva, u crnoj odori, bila mi je lijepa. Od tada svake godine na dan njenog zamonašenja odem u manastir gdje je zavijet dala. Njen brat i ja jedino znamo koji je to manastir. Svoju porodicu je zamijenila sestrinstvom u manastiru. Moli se, moli se Marko za sve nas, za mene, tebe, sve … Lijepa je kao nekada, ništa je odora nije promjenila.

– Da li ste ikada pričale o životu van manatira, nakon zamonašenja?

– Naravno. Iako je monahinja, ona ima pravo da priča sa nama. To su uglavnom priče o Hristu, vjeri, svetom pismu. Dobro se sjećam kada sam joj rekla da je njena majka umrla, samo mi je blago rekla “Moja majka nikada ne umire”. Time je mislila da njena duhovna majka nikada ne umire. Daje mi savijete kako da odgajam djecu, kako da prebrodim teške trenutke. Moli se za mene. Osjetim njene molitve i pomoć. Moli se i za tebe. Jendom mi je rekla, dok je još bila isposnica. Kada se zamonašila pomenila te samo jednom i to sam je ja upitala. Dok je bila isposnca, viđale smo se češće. Vodile smo normalne razgovore o ljudima, tebi, meni. Rekla mi je:

– Eto Jelo moja, da me Marko oženio ne bih bila ovdje, ovako pripadam ovom životu. Srećna sam. Molit ću se i za njega.

Nakon što se zamonašila, ja sam je pitala za tebe. Blago se nasmijala rekavši:

– Dok mu je mene, i moje molitve, bit će srećan.

Nakon Jelenine priče spustio sam glavu, vratio godine u nazad i možda poslije petnaestak godina pustio suzu.

– Marko, ne plači. Koliko sam se puta isplakala zbog Ljiljane. Kada sam shvatila da je srećna i mirna, bila sam i ja srećna. Sada živim mirno. Ona je moja molitva. Vjeruj mi. Pusti Marko da se emocije slegnu.

– Moja Ljilja. Moja. Samo moja.
– Kakva je to ljubav bila. Gorjela je zemlja gdje bi vas dvoje stali. Ljubav! To se zvalo ljubav. Ovo danas, je ništa. Nego reci mi, reci kako si uspio …

Vratih se godinama u nazad. Sjetih se kada me uplakana majka pratila na put. Sjetih se njene šarene marame, opanaka i kecelje. Sjetih se naše trošne kuće, male avlije i ognjišta. Mislima otputovah daleko u rano djetinstvo. Pred mojim očima se stvoriše slike pašnjaka rodnog sela, rječice, mostića. Sjetih se kako sam bezbrižno prelazio preko tog mosta koji je dijelio Ljiljaninu i moju kuću. Oca skoro da se i ne sjećam. Pamtim kada je crvenim mercedesom došao iz Njemačke. Okupilo se čitavo selo a mi smo temelj izljevali za kuću. Imao sam tada dvije godine. Otac je zatim otišao ponovo u Berlin. Majci je slao novac od kojeg je ona gradila kuću. Kada je došao sljedeći put bile su urađene dvije sobe. Kao kroz maglu sjećam se da je otac bio ponosan na majku, kako umije s novcem te kako je sredila kuću. Tog dana je otac tim čuvenim crvenim mercedesom otišao da kupi crijep kojim bi kuću pokrili. Čim je izašao na asvalt, iz suprotne strane naišao je automobil i udario u automobil mog oca. Otac je na licu mjesta ostao mrtav. Slabo pamtim to vrijeme. Sjećam se samo, kada su javili da je otac nastradao majka je počela toliko glasno da plače da mi i godinama poslije u galvi odzvanja njen jauk.

