Odbacivši cigarete utjehu sam pronašla u hrani

Dok sam se tog subotnjeg popodneva nakrcana vrećicama uspinjala stubama do četvrtog kata stambene zgrade u kojoj je stanovala moja mlađa sestra Lovorka, bila sam silno uzbuđena. Lora, kako sam je od milja zvala danas je slavila svoj trideseti rođendan i bila sam pozvana na ručak. Nas smo dvije oduvijek bile jako povezane i sada sam jedva čekala zagrliti je. K tome, silno me radovala pomisao kako ću se danas malo više družiti s Bojanom, mojim petogodišnjim nećakom koji danas nije morao u vrtić. Unatoč tome što nismo bile pretjerano udaljene, u posljednje vrijeme sam rijetko viđala sestru. Koliko ono je već prošlo od našeg posljednjeg susreta? Dva mjeseca, ili čak tri? – razmišljala sam uspinjući se.

Voljela sam Loru i njezinu obitelj i žalila što ih zbog poslovnih obveza ne mogu viđati češće. Odvjetnički ured u kojem sam radila posljednjih osam godina naglo je doživio poslovnu ekspanziju i posla je bilo na pretek. Uživala sam u svom poslu a nemalo puta znala sam ga donijeti i kući. Čak i u ovom trenutku me na radnom stolu čekala hrpa neobrađenih spisa no nisam se pretjerano brinula zbog toga. Rođendanska proslava je nešto što se ne propušta posebice ako je pritom u pitanju sestra koju već dugo nisam vidjela. Posao je mogao pričekati i nedjelju. Ionako nisam imala ništa drugo u planu.

Oh, Bože, nikad kraja ovim stubama. Ne bi li bilo puno jednostavnije stanovati u prizemlju ili barem na prvom katu? – nervozno sam pomislila proklinjući u sebi sve te silne stube koje je još trebalo prijeći. Morala sam zastati na trenutak kako bih povratila dah. S kata iznad moje glave začula se vesela cika u kojoj sam prepoznala Bojanov glas. Nisam mogla dočekati da mu napokon dam medvjedića kojeg sam mu kupila još prošlog tjedna ali i trenutak da napokon zapalim po već tko zna koju po redu cigaretu od jutros. Na neki čudan način to mi je dalo snage da se nastavim uspinjati.

– Bok teta Davorka! Baš super što si došla! Mama i baka su u kuhinji. Očekuju te – oduševljeno je rekao Bojan kad mi je otvorio vrata.

– Bok ljubavi, vidim poprilično si narastao od posljednji put. Sigurno si se ugledao na Popaja i jeo puno špinata – našalila sam se hvatajući dah. – Ovo je za tebe. Nadam se da će ti svidjeti – rekla sam pruživši mu medvjedića na što je Bojan vrisnuo od oduševljenja i odmah otrčao u svoju sobu.

– Napokon, Davorka, već smo pomislili da nećeš doći – uzviknula je moja sestra ugledavši me. Ubrzo joj se iza leđa pojavila i mama te su mi obje pohrlile u susret. – Jesi li dobro? Nekako si blijeda i teško dišeš – upitala je dok smo se pozdravljale.

– Ma, ništa, sve je u redu, samo… Iskreno, malo su me namučile sve ove stube – dahnula sam otirući znoj koji mi je sve jače navirao s čela. – Bit ću dobro. Nego, ima li kave? – upitala sam pokušavši se nasmiješiti.

– Davorka, dušo, nisam sigurna da ti je u ovom trenutku potrebna kava. Prije kakav voćni sok ili, još bolje cedevita, da malo dođeš k sebi. Nimalo ne sumnjam da su za ovo kako se osjećaš krive upravo litre kave koje svakodnevno ispiješ ali i te proklete cigarete kojih nikako da se ostaviš!  Razumijem da ti nije uvijek lako i da si često pod stresom ali kad ćeš već jednom shvatiti da ti ta užasna navika samo škodi? Bolje da novac koji mjesečno izdaješ na to smeće utrošiš u nešto pametnije. Na primjer, novu odjeću, ili, primjerice, kvalitetniju prehranu. Pogledaj se, mršava si poput čačkalice. Da i ne govorim o tome koliko si žuta u licu – zavapila je mama kad sam zavalivši se u naslonjač posegnula za  cigaretom.

