Bila sam pripadnica tajnog kulta

Bila sam problematično dijete, tako su mi govorili. Sada znam da je “biti problematično dijete” samo posljedica roditeljskog odgoja, zamaskiran pojam kojim se prikrivaju loši odnosi u braku i obitelji a koje dijete preuzme i postane “loše”. A zaista sam vjerovala da nešto nije u redu sa mnom. Jer, kako bi bio problem u mojim roditeljima? Oboje su bili visoko obrazovani ljudi, priznati znanstvenici, kulturni i suvremeni, umjereni u svakom pogledu. Otac je radio u poznatom institutu, a majka u jednom ministarstvu, oboje visoko pozicionirani u svojoj branši. I zaista su i kao roditelji bili uzorni, no očito je problem i bio u toj njihovoj savršenosti.

Izgleda da se i od nas djece očekivalo da se uklopimo u tu savršenu sliku. Mojoj je sestri Savani to izgleda uspijevalo bez problema no ja sam, otkada znam za sebe, pružala otpor njihovim nastojanjima da me “pristojno odgoje”. Čak sam kao starija sestra bila ljubomorna na mlađu sestru – što je, kao, uobičajeno – i radila sve što sam mogla da zagorčam život i roditeljima i njoj od trena kada se ona pojavila u našem domu. Srećom, Savana je preživjela sve moje napade i još me na kraju puberteta voljela više nego ja nju. I da, moji savršeni roditelji osim što su bili savršeni znanstvenici koji su se i u obitelji i u svijetu savršeno ponašali, bili su i pomalo avangardni i ekstravagantni, što su iskazali dajući meni i sestri neuobičajena imena. Savana je još dobro prošla, no mene su nazvali Zula, po nekom jadnom malom seocetu u Eritreji, ime koje je moja majka tko zna otkuda izvukla a otac se, iako nerado, složio s njom. On nije bio toliko ekstravagantan kao ona no u svemu joj je popuštao jer je majka bila ta koja je vodila glavnu riječ u kući. Recimo to ovako, današnjim modernim rječnikom: majka je bila dominantnija.

Otac je uvijek bio papak

I tako se, uslijed njene dominacije, u kući jela samo vegetarijanska hrana, a ona je odbijala jesti čak i ribu, što je ocu i nama bilo dozvoljeno. A sve smo godišnje odmore provodili u nekim alternativnim kampovima diljem svijeta gdje smo morali meditirati i jesti neku neukusnu hranu. Majci je to bilo duhovno čišćenje a nama vrijeme kada smo najviše šutjeli kako bi bili “dobri”. Uslijed svega toga ja sam bila, na neki neseksualni način, zaljubljena u svog oca, jer sam ga smatrala potlačenim kao što sam se i ja osjećala potlačenom, i uvijek sam bila na njegovoj strani. A svojim sam otporom na neki način željela pokazati ocu kako bi se trebao i on odnositi prema pritisku kojim ga je majka, po mom mišljenju, tlačila. On me razumio, ili je samo glumio da razumije, pa bi mi u rijetkim trenucima kada bismo nasamo popričali davao za pravo kada bih se bunila protiv majčinog ponašanja. Ja bih se ponadala da će i on sam nešto promijeniti u svom odnosu prema njoj, da će joj se usprotiviti, da će joj reći nešto što će na čaroban način izmijeniti našu svakodnevicu, no uvijek bih se razočarala. Jer otac bi uvijek bio, na koncu dana, na majčinoj strani. I tako su mi ti sitni tračci povremene nade koja se nikada ne bi obistinila gotovo ubili vjeru u bilo kakvu promjenu.

Jedan od mojih najžešćih prosvjeda bio je kada sam počela jesti meso, te sam hamburgere i ćevape svakodnevno donosila doma i jela pred njima svima. Zarobljena u svom svijetu sve sam više pružala otpor i ne znajući da tražim izlaz iz tog nekog zatvora. Tako da sam u pubertetu gotovo izgorjela. Nakon što sam cijelo djetinjstvo bila problematična u školi, tukla se sa djecom, grizla ih i čupala još u vrtićkim danima, u doba adolescencije sam ušla družeći se sa “zločestim dečkima” u kvartu. Bila sam jedina djevojčica u njihovoj neimenovanoj bandi. Djevojčica, no izgledala sam kao dječak. Kosu sam šišala vrlo kratko, a prirodno sam bila vrlo visoka i mršava, koščata, s neprimjetnim prsima i tek malo zaobljenijim bokovima. Jedino me lice odavalo jer nije sličilo na dječačko, bilo je to lijepo i potpuno ženstveno lice, lice moje majke. U to sam vrijeme žalila zbog toga, a kako sam oca voljela više, željela sam biti sličnija njemu. Ali eto, bilo je tako kako je bilo – imala sam velike majčine oči i pune, seksi usne kakve su i nju krasile. I bila sam privlačna mojim prijateljima iz bande.

