Dok sam se vraćala kući, sa suzama u očima, zamišljala sam kako će teći razgovor s mamom. “Mama, nemoj se previše uzbuđivati. Moram ti nešto reći. Znaš, ja sam trudna. Vlatko i ja ćemo se vjenčati, dakle ne moraš vikati.” Usredotočila sam pozornost na cestu. Nema razloga da se mama uzrujava. Mi ćemo se sigurno vjenčati. Već dugo to planiramo. Čekali smo da Vlatko dobije bolji posao ali sada, bolji ili ne, vjenčat ćemo se odmah.
Kad sam stigla pred kuću, odahnula sam jer pred njom nije bilo tatinog auta. Bit će kao što je uvijek i bilo za cijelog mog djetinjstva. Ja ću reći mami, a ona će sve riješiti s tatom.
lz kuhinje je dolazio fini miris, osjećao se već na ulazu u kuću. Kad me ugledala, mama se nasmijala; kao i uvijek, oči bi joj zasvijetlile. Bila sam njezino jedino dijete. Pretpostavljam da se zabrinutost odmah primijetila na mom licu, iako sam to pokušavala skriti.
– Što nije u redu, Liljana? Je li ti dobro?
Primila sam je za ruku. – Dođi, sjednimo.
Stavila je ruku na prsa. – Neću sjesti dok mi ne kažeš što se dogodilo! O, bože, sigurno ti se ocu nešto dogodilo!
– Ne, mama, ništa slično tome. Imam ti nešto važno reći.
Mrko me pogledala. Nije skidala oči s mene dok me slijedila do kuhinjskog stola, za koji smo sjele. Duboko sam udahnula i tada polako počela govoriti.
– Mama, danas sam posjetila liječnika.
– O, bože, znala sam da nešto nije u redu s tobom! – uzbuđeno je rekla.
– I jest i nije, ovisi kako to gledaš – nasmiješila sam se.
Mama je prvo raširila oči, a tada ih je suzila.
– Ljiljana, jesi li trudna? Iznenadila sam se. – Jesam. Kako si znala?
– Prvo si došla zabrinutog pogleda, s velikom tajnom, a tada si rekla da si bila kod liječnika. Nije bilo teško pogoditi. Ali nije mi jasno, mislila sam da uzimaš pilule.
Spustila sam pogled. – Ponekad sam ih zaboravila uzeti. Znaš kakva sam, izgubila bih i glavu da nije pričvršćena.
– Gdje je Vlatko? – pitala je. – Na poslu. Zašto?
Slegnula je ramenima. – Mislim da je trebao s tobom otići k liječniku. A da ne spominjem da je i sada trebao biti s tobom. Zašto mene nisi pozvala da idem s tobom?
– Htjela sam to sama proći.
– I što sada? – pitala je mama.
– Pa vjenčat ćemo se. Znaš da smo već govorili o tome.
– Ljiljana… Nisam čula da ste u posljednje vrijeme spominjali vjenčanje – prokomentirala je.
– Što hoćeš reći? Da me Vlatko ne želi oženiti? Pa, zajedno smo već godinu dana. Za Božić mi je poklonio prsten.
– Znam, srećo, znam. Žao mi je, previše se brinem. Dakle, imat ćete dijete i vjenčat ćete se. Hmmm, previše je toga za mene u jednom danu – nasmijala se.
– Što ćemo reći tati?
– Tatu prepusti meni. Kada ćeš reći Vlatku?
Vlatko, moramo razgovarati
– Navečer, kad se vrati s posla.
Zagrlila me čvrsto. – Kćeri, tako sam željela da na jesen upišeš fakuItet. A sada ćeš postati supruga i majka! Ah, što je tu je. Sva sreća da se to nije dogodilo u srednjoj školi. Mislim da bi to tvog tatu dotuklo.
– Mama, još mogu upisati fakultet. Čim beba bude dovoljno velika, upisat ću izvanredno.
– Neće to biti isto, Ljiljana. Htjela sam da uživaš u studiranju, da se družiš s kolegama, da se posvetiš samo studiju, a možda i da stanuješ u studenskom domu.
– Znaš da to nikada ne bih mogla učiniti. Zbog Vlatka.
Kimnula je i ustala. – Jako te volim, srećo. I tata i ja pomoći ćemo koliko budemo mogli. Voljela bih da se to nije dogodilo sada, ali kad već jest, morat ćemo učiniti najbolje što možemo – nasmijala se i okrenula očima: – Postat ću baka! Možeš li to zamisliti?