– Mama, prestani mi soliti pamet. Moj život je moja stvar. Zaboga, nisam više dijete. Hvala, ali mogu se i sama brinuti o sebi – odbrusila sam dok je prijekorno zurila u mene. Moram priznati da su me ovakve situacije u kojima me mama tretirala poput djeteta jako živcirale. Danas se doista nisam namjeravala svađati s njom, posebice ne zbog obične gluposti kao što su to bile cigarete. Željela sam provesti miran dan s obitelji i bila bih joj zahvalna da me za promjenu malo mogla pustiti na miru.

– Davorka, ne moraš biti gruba prema mami, znaš da ti želi samo dobro – pomirljivo je dodala Lovorka dok sam uzrujano uvlačila dim. Nisam sigurna da li mi se to samo činilo ili mi ovoga puta ukus cigarete baš i nije odgovarao. Svaki put kada bih uvukla dim prenula bi me oštra bol u prsima i tako onemogućavala zadovoljstvo koje sam inače osjećala. Sada sam već doista bila na pravom putu da se naljutim. Već sam otvorila usta kako bih odbrusila Lori da gleda svoja posla kad je u kuhinju ušao Bojan i tako spriječio daljnju raspravu koja je sve više prijetila pretvoriti se u svađu.

– Teta Davorka, želiš li vidjeti moju novu loptu? Prava nogometaška – nije prestajao brbljati povlačeći me za ruku.

– U redu, dušo. Samo da dovršim cigaretu – nježno sam odgovorila žurno ispivši ostatak kave iz svoje šalice. – Oprosti, Lora, nisam te pitala, trebaš li možda kakvu pomoć oko ručka? – upitala sam.

– Ne brini, sve je spremno, moram još samo pripremiti salatu. Mama će mi pomoći u tome. Zar ne mama? – Lovorka se vedro obratila mami koja je zadubljena u svoje misli i dalje uvrijeđeno šutjela.

– Naravno. Kakva bih ja to mama bila kad ne bih pomagala i brinula o svojoj djeci? – zajedljivo je rekla ustajući iz naslonjača na što me Lovorka pogledala i u šali zakolutala očima.

–  Za pola sata ručak će biti na stolu. Ti i Bojan se dotle samo zabavite – dodala je.

Ustavši iz naslonjača osjetila sam silnu slabost. Bože, što mi je? Čini se kako me hvata viroza, pomislila sam nesigurno koračajući za Bojanom dok se cijela soba vrtjela oko mene.

– Teta, igrat ćemo se u mojoj sobi. Ne brini se za zavjese i za ono što kaže tata. Zaključat ću vrata i tada možeš pušiti do mile volje – prišapnuo mi je Bojan u jednom trenutku.

– Dušo, ne razumijem. Zašto bih se trebala brinuti za zavjese? I što to uopće kaže tvoj tata? – upitala sam ništa ne shvaćajući.

– Ma nije važno… nego… dođi, pokazat ću ti loptu – pomalo nelagodno je odgovorio izbjegavajući moj pogled. Shvatila sam da mi Bojan nešto skriva.

– Ako mi kažeš, neću nikome reći – nagovarala sam ga dok napokon nije popustio.

– No, dobro – nevoljko je rekao. – Mama i tata se uvijek prepiru zbog tvojih cigareta.  Zapravo, tata se ljuti na mamu što ti dopušta da pušiš u stanu. Govori kako nakon tvog odlaska cijeli stan užasno vonja po cigaretama. Mama kasnije uvijek plače zbog toga – njegove riječi su me prilično zaprepastile.

– Oprosti, dušo, doista nisam imala pojma da je tako loše. Ako je tvom tati smetalo to što pušim u stanu mogao mi je to jednostavno reći – nelagodno sam promucala.

– Htio je ali mu mama to nije dopustila. Nije željela da naljutiš. Znaš, ona te jako voli i stalno se brine oko toga što se još uvijek nisi udala – dodao je a ja sam osjetila kako mi se u očima počinju nakupljati suze. Istovremeno, ponovo me prenula oštra bol u rebrima tako da sam doslovce ostala bez daha.

