Ivoni su bile četiri godine kad smo se Igor i ja razveli. A na to su se nadovezali i egzistencijalni problemi. Firma u kojoj sam radila je propala i kao tisuće drugih žena u ovoj zemlji ostala sam bez posla. Od srednje situirane udane žene odjednom sam postala razvedena nezaposlena žena i samohrana majka. Da mi nije bilo roditelja, i socijalni slučaj. Gore nije moglo, zar ne?
Sreća je bila što su moji roditelji ljudi staroga kova koji su se znali osigurati za starost. Njihov frizerski salon je imao ugled i svoje stalne mušterije pa je uspijevao uzdržavati nas sve.
Nisam se dobro osjećala bez vlastitih prihoda, a to da mi je nerad ostavljao previše prostora za razmišljanje i depresiju, da i ne govorim. Kad se pojavila Renata s prijedlogom da preko ljeta odemo raditi na more kao sobarice, najprije sam malo dvojila zbog Ivone, no brzo me nagovorila.
– Baš zato što imaš dijete moraš se trgnuti i početi razmišljati pozitivno. Ivona više nije beba. Može ostati kod tvojih roditelja, a i oni mogu doći s njom preko vikenda ili čak kasnije na par dana ljetovanja. Pa ne idemo na drugi kontinent.
– Ma lako je tebi to reći, ali …
– Ništa ali prije nego što probaš. Ako ne bude išlo, uvijek se možeš vratiti kući. Za tri sata vožnje u svom si dvorištu – Renata je bila uporna.
Moji su roditelji podržali njezina nastojanja da se malo trgnem, izađem iz sredine koja me podsjećala na bračni brodolom i počnem ponovno živjeti normalnim životom.
I tako smo se Renata i ja našle na moru s metlama, kantama i krpama u ruci. To baš nije bio moj normalan život, ali da je bio otklon od svakodnevnice, to stoji, a i da mi je financijski dobrodošao, također.
Nijedan početak nije lak, pa tako ni meni nije bilo lako prvih dana. Što god radila, moje su misli bile vezane uz Ivonu: sad je ustala, sad doručkuje, sad se igra, sad ruča. Zvala sam mamu svaki čas i molila ju da mi ju da na mobitel. Na prve pozive se javljala bez problema, ali kasnije …
ZGODNI KONOBAR
Bilo je tužno, ali i dobro čuti da ne želi sad doći razgovarati jer se igra s prijateljicama u dvorištu. Moje dijete nema potrebu čuti me?! Znači da joj uopće ne trebam!
– Eto! Što sam ti rekla. Praviš probleme tamo gdje ih nema – veselo je zaključila Renata. – Znači, večeras možemo krenuti u život.
To njezino “kretanje u život” i nije bio baš neki provod, ali ona se zna vesliti malim stvarima i tu svoju radost prenositi na druge. Nakon šetnje rivom otišle smo u jedan restoran na samoj obali. More samo što nam nije prskalo po tanjurima.
– Dvije pizze molim, jednu miješanu, a jednu s četiri vrste sira. I dvije čaše hladnog bijelog vina – naručila je u velikom stilu, kao da naručuje jastoge.
Konobar koji nas je posluživao bio je visok i stasit, nismo mogle to ne primjetiti. Pogledale smo jedna drugu i odmah znale što mislimo. On je očito bio svjestan svoje privlačnosti pa nas je tako i poslužio. Sve je dakle bilo za dvije stepenice podignuto: i Renatino naručivanje i njegovo posluživanje. No nema veze, važno je smo se mi osjećale važno.
Večer smo provele čavrljajući o raznim temama i htjele ne htjele bacajući poglede prema zgodnom konobaru. Kretao se među stolovima gotovo virtuozno. A onda mi se u jednom trenutku učinilo da s kolegom razgovora o nama i kad nije bilo vezano uz našu narudžbu.
Prije spavanja sam se sjetila tog pogleda, ali su mi misli opet odjurile Ivoni. Bila sam joj zahvalna što nije dotrčala na mobitel s pitanjem kada ću doći kući.
Sljedeće večeri smo ponovno poželjele negdje sjesti nakon šetnje. O tome gdje, nismo trebale ni razmišljati. Zgodni konobar nas je požurio poslužiti.
– Večera? Ne hvala, već smo večerale, samo nešto za popiti.
Iako smo večer prije djelovale kao žene koje su došle na odmor s dovoljno novca da prije narudžbe ne moraju gledati cijenu, takvo si ponašanje nismo mogle priuštiti svaku večer. Mi smo došle zarađivati, a ne trošiti novac. Čaša piva bila je sav naš trošak te večeri. To mu, naravno, nismo rekle.