Mjeseci poslije se slabo sjećam. Nešto kao kroz maglu, ali ne mogu dobro da povežem. Poslije očeve smrti prvo sjećanje na djetinstvo je slika moje uplakane majke kako me čvrsto držeći za ruku vodi na njegov grob. Imao sam tada pet godina. Majka bi uvijek plakala. Za nju nije postojao život van našeg dvorišta i seoskog groblja. Kuća nikada nije dovršena. Takva je za čitavog života ostala majci i meni. Sjećam se kada sam pošao u prvi razred. Majka mi je kupila novo odijelo. Imao sam čak i nove patike, ipak očev nedostatak ništa mi nije moglo nadomjestiti. Borila se majka. Živjelo se skromno ali ipak lijepo. Ne mogu reći da sam bio gladan, majka je uvijek vrijednim rukama nadničarivši zaradila dovoljno za nju i mene. Ipak bili smo sirotinja, ona udovica, ja mališan bez oca. Bili smo predmet ogovaranja, ružnih pogleda, zli muškarci su se nadvijali nad našom kućom a zle žene uvijek hitale da majku ogovore. No ona je uvijek živjela mirno, tiho. Nisu je zanimali tuđi životi i ogovaranja, borila se za svoj i moj život.

Ljiljana je u moj život ušla tiho, nečujno, kao ptičica koja samo doleti. Jednom prilikom smo dječaci i ja igrali fudbala, ona je s majkom sakupljala plodove šljive. Bila je simpatična, ljepuškasta. Valovita plava kosa spuštala se niz ramena dok je plavim okicama sjenila sve oko sebe. Kada su majka i ona obavile posao, tiho ju je upitala:

– Mama, mogu li ostati gledati kako se dječaci igraju?
Majka je čudnovato pogledala.
– Lili dušo, to su dječaci, oni se igraju fudbala.
– Znam, ali zanima me. Htjela bih navijati. Sigurna sam da kada Damjan obavi radove s tatom da će i on doći.

– Neka ostane, teta Vesna, neka Ljiljana ostane – rekao sam.
– Uredu! Doći ću za pola sada po tebe.

Ljiljana je zadivljeno gledala kako stariji dječaci igraju fudbal. Ja sam tada imao 8 a ona 5 godina. Sjećam se da bi svaki put ako bih ja šutao loptu ona snažno pljeskala svojim malim rukama. Kada je majka došla po nju bila je vidno razočarana što ide kući.

– Doći ću i sutra – prošaputala je dok je pogledom prelazila preko zelene površine oivičene kolcima koja nam je u to vrijeme služila kao teren.

Ljiljanu sam viđao često. Uvijek je u majčinom društvu nešto pospremala u bašti ili dvorištu. Sa njenim sam se bratom lijepo družio. Pohađali smo isti razred ali s obzirom da je selo bilo veliko a u to vrijeme natalitet daleko veći od mortaliteta bilo je više odjeljenja. Išli smo u dva različita odjeljenja, i pored toga uvijek bi se na igralištu složno igrali. Bio je vrijedan dječarac koji bi nakon što obavi školske obaveze i poslove oko kuće, veselo trčao ka terenu. Tu bi se srećno igrali fudbala. Loptu je imao jedan naš drugar. Uvijek bi je ponosno donosio govoreći “Tata je rekao ako budemo dobri kupit će nam novu”. Uvijek sam se trzao na spomen “Tata”, to bi me uvijek podsjećalo na moje odrastanje bez oca. S ponosom, danas, decenijama poslije mogu reći da se moja majka kao lavica borila za mene, za nas. Bila je domaćica za primjer.

Rastao sam. Izrastao u pravog mladića. Ljilja bi uvijek bila tu negdje, da me krišom preko mostića gleda. Bila je posebna. Simpatična djevojčica, plavkastih vlasi, razigrana ali uporedo stidljiva i povučena. Imala je i ona svoje drugarice, ali posebno se družila sa Jelenom. Bile su nerazdvojne. Dvije kuće su dijelile Ljiljin i Jelenin dom. Bile su uvijek skupa. Ponekada bi im se pridružilo još curica ali činimi se da su bile dovoljne same sebi. Uvijek bi nešto krišom pričale, smijale se, veselo brale cvijeće. Sjećam se da sam jednom mangupski pogledao kroz prozor njihove učionice. Želio sam dokazati da ja idem u viši razred, da sam momčić. Njih dvije su sjedile u istoj klupi, slično obučene. Zajedno su upijale školsko gradivo, vjerojatno sanjajući što će biti kada odrastu. Godine su prolazile, redale se. Tekle su nevjerojatnom brzinom i dok sam se okrenuo imao sam sedamnaest. Reklo bi se pravi momak. Ljiljana je tada imala četrnaset, djevojčurak. Svojim nježnim pogledom prtila bi svaki moj pokret.

Bio sam uvijek u društvu. Poslije školskih obaveza i poslova oko kuće, žudio sam da s društvom provodim vrijeme. Gledali smo djevojke. Krišom, naravno! Bila su to neka druga vremena, neki drugi ljudi, neko drugo vrijeme. Drugari su uvijek gledali više djevojaka, dvoumili bi se kojoj da priđu. Ja sam sigurno znao kojoj. Samo njoj!

Ljiljana je bila najljepša djevojka tog vremena. Posebna! Nisam ni ja bio ružan, ali u odnosu na nju bio se običan, prosječan. Ona je zračila, bila je zanosna, ali i stidna, povučena. Gledala me je! Gledala me je onako djetinjasto, stidno, posmatrala ispod oka, tko zna šta pitajući se. Gledao sam i ja nju. Smiješio se i čekao pravi trenutak. Uvijek bi tu negdje bila Jelena. Nisu se razdvajale.

Ljiljani sam prišao u našem crkvenom dvorištu za Veliku Gospu, prije tačno dvadeset godina. Bio je seoski zbor. Jelena i ona su stajale pokraj grmlja ruža. Posmatrao sam je. Bila je zaista divna, posebna. To je djevojčurak koji se pamti čitav život. Jelena je na trenutak otišla po sok – sudbina valjda. Ja sam iskoristio trenutak i prišao Ljilji. Bila je usplašena, iznenađena ali i nasmijana. Nije bilo klasičnog upoznavanja, pa znali smo se pobogu čitav život. Bilo je iskrenih pogleda, lijepih riječi i osmijeha na našim usnama. Pitao sam je, djetinjasto, luckasto, onako kako se pita prvi put.

– Da li želiš sutra naveče da prošetamo?
Spustila je pogled, nasmijala se. Par sekundi sam čekao odgovor, zatim je podigla glavu i rekla:
– Čekat ću te na mostiću.

Ništa više nije bilo važno. Ni vašar, ni seoska svadba, ni da li će nas netko vidjeti, ni kada će Jelena doći. Vrijeme je stalo. Svo vrijeme ovog svijeta opisano je u toj sekundi u kojoj je ona rekla “Čekat ću te na mosiću”. Ona će mene čekati. U tom trenutku da sam imao krila, čini mi se da bih poletio.

I zaista me čekala. Nasmijana, u haljinici boje lavande. Bila je prelijepa! Dugo smo šetali pored rijeke, razgovarali o selu, nama, školi. Bila je moj prvi i posljednji san. Da je bila prvi znao sam odmah a da je poslijednji shvato sam tek godinama poslije. Voljeli smo se snažno, mladalački, iskreno, samo kako se voli prvi put. Voljeli smo se pogledima, skrivali smo se od društva, roditelja. Srećno smo se držajući se za ruke trčali pašnjacima rodnog sela sanjajući da ćemo čitav život biti zajedno. Jendom mi je izenanda rekla “Naša kćerka će se zvati Dunja!” Nasmijao sam se i rekao “Dunjo moja”. Ostala je moja ljubav, želja, neodsanjani san. Sve sam to shvatio godinama poslije.

Ljiljanina i moja ljubav je plamtila. Živjeli smo za zajedničke trenutke koje bi provodili na pašnjacima rodnog sela kraj riječice koja povezuje njenu i moju kuću. Bili su ti nezaboravni dani, puni osmijeha, dječijih briga, avanture. Voljeli smo se! Kada vratim sjećanja, zaista ne znam ko je koga više volio, ona mene ili ja nju.

Kada je Ljiljana napunila šesnaest godina, s ponosom me predstavila svima. Za našu ljubav znali su svi. Moji i njeni prijatelji, selo. Kako je bila srećna kada joj je moja majka došavši prvi put u naš dom, sa svog vrata skinula zlatni lančič sa krstom i podarila njoj. Bila je to velika vrijednost. Tada sam znao da je Ljiljana moja, da ne smije biti tuđa, ničija. Nikada! Dok je Ljilja sjedila u dverima našeg doma, moja majka bi bila najsrećnija. Čvrsto bi držala za ruku Ljilju govoreći da ima najljepšu nevjestu. Brzo se sve saznalo, Ljilja je postala dio nas, našeg skromnog doma, dio mene, mog života. Njeni su govorili da smo mladi, da ima vremena te da Ljiljana prva izuči školu. Slagao sam se sa njihovim mišljenjem, ali ljubav prema Ljilji bila je jača od svega.

Na Božić jedne godine, poslije jutarnje službe, Ljiljana mi se ispred naše seoske crkve, gdje i jeste planula ljubav, zaklela. Zaklela mi se iskreno od srca kao pravi vijerni vojnik. Rekla mi je da će me vječno voljeti i da se nikada neće udati za drugoga. Njoj je bilo šesnaest a meni devetnaest.

Jednog jutra dobio sam poziv u vojsku. Ljiljana je plakala a moja majka krajem marame brisale njene i svoje suze. Ispratnica je bila prava seoska. Samo kada se sjetim, od malo sirotinje moja majka spremila je sve. Dobro se sjećam kada su me Ljiljana i majka ispratile na voz. Ljilja je plakala, čvrsto me zagrlila i rekla „Čekat ću te“. I čekala me je! Zakletva je bila u zimi. Decembar je tekao a snijeg i hladnoća činili svoje. Ljiljana, Jelena i moja majka skupa su došle. Nikada neću zaboraviti kada sam ih ugledao. Ljiljana se osmijehnula i pogledom mi rekla koliko me voli. Bila je dijete u tijelu žene. Bila je posebna, mila, draga. Nikada je neću točno moći opisati. Nikada!

Kada sam odlužio vojni rok, vratio sam se kući. Stanje u tada bivšoj Jugoslaviji bilo je neizvijesno. Neki su najavljivali rat, pojedini raspad, dok su neki ostajali doslijedni miru, govoreći da će sve biti dobro. Iskreno, nisam vjerovao u održivi mir, u bolje. Čudne su strijele lebdile nad mojim selom. Među svijetom vladala je panika, žene su djecu slale kod rodbine u druge zemlje, selo je strahovalo za sve stanovnike. Bojao sam se i ja. Bojala se i moja mati, bojala se da će me izgubiti, kao nekada mog oca. Ljiljana je strahovala za brata, za mene, za oca. Strahovala je za granate koje samo što nisu razorile selo. Strahovala je za mene, svoju prvu i posljednju ljubav.

Dok se zasigurno rat približavao, moj stric, očev brat koji je ostao u Njemačkoj pozvao me kod sebe. Rekavši to Ljiljani, mnogo je plakala. Molila me da ne idem. Ali, dogovorili smo se. Kada završi srednju, odmah će doći kod mene, bio je to naš dogovor. Imala je osamnaset ja dvadeset i jednu. Bili smo dovoljno odrasli i sigurni da ljubav održimo te da se po završetku njene škole, uzmemo. Odlazak nije lako prihvatila, molila me da ne idem, da ostanem pa ćemo skupa. A ja slabić! Bojao sam se mobilizacije, bojao sam se granata, siromaštva. Bio sam mlad. Ali, ljudi planirao sam otići i vratiti se po Ljiljanu. Planirao! Dan prije polazka Jelena, Ljiljana i ja smo u Ljiljinom dvorištu razgovarali. Jelena je rekla da kada pođe Ljilja, ide i ona jer tamo ima brata od tetke.

– Ovdje nema života. Tmurni oblaci su nad selom. Biće svašta! Marko, kada dođeš po Ljilju, poći ću i ja. Na ljeto ćemo obe maturirati i idemo. Ljilja tebi a ja ću kod brata, obećali su me primiti u kuću. Znaju da nam ovdje nema života. Tada mi je Jelena šapnula riječi koje su me razarale sve naredne godine.

Ljiljana je plakala, nježno me grila i govorila da me voli. Tu noć smo proveli skupa. Posljednju noć. Prvi i posljendji put bila je moja. Moja, kao žena. Bila je nježna i posebna. Mladost je bila na našoj strani.

Dobro se sjećam bio je oktobar, kraj oktobra. Tog jutra spakovao sam malo sirotinje i pošao prema glavnom putu. Autobus je stajao kraj mog sokaka. Tu su pristizali putnici koji putuju iskljuivo u zemlje Zapadne Evrope. Bilo nas je mnogo. Tih dana, stanovnici sela su hrlili u Zapadne zemlje evrope. Znali smo svi šta slijedi, znali ali nitko ništa nije javno pričao. Ljilja mi je mahala. Grlila me i ljubila. Nije imala snage da me isprati do autobusa. Majka je slijedila moje korake.

Dok mi Jelena, nešto mrmlja u avionu. Ne čujem je. Sjećam se svoje mladosti. Dolazka u Njemačku. Sjećam se početaka. Čestih telefonskih poziva, prekidanja veze, granata nad selom, sjećam se Ljiljinih suza. Sjećam se kada sam joj rekao da se neću vratiti.

– Ljiljo, u selu nema više života. Ostat ću ovdje. Nisam je pozvao k sebi. Nisam! Zašto? Zašto? Godinama poslije pitao sam sebe. Još uvijek ne mogu shvatiti da sam sve tako lako prebolio, ali u stvari nikada nisam. Ne mogu shvatiti zašto je nisam pozvao. Sudbina valjda, sudbina! Sudbina, da upoznam svoju buduću suprugu, da stvorim dom.

Kada sjedem i bistre glave razmislim, kao da mi je netko rekao da je ne zovem, kao da je neka čudna sila uradila da poslije tolike ljubavi ne izgovorim „Ljiljana dođi kod mene“. Ponijela su me svijetla velikoga grada, zavolio sam velike zgrade, duge ulice, zaboravio mostić, pašnjake rodnog sela. Zaboravio sam nju, svoju prvu i pravu ljubav.

Ubrzo sam u Berlinu upoznao Ildu. Bila je zavodljiva, imućna i prokleto lijepa. Zaljubili smo se a s vremenom i rađanjem naše djece i zavoljeli. Tu počinje druga priča mog života.

O Ljiljani nisam dugo čuo ništa. Kontakti su se izgubili. U ratom zahvaćenoj Bosni, granete su padalee na sve strane. Kada sam se oženio i dobio sina, majka je došla da čuva našeg sina. Ildi nije smetala. Čak je voljela da baka čuva unučića. Ponekada bi me majka i to isključivo nedeljom podsjetila na pašnjake rodnog sela, na komad vrućog hljeba, na nju. Moju Ljiljanu!

– Nadam se da je srećna i da ima djecu. Ja sam joj lijepo rekla da se uda – majka je to govorila kao da je ona nešto mogla da učini kako bi Ljiljana preboljela mene.

Nasmijao bih se uvijek i u mislima vratio u prošlost ali reflektori novog života u dalekom gradu bili su jači od fenjera siromašne mladosti u rodnom selu.

Godinama poslije kada sam na aerodromu sreo Jelenu, u mislima sam se vratio u stari život. Sjetio sam se djetinstva i mladosti. Napisah sve. Na rastanku Jelena mi je rekla:

– Marko, voljela bi te Ljilja vidjeti, sigurna sam. Ipak o manastiru u kojem se nalazi, dala sam ja zakletvu da nikada neću reći nikome, pa ni tebi. Poslije svega sigurna sam da bi voljela da te vidi. I ona je žena. Tada sam počeo da plačem. Baš onako kako je Ljilja plakala na rodnom pragu kada sam ja polazio u Berlin. Zagrlio sam čvrsto Jelenu, razmijenili smo brojeve i obećali jedno drugom da ćemo se obavezno čuti.