– Oprosti, moram popiti malo vode. Odmah se vraćam – rekla sam ustavši iz naslonjača pri čemu mi se ponovo zavrtjelo u glavi.

Tetka, jesi li dobro? – sjećam se da sam još začula Bojanov panični vrisak prije nego što mi se u potpunosti smračilo pred očima a ja izgubila svijest.

Probudila sam se tek u bolnici. Prvo što sam ugledala bilo je uplakano mamino lice pored mog uzglavlja.

– Davorka, dušo, hvala Bogu da si se probudila. Sva sreća da te u bolnicu primio doktor Sven, sin moje prijateljice Jadranke. Jako ljubazan mladić. Znaš, jako si nas uplašila – zabrinuto je dodala.

– Što se dogodilo? – zbunjeno sam upitala pridižući se.

– Samo polako. Nemoj se micati. Priključena si na infuziju. Sven kaže da ti je pozlilo jer ti je jako oslabio imunitet. Koliko puta sam ti govorila da se ostaviš tih cigareta! – zakukala je po tko zna koji put. – Na sreću, većina ostalih nalaza je ipak u redu. Doktor je naglasio da ćeš odsad morati malo više paziti na svoje zdravlje. No, već će ti on sve to objasniti puno bolje od mene. Ionako što god rekla ili napravila za tvoje dobro ti sve shvaćaš kao nekakvu prijetnju – dodala je uzdahnuvši. Opazila sam koliko je blijeda u licu i shvatila da je istinski zabrinuta za mene. Odjednom sam osjetila golemu krivnju što sam danas bila onako gruba prema njoj.

– Mama, znaš da nije tako, samo… Ne misliš li da po pitanju nekih stvari imam pravo na vlastiti izbor. Ne želim da mi itko određuje životna pravila. Više nisam dijete, dobro? – pomirljivo sam upitala. U tom trenutku vrata su se otvorila i na njima se pojavio liječnik.

Sven, ili kako god da se već zvao bio je najprivlačniji muškarac kojeg sam vidjela. Nakon što se ljubazno predstavio, a mama izašla iz sobe, održao mi je cijelo predavanje o štetnosti i posljedicama pušenja.

– Znam da nije uvijek lako riješiti se te štetne navike ali neka vam vaše zdravlje bude najveći motiv da ustrajete. Danas postoje psihološka savjetovališta koja vam mogu pomoći da prestanete pušiti ali i nekolicina grupa koje pružaju potporu pri odvikavanju. Fizička aktivnost bi također trebala pomoći u tome. Ne kaže se uzalud da je u zdravom tijelu i zdrav duh, zar ne? – nasmijao se otkrivši pritom niz blistavo bijelih zuba. Gledala sam u njega potpuno opčinjena i u znak suglasnosti samo kimala glavom. Znala sam da u tom trenutku izgledam poput zadnje glupače, no nisam si mogla pomoći. Bilo je nečeg u tom čovjeku, nečeg što me neodoljivo privlačilo i što mi je u potpunosti oduzelo dar govora.

-Samo vas molim da razmislite o tome, Davorka, zar ne? Ako već ne zbog sebe onda barem zbog vaše mame – pokušavao se našaliti. – Znate, ona je jedna iznimno ugodna starija dama i jako se brine za vas – savjetovao mi je uputivši mi još jedan od onih svojih neodoljivih osmijeha. Da odjednom ponovo nisam osjetila ljutnju u sebi zacijelo bih mu uzvratila osmijeh. Dakle, nisam se prevarila. Čak je i ovaj razgovor koji smo vodili ipak bio njezino maslo. Ne samo da zabada nos u moje privatne stvari već mi sada kako se činilo još pokušava pronaći i muža!? Ta žena je doista nemoguća! Što ona misli? Da sam još uvijek malena djevojčica i da nisam u stanju sama donositi odluke? E pa dokazat ću joj da nije tako. Za početak ću prestati pušiti! Možda me tada napokon ostavi na miru, bijesno sam razmišljala u sebi.