Restoran sa zgodnim konobarom postao je naš prirodni odabir i sljedećih dana. Ustvari, naši su se izlasci pretvorili u odlaske u taj restoran sa šetnjom prije …
Konobari su nam uskoro postali poznanici, a kako je vrijeme odmicalo, i prijatelji. Drago i Branko bili su sezonski radnici kao i mi. Razlika je samo u tome što njima ovo nije prva sezona. Rade to već godinama i ovdje su kao kod kuće. U stvari, pola godine provode ovdje, pola kod kuće, a u nekoliko navrata su radili i na krstarenjima.
– Krstarenje?! Ah, moj neispunjeni životni sam! – uzviknula sam – Pričajte nam kamo ste sve plovili.
ŠETNJE UČETVERO
Pa, san je za putnike, ne za nas. Doduše, nije ni nama bilo loše, vidjeli smo svijeta, a i zarada je dobra.
Večeri s Dragom i Brankom bile su zanimljive i ugodne. Navečer kad bi oni zatvorili lokal, sjeli bismo na obali i pričali. More, mjesečina, toplina, romantika, slučajan dodir ruku, kao iz filmova.
Renata i Drago su se značajno pogledali kad smo im jednu večer diskretno dali do znanja da bismo rado prošetali bez njih. Ostavši sami, najprije nismo znali što bismo si rekli, o čemu razgovarali. Toliko toga nas je zanimalo, a nijedno da postavi ono pravo pitanje. A onda je Ivona riješila slučaj. Željela je mami reći laku noć i olakšala mi posao. Nakon razgovora s njom ispričala sam Branku da imam kćer, neka odmah zna da ja nisam posve slobodna žena. Bila je to priča mame koja obožava svoju mezimicu.
Tek nakon polusatnog monologa o njoj shvatila sam da umjesto da se predam romantici trenutka, ja pričam o svojoj kćerkici. Očekivala sam da će Branku već ovaj naš prvi “romantični” izlazak prisjesti i da me više nikad neće pozvati van, no to se nije dogodilo. Umjesto toga, kao da je jedva dočekao da i on nekome ispriča što ga tišti.
Njegova Ivana je bila krasna cura, ljubav na prvi pogled. Bili su jako zgodan par i sve je bilo u redu dok ona nije ostala trudna. Njegovoj sreći nikad kraja, ali ona nije dijelila taj osjećaj, bila je nesretna i nezadovoljna.
– Pa svijet je pun neplanirane djece. Zar misliš da su nas naši roditelji planirali? Nek nam je živo i zdravo, a za sve ostalo ćemo lako … – bile su njegove riječi.
Nije mogla to prihvatiti. On je mislio da je to samo trenutno stanje, da se iznenadila, uplašila, da se boji odgovornosti. Nastojao ju je smiriti, ohrabriti, biti joj podrška. Osjećao se čak krivim zbog njezine tuge i sažalijevao ju je. Vjerovao je da je u stvari vrlo emotivna i krhka, da se boji. Vrijeme je međutim vrlo brzo pokazalo da ona uopće nije slaba i emotivna ni bespomoćna žena. Vođena feminističkim načelom da ona ima pravo odlučivati o svom tijelu otišla je bez njegova znanja na abortus. Bio je ne samo žalostan, nego i uvrijeđen. Zar je to bila samo “njezina stvar”? Zar se on ništa ne pita? Zar je on samo anonimni donator sperme, sporedni igrač u stvaranju novog života, nema li i on prava na emocije prema nerođenom djetetu? Na sva ta pitanja imala je vrlo jasan odgovor. Ona ga voli, rado bi s njim provela život, imala djecu, ali ne sad. Sad nije planirala.
BAŠ JE OSJEĆAJAN
Slušala sam ga otvorenih očiju i ušiju. Nikad nisam bila u prilici čuti muškarca koji tako razmišlja o tom problemu. Divila sam se njegovoj osjećajnosti, iskrenosti, humanosti. Neki ni o rođenoj djeci tako ne misle, a kamo li o nerođenoj. Nakon tog razgovora znali smo jedno o drugome ono što drugi ne znaju i to je svemu dalo neku posebnu dubinu.
Uživala sam u Brankovoj blizini, ali željela sam imati i svoje dijete pokraj sebe, a nisam znala kako bi Branko reagirao. Često su očevi ljubomorni i na vlastitu djecu, ne mogu podnijeti da ženina pažnja bude posvećena bilo kome osim njima, a što onda reći za one koji nisu očevi.
Branko kao da je čitao moje misli. Jednoga dana upitao me zašto ne pozovem mamu i Ivonu k sebi da barem vikend provedem s Ivonom. Oduševio me tim prijedlogom, ali i doveo u nezgodnu situaciju. Željela sam zagrliti svoje dijete, ali kako Branka predstaviti roditeljima i Ivoni? Zar im reći da imam dečka? Ne, ja to ne mogu …
– Zašto ne bi mogla? – upitala je Renata – pa ne moraš uopće reći da ti je on dečko.
Možeš ga predstaviti kao prijatelja.
– Baš si čudna, kako da kažem da mi je prijatelj?
– Fino. Zar bi slagala? Zar ti je on neprijatelj?
– Ma nije mi neprijatelj, ali …
– Zrinka, a možeš li Dragu bez problema upoznati s mamom i Ivonom? Možeš. Pa zašto onda ne bi mogla Branka? Ne piše mu na čelu da ti je on nešto više, a možda ti i nije više. To još ne znaš, tko zna što donosi budućnost …
HIROVITA GOŠĆA
Te su me riječi posebno dirnule. Nisam bila naviknuta na kratkotrajne veze, ali ništa mi nije davalo za pravo ni da ovu smatram nečim više. To što se mi lijepo slažemo, što smo otvorili jedno drugome dušu još uvijek nije garancija da će ona potrajati i kad ljeto prođe i kad se svatko od nas vrati u svoj grad. Izblijede i dugotrajnije i ozbiljnije veze, a kako ne bi ova morska. Svoja razmišljanja izrekla sam naglas pred Renatom.
– Eto vidiš kako ti prizivaš nevolju. Ne smiješ misliti negativno. Ne uništavaj nešto već na početku, nego lijepo gledaj naprijed u najljepšim bojama.
Odlučila sam ju poslušati. Ivona je jedva dočekala dan kad će s bakom doći na more. Ja sam ju sa zebnjom iščekivala, ali kako je vrijeme odmicalo, u meni je prevladala majka i ništa drugo osim da ću uskoro zagrliti svoju mezimicu, nije bilo važno. Onog trena kad mi se objesila oko vrata nije postojalo ništa drugo osim nje.
Došla je na svega nekoliko dana. Valjalo je stoga iskoristiti svaki trenutak da joj boravak na moru učinim što ljepšim. Planirala sam s njom tražiti školjke, loviti rakove … U svim tim maštarijama bio je prisutan i Branko, ali trebalo ih je prvo upoznati.
Radno vrijeme se bližilo kraju, uskoro su trebali stići i moji, svakog trenutka sam očekivala da mi se jave. Umjesto njih, na mobitelu je bio čovjek iz agencije. Javlja da u apartman A6 stiže nenajavljena gošća. Gospođa je prilično zahtjevna pa ako mogu prekontrolirati još jednom je li tamo sve u redu. Znala sam da je sve besprijekorno čisto, ali svejedno sam odlučila provjeriti.
Čovjek iz agencije je unio stvari mladoj i dotjeranoj ženi neodredivih godina. Očima mi je dao znak da je s njom već imao problema, ali da se prisiljava biti strpljiv i ljubazan. Gosti su uvijek u pravu, geslo je svakog dobrog turističkog djelatnika. Kod ove dame je, međutim, bilo teško držati se tog pravila. Tek što je ušla u apartman, našla mu je nekoliko zamjerki: te joj se baš ne sviđa pogled, te je oprema kuhinje skromna, te bi ležaj mogao biti udobniji.
– Ako bilo što trebate u kuhinji, samo recite, donijet ću vam sutra ujutro. Koliko dugo ostajete?
– Nisam još odlučila. Zavisi od nekih razgovora, ali tri dana sigurno.
– Dobro, lijepo se odmorite i pogledajte što vam nedostaje pa javite.
– Prije nego što odete, možete li mi samo reći gdje se nalazi restoran Riva, je li daleko?
– Nije daleko, na samoj je obali. To je jako dobar restoran, imaju dobru hranu i vrlo ljubazno osoblje.
– U to ne sumnjam, zato i želim tamo.
– Ako idete odmah, mogu vas odvesti, ako ne, objasnit ću vam kako stići do njega.
– Hvala, moram se prvo osvježiti i malo dotjerati, ne mogu ovakva.
Što se mene tiče, nije mi se činila ni umornom ni neurednom. Kakvog li to posla ima tamo kad se još mora dodatno urediti. Slegnula sam ramenima, pozdravila se s gošćom i požurila kući dočekati Ivonu.