Uz njih sam počela pušiti marihuanu i piti sedative kombinirane s alkoholom tako da sam često bila lagano nadrogirana. Srećom, nikada nisam došla do stadija da isprobam neke teže droge. Ali sam se zato vrlo rano upustila u seksualne odnose. Već s trinaest i pol godina imala sam prvi odnos s jednim dječakom iz bande koji mi se najviše sviđao i u kojega sam bila zaljubljena od prvog dana. On je bio tek godinu dana stariji od mene i oboje smo bili daleko premladi da i pomišljamo na seks, no pod utjecajem svih loših tvari koje smo tada konzumirali, i to smo isprobali. Nažalost, u svojoj sam ludosti i prkosu, iako vrlo inteligentna, bila dovoljno glupa da ne pazim na zaštitu prilikom odnosa tako da sam već sa četrnaest i pol išla na svoj prvi abortus. Roditelji su me nakon toga natjerali da krenem na psihoterapiju, no nije bilo puno koristi od toga. Bar ne koristi za njih. A ja sam sve svoje dobivene sedative s radošću podijelila sa svojim banditićima. I nije mi dugo trebalo da se ponovo upustim u seks, no ovoga puta nisam ostala u drugom stanju već sam dobila spolno prenosivu bolest a da nisam znala od koga jer sam istovremeno odnose imala sa trojicom svojih prijatelja iz bande.

Odlazila sam samo u školu

Tada se, kao po nekom čudnom zakonu, pojavila prilika da moj otac dobije privremeni posao u Sjedinjenim Američkim Državama. Osim što je bio dobro plaćen, moji su roditelji u tome vidjeli odličnu priliku da me odvoje od mojih loših prijatelja i tako me spase od još većih nedaća. Jednim su se dijelom njihove želje obistinile. Tih šest mjeseci u južnoj Floridi zaista su me odvojile od dječaka s kojima sam se do tada družila, no ja sam nakon toga pala u depresiju iz koje sam se jedva izvukla. U Americi se ni sa kim nisam željela družiti, nisam ni u školu htjela ići i tako, dok je Savana procvala na vrućem floridskom suncu, ja sam sve više tonula u mrak. Naravno, američki liječnici su mi i više nego rado prepisivali sve veće količine antidepresiva od kojih sam dane samo prospavala, napola mrtva, kao zombi. Moji siroti roditelji, znanstvenici, vjerovali su u znanost i lijekove koji su proizvod znanstvenih istraživanja, no ipak ih je brinulo moje stanje i posljedice tih istih lijekova. Bili su svjesni da su nuspojave neugodne, ali nisu znali kako mi pomoći. A sve što su trebali napraviti bilo je da me prihvate onakvu kakva jesam, a ne da me preodgajaju u osobu kakvu su željeli da budem. Jednostavno to nisu znali.

Kada smo se vratili u Hrvatsku, ja sam bila mirnija, više se nisam družila sa lošim društvom, no nisam nikamo ni izlazila. Samo u školu i kući, gdje bih se zatvarala u sobu i satima slušala muziku, koliko se sjećam. Jer, toga se perioda jedva sjećam. Dvije su godine prošle kao u magli. Kad sam maturirala, upisala sam se na studij fizike, kao i moj otac. To mi je i bio jedini motiv, biti kao on, kao poboljšana verzija svog oca. Zaklela sam se da nikada neću biti tako podložna nekome kao on, da ću se izboriti za svoje ja. No ubrzo sam shvatila da sam se tako pretvorila u svoju – majku. Dominantnu i nespremnu za dogovor. Bila sam u klopci iz koje nisam vidjela izlaz.

Zlatko i njegovi prijatelji

Cijelu sam prvu godinu studija pokušavala naći način da se izvučem iz gliba, čak sam nakon veze s jednim mladićem koju sam prekinula na prvi znak svog dominantnog ponašanja, pronašla izlaz u lezbijskoj vezi s kolegicom s iste godine. Tada mi se činilo da tom svojom odlukom kidam sve što me veže za nasljede moje obitelji, no prevarila sam se.