Sat poslije nazvala sam Vlatka na posao; radio je u videoteci.
– Bok, imaš gužvu? – pitala sam.
– Sada nemam, ali prije sat vremena bila je strašna gužva.
– Hoćeš li doći k meni večeras? – pitala sam ga.
– Ne vjerujem. Radit ću do kasno, a onda ću pravo kući. Umoran sam.
– Vlatko, moraš doći ili ćemo se naći vani. Moram razgovarati s tobom – rekla sam. Nastala je tišina. – Vlatko, jesi li još uvijek na liniji?
– Jesam. Što je to tako važno da ne može pričekati do sutra?
Opa, dogodila se promjena! Prije nekoliko mjeseci nisi se mogao odvojiti od mene – potužila sam se. Glasno je uzdisao.
– Ljiljana, zajedno smo već godinu dana. Prirodno je da se strast malo ohladi. Da smo nastavili onim tempom, oboje bismo već bili mrtvi! – tiho je uzviknuo. Nasmijala sam se na njegovu šalu.
– Ako sada dođem k tebi, možeš li uzeti kratku stanku? – pitala sam.
– Mogu. Ako je tako važno, dođi.
Dok sam vozila, osjećala sam da su se u meni pomiješali strah i radost. Otkada sam upoznala Vlatka, jedino sam htjela da se vjenčamo. Imala sam i prije dečka, ali ni jedan se ne može usporediti s Vlatkom.
Prvi put smo se sreli na školskom natjecanju. On je igrao nogomet za svoj razred, a ja rukomet. Nakon natjecanja organiziran je ples za sve sudionike. Ja sam bila sa svoje najbolje dvije prijateljice, s Majom i Kristinom. Već sam bila plesala sa mnogim dečkima kad me visoki stranac zamolio za ples. Pristala sam pitajući se tko je on. Preko ramena sam pogledala prema Kristini, a ona mi je samo namignula. Ostatak večeri proveli smo zajedno, a prije odlaska kući dogovorili smo se za sljedeći sastanak. Od te večeri smo stalno zajedno.
Želio je pobačaj
Iako me mama uvijek upozoravala da se čuvam i da je bolje ne spavati s dečkima, istodobno mi je savjetovala da se za svaki slučaj zaštitim. Dva mjeseca pošto smo Vlatko i ja počeli hodati, zamolila sam mamu da me odvede ginekologu. Otada sam počela uzimati pilule. Problem je bio u tome što sam ponekad zaboravila uzeti pilulu. Tako se dogodilo i ovaj put.
Kada sam stigla pred videoteku, Vlatka nisam vidjela. Za pultom je sjedila Ružica, sedamnaestogodišnja plavuša koja je radila s njime. Nikada nisam mogla shvatiti njezino odbojno držanje prema meni. Nikada se nismo sukobile i uvijek sam se trudila biti pristojna prema njoj. Ali ona se uvijek držala hladno.
Nasmijala sam se, ali nije mi odgovorila.
– Bok, Ružice! Gdje je Vlatko? Očekuje me.
– Otraga, u prostoriji za odmor – glavom je pokazala kojim putem trebam ići.
Uputivši se prema toj prostoriji, nisam mogla odoljeti a da se ne okrenem i još jednom pogledam Ružicu. Promatrala me s tajanstvenim smješkom na licu. Zašto me toliko mrzi, pitala sam se. Vlatko je digao pogled s časopisa koji je čitao. Kao i uvijek, pogled na njega i njegovu plavu kovrčavu kosu, prekrasne plave oči i pune usne, ispunio mi je srce. Pogledao me i nasmiješio se. Pružio mi je stolac tik do svojega i ponudio da sjednem.
– Da konačno čujem tu veliku tajnu – smijao se.
Na tren sam spustila glavu, a onda ga pogledala pravo u oči.
– Vlatko, postat ćemo roditelji. Trudna sam.
Najednom je problijedio. – Kako znaš? – jedva je progovorio.
Osmijeh je nestao s mojeg lica.
– Bila sam danas kod liječnika. Neki dan sam ti rekla da mi kasni, nisi me uopće slušao, zar ne?
– Hej, Ljiljana to govoriš svaki mjesec!
Poskočila sam. – Nije istina! Kako možeš takvo što reći? Samo se jednom to dogodilo, i to prije nekoliko mjeseci kada sam također zaboravila uzeti pilulu.