Dok sam narednog jutra napuštala bolnicu čvrsto sam odlučila kako tog dana neću zapaliti ni jednu jedinu cigaretu. Mogu ja to, tješila sam se u sebi. Premda sam prethodne večeri javila šefu da sam bolesna i da danas neću doći na posao odjednom sam se predomislila. Danas sam se osjećala već puno bolje i nije bilo nikakvog razloga da se ne pojavim u uredu. Odlučila sam najprije otići do stana kako bih se istuširala a potom otići u tvrtku. Između ostalog bila sam uvjerena kako ću zabavljena poslom manje razmišljati o cigaretama.

Dok su u vrijeme stanke moje kolegice Ana i Dina blaženo uživale u svojim kavama i cigaretama užasno sam im zavidjela. U tom trenutku dala bih sve na svijetu za makar samo i jedan dim. Unatoč tome nisam se željela predati. Okrenula sam glavu u stranu kako ih barem ne bih morala gledati i čvrsto stisnula zube.

– Davorka, zar nećeš s nama popiti kavu? Što? Još uvijek ti nije dobro? – upitala je Dina kada sam na njezino pitanje kategorično odmahnula glavom.

– Ma ne, dobro sam. Čini se kako je samo stres bio u pitanju. Liječnik kaže da bih trebala uzimati više vitamina – pojasnila sam prethodno pročistivši grlo. – Ah, da, još mi je rekao i to kako bi bilo najbolje da prestanem pušiti. I, samo da znate, ozbiljno razmišljam o tome – dovršila sam. Na moje zaprepaštenje, kao po nekom prešutnom dogovoru odjednom su obje prasnule u smijeh.

– Ti? Pa još da prestaneš pušiti? Što god! Bilo bi puno jednostavnije da ti je umjesto pušenja zabranio jesti – Ana se gušila od smijeha. Premda sam znala da moja prijateljica pritom nije mislila ništa loše moram priznati da me njezina opaska prilično pogodila. Dakle, i njih dvije, moje najbolje prijateljice imaju isto mišljenje o meni kao i mama? Da ne znam razmišljati svojom glavom i da sam obični slabić koji se ne može kontrolirati u određenim situacijama? – sarkastično sam pomislila u sebi.

– Daj, prestani se glupirati, stanka će brzo proći. Dođi, uzmi svoju kavu – rekla je Dina kad se napokon ponovo uspjela uozbiljiti pružajući mi šalicu iz koje se širio primamljiv miris.

– Znate što? Ne samo da prestajem pušiti, već od danas više ne pijem ni kavu – nadureno sam dodala okrenuvši se.

– Ali, Davorka, ne moraš se odmah ljutiti. Nismo mislile ništa loše – Ana se prva pribrala kada je shvatila da doista kanim otići. – Ti si naša draga prijateljica. Samo se sve ovo dogodilo nekako prebrzo. Mislim, dosad nisi spominjala da namjeravaš prestati pušiti ali to je svakako hvale vrijedna odluka – zbunjeno je petljala Ana na što se više nisam mogla ljutiti na nju.

Koliko god da mi je bilo teško bez cigareta nekako sam uspjela izgurati taj dan na poslu. Moram priznati da su u tome značajnu ulogu odigrale čokoladice koje sam nekim čudom pronašla u ladici svog uredskog stola. Budući da nikada nisam pretjerano voljela slatko, zacijelo sam ih ondje još davno ubacila i potom potpuno zaboravila na njih. Ali to mi sada uopće nije bilo važno. Shvatila sam da su čokoladice zapravo izvrsna zamjena za cigarete i uživala sam u svakom zalogaju.

Dok sam se nešto kasnije vraćala doma pomislila sam kako ne bi bilo loše kupiti još malo slatkiša koji su mi trebali pomoći da izguram i ostatak dana. Upravo sam se zaustavljala na parkiralištu obližnjeg trgovačkog centra kad mi je u torbici zazvonio mobitel.

– Bok dušo, mama je. Nisi se valjda umorila danas? Nadam si da nisi zaboravila uzeti vitamine koje ti je propisao Sven – znakovito je dodala nakon čega je uslijedila dramatična stanka.

– Dobro sam mama, zapravo, izvrsno. Budući da si mi uvijek kvocala zbog toga nadam se da će te obradovati vijest kako sam napokon odlučila prestati pušiti – sarkastično sam odbrusila.

– Oh, sunce, pa to su sjajne vijesti. Za tvoje dobro nadam se da ćeš doista ustrajati u tome. Nego, htjela sam te pozvati u nedjelju na ručak. Nećeš vjerovati koga sam jutros srela u gradu – Jadranku i njenog sina, doktora Svena. Znaš, vas dvoje ste zapravo jako slični. Bili biste krasan par – šokirano sam slušala njezine riječi. – Nikada neću zaboraviti s koliko nježnosti se jučer pobrinuo za tebe – nastavila je brbljati. Premda mi pomisao o Svenu uopće nije bila mrska, nisam željela da mama to opazi.

– Ako se ne varam, briga o pacijentu je također bitna stavka u odnosu liječnik – pacijent – odbrusila sam.

– Naravno dušo, ali moraš priznati kako je doktor Sven prema tebi jučer bio posebno obziran – nastavila je. – Pomislila sam kako bi bio red da mu se nekako odužim pa mi je palo na pamet da ga pozovem na ručak. Sven se činio oduševljenim mojim pozivom. Obećao je biti kod mene točno u dvanaest. Nadam se da nemaš ništa protiv što nam se Lovorka neće moći pridružiti za ručkom. Već u jutro svi zajedno odlaze k zetovoj rodbini na selo – tobože usput je dodala.

– Mislim kako to baš nije najbolja…

– Dakle, vidimo se u nedjelju. I, molim te, nemoj kasniti – dodala je prekinuvši vezu.

Još nekoliko trenutaka sam stajala na parkiralištu a želja za cigaretom me doslovce razdirala. Ne smijem razmišljati o tome, više ne pušim, nisam prestajala ponavljati u sebi premda ni sama nisam bila uvjerena u to. Želja za cigaretom postajala je sve jača i nisam znala koliko dugo ću još moći izdržati ovo mučenje. A tada sam se napokon prisjetila zbog čega sam točno ovdje i požurila sam obaviti kupovinu. Dok sam u košaricu trpala kutiju čokoladnih napolitanki vjerovala sam kako će to biti dovoljno da do kraja dana više ne razmišljam o cigaretama. Ipak, kada sam već bila nadomak blagajne predomislila sam se. Kekse ću zasigurno potamaniti čim se vratim doma a što ću kasnije? – pomislila sam. Vrativši se do police sa slatkišima, u košaru sam za svaki slučaj strpala još i nekoliko kutija čokoladnih bombona.

Kada sam otprilike oko ponoći napokon isključila računalo u radnoj sobi u nevjerici sam pogledala gomilu otpada na svom radnom stolu. Nevjerojatno! Zar sam sve ovo sama pojela? – nisam se mogla dovoljno načuditi. Unatoč tome, bila sam silno ponosna što danas nisam zapalila niti jednu cigaretu da sam već nekoliko trenutaka kasnije mirne duše otišla spavati.

Ni narednih nekoliko dana nije mi bilo puno lakše no odlučila sam ustrajati. Kada sam jednog dana shvatila da mi dim cigarete doista počinje smetati shvatila sam da sam na pravom putu da se zauvijek riješim te ružne i nezdrave navike.

– Izvrsno, draga. Ponosim se tobom. Iskreno, nisam vjerovala da ćeš izdržati i jedan dan bez cigareta. Znaš što? Zapravo ti skidam kapu. Sve češće i ja razmišljam o tome da prestanem. Mislim, pušenje je ionako samo bacanje novca, da i ne govorim o tome koliko je štetno. Bolje da uštedim sav taj novac i kupim nešto što sam oduvijek željela. Primjerice, onu predivnu digitalnu kameru za kojom toliko patim – rekla je Ana slegnuvši ramenima.