Moja cura, Cecilija, bila je dominantna i posesivna i pretvorila me ponovno u moga oca. Opet sam bila na početku svega, ništa, apsolutno ništa nisam postigla u svih svojih dvadeset godina života. Bila sam na nuli. Nisam vidjela izlaz. Nikakve droge ni lijekovi u to vrijeme više nisu dolazili u obzir kao spas. Sa svim sam tim raskrstila na osamnaesti rođendan kada sam sama sebi priznala da sam odviše važna da bih se uništila. Kao da se tada zrnce razuma ipak probilo do moga umornog uma. I donijela sam čvrstu odluku da se zaredim, da odem u neki samostan gdje ću sve svoje godine do same smrti provesti u tišini, miru, molitvama, opraštanju i svemu što već takav život donosi.

Prekinula sam vezu sa Cecilijom i odselila se iz zajedničkog stana u iznajmljenu sobicu odakle sam namjeravala pronaći put do svog novog života. I dalje uvjerena da sa mnom definitivno nešto nije u redu, smatrala sam kako je jedino Bog onaj koji će me prihvatiti bezuvjetno. Tada sam shvatila da se želim ispisati s fakulteta. Naravno, što će mi diploma u nekom samostanu?! Ušla sam u referadu, popunila zamolbu i već slijedećeg trena izašla s ispisnicom i dokumentacijom van. Bila sam sva u strahu, no tako sam odlučila. Požurila sam prema izlazu skrivajući suze i naletjela na jednog studenta. I moji i njegovi papiri razletjeli su se po izlizanom podu. Brzo smo se sagnuli kako bismo ih pokupili i naravno, jedno drugom zavirili u dokumente. On je shvatio da sam se ja upravo ispisala, a ja sam vidjela da je dijelio letke za neko predavanje. Zadržala sam jedan jer me privukla tema predavanja.

– Jesi li zainteresirana? – pitao me mekim, toplim glasom. Bio je lijep mladić, svijetle kose i moderne bradice, plavih očiju, visok i vitak. Izgledao je božanstveno. Nasmiješio se prekrasnim osmjehom. Istog trena sam se zaljubila.

– Naravno – rekla sam i ja sa smiješkom, nadala sam se da je bio jednako zanosan kao i njegov.

– Pa pošto si se upravo ispisala, imaš vremena za jedan čaj, nadam se – govorio je i dalje jednako zavodljivo. I naravno, otišla sam s njim na čaj jer ni on ni ja nismo pili kavu. Pričao mi je o čemu će biti predavanje, tko će sve govoriti, da će biti puno mladih ljudi mojih godina i da sam dobrodošla i ja i svi moji prijatelji koje to zanima. No ja sam odlučila doći sama, samo zbog njega. I zbog toga što u to vrijeme nisam imala ni jednog prijatelja. Mladić mi se na rastanku predstavio kao Zlatko, no rekao mi je da ima i drugo ime, da ga zovu Petrus. Ali meni je zaista bio Zlatko, predivan kao da je od čistog zlata.

Kada sam došla na predavanje, skrivala sam zbunjenost koju sam osjećala zbog mnoštva nepoznatih lica oko sebe, ali sam uvidjela da su i mnogi drugi zbunjeni iz istog razloga. I da Zlatko nije lagao, zaista su svi bili vrlo mladi ljudi, studenti, mahom lijepi kao i on i ja. A predavanje je bilo na temu utjecaja roditeljskog odgoja na karakter djeteta pa smo se i ja i svi ostali u dvorani pronašli u tim rečenicama.

Na kraju predavanja koje je držao jedan bračni par, svi smo bili mnogo opušteniji i komunikativniji. Poslužili su nam čaj i keksiće pa smo se družili do kasno u noć. Na posljetku smo im ostavili svoje kontakt podatke kako bi nam mogli slati obavijesti o slijedećim predavanjima. Znala sam već tada da ću doći na svako od tih predavanja, a samo koji dan kasnije odustala sam i od odlaska u samostan.

Sve sam se češće družila i sa Zlatkom i s njegovim prijateljima koji su svi imali druga imena uz ona svjetovna. Saznala sam, naravno, da su svi članovi iste skupine koju ću ja za ovu ispovijest zvati Društvo. Pitali su me želim li i ja novo ime a ja sam s radoznalošću prihvatila zanimajući me koje će izabrati. Jednu smo nedjelju na jutarnjoj kavi raspravljali o tome i oni su predlagali razna imena, neka čak i šaljiva, tako da su me htjeli preimenovati i u Maricu Hrdalo i u Ani Četiri Pištolja. Na kraju smo se svi zajedno odlučili neka bude ili Cora ili Corina.