Ustao je i počeo šetati po sobi. – Imam nešto ušteđevine, trebalo bi biti dovoljno za pobačaj – rekao je mirno.
Otvorila sam usta ali nisam mogla ništa reći. Ustala sam i krenula prema njemu. Pokušala sam ga pogledati u oči, ali se okrenuo.
– Jesam li ja dobro čula, Vlatko? Jesi li spomenuo pobačaj, čuješ li me!? – već sam vikala.
Čvrsto me uhvatio za ruku.
– Stišaj se malo, Ljiljana! Ja ovdje radim. Otiđi sada kući, razgovarat ćemo poslije o tome. Moram se vratiti na posao.
Počela sam trljati ruku. – Ozlijedio si me.
– Žao mi je, ali ne možeš samo tako upasti ovdje i napraviti scenu. Ne bih htio izgubiti posao koji volim.
– Voliš posao ili Ružicu, Vlatko? Polako počinjem shvaćati zašto me toliko mrzi – izlanula sam.
– Ne budi smiješna! – rekao je. Prošao je pokraj mene prema vratima, a ja nisam imala izbora nego ga slijediti. Pokušala sam još nešto reći, ali je on već bio zabavljen s mušterijom.
– Bok, Ljiljana. Čut ćemo se poslije – samo je dobacio.
Bila sam ljutita. Pogled mi se sreo s Ružičinim. Očito sam bila u pravu. To je jedini razlog zašto me ne može podnijeti. Ona silno želi Vlatka. Ali, gospođice Ružice, imam novosti za vas: Vlatko je otac mojem djetetu i postat će moj muž. On je moj!
Ružica i Vlatko su bili u vezi
Te večeri čekala sam do deset sati na njegov poziv. Sjedila sam na rubu kreveta spremna da skočim na zvuk telefona. Nakon pola sata shvatila sam da mu se vjerojatno nešto dogodilo kada me ne zove. Zgrabila sam torbicu i sjela u auto.
Odvezla sam se do videoteke. Sve je bilo u mraku. Pretpostavljala sam da je Vlatko već kod kuće, ali me ipak nešto prisililo da pogledam i stražnju stranu, na malo parkiralište gdje je Vlatko parkirao svoj auto. Na moje iznenađenje, njegov je auto bio tamo. Bio je prazan. Ostala sam sjediti u svojem autu čekajući da se Vlatko pojavi. Nakon jednog sata stigao je drugi auto. Parkirao se pored Vlatkovog i pogasio sva svjetla. Mogla sam razabrati dvije osobe na prednjem sjedalu kako se grle.
Izašla sam iz auta i naglo otvorila prednja vrata drugog auta. Vlatko i Ružica skočili su sa sjedala. Zurili su u mene iznenađeno. Ružičina kosa je bila razbarušena, a njezina košulja raskopčana. Zakoračila sam unatrag osjećajući kako mi se oči pune suzama. Počela sam plakati.
– Ljiljana, što radiš ovdje? – stenjao je Vlatko.
– Što ja radim ovdje? – povikala sam jecajući. – To bih ja tebe trebala pitati!
Ružica je iskočila iz auta. – Jedva čeka da ti kaže, Ljiljana. Zar ništa ne shvaćaš? – vikala mi je u lice.
Odgurnula sam je od sebe. – Možda ćeš ti nešto shvatiti, vještice! – urlala sam. – Ja sam trudna! Što misliš o tome?
– Velika stvar! Vlatko mi je već rekao kako si namjerno ostala trudna. Ali on te neće oženiti, je li ti jasno?
Uzmi novac i napravi pobačaj!
Sva u suzama, povlačila sam se prema autu. – Neću napraviti pobačaj, ti odvratna kurvo! – vikala sam, a potom ušla u auto i odjurila.
Nakon što smo smirili mojeg oca i uvjerili ga da nema smisla loviti Vlatka i ubiti ga, počeli smo planirati budućnost. Roditelji su rekli da će me podržati u svemu. Kada se u siječnju, u hladno sniježno jutro, rodila moja kćerkica, nazvala sam je Jadranka. Svi smo se složili da je ona najljepša beba koja se ikada rodila. Sa svojom plavom kovrčavom kosom i plavim očima posve je sličila na Vlatka.