– Postaješ gora od moje mame – našalila sam se premda sam morala priznati kako su mi Anine riječi zapravo laskale. To što je za promjenu odjednom vjerovala u moj uspjeh i čak vidjela uzor u meni dalo mi je dodatnu snagu da ustrajem. Na žalost, lagala bih kada bih rekla kako mi ovisnost o slatkišima nije znatno pomagala u tome. Sve češće mi se znalo dogoditi da nakon objeda gotovo nesvjesno pojedem još i čitavu kutiju keksa. Ostale sitne užitke za kojima bih posezala kad god nisam znala što bih s rukama se više nisam trudila ni brojiti. Bilo je jasno da opasno prelazim iz jedne krajnosti u drugu no nisam si mogla pomoći. Iznenadna želja za hranom, posebice slatkim, bila je jača od svega.

Dok sam se tog jutra spremala za nedjeljni ručak kod mame uhvatila sam se kako pomno biram što ću odjenuti. Sada kada sam znala da će i Sven biti ondje željela sam izgledati najbolje što mogu. Dok sam razmišljala o njegovim neodoljivim zelenim očima i toplom osmijehu dlanovi su mi se znojili od uzbuđenja. Prekopavajući po ormaru odlučila sam se za klasičnu crnu haljinu koju sam odlučila upotpuniti decentnom narukvicom i naušnicama. Ali kad sam se napokon istuširala i odjenula neugodno sam se iznenadila. Haljina koja je još donedavno pomalo plesala na meni sada me neugodno zatezala sa svih strana. Bacivši pogled na sat shvatila sam da više nemam vremena za preodijevanje. Nadala sam se jedino kako ću već nekako izdržati dan u haljini u kojoj jedva da sam mogla i disati.

Dok sam zvonila na maminim vratima srce mi je lupalo kao ludo. Prema glasovima koji su se čuli iz stana shvatila sam da mama nije sama a to je moglo značiti samo jedno.

– Bok dušo, tako sam sretna što te vidim. Usput, izvrsno izgledaš tako popunjena. Sad tek sličiš na pravu ženu – dramatično je uzviknula privukavši me u zagrljaj kada je napokon otvorila vrata.

– No, dobro, nije baš da se nismo vidjela sto godina, zar ne? – pokušavala sam se iskobeljati iz njezinog čvrstog zagrljaja.  Shvativši da nam prilazi Sven, potpuno sam se zbunila. Ako je takvo što uopće i bilo moguće, izgledao je još bolje od onog kakvim sam ga pamtila. Tome je svakako pridonijela i činjenica da ovoga puta na sebi nije imao liječničku kutu.

– Dobar dan, mlada damo. Vaša mama je doista u pravu. Izgledate nekako…. – u nedostatku pravih riječi naglo se prekinuo, a tada, shvativši  da se prenaglio, naglo porumenio. Moram priznati kako mi se u tom trenutku činio užasno slatkim. Očito je da Sven unatoč tituli nije nikakav bauk, pomislila sam pruživši mu ruku u znak pozdrava.

– Hvala, i meni je drago ponovo vidjeti vas – nisam odoljela a da se ne nasmijem.

– Što kažeš da prijeđemo na ti? Više nismo u bolnici, zar ne? – našalio se a ja sam se složila.

Koliko god da sam se bojala kako bi se ovaj ručak zahvaljujući mami i njezinom zanovijetanju mogao pretvoriti u pravi fijasko odjednom sam shvatila da zapravo uživam u njemu. Sven je bio iznimno duhovit i zabavan. Nisam se mogla ni prisjetiti kad sam se posljednji put tako zabavila u nečijem društvu. Činilo se kako je i mama dobro raspoložena. Doista se potrudila oko hrane koja je danas bila više nego izvrsna. Nisam se nimalo štedjela i uživala sam u svakom zalogaju. Kada je nešto kasnije na stol iznijela i svoju čuvenu pitu od višanja, premda sam već bila sita nisam joj uspjela odoljeti.

– Prvi put sjedim s djevojkom koja za vrijeme samog jela nešto i pojede. Oprosti, nisam te htio uvrijediti – brzo je dodao ugledavši zaprepašten izraz na mom licu. – Zapravo, obožavam cure koje znaju uživati u hrani – sramežljivo je nastavio počastivši me jednim od onih svojih neodoljivih osmijeha.

– Žao mi je što vas nakratko moram ostaviti same ali netko mora oprati sve ovo posuđe – rekla je mama kad smo završili s ručkom.

– Oh, oprostite gospođo, mi se ovdje zapričali a trebali bismo pomoći – ispričavao se Sven.

– Ah, ni slučajno djeco, samo vi nastavite razgovarati – tobože nonšalantno je odmahnula rukom no meni nije promaknuo tajanstven osmijeh koji joj je zatitrao na licu.

Toliko sam uživala u Svenovu društvu da nisam ni opazila kada se napolju počelo mračiti.

– Oh, Bože, potpuno sam zaboravila da me doma čeka još gomila posla – naglo sam poskočila prisjetivši se hrpe spisa koju sam još jučer ostavila na radnom stolu.

– Zapravo, i ja bih trebao krenuti. Nisam imao pojma da je već ovako kasno – složio se Sven. Baš kao da je čula svaku našu riječ, mama je upravo u tom trenutku izišla iz kuhinje.

– Što? Već odlazite? Šteta. Morat ćemo ovo čim prije ponoviti – dodala je mama namignuvši mi.

– Bit će mi zadovoljstvo ali samo ako mi dopustite da ovoga puta ja budem domaćin – rekao je Sven uz šarmantan naklon. Ugledavši sjaj u maminim očima nisam mogla suspregnuti osmijeh. Koliko god da je nekad znala biti naporna svojim zanovijetanjem ovoga puta kao da mi je pročitala misli. Postupila je baš onako kako sam to priželjkivala a nisam imala hrabrosti glasno izreći i sada sam joj bila zahvalna na tome.

Narednih dana u ured sam počela dolaziti vesela poput ptičice. Čak su i moje prijateljice Ana i Dina opazile promjenu na meni. Podrazumijeva se kako smo Sven i ja nakon večere kod njega nastavili izlaziti. Bila sam jako zaljubljena i usporedo s tim, teško sam se koncentrirala na posao. Na žalost, to se nije moglo reći i za hranu. Uživala sam u njoj više no ikad a slastice kao međuobrok postale su mi najnormalnija stvar na svijetu. Više se apsolutno nisam mogla kontrolirati. Neprekidno sam nešto žvakala a često bih zbog toga ustajala čak i noću. Posve razumljivo to se već ubrzo itekako počelo primjećivati na mojoj liniji. Nekad solidno raspoređenih pedesetak kilograma u samo tri mjeseca preraslo je u šezdeset pet. Više nisam mogla odjenuti gotovo ništa od svoje stare odjeće i morala sam u potpunosti obnoviti garderobu. Možda svi ti kilogrami na meni i ne bi bili toliko uočljivi da prirodno nisam bila nižeg rasta što je dodatno pogoršavalo čitavu situaciju. Premda su svi govorili kako mi kilogrami dobro pristaju negdje duboko u sebi bilo mi je jasno da imam problem i da sam riješivši se jedne ovisnosti nehotice potonula u drugu. Ipak, previše sam se sramila to ikome priznati.

Da je vrag odnio šalu shvatila sam jednog jutra kada sam na placu susrela svoju sestru Lovorku. Budući da sam u posljednje vrijeme bila prilično zauzeta što poslom što ljubavlju nisam ju dugo vidjela stoga sam joj pohrlila u zagrljaj.

– Hej, seko, nismo se vidjele već sto godina. Bojan stalno pita za tebe. Više ne znam što bih mu rekla. Ali dobro, oprošteno ti je jer sam čula da se moja sekica zaljubila. Mama mi je ispričala sve o tebi i Svenu – zavjerenički je dodala. – Nemaš pojma  koliko sam sretna zbog tebe. Bože, Davorka, ali, jesi li to doista ti? Ne mogu vjerovati koliko si se zaokružila u posljednje vrijeme! – zamijetila je u jednom trenutku. Premda sam znala da me svojom opaskom nije željela povrijediti moram priznati da sam uz nju onako vitku i gracioznu osjećala sram. Lovorka se nastavila šaliti ali meni odjednom više nije bilo do šale. Napokon sam shvatila da imam problem ali i to da ga ni uz najbolju volju neću moći prevladati sama. Prisjetila sam se kako je Sven jednom spomenuo psihološko savjetovalište i shvatila sam kako je unatoč sramu koji sam osjećala zbog svoje slabosti to zapravo jedino rješenje.

– Ako imaš malo vremena mogle bismo otići na kavu i kolače. Zapravo, samo na kavu – brzo sam se ispravila pognuvši glavu.

– Što je Davorka? Zar nešto nije u redu? – upitala je ugledavši me onako pokislu.

– Ne, sve je u redu, samo sam se predomislila. Možda je napokon došlo vrijeme da se prestanem prežderavati – tiho sam rekla oborivši pogled kako ne bi vidjela suze u mojim očima.

– Sigurno si dobro? Rekla bi mi da imaš kakvih problema, zar ne? – upitala je na što se više naprosto nisam mogla suzdržati. Dok me Lovorka zbunjeno promatrala briznula sam u grčevit plač.

– No, no, umiri se, ne može biti tako strašno. Dođi, možeš mi sve ispričati uz kavu – nježno je rekla otirući mi suze.

– Ma, ne, doista te ne želim zamarati još i svojim problemima – pokušavala sam se izvući no Lovorka se nije dala smesti.

– Sestra si mi i jako te volim. Uostalom, nismo li oduvijek bile tim i dijelile dobro i zlo? Moram znati što se događa kako bih ti mogla pomoći – iskreno je rekla.

Nešto kasnije dok smo na terasi obližnjeg kafića ispijale kavu dugo zatomljivano nezadovoljstvo napokon je provalilo iz mene. Ispričala sam joj sve o svojoj novoj ovisnosti, onoj o hrani. Nisam joj prešutjela čak ni svoje noćne pohode na hladnjak kojih sam se osobito sramila.

– Misliš da nisam svjesna svog izgleda u posljednje vrijeme? Zaboga, u posljednja tri mjeseca udebljala sam se gotovo petnaest kilograma. Naslušala sam se priča o tome kako ljudi koji prestanu pušiti redovito dobiju poneki kilogram više ali ovo sa mnom…ovo doista nije normalno. Gotovo da više ne prestajem žvakati. Mislim da ću potražiti stručnu pomoć. Oprosti, sve ovo je tako glupo i ne znam zašto te uopće zamaram s tim – dodala sam u suzama opazivši zabrinut izraz Lovorkina lica.

– To nisu gluposti, Davorka. Imaš ozbiljan problem kojim baš poput pušenja ozbiljno dovodiš u pitanje svoje zdravlje. Stručna pomoć će svakako koristiti. Osim toga, nimalo ne sumnjam u tebe. Uz malo truda i volje sigurna sam kako ćeš uskoro ponovo biti ona stara. Premda te i ovako popunjenu ne volim ništa manje – našalila se. – U svakom slučaju, želim da znaš kako u svakom trenutku možeš računati na mene.  Sigurna sam da će ti i Sven reći to isto – dodala je zagrlivši me.

Moram priznati da sam nakon razgovora sa sestrom osjetila neku vrstu olakšanja. Lora me nije osuđivala kako sam se to bojala a to mi je uistinu puno značilo. Uskoro sam sve povjerila i Svenu, pa čak i mami i bila sam sretna kad su mi pružili potporu. Krenula sam kod psihologa koji je kroz razgovor ustanovio kako je uzrok mojih problema zapravo emocionalne prirode. Usamljenost, stres ali i osjećaj manje vrijednosti koji me iz nekog čudnog razloga često pratio kroz život doveli su do toga da sam alternativu potražila upravo u porocima, što nikako nije bilo ispravno.

Sretna sam što mogu reći kako danas više i ne pomišljam na cigarete. Uz to, već nekoliko mjeseci normalno jedem i do sad sam uspjela skinuti desetak kilograma. Uz pojačanu fizičku aktivnost ali i ljubav i potporu najbližih, nimalo ne sumnjam kako ću već uskoro biti ona stara Davorka, ali ovoga puta bez nezdravih poroka.