Te smo se večeri samo grlile i mazile. Našoj sreći nije bilo kraja. Sljedećeg jutra tiho sam se iskrala da ju ne probudim. Požurila sam na posao kako bih što prije sve obavila i vratila se kući. Pred kraj radnog vremena nazvala sam Branka željevši mu reći da je Ivona stigla i da ću je popodne voditi na plažu. Mobitel je dugo zvonio, ali se nije javljao. Pokušala sam ponovno kasnije, opet ništa. Kasno navečer stigao mi je SMS: Imao sam nekih problema pa se nisam mogao javiti. Čujemo se i vidimo sutra. Volim te.
POGUBAN RAZGOVOR
Nije mi se javio odmah ujutro, ali nisam željela biti dosadna. Vidjet ću ga popodne i čuti o čemu se radi.
Drago i on sjedili su na klupi okrenuti moru. Ivoni sam rekla da ćemo se tiho prikrasti i iznenaditi ih, a onda sam zastala čuvši dijalog:
– I tako znači, izgubio sam i okladu i prijatelja. Otkad se ona pojavila, postao si izvanzemaljac, a još ćeš postati i tata …
– Da si izgubio okladu, izgubio si, spremi se na plaćanje. A za ovo drugo čekaj, vidjet ćemo.
– Dobro, platit ću bez pogovora, ako je to sav trošak. Ako me želiš za kuma, reci to odmah da se psihički pripremim na to da će mi sva zarada otići na kumstvo.
Pojavila se ona, postat će tata, spominje se neko kumstvo – ispod mene se zemlja zaljuljala kada sam čula te riječi. On će postati otac, a meni je prodavao neke druge srcedrapajuće priče! I još se radilo o nekoj okladi. Drago, dakle, zna nešto što ja ne znam. Ne, to je previše! Zgrabila sam Ivonu za ruku, okrenula se i otišla. Nisu nas ni primijetili.
NE ŽELIM DETALJE
Ljudi su i dalje mirno šetali rivom, more se prekrasno ljeskalo, ali meni se rušio svijet.
Mozak mi je počeo munjevito raditi. Samo da to nije naša gošća iz apartmana A6? Pa naravno, ona je. Tražila je restoran u kojem Branko radi, morala se specijalno dotjerati za susret s njim, ne zna koliko će ostati jer možda seli k Branku.
Očiju punih suza jedva da sam čula što mi Ivona govori dok smo jele sladoled. Te sam večeri isključila mobitel i čvrsto ju privinula uza se. Ništa ne sluteći, ona se smiješila u snu, vjerojatno sanjajući ribice koje sam obećala loviti s njom. Ujutro sam se probudila sva podbuhla.
– Pa kamo si ti sinoć nestala, kao da si u zemlju propala. Tražili smo te. Znaš li da se kao grom iz vedra neba pojavila ona Brankova – upitala me Renata čim me ugledala.
– Znam, ali me ne zanima. Ne želim čuti ništa ni o njoj ni o njemu.
– Kako znaš, odakle si mogla znati kad …
– Molim te bez detalja. Ne zanima me i točka.
Što se mene tiče, sve je bilo jasno kao dan. Brankova djevojka se predomislila što se raskida tiče i došla je za njim. I izgleda da je opet trudna. U svakom slučaju, ja ispadam iz igre. Što sam drugo i mogla očekivati? Baš je netko lud za razvedenom, nezaposlenom samohranom majkom. Svijet je pun krasnih slobodnih djevojaka.
Odijevala sam Ivonu spremajući se izaći s njom dok je Renata uporno željela ispričati detalje sinoćnjeg događaja: zašto su me tražili, što je rekao Branko, što Drago, kako ta Dijana izgleda. Nisam htjela slušati. Dovoljno sam i čula i vidjela. Uzela sam Ivonu za ruku i otišla na plažu. Radila sam popodnevnu smjenu i nisam željela tratiti vrijeme na tuđe priče dok me dijete čeka s kanticom i mrežicom za lovljenje riba u rukama.
– Ti nisi sva pri sebi, majke mi mile bilo je zadnje što sam čula kad sam odlazila. Renata je u čudu vrtjela glavom i dalje nešto govorila.
Na plaži sam nastojala zaboraviti sve: i Branka, i lijepe trenutke provedene s njim, a posebno moje glupo vjerovanje da mu je stalo do mene. Kako sam se mogla i nadati da će me prihvatiti zajedno s djetetom. Pala mi je na pamet ideja da spakiram svoje stvari i vratim se kući. Ali, ostaviti posao usred sezone, ne bi baš bilo u redu.
RAZJAŠNJENJE SUMNJI
S tim mislima spremala se sam se kući. Žurilo mi se jer sam znala da me Ivona nestrpljivo čeka. Obećala sam joj šetnju i sladoled. Ali kad se čovjek žuri, onda mu pažnja popušta i događaju mu se stvari koje mu se inače ne događaju. Prvo sam zapela za jednu teglu s cvijećem, pala je i razbila se. Valjalo je, dakle, pokupiti prosutu zemlju, zbrinuti cvijet da ne uvene do sutra. I tako se već počelo mračiti kad sam stigla do apartmana.
– Evo je napokon! – uzviknuli su svi uglas kad sam se pojavila.
– Mobitel ti je isključen, ne javljaš se, a mi čekamo li čekamo, evo smo i večeru spremili, a tebe nema – govorili su u isti glas mama, Renata, Ivona, Drago i Branko. Tata je šutio i samo značajno popravljao naočale na nosu. Sa stola su mirisale svježe pržene ribe. Čaše su bile već napola prazne i raspoloženje prilično zagrijano.
– Odakle vi svi u ovakvom sastavu? – upitala sam, grleći Ivonu.
– Pa, ravno s obale. Kupili ribe i došli ih ovdje ispeći, a ni vina nam manjka.
– A zar ti ne radiš? – upitala sam Branka.
– Uzeo sam slobodan dan u čast dolaska gošće.
– A je li? Pa što onda nisi s njom?
– Jesam, kako da nisam, vidiš da sam tu. Upoznali smo se, lijepo se družimo i već smo te htjeli ići potražiti.
– Nisam mislila na tu gošću, nego na tvoju.
– Na koju si mislila? Onu koja se nepozvana iznenada pojavila? E ta je kako došla, tako i prošla. Vidjela je da ovdje nema mjesta za nju i otišla.
Tema nije bila za širu publiku. Nismo više razgovarali o tome. Zanimljivije je bilo odakle su se i zašto svi našli na okupu.
– E baš si ti neko čudno stvorenje. Znali smo da je Ivona ovdje pa smo ju došli pozdraviti. I tako si ju kanila upoznati sa svima, zar ne? – Renata je dala vrlo logično objašnjenje.
– Ovakva večera za ovoliku količinu ljudi u restoranu bi stajala čitavo bogatstvo, a pijani milijunaši nismo. Osim toga, domaće je domaće, a to kakva je teta Mira kuharica poznata je stvar i zato smo sve što nam treba lijepo kupili i pozvali se k tebi na večeru. I baš nam je fino, samo nam ti sada nemoj nepotrebnim pitanjima kvariti raspoloženje.
Riječ po riječ, večer je brzo odmicala. Kad su se svi razišli, uslijedilo je objašnjenje.
– Kao prvo, za okladu bi se možda i imala pravo ljutiti. Istina, postojala je oklada između Drage i mene, ali vezana uz tebe. Drago je već druge večeri kad ste ti i Renata došle u naš lokal primijetio da mi se sviđaš. Zadirkivao me govoreći da me nisi ni pogledala i da kod tebe nemam nikakve šanse. Tvrdio je da ćeš me otpiliti po kratkom postupku ako ti se odvažim približiti.
SVI PAZE NA IVONU
A ono da ću postati “tata”, Drago je mislio na Ivonu kad sam mu rekao da dolazi i da joj želim prirediti nešto lijepo. Jedino što nije bilo planirano je dolazak njegove bivše. Ona se pojavila nenajavljena i nepozvana, ali njoj nije stalo ni do mene ni do naše veze. Učinilo joj se zgodnim provesti nekoliko besplatnih dana na moru. Ona je vrlo pragmatična osoba, nema kod nje puno emocija. Vidjela je da je nepoželjna i otišla. Uvalit će se ona već nekome …
Bio je to rasplet jedne u mojoj glavi krivo posložene priče koja me bacila u depresiju i umalo natjerala da spakiram kovčege i odem. A koliko dobrih ljudi imam oko sebe, shvatila sam kad se društvo usprotivilo da Ivonu pošaljem natrag kući s bakom kraj nas toliko. Pa ne radimo svi u istoj smjeni, a ona je tako dobro i milo dijete da im neće smetati. Čak naprotiv, sve nas uveseljava svojom dječjom razigranošću. Dok se s njom igramo u pijesku ili skupljamo školjke po obali, i sami postajemo djeca. Zar to nije divno?
Нема коментара:
Постави коментар