Kada sam iz bolnice došla kući, moji roditelji bdjeli su nad Jadrankom dan i noć. Ja sam se svega bojala i bila jako nervozna. Moja mama spretno ju je kupala, nosila kada je plakala i presvlačila.
Ja ću se pobrinuti
Jadranka je bila zdravo i pametno dijete. Napredovala je brzo, obasuta pažnjom i ljubavlju. Sve je počela rano raditi: sjediti, hodati, govoriti. Svi su zapazili kako je napredna iako još nije imala ni godinu dana. Vlatka nisam vidjela od one večeri u Ružičinom autu. Čula sam da su zajedno, ali da njihova veza nije sjajna. Moj život ispunila je Jadranka i više mi nije bilo stalo do Vlatka. Potajno sam još čeznula za njegovom blizinom, ali isto tako mislila da ne mogu voljeti čovjeka koji nije pokazao nikakvo zanimanje za svoju kćer.
Kada je Jadranka navršila tri mjeseca, zaposlila sam se kao službenica na sudu. Kao i uvijek, mama mi je bila od velike pomoći. Bila je sretna što se može brinuti o Jadranki dok ja radim. U tome se sastojao sav moj život: Jadranka i moj posao. Nisam imala nikakvu potrebu da se sastajem sa muškarcima pa sam nakon posla jurila kući svojoj kćeri. Tako je bilo sve dok Jadranka nije navršila šesnaest mjeseci. Tada sam srela Bojana.
Znala sam ga iz viđenja, kao i mnoge druge ljude iz našeg naselja. Jednog dana poslom je došao na sud i počeli smo razgovarati. Bio je šest godina stariji od mene. Ponašao se prirodno, a meni se jako svidio njegov smisao za humor. Prije odlaska iz mog ureda nagovorio me da mu dam svoj broj telefona. Nazvao me već iste večeri.
– Ljiljana, bilo bi mi drago kada bi u subotu izašla sa mnom na večeru – rekao je.
– Ne znam, Bojane. Znaš da imam kćerkicu. Mama se brine o njoj dok sam na poslu i nije u redu tražiti od nje da to čini i kad ne radim – rekla sam. No primijetila sam da je mama podigla glavu. Sjedila je nasuprot meni i počela mi je davati znakove.
– Pričekaj, Bojane, na trenutak. Što je mama? – upitala sam prekrivši rukom slušalicu.
– Ja ću se pobrinuti za Jadranku, a tebi je potreban izlazak – nasmiješila se i namignula.
Malo sam oklijevala, a tada rekla: – U redu, Bojane, večerat ću s tobom.
Dala sam mu upute kako će naći moju kuću i prekinula vezu.
Mama je bila znatiželjna. – Tko je to bio?
– Zove se Bojan i stanuje u blizini.
Danas je poslom došao na sud, a počeli smo razgovarati jer smo spoznali da se znamo iz viđenja – pojasnila sam joj.
– Izgleda da mu se sviđaš čim te tako brzo nazvao.
Bila sam jako nervozna dok sam se spremala za izlazak. Prošlo je puno vremena od mojeg posljednjeg izlaska s Vlatkom. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva zakopčala haljinu.
Bojan me je odveo u ugodan restoran gdje smo prvo jeli, a potom zaplesali. Izvrsno je plesao. Potpuno sam se opustila. Cijelo sam se vrijeme smijala i istinski uživala. Za vrijeme večere mi je ispričao kako je već bio oženjen i objasnio što se dogodilo s njegovim brakom. Sa svojom bivšom ženom počeo je hodati još u srednjoj školi. Nakon završetka fakulteta odmah su se vjenčali. Ona se voljela zabavljati, a njemu je bilo draže večeri provoditi kod kuće. U jednom trenutku čak mu je postavila ultimatum: ako on ne želi s njom izlaziti van, ona će ići sama. Šest mjeseci poslije propila se i imala ozbiljnih problema s alkoholom. Nedugo potom oni su se rastali.
Kući smo krenuli nakon ponoći i neko vrijeme pričali ispred moje kuće.
– Bilo je divno – rekla sam smješkajući se.
A tko se drugi o njoj brine?
Maknuo mi je pramen kose s čela. – I meni je bilo lijepo. Volio bih da sutra dođeš pogledati moju kuću u Mlaki. Imam i konje. Voliš li konje? – zanimalo ga je.
– Da budem iskrena, nemam neko posebno mišljenje o njima, a i dugo ih nisam vidjela uživo.
Bi li ti smetalo kada bih došla sa svojom kćerkicom? – upitala sam.
– Volio bih je vidjeti. Odgovara li ti u podne?
Složila sam se, a tada sam vidjela kako se njegovo lijepo lice naginje prema meni. Njegove nježne usne dotaknule su moje.
– Laku noć. Vidimo se sutra.
Svanuo je prekrasan nedjeljni dan, bez ijednog oblačka. Lijepo sam obukla Jadranku i stavila joj šeširić na glavu. Kada je mama ušla u sobu, nekoliko nas je minuta gledala bez riječi i odmah sam primijetila njezino nezadovoljstvo.
– Što se dogodilo? – konačno sam upitala.
– Mislim da nije pametno voditi Jadranku na ovu vrućinu. Mogla bi dobiti opekline – rekla je mama.
– Zato sam joj stavila šeširić, a ponijet ću i kremu za sunčanje – odgovorila sam.
– Ipak, tata i ja mislimo da bi trebala ostati s nama. Bit će sretnija, a bit će joj i ugodnije u hladu – rekla je mama pomalo svadljivo.
Osjetila sam kako u meni raste bijes. – Cijenim vašu brigu, ali dobro ću se brinuti o Jadranki – završila sam.
Mama je uzdahnula. – Tata i ja biti ćemo osamljeni ako uzmeš Jadranku sa sobom. Molim te dušo, ostavi je s nama. I tebi i Bojanu bit će bolje bez njezina društva.
Vidjela sam u njezinim očima koliko bi joj to značilo pa sam popustila.
Bojan je bio razočaran što nije došla i Jadranka, no lijepo smo se proveli. Cijelo vrijeme smo se smijali i pričali, a na kraju i jahali. Pripremio je i ručak, koji smo pojeli s tekom. Oko 17 sati, kada me Bojan dovezao kući, bila sam iznenađena kada sam primijetila da nikoga nema. Na stolu sam našla poruku: “Otišli smo k teti Ljerki na sladoled.
Voli te mama.”
Bojan je ponudio da me odveze k teti, ali sam odbila. Nisam ga htjela upoznavati sa svojom obitelji jer bi on to mogao pogrešno protumačiti. Bojan mi se sviđao, ali za sada samo to. Kada je Bojan otišao, odvezla sam se k teti Ljerki. Dvorište je bilo puno automobila. Tata je imao doista veliku obitelj. Još prije nego što sam parkirala, potražila sam pogledom svoju kćer. Ugledala sam je sa svojim nećacima. Šetali su s njom po dvorištu, bez šeširića na glavi. Iako je bilo već kasno, sunce je još uvijek bilo jako. Skočila sam iz auta i otrčala do Jadranke. Odmah sam primijetila ružičastu boju njezine glavice i užasno se naljutila na mamu. Mamu sam našla u kuhinji kako pomaže oko sladoleda.
– Mama, pogledaj Jadranku, dobila je opekotine po glavi! – rekla sam ogorčeno.
– Nakon prodike koju si mi održala mislila sam da ćeš je bolje čuvati – rekla sam. Svi su zurili u mene zbog oštrine u mom glasu. Mama se okrenula, oči su joj se sjajile.
– Jadranka je vani možda petnaestak minuta. Cijelo vrijeme brinula sam se o njoj, a tko se drugi o njoj brine!
Iznenadila sam se. Kako se mogla pred svima pretvarati da sam radije izašla s muškarcem nego da sam se brinula o djetetu kada me ona nagovorila da Jadranku ostavim s njom i tatom. Bez riječi sam izjurila van i krenula s Jadrankom prema autu. Mama se začas stvorila iz nas.
– Ljiljana, žao mi je. Molim te, dođi natrag. Pojest ćemo sladoled. Nisam mislila tako kako je zvučalo.
– Stvarno? A kako si mislila? – upitala sam ljutito.
Najednom se tata stvorio iza nas.
– Ljiljana, dođi s Jadrankom u kuću. Svi je obožavaju i žele još malo biti s njome. Lijepo se zabavljala s tvojom nećacima. Idemo unutra! – tata je bio odlučan. Oklijevajući, uzela sam Jadranku na ruke i krenula za roditeljima u kuću.
Otac – ljutit i nerazuman
Bojan i ja počeli smo se redovito viđati vikendom, mama je inzistirala da Jadranka ostaje s njima, ali ja sam inzistirala da ide sa mnom. Mama bi na kraju popuštala a tata bio mrzovoljan zbog toga. Jedne nedjelje Bojan i ja planirali smo otići na Sljeme. Obavijestila sam roditelje da i Jadranka ide s nama. Tata je bio ljut.
– Svako malo uzimaš Jadranku sa sobom. To je jako sebično od tebe! – vikao je ljutito.
– Bilo bi bolje da je ostaviš s nama.
Bio je lijepi dan potkraj listopada. Jadranka je bila blizu drugog rođendana i znala sam da bi uživala u izletu. Osim toga, kći mi je jako nedostajala. Radila sam puno radno vrijeme i svaki sam slobodan trenutak iskoristila da budem s njome. Što sam više inzistirala, to je tatino lice postajalo crvenije.
– Točno znam kakvi su ti planovi! Otići ćeš s prvim čovjekom koji te zaprosi i odvesti Jadranku od nas – vikao je.
Bila sam šokirana. To je bilo prvi put u životu da sam tatu vidjela tako ljutog i nerazumnog. Nikada nije takvim glasom razgovarao sa mnom. Sve te mjesece odobravali su moju vezu s Bojanom, čak su me i hrabrili. Sada mi je bilo jasno zašto su to činili. Svaki put kada sam s njim izašla, Jadranka je pripadala samo njima!
Okrenula sam se prema tati. – U krivu si tata. Trenutačno se ne namjeravam udati. Ali ako se udam, moje će dijete ići sa mnom.
Mama se približila tati i stavila mu ruku na rame. Počela je govoriti umirujućim glasom: – Dušo, mi samo želimo sve najbolje i tebi i Jadranki. Ovo je njezin jedini dom.
– Što pokušavaš reći, mama? Ako se jednog dana udam, da bih trebala kćer ostaviti s vama jer je to jedini njezin dom? Moj dom bit će i dom moje kćeri, gdje god ja to izaberem.
Jadranka pripada meni, ja sam njezina majka.
Kao i uvijek, mama je odmah pokušala izgladiti stvar. Zagrlila me i rekla: – Slažem se, Ljiljana. Jadranka će uživati na ovom izletu. Idite i lijepo se provedite.
Kimnula sam, ali nisam mogla odvojiti pogled od tatinog lica. Bilo je ozbiljno i namršteno. Oči su mu bile ledene.
Ostavi to dijete na miru
Tri mjesece poslije Bojan je nazvao i zamolio da se vidimo. Zvučao je uzbuđeno, ali žalosno. Naša veza nije puno napredovala. Uživala sam u njegovom društvu, a osjećala sam da je i njemu ugodno sa mnom. No otišli smo malo dalje od poljupca. Kada je Bojan stigao, vidjela sam da su njegove oči izgubile sjaj.
– Što se dogodilo? – upitala sam ga zabrinuto.
Nježno se nasmijao. – Ljiljana, možemo li razgovarati negdje nasamo?
Jadranku sam ostavila s roditeljima, a Bojan i ja otišli smo u šetnju. Sjeli smo na klupu i tek tada je Bojan progovorio.
– Jučer me posjetila moja bivša žena. Bila je tako jadna da je nisam imao srca otjerati. Cijelu noć smo razgovarali. Imala je velikih kriza i nije joj bilo lako proteklo vrijeme. A sada… želi pokušati sa mnom još jednom. A i ja sam spreman.
– Tvoja bivša žena želi ti se vratiti? – pitala sam začuđeno.
Kimnuo je. – Meni je još uvijek stalo do nje. Nisam ni bio svjestan toga dok je jučer nisam ponovno ugledao. Tako je krhka. Jako sam joj potreban, Ljiljana. Živjet ćemo neko vrijeme zajedno i vidjeti kako to ide. Došao sam se oprostiti s tobom, a vjeruj mi nije mi lako. Bila si mi nešto posebno. Nadam se da ćeš me razumjeti i da me nećeš mrziti.
Uhvatila sam ga za ruku. – Ne mrzim te, Bojane. Ja se nadam da ćeš biti sretan i nadam se da ona zna kako si divan čovjek.
Oči su mu se zasjale od suza.
– Hvala ti, Ljiljana. Divna si žena.
Bez Bojana moj se život opet sveo na posao i kuću. Svi moji prijatelji na poslu bili su oženjeni, a zajedničke prijatelje sa Vlatkom sam izgubila. Vlatka sam nekoliko puta srela na ulici, ali sam svaki put izbjegla susret s njime. Nije mi bilo jasno kako ne želi vidjeti svoju kćer. Boljelo me što ona raste bez oca, nisam željela ni da to bude Vlatko.
Jadranka je bila vrlo živo dijete i bilo ju je teško disciplinirati. Roditeljima je to bilo normalno pa kada sam je pokušala kazniti za njezino ponašanje suprotstavili su mi se. Zbog toga je atmosfera u kući postajala napetija. Bilo je trenutaka kada sam pomišljala da bih trebala unajmiti stan, ali život s roditeljima bio je sigurniji i jeftiniji.
Sve se promijenilo jedne večeri, nakon Jadrankina trećeg rođendana. Odbijala je otići na spavanje iako je već jedva stajala na nogama. Konačno, već na rubu živaca, poslala sam je za kaznu u kut. Odbila je i otrčala svom djedi.
– Ostavi to dijete na miru, Ljiljana! – viknuo je tata.
– Kako misliš da ću je uvjeriti u neke stvari kada zna da svaki put može otrčati tebi? – naljutila sam se. Jadranka se smijala jer me je i ovaj put prešla. Bijes u meni je rastao.
– Tata, molim te pusti je da odsluži svoju kaznu – govorila sam već povišenim glasom.
– Nikamo ona ne ide! – odgovorio je tata.
Ljutito sam krenula prema njemu, ali me odgurnuo. Mama je ušla u sobu i pokušala me podržati.
– Stjepane, slažem se s Ljiljana. Moramo malo disciplinirati Jadranku, inače nikad neće naučiti surađivati i pokazivati poštovanje prema drugim ljudima.
– Ljiljana je prestroga prema njoj tata je bio uporan.
– Kako to možeš reći? – eksplodirala sam. – Samo joj pomažem u stjecanju nekih navika!
Izlazak nakon dugo vremena
Tata je zurio u mene, ali Jadranu nije puštao od sebe.
– Najbolje je da gledaš svoja pola! – izjavio je oštro.
– Ali Jadranka je moj posao! Ona je moja kći!
Tek tada je reagirala Jadranka. Uznemirila ju je galama i iz tatinog naručja dojurila je u moje. Podigla sam je na ruke i krenula prema svoj sobi.
– Učinit ću nešto što sam već davno trebala učiniti. Idemo odavde! – prekipjelo mi je.
– Nikamo ne ideš s djetetom! – vikao je tata za mnom.
Počela sam pakirati stvari. – Samo gledaj kako neću otići! – rekla sam uspuhano.
Susreo me na ulaznim vratima. Bez upozorenja istrgnuo mi je torbicu i uzeo ključeve od auta. Mahao mi je njima ispred lica.
– Sada ne ideš nikamo! – vikao je bijesno. Nisam mogla vjerovati da se to događa. Jecajući, prošla sam pored njega i izjurila van noseći Jadranku na rukama. Bila je već noć, ali nisam marila. Pošla sam ulicom ne okrećući se. Jadranka je plakala, a ja sam je pokušavala tješiti. Nisam je više mogla nositi, sjela sam na pločnik i rasplakala se. Najednom sam shvatila apsurdnost cijele situacije. Okrenula sam se prema kući i pitala se kamo otići bez auta, bez novca?
Mama nas je čekala na vratima. – Prisilila sam ga da uđe u kuću, Ljiljana. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Žao mi je.
– I meni je žao, mama, ali uistinu mislim da je vrijeme da moja kći i ja otiđemo odavde.
Mama me zgrabila za ramena. – Ne, dušo, molim te! Nisi ni svjesna kako bi ti bilo teško. Pusti me da razgovaram s ocem. Znaš da je ostario, i ta je prekrasna djevojčica njegov cijeli svijet. Mislim da nikada nije prežalio što je toliko radio kada si ti bila mala i sada to pokušava nadoknaditi.
– Meni se čini da njega najviše boli to što je Jadranka moje, a ne njegovo dijete.
– Jest, ona je tvoja kći, ali s nama je od rođenja. Pomagali smo cijelo vrijeme, ne možeš to poreći – rekla je mirno mama.
Trebala sam otići te noći, znala sam to. Nisam otišla radi Jadrankine sigurnosti. Strah da joj neću moći puno toga priuštiti prisilio me da dalje ostanem kod svojih roditelja. