Sjedila sam na klupi ispred autobusnog kolodvora i dokono uživala u prvim toplim zrakama proljetnog sunca. Prvi dan godišnjeg odmora uistinu mi nije mogao započeti ljepše. Napokon sam si za promjenu mogla priuštiti uživanje u stvarima koje me vesele a za koje sam, uz poprilično stresan posao upravnog referenta rijetko pronalazila vremena. Uz to, jutros me obradovala vijest kako ću nakon punih godinu dana ponovo vidjeti svoju rođakinju Nenu. Bacivši pogled na sat shvatila sam da bi autobus iz Berna trebao stići svakog trenutka.
Koliko god da se Nena promijenila, nije mi trebalo dugo da u masi putnika prepoznam njenu skladnu priliku. Dok se na dolaznom peronu zbunjeno osvrtala oko sebe, duga tamna kosa blistala joj je na suncu. Prilazeći joj nisam mogla ne opaziti koliko je smršavjela od posljednji put. Unatoč tome, izgledala je i više nego dobro.
– Bok, mala. Tako sam sretna što te vidim. Famozno izgledaš. Ne mogu vjerovati koliko si se promijenila – zadivljeno sam rekla odmjerivši njeno vitko, utegnuto tijelo.
– Ništa posebno. Lagana dijeta, malo drugačija šminka i frizura i, eto me – nasmijala se ljubeći me. – Nego, bolje mi ispričaj što ima novoga kod tebe. Ali, bez tajni. Znaš da želim znati baš sve – šaljivo je priprijetila prstom.
– Kad si već tako nestrpljiva… – tobože sam uzdahnula. – Premda baš nije ni mjesto ni vrijeme… U redu. Priznajem. Upoznala sam nekoga ali o detaljima nešto kasnije – nasmijala sam se trknuvši je laktom u rebra. – Nego, što još čekamo? Idemo doma – dodala sam uhvativši je ispod ruke.
– Hej! Samo malo! A prtljaga? Nećemo sve ovo valjda ostaviti ovdje na kolodvoru? – zbunjeno je upitala. Zabavljena razgovorom tek tada sam postala svjesna nekolicine golemih kovčega u našoj blizini. Opazivši moj zaprepašteni pogled Nena je očito osjetila potrebu obraniti se.
– Mislim, bilo mi je doista teško odlučiti se što bih točno trebala ponijeti sa sobom. Mjesec dana je prilično dugo razdoblje. Nadam se da nemaš ništa protiv što planiram ostati toliko dugo? – zbunjeno je upitala na što su mi se usne ponovo razvukle u osmijeh.
– Ludice, naravno da ne. Dapače, sretna sam zbog toga. Možeš ostati koliko god želiš – naglasila sam.
– Oh, hvala ti. Nemaš pojma koliko su mi proteklih mjeseci nedostajali naši razgovori. Oduvijek si bila moja najdraža rođakinja – uzbuđeno je dodala ljubeći me.
Već pola sata kasnije u mojoj dnevnoj sobi, nastavile smo ugodno čavrljati uz kavu i kolače. Ispričala sam Neni sve o Mariju, mladiću s kojim sam već osam mjeseci bila u vezi.
– Jako je zgodan i sretni smo zajedno. Premda me Mario uvjerava da nemam nikakvog razloga za brigu moram priznati da mi baš i nije svejedno što je par godina mlađi od mene – povjerila sam joj svoju najveću muku.
– Daj, Lara, ne budi smiješna. Kome je ikada razlika u godinama bila prepreka za ljubav? Pogledaj se, što ti fali? Ako mene pitaš, taj Mario je pravi sretnik što te ima – uvjeravala me. – Nego, što kažeš da nas dvije večeras zaružimo u nekom dobrom klubu? Uostalom, možda bi mogla pozvati i Marija da nam se pridruži. Stvarno bih ga voljela upoznati – navaljivala je.
– Sigurna si da ti se večeras da izlaziti? Mislim, nisi umorna od puta ili tako nešto? – upitala sam u nevjerici.
– Što god! Ja umorna za dobar provod?! Nikad – nasmijala se odmahnuvši glavom.
– U redu. U tom slučaju odmah ću nazvati Marija – dodala sam posegnuvši za telefonom.
Dok sam te večeri stajala pred ormarom nikako se nisam mogla odlučiti oko toga što bih večeras mogla odjenuti. Pogled mi je pao na kraću, ružičastu haljinu koju sam, premda mi se baš i nije osobito svidjela nedavno kupila u jednom butiku i za nju platila masnu cijenu. Upravo sam ju počela navlačiti na sebe kad je Nena bez najave upala u sobu.
– Lara, zar ti još uvijek nisi spremna? – upitala je u čudu.
– Oprosti, odmah ću…. Nena, izgledaš… Moj Bože, predivna si – uspjela sam procijediti kad sam napokon uspjela bolje pogledati svoju rođakinju. U uskoj, kožnatoj haljinici, savršeno našminkana, duge, raspuštene kose, Nena se činila kao da je upravo sišla s kakve modne naslovnice. Premda sam se istog trenutka zasramila svojih misli, moram priznati da sam odjednom izgubila volju za izlaskom. S tim da ću cijele večeri biti u Neninoj sjeni bih se još i pomirila ali činjenica da se ovakvu krasoticu upravo spremam upoznati sa čovjekom svog života bacala me u očaj. Slutila sam kako će Mario baš kao i svaki drugi normalan muškarac večeras ostati osupnut atraktivnošću moje rođakinje i iskreno, pribojavala sam se toga. Premda me takvo razmišljanje poprilično zateklo nisam si mogla pomoći. Koliko god to sebično zvučalo bila sam ludo zaljubljena u Marija i nisam baš gorjela od želje dijeliti njegovu pozornost s drugim djevojkama pa makar pritom bila riječ i o mojoj rođakinji.
– Nešto nije u redu? – iz razmišljanja me trgnuo Nenin glas.
– Ne, sve je u redu. Samo…. Mislim da ova haljina baš i nije najsretniji izbor. Bojim se da je ipak previše dekoltirana za moj ukus – dodala sam osornije nego što sam to željela.
– Daj, ne budi smiješna. Haljina ti pristaje kao salivena, osim toga, imaš lijepe grudi i doista se nemaš čega sramiti. Dođi, pomoći ću ti da se našminkaš – srdačno je rekla na što mi nije preostalo ništa drugo već poslušati je.
Već pola sata kasnije u klubu moje najcrnje slutnje su se obistinile. Dok smo se probijale kroz gužvu do stola za kojim je sjedio Mario već izdaleka sam mogla opaziti njegov zadivljen pogled.
– Bok, ljubavi. Željela bih te upoznati s nekim. Ovo je Nena, moja rođakinja iz Berna. Sjećaš se, pričala sam ti o njoj – rekla sam kad smo mu napokon uspjele prići.
– Oh, nisam imao pojma da su u Bernu djevojke ovako lijepe. Zasigurno si nekakav top model ili tako nešto – mangupski se obratio Neni pridižući se sa stolice. Nije mi promaklo kako mu se pritom lice zažarilo od uzbuđenja. Unatoč plimi osjećaja koja me obuzela navukla sam osmijeh na lice i pravila se ne primjećujem koliko mu se Nena sviđa.
– Hvala ti Mario, ali ne moraš mi laskati. Prema onome što sam doznala čini se da ćemo u dogledno vrijeme ionako biti u srodstvu. Moja Lara je prava sretnica što ima takvog momka – odgovorila je uz srdačan osmijeh otkrivši pritom niz pravilnih, blistavo bijelih zuba. Mariju su toliko godile njezine riječi da se odjednom sav spetljao.
– U tom slučaju moramo proslaviti ovaj susret. Što ćeš popiti ljepotice? – prilično me zateklo kad se Mario ponovo obratio Neni. Više nije bilo nikakve sumnje. Mario je bio toliko očaran Nenom da se ponašao kao da ja uopće ne postojim. Osjetila sam takvo poniženje kao još nikad u životu.
– Sok od naranče će biti u redu, zar ne Lara? – moja rođakinja se unatoč svemu svim silama trudila uključiti me u razgovor.
– Svejedno mi je – mrzovoljno sam odgovorila na što je Mario napokon uspio odvojiti pogled od Nene i otići po naša pića. Već na samom početku večeri moje raspoloženje bilo je ravno nuli. Ljutita i povrijeđena sada sam još samo čekala priliku da barem na trenutak ostanem nasamo s Mariom kako bih mu zbog njegovog ponašanja pošteno izribala nos. Ne samo da večeras uopće nije primijetio moju novu haljinu već je bez ikakvog srama pred mojim vlastitim očima slinio za Nenom da mi je već bila muka od toga.