Ljiljanu sam tražio dugo. Izmišljao svakojake razloge, samo da sam na putu. Lagao sam Ildu. Tokom tog perioda, majka je umrla. Umrla je tiho. Zaspala i ispustila dušu. Nisam imao snage da skupim hrabrosti, odem u selo i sahranim je. Kremirana je i sahranjena u Berlinu. Još jedan grijeh!

Manastiri su postali moji domovi, moja pristaništa. Dugo sam je tražio, dugo.

Jednog jutra uputio sam se u jedan manastir u Hercegovini koji je posvećen svetoj Petki. Bio sam uzbuđen, kao da mi je sam Bog rekao, tu je Ljiljana. Kada sam prišao manastiru, sestre koje su bile u njemu čudno su me pogledale. Vjerojanto zbog toga što sam dolazio sam.

Cjelivao sam ikone i popalio svijeće. Zatim sam počeo da šetam po dvorištu manastira. Razgledao sam prirodu, posmatrao ljepotu manastira, upoznavao svaki djelić te duhodne ljepote. Osjećao sam da je ona tu. U jednom ćošku, bilo je dosta ruža, tu je povijena čupajući travu, bila jedna monahinja. Nisam joj vido lice ali osjetio sam da je to ona. Kradom sam ubrao ružu i stao do nje.

– Pomaže Bog! – tihim i mirnim glasom je rekla.
Vrijeme je stalo. Ljiljana me očima boje neba pogledala, sklopljenih ruku, prošaptala je.

– O, moj Bože. Da je prošlo milion godina ja bih te prepoznala. Kako godine promjene čovjeka ali ostanu oči iste.

Prepoznala me je, ona je mene prepoznala. Pogledi su govorili svoje. Nije smijela da me zagrli, nije smijela da me dodirne, nije mi smijela ništa reći. Razgovarali smo pogledima, očima. Bila je lijepa kao i prije, prelijepa. Kao da je vrijeme stalo onog oktobarskog jutra, kada mi je preko kapije mahala. Ljubav nije poznavala granice, ni zavijet, ni vjeru, ni nebo koje je gorjelo nad nama. Ljubav nije poznavala ni crne odore, ni visoke kapije. Ništa! Poznavala je samo nas dvoje. Dvoje zaljubljene djece. Godine su prolijetjele pred mojim očima. Dječije igre, naš susret u crkvenom dvorištu za seoksi zbor, ljubav, velika ljubav, njen zavijet, odlazak, i Jelenina priča.

Dok su se njene usne pomijerale, moje srce je ubrzano kucalo. Sekunde su bile vječnost. Čekao sam da mi nešto kaže, da me još jedanput pogleda, da me zagrli.

– Marko, opraštam ti. Sve ti opraštam. Pronašla sam svoj mir, vjeru, ljubav i nadu. Ovo je moj dom. Čeka me sestrinstvo. Ovdje se možeš moliti Bogu, paliti svijeće, tražiti mir, ali mene nikada.

Pognula se, u obe ruke uzela crne odore i žurnim korakom otišla. Dugo sam gledao u njenom pravcu, siguran da je i ona dugo gledala za mnom kada sam odlazio u Berlin.

U selu u kojem je taj manastir zadržao sam se tri dana. Tri puna dana sam posmatrao Ljiljanu. Gledao sam kako razgovara sa drugima, kako njeguje ruže, dodiruje dječicu, kako se smješkajući obraća vijernicima, kako se moli. Mogao sam je samo gledati. U manastiru sam pronašao svoj mir, spokoj, nadu za bolje. Ljilju sam molio da razgovaramo. Na lijep načim mi se obratila rekavši:

-Marko, ovo je sada moj život. Dovoljno je što ti opraštam sve. Dok ti je mene i moje molitve, bit ćeš srećan.

Nisam bio srećan. Sa muškim suzama koje su razbile moj ponos vratio sam se u Berlin. Ilda me nikada ništa nije pitala ali mislim da je znala sve. Od susreta sa Ljiljanom živim za tri dana u godini. Tri dana koja provedem iskreno se moleći u manastiru Ljiljinog života.