Završila sam matematiku

– Neka Starci odluče – zaključili su članovi Društva. A Starci su bili bračni par koji je držao predavanje, oni su bili i osnivači Društva i njegovi prvi članovi.

U nedjelju popodne, nakon piknika na Bundeku, otišli smo do dvorane za predavanja i tamo se našli sa Mirzom i Arzom, supružnicima zvanim Starci. Arza mi se svidjela od prvog trena, bila je smireni, majčinski tip, no Mirza mi nije baš bio simpatičan, imala sam osjećaj da ima nešto đavolsko u njemu. Mada je bio problem samo u njegovim tamnim, čupavim, spojenim obrvama. Inače je bio sasvim korektan i ljubazan.

– Želiš li se pridružiti Društvu? – pitao me kada smo svi posjedali oko njega i Arze. U tom sam trenu bila zaista sretna. Napokon sam imala prijatelje, napokon sam bila prihvaćena od svih onakva kakva jesam, napokon sam pronašla dio sebe koji mi je od najranijeg djetinjstva falio. I pristala sam, znajući što me očekuje jer su mi i Petrus i svi ostali već pričali o boljitku koji se dobiva ulaskom u Društvo. A na kraju sam dobila i ime, iako ne Corina, već Korina, lijep hrvatski način izgovora engleske verzije.

Taj je život uz Društvo bio miran i sređen. Preselila sam se k njima, u zajedničku veliku kuću u kojoj je bilo mnoštvo stanova i soba. O svim sam svojim odlukama mogla raspravljati sa bilo kim od njih, no nekako smo se svi najviše pouzdavali u mišljenje Staraca jer su oni bili najiskusniji i po godinama bliže našim roditeljima. Tako da su svi jednoglasno podržali moju odluku da se vratim na fakultet, no ovog sam puta izabrala matematiku umjesto fizike. I završila je u rekordnom roku. Za to sam vrijeme bila u vezi s Petrusom, a kako smo svi bili slobodnih svjetonazora, i on i ja smo održavali veze i s drugim članovima društva. Posebna je čast za svakoga bila kada bi nekoga od nas izabrao netko od Staraca. Često smo za vrijeme praznika organizirali višednevna putovanja, ponekad na more, ponekad u planine, a često smo išli i van granica Hrvatske. Tada bi bilo naročito veselo. Organizirali bismo tulume bez droge i bez alkohola, no obavezno je bilo seksualno opuštenih igrarija, možda bih ih smjela nazvati i orgijama. Svi od reda smo uživali u tome, glumili u seksualnim predstavama, preuzimali uloge u sadomazo dramama, snimali se međusobno i sve to, naravno, držali u strogoj tajnosti. No posljedica je bila da smo svi zračili nekom posebnom svjetlošću tako da su nas ljudi često gledali s divljenjem, ne znajući koja je tajna naše ljepote.

Kada si zadnji put oprala zube?

No ne znam što se dogodilo s godinama… Jesam li se ja promijenila ili su se Starci, poglavito Mirza, promijenili? Uz njega sam se svakim danom osjećala sve lošije. Većinu vremena bio je savršeno korektan prema svima, a meni se činilo da baš mene naročito izdvaja, kao da sam mu bila ljubimica. Kasnije, tek puno godina kasnije shvatila sam da su i svi drugi imali taj isti osjećaj – da su se osjećali kao da ih je on izdvojio, da ih je favorizirao. Na vrlo fin način bi nam se približio, a kako je samo uspijevao, ni dan danas mi nije baš jasno. Sve se svodilo na to da je kroz razgovor uspio razviti povjerenje u njega. I ja sam imala osjećaj da mu mogu zaista sve reći, povjeriti mu i najdublje tajne, što sam i činila. Tako da je znao apsolutno sve o meni, ono što ni Arza, čak ni Petrus nisu znali. Uostalom povjeravala sam mu upravo svoje probleme s Petrusom, a on bi mi ih pomagao riješiti. No kao da se u nekim trenucima nije mogao suzdržati, znao bi me ucijeniti svojim saznanjima o meni, onima koji su bili najpovjerljiviji.

Jednom sam mu u strogom povjerenju priznala da se osjećam nadmoćnom nad Petrusom, da iako ga volim, da se nadam da zaslužujem boljega od njega jer Petrus nije uspio završiti fakultet, a ja sam bila super uspješna u tome. Mirza me u potpunosti razumio, shvatio je moja razmišljanja i podržao me u nadi da ću naći sebi ravnog. Nakon tog sam se razgovora osjećala obodrenom i smirenom iako sam imala osjećaj da sam izdala Petrusa i da sam isuviše samouvjerena, čak umišljena jer sam smatrala da sam bolja od njega. Mirza me umirio i razuvjerio, dajući mi potvrdu da sam u pravu, da sam bolja od Petrusa.

– Uz tebe sam, Korina – rekao mi je ljubeći me u usta. – Kada si zadnji puta oprala zube? – pitao me oštro, zafrknuvši gadljivo nosom. Posramila sam se. Iako sam znala da on ne voli da mu dolazimo neopranih zubi jer nas je volio ljubiti u usta, ja sam u toj prilici to pravilo zaboravila. Brzo sam odjurila u kupaonu, nekoliko minuta revno četkala zube i vratila mu se pokajnički. On mi se nasmiješio pohvalno, ohrabrujući me da budem dosljednija u poštovanju pravila.

– Oprosti mi, Korina, ako sam bio malo pregrub, no znaš da me to smeta. Opraštaš li mi? – pitao me umilno.

– Naravno, i ti meni oprosti što sam zaboravila – rekla sam presretna jer sam opet bila njegova miljenica bez mane. Poljubio me dajući mi do znanja da je opet sve kako treba biti. No duboko me povrijedilo kada mi je jednom u razgovoru, ničim izazvan, ružnim odbojnim glasom rekao riječi koje su me povrijedile najdublje. U jednom trenu smo se smijali i šalili, u slijedećem me vrijeđao.

– I ti misliš da si bolja od Petrusa? Ti si obična narkomanka i čedoubojica. Zar misliš da on zavrjeđuje takvu? On zavrjeđuje puno bolju od tebe. Što li si ti samo umišljaš?

Njegove su riječi bile tako grube, da sam ih osjetila oštro kao ubod noža u srce. A on kao da je uživao u mojoj boli, gledao me s visoka i podsmješljivo dok su mu oči grozno svjetlucale ispod spojenih obrva. Nije se ispričao, već mi je dao do znanja da ne valjam koliko mislim da valjam i da mi je bolje da šutim i budem poslušna jer ću inače snositi posljedice. A posljedice su bile trajno izbacivanje iz Društva, što je značilo i gubitak svih mojih prijatelja koje sam tokom godina stekla i zavoljela, gubitak povlastica koje je nosilo članstvo u društvu, a u konačnici, osveta u obliku objavljivanja spornih fotografija i filmova koje smo snimali na orgijama.

Povlaštena jer sam dio društva

No nekako, brzo bih zaboravljala te neugodne epizode. Nije ih bilo puno, iako su znale biti grozne, nekako sam se tješila saznanjem da je bilo puno više onih razloga ZA nego onih PROTIV ostanka u Društvu i s Mirzom. Nisam bila ni svjesna da nas je sve držao pod kontrolom uz pomoć najobičnijeg, no najmoćnijeg oružja – straha. Straha od odbacivanja, straha od gubitka ljubavi, straha od odmazde i na koncu – straha od samoće i neprihvaćanja. A godinama sam tako živjela u uvjerenju da sam posebna, da sam dio društvene elite. Čak i kada sam, nakon što sam diplomirala, našla odličan posao sa odličnom plaćom, te šestinu dohotka davala za Društvo, i dalje sam se smatrala povlaštenom što sam dio tog Društva. A da ne kažem da sam i uživala u onome što je to donosilo – neograničenom užitku u seksu, obilje partnera oba spola, mnogo novih ljudi koji su dolazili na naša predavanja i bili naša “hrana” jer su nam se divili i obožavali nas te i oni nas tako hranili.

Ali tako je to valjda moralo biti, da bi se jednoga dana taj mjehur od sapunice rasplinuo. No nije se dogodilo tako naglo i bombastično kako to možda zvuči, bar ne sve do zadnjeg trena kada je zaista i puklo. A počelo je baš na jednom predavanju.

Već sam rutinski pripremala i ukrašavala dvoranu za nove i stare posjetitelje, završavala paljenjem nekoliko mirisnih svijeća, kad se na vratima pojavila gospođa od nekih četrdesetak godina, možda bliže pedesetima. Pozvala sam je da uđe i ponudila joj mjesto za jednim od stolova te joj pružila letak sa sažetkom predavanja. Nije bila uobičajen gost jer su i dalje meta svih naših predavanja bili mladi ljudi, poglavito studenti. Ova je gospođa Arzinih godina bila neobična. Jednostavne frizure, s jednostavnim naočalama, obučena u traperice i končanu tuniku, nije sličila ni na kakvu avangardnu alternativku kakve su nam obično dolazile. Više je sličila na radoznalu, samozatajnu intelektualku, možda profesoricu iz neke gimnazije. Ni u jednom trenu nisam primijetila ni trunku nelagode zbog toga što se nalazi u nepoznatom okruženju, ljubopitljivo je proučavala letak, a nakon toga i cijelu dvoranu te ljude koji su pomalo dolazili i okupljali se oko stolova.

No jedan ju je sredovječni muškarac, čest gost na našim predavanjima, odmah uočio i sjeo do nje. Pokušavao ju je uvući u razgovor, ali nije mu uspijevalo. Odgovarala mu je jednosložnim rečenicama i on je brzo odustao. Znala sam da je taj muškarac uvijek u potrazi za seksualnom partnericom, jedino ga je to privlačilo na naša predavanja – nada da će ju ovdje i pronaći. No ta gospođa očito nije bila ovdje iz istog razloga. Cijelo je predavanje pažljivo pratila, a ja sam se javila nakon toga, kad je započela rasprava, samo kako bih privukla njenu pažnju.

Djecu se ne treba odgajati

No saslušala me jednako zainteresirano kao i druge, nije ju se ništa dojmilo toliko da bih na njenom licu primijetila oduševljenje. Mirza mi je dao mig da joj se približim pa sam nakon rasprave sjela do nje i pitala je kako je bilo, i želi li ostaviti mail adresu da joj možemo slati obavijesti. Saznala sam da se zove Sanda, rekla je da joj se predavanje svidjelo, pristala je dati adresu, no otišla je odmah nakon toga opravdavajući se da je već kasno i da još želi vidjeti svog sina prije spavanja. Uspjela sam saznati još samo to da joj je taj sin jedino dijete, da živi s njegovim ocem i da nisu u braku. I onda se izgubila u mraku zimske noći.

Više nije dolazila na predavanja, no mene je i dalje kopkalo tko je ona i željela sam je upoznati. Nakon nekoliko tjedana poslala sam joj mail, uz Mirzin blagoslov, naravno, jer o takvim smo potezima uvijek s njim raspravljali i pozvala je na druženje, na čaj, samo nas dvije. Iako je Mirzu zanimalo tko je ona i želi li se pridružiti Društvu – uvijek je bio u potrazi za novim članovima koji su imali prihode kako bi popunio svoje financijske rezerve – ja sam bila privučena na neki drugačiji, nov način. Sanda je pristala da se nađemo ne pitajući me za razlog. Bila sam zbunjena njenom šutljivošću i činjenicom da nije tražila objašnjenje za moj interes. Našle smo se na čaju, malo popričale a da nisam saznala ništa korisno od nje. Bar ne korisno za Mirzu. Za mene je i dalje ostala jednako intrigantna i ona sama i činjenica da me je nešto neseksualno privuklo k njoj. A ona se nastavila družiti sa mnom iako si po godinama nismo uopće odgovarale. A ni po temperamentu. Bile smo čista suprotnost. Ona tihi flegmatik, ja pomalo histerični kolerik i melankolik. I nisam inzistirala da saznam njen razlog zašto se pojavila na predavanju i zašto se uopće sastaje sa mnom. Jednostavno smo se družile kad smo mogle, nekoliko puta je i sa sinom došla pa bismo šetale Bundekom ili Maksimirom. Njen je sin bio neuobičajeno dijete i ja sam osjetila potrebu da je savjetujem kako da ga pravilno odgoji, no Sanda bi me nezainteresirano slušala i nije uvažavala moje mišljenje. Jednom mi je samo rekla:

– Djecu se ne treba odgajati, a pogotovo ne preodgajati. Djecu se prima onakvima kakva jesu. Samo im se pomaže da kroz djetinjstvo prođu sigurno, da se ne ozlijede i to je uglavnom sve.

– Ali djecu treba disciplinirati kako bi se prilagodila okruženju u kojem žive – rekla sam pomalo negodujući jer je njen sin bio upravo takav, činilo se da je neprilagođen i da se ne ponaša kao ostala djeca iako je bio i miran i poslušan. Smetalo me što je izgledalo kao da nas odrasle uopće ne doživljava kao autoritete već kao sebi ravnima, kao da je ravnopravan s nama. U tim sam danima potpuno zaboravila što sam i kako sam se osjećala kada sam bila dijete. I prošli su mjeseci kad sam napokon shvatila da je Sanda žena kakvu bih ja voljela imati kao majku. Iako sam ju ispočetka željela korigirati kao roditelja, s vremenom sam shvatila što govori i kao da sam se počela buditi iz dugogodišnjeg sna. U mene se počeo uvlačiti nemir. Mirza je to osjetio i manje-više mi je savjetima nastojao zabraniti da se s njom viđam, ali opet, još se uvijek nadao kako će ju pridobiti u Društvo.

A upravo činjenica da Sanda nije pripadala ni jednoj poznatoj religiji, crkvi, partiji, ni stranci, dovodila me u nedoumicu. Činilo se kao da opstaje sama na svijetu, bez ičije pomodi ili potpore, nije priznavala ni jedan od poznatih autoriteta a njena su životna načela bila drugačija od svih koje sam znala i nisam uspijevala uvrstiti je ni u jedan poznati obrazac.

Moj svekar – obična seljačina

Na jednoj našoj šetnji pričala mi je da ide na još jedno predavanje pa je i mene zaintrigirala jer otkad sam bila u Društvu nisam samostalno, bez preporuke Mirze ili Arze, išla na bilo kakvo događanje. Tada sam po prvi puta odlučila napraviti nešto samostalno, bez njihova znanja, čak ni Petrusu nisam rekla. Iako sam okvirno znala nešto o predavaču iz Velike Britanije, konačni rezultat nakon nekoliko sati slušanja njegovih argumenata, bio je veliki prasak mjehura od sapunice.

Shvatila sam da sam pripadnica tajnog kulta! Shvatila sam da se sa mnom i s ostalima upravlja putem straha! Shvatila sam na koji način manipuliraju sa mnom i sa ostalima! Shvatila sam da se tog straha mogu osloboditi! Jer, predavač je toliko opsežno govorio upravo o bezrazložnosti straha da sam na kraju shvatila. Potpuno u šoku, dok sam se tresla iako je vani bila sredina ljeta, pješačila sam besciljno kroz Zagreb. Prošlo je već pola noći kada sam odlučila: više se ne vraćam u Društvo! Nikada! Tu sam noć prespavala u hotelu, a slijedeće sam jutro zamolila Petrusa da mi doveze neke važne stvari s obrazloženjem da žurim na vlak jer me baka, koja je bila u staračkom domu u Dalmaciji, treba. Nisam mu dozvolila ni da me dotakne ni da me poljubi na rastanku, pobjegla sam i više se nikada nisam vratila. Tek sam se nakon nekoliko dana javila Sandi i sve joj ispričala, a ona je slijedećeg vikenda došla do mene. Smjestila sam se u bakinu staru kuću i tu je ugostila, a onda smo satima pričale. Ona me, kao i uvijek, ljubopitljivo slušala dajući mi za pravo i ohrabrujući me kad god sam briznula u plač. I dalje sam se bojala da će Mirza ostvariti neke od svojih prijetnji, da će moje sporne fotografije osvanuti na nekom portalu, no bila sam ipak uporna u namjeri da se oslobodim njihove torture. Za koju sam do prije nekoliko dana mislila da je blagoslov! Strašno!

Našla sam novi posao, našla sam i novu ljubav, Gorana, muškarca koji jedva da je završio školu, pio je alkohol i pušio, jeo meso i imao sto kila i nije ga bilo briga što nisam oprala zube prije poljupca. Koji nika da nije bio ničiji sljedbenik, kao Sanda, no koji je imao veliki teret na plećima. A kakav je to teret bio saznala sam kad sam upoznala njegovog oca. Hladna me jeza obuzela kada sam pogledala u ljubazno lice i oči ispod gustih, čupavih obrvi. Ne samo što je bio sličan Mirzi, čak mu je i karakter bio identičan! Bio je ljubazan i fin, kulturan, volio je razgovarati o osjećajima, privoljeti ljude da mu se povjere, da mu kažu nešto što nikome ne bi rekli, no na koncu, uvijek bi završilo nekom opačinom. Jednom sam mu prilikom ispričala kako je moja majka, kada se rodila Savana, rekla za nju da izgleda kao mali štakor i onoga trena kada je taj starac upoznao moju sestru, s najodvratnijim smiješkom podrugljivo joj je rekao: – A znam za tebe, čuo sam da te je majka proglasila štakorom kada si se rodila.

Savana ga više nikada nije željela vidjeti, a nisam ni ja. A pogotovo iz razloga što nikada nije propustio narugati se mom imenu.

– Zula, tako smo nekada, kada sam bio mali, nazivali stoku, ovce.

Srećom, viđala sam ga rijetko, ali kad god bi se pojavio, sva bih se ukočila od nelagode i strepnje što li će odvratno sada izvesti. Kada su on i Goranova majka došli u posjet, bio je prvi rođendan našega sina Grgura, tako je pretjerao da sam ih skoro izbacila iz kuće. Prvo je izvrijeđao Gorana da je papak jer dok njegova žena sjedi, on radi u kuhinji ženske poslove. A Goran se počeo tresti od straha i od njegove odmazde. Pokvario mu se sav užitak s kojim je sinu, za prvi rođendan htio ispeći “meseko” kako on to voli, a svima je bilo poznato, čak i njegovom zajedljivom ocu, da Goran voli kuhati i da je u tome dobar.

Sve mi je postalo jasno

A kada je svoj napad usmjerio prema našem sinu, odluka koju sam donijela bila je nepokolebljiva – nikada tog čovjeka neću pustiti s našim sinom nasamo jer bi posljedice mogle biti kobne i trajne.

A počeo je ljubazno i nevino, kao dobri djed donio mu je poklon, vrećicu smokija. Pružio mu je i kad je Grgur podigao ručice da uzme poklon, sretan jer je prepoznao grickalice, stari je jarac sakrio vrećicu iza leđa. Grgur je začuđeno pogledao i okrenuo se da se vrati igri, no djed mu je opet pružio vrećicu kako bi ga primamio. I kad je Grgur htio uzeti, opet ju je maknuo. Grgur se rastužio a Goran je upozorio oca da prestane. Djed je uz podrugljiv smiješak napokon dao poklon uz komentar:

– Dijete se mora naučiti da ne može dobiti sve što poželi.

Shvatila sam koliko je bolestan taj njegov izvitopereni um.

Sin mi je pružio vrećicu da mu otvorim i kad sam mu vratila, stao je slasno grickati. Djed ga je ljubazno pitao hoće li i njemu dati i unuk mu je pružio vrećicu.

– Ne hvala, djed neće grickati – odbio je. Kada se Grgur opet okrenuo prema svojim igračkama, djed ga je opet pitao bi li mu dao smokić, unuk mu je ponudio, a starac je opet odbio. Kad je to ponovio i treći puta, Grgur je, očito podučen prethodnim iskustvom, ignorirao djeda i nije mu ponudio grickalicu. A onda ga je stari mutikaša opet napao.

– Kako si ti zločest Grgure! Ti si zao. Ne daš djedu smokić. Sram te bilo! Djed te ne voli. Nitko te ne voli. Je li tako, mama? – pogledao je u mene očekujući, nesvjestan svoje gluposti, da ću mu pružiti podršku i odobravanje. Ja sam se prestala ustručavati, napokon se ohrabrila i usprotivila mu se.

– Ne, nije istina. Ja te volim i uvijek ću te voljeti, Grgure – podigla sam ga na ruke i obrisala suzice koje su mu kanule na lice. Djed ga je povrijedio i mala su se ustašca tresla jer se spremao briznuti u plač. Zagrlila sam ga i otišla s njim u drugu sobu. No prije toga sam rekla Goranovom ocu da tako nešto više nikada ne napravi jer inače neće više vidjeti svog unuka. Iza sebe sam ostavila njegove podrugljive komentare i preplašenog Gorana, te zbunjenu baku koja u svemu ovome nije vidjela ništa loše, čak dapače, odobravala je suprugove metode, jer na kraju, tako su oni odgajali svoju djecu.

No naše dijete neće tako “preodgajati”. Srećom, zahvaljujući činjenici da sam poznavala Mirzu i njegovu metodu preodgoja, prepoznala sam i ovu Goranovog oca. Bilo mi je jasno odakle potječu sve one traume s kojima se Goran i dan danas bori, a postalo mi je jasno i na koji način Mirza pridobija mlade ljude: tako da ih potpiruje u mržnji prema roditeljima – što i nije teško uz roditelje kakvi su bili moji i Goranovi – pa u njemu pronađu autoritet pun razumijevanja. No ja sam sigurna da Sandin sin neće upasti u sličnu klopku, a niti Grgur. Uvijek će biti prihvaćen i voljen od svojih roditelja, neće biti preodgajan da bude nešto što nije i što ne treba biti.