– Glazba je odlična! Što kažeš da malo zaplešemo – iz razmišljanja me prenuo vedar glas moje rođakinje.
– Oprosti, no užasno me bole noge u ovim cipelama – bezvoljno sam odgovorila.
– Što ti je, Lara? Zašto si odjednom takva? Došle smo se zabaviti večeras, zar ne? – upitala je zagledavši se u mene. Premda bih joj najradije odbrusila kako ta ista zabava ne uključuje i zavođenje tuđih muškaraca uspjela sam se suzdržati na vrijeme.
– Jesam li rekla što krivo? Uvrijedila te? – nije odustajala. Znala sam da se u najmanju ruku ponašam djetinjasto i da mi Nena zapravo ništa nije skrivila no, nisam si mogla pomoći. Ljubomora mi je potpuno pomutila razum i iz trena u tren, u svojoj sam atraktivnoj rođakinji nazirala sve veću prijetnju.
– Naravno da ne. Samo…. Malo sam umorna. Ali neka te to ne brine. Klub je pun zgodnih frajera. Nimalo ne sumnjam da ćeš već ubrzo pronaći puno primjereniju partiju od mene – sarkastično sam odbrusila.
– Sigurno se nećeš ljutiti na mene? – vrckavo je upitala.
– Molim te, ne budi smiješna – usiljeno sam se nasmijala i ne promislivši o njezinim riječima. Tek kada sam ugledala Marija kako nam sav ozaren s čašama u rukama dolazi u susret osjetila sam kako mi sva krv nestaje iz obraza.
– Mario, smijem li te zamoliti za ples? Naime, obožavam ovu pjesmu a Laru jako žuljaju cipele – znakovito mu je namignula. Ne, neće to učiniti… Mario me voli.. – razmišljala sam u sebi no već u tom trenutku bilo mi je jasno da gubim bitku. Mario se činio toliko oduševljenim njezinim prijedlogom da je od silnog uzbuđenja čak uspio prosuti malo soka na pod. Dok sam prepuna srdžbe gledala kako njih dvoje rukom pod ruku odlaze na plesni podij umalo sam zaplakala od muke. Kako se samo usuđuje ovako me ponižavati pred svima? Umjesto da zapleše sa mnom, on se poput pijetla kočoperi u zagrljaju te namiguše, ljubomorno sam pomislila a suze su mi udarile na oči.
Dohvativši torbicu krenula sam potražiti toalet. I nehotice pogled mi je iznova pobjegao na Nenu i Marija. Dok su se njihova priljubljena tijela skladno pomicala u ritmu glazbe iznova sam osjetila navalu suza u očima. Kad sam nekoliko sekundi kasnije napokon pronašla toalet zaključala sam vrata za sobom i zaridala poput ranjene životinje. Kako sam mogla biti toliko glupa i upoznavati ih kad je više nego očito kako je moja draga rođakinja Nena jedna najobičnija otimačica muškaraca – razmišljala sam oblivena suzama. Ni sama ne znam koliko dugo sam tako plakala kad je odjednom netko odlučno zakucao na vrata.
– Lara, dobro si? – ukočila sam se prepoznavši Nenin glas. Bože, niti na zahodu mi neda mira. Kao da već nije dovoljno to što mi ispred vlastitih očiju zavodi dečka – tmurno sam pomislila. Premda sam se nakon isplakanih suza ipak osjećala nešto bolje, mojim mislima je i dalje upravljala ljubomora.
– Lara, čuješ li me? Nadam se da je s tobom sve u redu – ponovo se proderala pred vratima.
– Možeš li biti još malo glasnija? Naravno da sam dobro – napokon sam otključala vrata i poput furije, još uvijek šmrcajući izjurila van.
– Bože, Lara, pa ti plačeš?! Što se događa? Dok smo Mario i ja ondje plesali odjednom si samo nestala. Zabrinuli smo se za tebe – rekla je uhvativši me za ruku.
– Ah da? Iskreno, sumnjam da ste imali vremena za brigu – sarkastično sam odbrusila.
– Ludice, pa ti si ljubomorna? Lara, pogledaj me, molim te – inzistirala je unijevši mi se u lice. – Istina je da je Mario jako drag i simpatičan dečko ali, upamti, on voli samo tebe. Osim toga, ti si moja najdraža rođakinja. Znaš da te nikada ne bih povrijedila – uvjeravala me. Premda me baš i nije uspjela uvjeriti u to, moram priznati da su njezine riječi ipak godile mom povrijeđenom egu.
– Naravno da nisam ljubomorna. Što ti pada na pamet – grubo sam se otresla.
– Dobro, dobro… Što kažeš da se sada vratimo unutra? Mario mi je upravo povjerio kako je sljedeći ples rezervirao samo za tebe – dodala je čime je napokon uspjela izmamiti moj osmijeh. Odjednom sam postala svjesna besmislenosti cijele situacije. Shvatila sam kako je moja ljubomora u najmanju ruku smiješna. Što se to događa sa mnom? Nikada nisam imala razloga sumnjati u Marijovu ljubav. Uostalom, otkud odjednom ovolika nesigurnost u meni? – pitala sam se dok smo ponovo prilazile Mariju. Zabrinutost na njegovom licu govorila je više od tisuću riječi. Kada me minutu kasnije snažno privukao u naručje i strastveno poljubio ponovo sam se osjećala kao najsretnija djevojka na svijetu.
Ostatak večeri Mario me ponovo zaljubljeno promatrao i nekako sam se uspjela uvjeriti u to da je njegova očaranost Nenom zapravo bila samo plod moje mašte. Dok me nježno grlio i ljubio gubila sam tlo pod nogama i nikakva rasprava mi više nije padala na pamet. Za to vrijeme Nena je na plesnom podiju neumorno izmjenjivala plesne partnere. Uživala je u njihovoj pažnji i ali i koktelima kojima su je cijele večeri neumorno častili.
Kada smo gotovo pred samu zoru napokon krenuli doma prekasno sam shvatila da su mojoj rođakinji ispijeni kokteli poprilično udarili u glavu. Već sam razmišljala o tome da pozovem taksi kad se Mario ponudio da nas odveze doma.
– Može, ali samo ako ću ja sjesti do tebe – zavodnički mu je promumljala u uho ljuljajući se na nogama.
– Meni ne smeta – odgovorio je Mario. – Izvolite mlada damo. Vaša želja, meni je zapovijed – nacerio se otvorivši joj vrata automobila. Učinilo mi se da su mu pritom oči čudno zablistale. I protiv volje, osjetila sam kao da me tko snažno pljusnuo. Ne, ovo se ne događa… Kako se usuđuje tako besramno očijukati s Nenom i to ovdje, pred mojim očima? – bijesno sam pomislila.
– Larice, valjda se nećeš ponovo ljutiti na mene? Znaš, Mario i ja moramo porazgovarati o nečem jako važnom, to jest, moramo nešto dogovoriti, ali ne smijem ti reći o čemu je riječ. Takav je dogovor, zar ne Mario? – obratila mu se Nena zaplićući jezikom.
– Nisam ni sumnjala u to – promrmljala sam više za sebe a oči su mi se i protiv volje ponovo napunile suzama.
Narednog jutra Nena je ustala tek oko podneva. Ispijala sam već treću šalicu kave za redom kad mi se pridružila u kuhinji. Premda se iz aviona moglo vidjeti da je još uvijek mamurna, čak i onako raščupana, u flanelskoj pidžami i s golemim podočnjacima ispod očiju izgledala je neodoljivo. Protrljala je oči baš kao da se prethodne noći ništa nije dogodilo i mirno sjela za stol.
– Oh, Bože, glava mi puca. Mogu li dobiti malo kave? Bojim se da sam sinoć ipak malčice pretjerala. Ali bilo je baš zabavno, zar ne? – promuklo se nasmijala.
– Kako kome – prosiktala sam nalijevajući joj kavu u šalicu.
– Nego, htjela sam te pitati što bi željela za rođendan? – zatekla me pitanjem. Moram priznati kako sam obuzeta ljubavnim jadima potpuno zaboravila na svoj rođendan.
– Znam da se o takvim stvarima ne raspravlja ali svakako ti namjeravam kupiti nešto lijepo pa sam pomislila da bi bilo puno lakše kada bi mi ti pomogla nekim prijedlogom. Dakle, nešto što će ti se svidjeti i što će te uvijek podsjećati na mene – blago je dodala primivši me za ruku. Drugim riječima, želiš me podmititi kako bi lakše mogla nastaviti plaziti po mom dečku. E pa, mlada damo, bojim se da to neće ići! Svoj poklon si bez problema možeš pospremiti znaš već kamo – bijesno sam pomislila no nisam to izrekla na glas.
– Hvala najljepša, no, doista nema potrebe da mi išta kupuješ. Već imam sve što mi je potrebno – odbrusila sam žurno ispivši ostatak kave.
– Lara, zašto si takva prema meni? Od sinoć te uopće ne prepoznajem – procijedila je dok sam se uzrujano pridizala sa stolice.
– Mislim da je krajnje vrijeme da krenem pripravljati ručak – namjerno sam previdjela njezino pitanje. Dok je ništa ne shvaćajući zbunjeno zurila u mene opasala sam pregaču i prihvatila se posla.
– Mogu li kako pomoći? – navaljivala je i dalje.
– Naravno da ne. Ti si moj gost – kratko sam odgovorila poslujući oko štednjaka.
– Možemo li tada barem razgovarati? – nije odustajala kad joj se oglasio mobitel. Dok je napeto čitala dolaznu poruku licem joj se razlio osmijeh.
– U redu. Vidim da nisi pretjerano raspoložena za razgovor. Idem se urediti pa odlazim u šetnju. Možda ćeš nešto kasnije biti bolje volje – uzdahnula je kada joj ništa nisam odgovorila.
– Sad ideš u šetnju? – izletjelo mi je i protiv volje.
– A zašto ne? Dan je predivan a ja ionako nemam pametnijeg posla – začuđeno me pogledala. Odjednom sam požalila zbog toga što nisam dopustila Neni da mi pomogne u kuhinji. Tako bih ju barem imala na oku. Ovako sam bila uvjerena kako joj je šetnja samo izlika da se daleko od mojih očiju ponovo nađe s Marijom. Znala sam da ono njihovo povjerljivo šaputanje u automobilu nipošto nije bilo bez vraga. Osim toga, bila sam uvjerena da joj je upravo on maločas poslao poruku i pozvao je u šetnju. Činjenica da me jutros uopće nije nazvao samo je govorila u prilog tome. Ali, ne zvala se ja Lara ako ih ne spriječim u tome da mi se ljubakaju iza leđa, pomislila sam gušeći se od ljubomore.
Čim je Nena izišla iz kuhinje uzela sam telefon i otipkala Marijov broj u stanu. Na žalost, baš kao što sam i pretpostavila nije se javio. Zaslijepljena ljubomorom grubo sam odbacila slušalicu i zarivši glavu u ruke zaplakala od muke. Prokletnica! Kako se samo usuđuje oduzimati mi ono što najviše volim. Mario je moj! – razmišljala sam gušeći se u suzama. Premda bih najradije potrčala za Nenom i preklinjala je da se vrati natrag mrvice preostalog ponosa nisu mi dopustile da to učinim. Drhtavim rukama uzela sam telefon u ruke i za svaki slučaj još jednom otipkala Marijov broj. Kada se ni ovoga puta nije javio sve je bilo i više nego jasno.
Dok su mi suze i dalje curile licem u mislima mi je vladala prava zbrka. Djevojku koju sam još do jučer voljela poput rođene sestre odjednom sam počela gledati posve drugim očima. Tko bi ikad mogao i pomisliti da je moja draga rođakinja zapravo najobičnija namiguša? E pa platit ćeš za ono što si mi učinila, bijesno sam pomislila zaputivši se u kupaonicu.
Opazivši na kupaonskom ormariću nekoliko Neninih preparata za njegu lica srce mi je brže zakucalo. Pogled mi je pao na donji dio police gdje sam držala deterdžente za čišćenje kupaonice. Abrazivno tekuće sredstvo za uklanjanje kamenca učinilo mi se kao najbolji izbor za moj plan. Bez imalo grižnje savjesti dohvatila sam Neninu kremu za lice i izlila u nju dobar dio deterdženta a zatim sve dobro protresla i ponovo vratila na mjesto. A tada mi je palo na pamet da bih to isto mogla učiniti i s ostalim preparatima na polici. Kada sam nešto kasnije napokon završila s poslom, osjećala sam se puno bolje.
Nena se sjajno raspoložena vratila tek predvečer. Oduševljeno je pričala o tome gdje je sve bila i što je vidjela no nisam je slušala. Znala sam da mi ionako ne govori istinu. Osim toga, bila sam previše uzbuđena zbog iščekivanja onoga što je obzirom na njenu naviku čestog tuširanja uskoro trebalo uslijediti.
– Slušaš li ti mene uopće? Lara, hoćeš li mi, molim te, napokon priznati što se događa s tobom? – upitala je opazivši moju odsutnost.
– Ma ništa, zapravo… Nisam ti rekla ali…Mario i ja imamo nekih problema u posljednje vrijeme. Ne ide nam baš najbolje – bubnula sam prvo što mi je palo na pamet.
– Oh, ne razumijem… Mislim, obzirom na okolnosti ne čini se da je baš tako. Rekla bih da je ludo zaljubljen u tebe – zbunjeno je odgovorila. Upravo sam ju namjeravala upitati što je točno mislila pod tim kad je zazvonio telefon.
– Nadam se da ništa ne prekidam. Što radi moja ljepotica? – vedro je upitao Mario kad sam se javila.
– Ništa posebno. Ti? – upitala sam mirnije nego što sam se osjećala.
– Znaš mene – neodređeno je odgovorio. – Nego, mislio sam da večeras izađemo na večeru. Samo ti i ja. Što kažeš? – nastavio je. Oh, gospodin se napokon sjetio da postojim! Ili je to samo dio njihove dobro smišljene igre kako ne bih ništa posumnjala? – razmišljala sam.
– Žao mi je, ali imam druge planove za večeras – začula sam se kako mu odgovaram.
– Gle, ako je Nena problem neću imati ništa protiv da i ona pođe s nama – nastavio je. Već na sam spomen imena moje rođakinje sva sam se narogušila. Naravno, to bi ti htio! Nije ti bilo dosta što ste zajedno proveli čitavo popodne, sada bi još s njom i na večeru. E, pa, malo sutra! – bijesno sam pomislila.
– Mislim da sam bila dovoljno jasna. A sada me ispričaj. Imam posla – prosiktala sam.
– Lara, nemoj prekinuti, molim te. Moram te vidjeti. Sve ću ti objasniti kad se budemo vidjeli. Dakle, u sedam dolazim po tebe – rekao je i prije nego što sam išta uspjela odgovoriti, prekinuo vezu.
– Razgovarala si s Marijom? Što je htio? – upitala je Nena a očima joj se jasno nazirala panika.
– Zapravo, i nismo puno razgovarali budući da čitavo vrijeme nije prestajao pričati o tome koliko me voli. Doslovce je preklinjao da pođem s njim na večeru – ponešto sam iskrenula istinu pritom pomno motreći njezinu reakciju. Bila sam čvrsto uvjerena da Nena nešto muti s Marijom i nadala sam se da će svisnuti od ljubomore. Smatrala sam kako je to uz iznenađenje koje sam joj pripremila u kupaonici najmanje što zaslužuje zbog svoje besramnosti.
– Pa, hoćeš li ići? – napeto je upitala.
– Naravno. Što je tu čudno? – ispitivački sam se zagledala u nju.
– Baš ništa. Sretna sam zbog vas. Samo vi idite i dobro se zabavite – dodala je a na licu joj je zatitrao tajanstven osmijeh. Besramnica, kako li se samo dobro pretvara, pomislila sam a tada se napokon dogodilo ono što sam cijelo vrijeme priželjkivala. Nena je poskočila iz naslonjača i najavila kako se mora istuširati.
– Mislim da ću nakon toga malo odrijemati. Šetnja me prilično izmorila – dodala je istežući se.
Desetak minuta kasnije kada sam iz kupaonice začula Nenin vrisak znala sam da je moj plan u potpunosti uspio. Namjerno sam pričekala još nekoliko trenutaka a tada, tobože zabrinuto pojurila u kupaonicu. Premda mi osmijeh niti uz najbolju volju nije silazio s lica prizor koji me dočekao u kupaonici prilično me zaprepastio. Zapomažući iz sveg glasa Nena je ručnikom panično trljala lice koje je poprimilo neku čudnu, žarko crvenu boju. Istovremeno, vrat i ramena bili su joj posuti golemim plikovima i što je bilo najgore, činilo se kako ih se iz trena u tren pojavljuje sve više. Moram priznati da ipak nisam očekivala ovako stravičan ishod. Obuzeta panikom doslovce sam se zaledila u mjestu.
– Lara, pomogni mi, molim te. Učini nešto, koža me užasno peče – preklinjala je a niz lice su joj potekle krupne suze.
– Što… Što se dogodilo? – uspjela sam procijediti premda sam to znala. Već i sam pogled na Nenino unakaženo lice natjerao mi je strah u kosti. Najgora od svega bila je spoznaja da sam upravo ja kriva za patnju koju upravo proživljava. Nekoliko trenutaka panično sam smišljala što učiniti. Na žalost, već ubrzo mi je postalo jasno da postoji samo jedno rješenje. Bez obzira na ishod morala sam odmah pozvati liječnika.
– Brzo, vrati se pod tuš i ne miči se odatle. Topla voda bi trebala pomoći. Odmah ću pozvati pomoć – obećala sam i pomogla joj da uđe u kadu.
Dok sam trčala prema telefonu tresla sam se poput šibe na vjetru. Kako sam joj mogla učiniti ovakvo što? Ona je moja rođakinja, moja krv, i nikakav Mario nije vrijedan toga da završim u zatvoru. Što ako se Nena nikad ne oporavi i dokaže se da sam ja kumovala tome? Najbolje godine života provest ću u zatvoreničkoj košulji – prestravljeno sam razmišljala. Dok sam drhtavim rukama tipkala broj najbliže hitne pomoći iskreno sam se nadala da će to ipak neće dogoditi.
Nekoliko sati kasnije napokon sam mogla odahnuti. Nenu je pregledao dermatolog i nakon kraćeg razgovora utvrdio kako je do iritacije kože najvjerojatnije došlo zbog preosjetljivosti na određeni proizvod. Kako je rekao, ipak smo došli na vrijeme. Uspješno joj je sanirao ozljede i propisao terapiju uz koju će, kako je rekao, Nenino lice već ubrzo zasjati starim sjajem. Premda sam se nakon njegovih riječi osjećala malo bolje i dalje me mučila grižnja savjesti.
– Ali, kako? Ne razumijem. Ovu kremu koristim već nekoliko godina i još nikada nisam imala sličnih problema – zbunjeno mi je povjerila Nena na povratku iz bolnice.
– Možda joj je istekao rok trajanja ili tako nešto. Najbolje da sve baciš u smeće. Štoviše, osobno ću se pobrinuti za to. Čovjek sa svim tim kremicama nikad ne može pouzdano znati, zar ne? – usiljeno sam se nasmijala. – Još uvijek te boli? – zabrinuto sam upitala. – Doista mi je žao zbog svega – potišteno sam promrmljala.
– Ne brini za mene. Bit ću ja dobro. Nego, sada je najvažnije da večeras odeš na tu večeru s Marijom – odgovorila je.
– To ne dolazi u obzir. Ne mogu te ostaviti samu u ovakvom stanju – u novom napadaju grižnje savjesti nekoliko puta sam žestoko odmahnula glavom.
– Što god! Ići ćeš na tu večeru i gotovo! I, još nešto. Večeras moraš izgledati savršeno – dodala je s nekim čudnim sjajem u očima nakon čega sam napokon zašutjela.
Kada sam te večeri začula trubljenje Mariovog automobila pred zgradom obuzelo me poznato uzbuđenje. Moram priznati da mi je unatoč svemu jako nedostajao. Ipak, koliko god se trudila uvjeriti u suprotno, nije me napuštala slutnja da je ovo naš posljednji susret. Bila sam uvjerena da će me Mario večeras ostaviti zbog Nene. Možda ova večera i nije tako loša zamisao, sjetno sam pomislila. Ako ništa drugo, barem ćemo u miru porazgovarati o svemu i rastati se kao ljudi. Ako se Mario odlučio za Nenu, unatoč svojoj bezgraničnoj ljubavi, neću im stajati na putu, donijela sam odluku premda mi se već i pri samoj pomisli o tome srce stezalo od tuge.
– Lara, pričekaj malo! – povikala je Nena dok sam uzimala torbicu. – Molim te, stavi ovo. Moj rođendanski dar. Namjeravala sam ti ih dati u petak ali mislim da će savršeno pristajati uz haljinu koju večeras imaš na sebi – rekla je pružajući mi par predivnih, zlatnih naušnica.
– Nena… Predivne su. Nisi se morala toliko trošiti zbog mene. Sigurno su bile jako skupe – uzbuđeno sam promucala okrećući ih u rukama.
– Ah, ne brini za to. Znaš kako se kaže, zlato, zlatu. Ipak si ti moja najdraža rođakinja – dodala je osmijehnuvši se. – No, hajde, stavi ih već jednom – navaljivala je.
– Pa, hvala ti – uspjela sam promucati. Nena je tako dobra prema meni. A ja? Kako sam joj mogla učiniti onakvo što? – posramljeno sam pomislila stavljajući naušnice. Nena je bila u pravu. Pristajale su mi kao salivene.
– Izgledaš poput anđela – zadivljeno je dodala. – Hajde, idi sad, Mario te čeka!
Pola sata kasnije, dok smo uz prigušenu svjetlost svijeća Mario i ja sjedili za stolom jednog malog, romantičnog restorana, nije mi promakla njegova uznemirenost. Izbjegavao je moj pogled, crvenio se, neprekidno petljao po džepovima a kada je konobar došao do našeg stola kako bi uzeo narudžbu, potpuno je zaboravio što je želio naručiti. Odjednom sam shvatila da sve ovo više nema nikakvog smisla. Kraj naše veze bio je više no očit. Odgađanje neizbježnog samo nam je bespotrebno produžavalo agoniju.
– Mario, mislim da moramo razgovarati – hrabro sam započela u jednom trenutku.
– Nemoj mi samo reći da ti je Nena već sve rekla – prestrašeno je upitao na što sam osjetila suze u očima. Dakle, ipak je istina, slomljeno sam pomislila.
– Mislim, uložio sam puno truda kako bih ti priredio ovo iznenađenje. Samo da znaš, nije bilo nimalo lako – rekao je crveneći se.
– Molim? Kako se samo usuđuješ?! Sada ćeš mi se još i rugati?! – upitala sam u nevjerici poskočivši sa stolice.
– Naravno da ne, što ti je? Samo, mislio sam da će ovo biti puno lakše izreći…. – nervozno je nastavio.
– No, hajde, učini to već jednom pa da zauvijek završimo s tim – prošaptala sam a suze su mi i protiv volje potekle niz obraze.
– Hej, Lara, čemu te suze? Ljubavi…. Samo sam htio pitati… Hoćeš li se udati za mene – napokon je provalilo iz njega. Minutu kasnije iz džepa sakoa iskopao je prsten. Moram priznati da ni u najluđim snovima nisam očekivala da bi me Mario večeras mogao zaprositi. Bila sam toliko iznenađena da nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći do riječi.
– Mislio sam ti ovo dati za rođendan ali eto, ne mogu više čekati. Osim toga, savršeno će se uklapati s naušnicama koje si dobila od Nene. Volim te i potpuno sam siguran da želim s tobom provesti ostatak svog života – nježno je rekao primivši me za ruku. – Ljubavi, molim te reci da i ti to želiš – dodao je preklinjući me pogledom.
– A što je s Nenom? Kako će se ona uklopiti u sve to? – nisam odoljela ne podbosti ga.
– Budući da mi je nakon kilometarske potrage gradom upravo ona pomogla odabrati ovaj prsten za tebe vjerujem da neće imati ništa protiv da bude i glavna kuma na našem vjenčanju – nasmijao se.
– Oh, a ja sam pomislila da….
– Šššššš…
– I bila sam tako nepravedna prema…..
– A kako bi bilo da najprije odgovoriš na moje pitanje? Za sve ostalo imamo čitav životna raspolaganju – našalio se pomilovavši me po obrazu.
– Naravno, da, mislim, udat ću se za tebe – ganuto sam prošaptala nakon čega su nam se usne spojile u strastvenom poljupcu.
Нема коментара:
Постави коментар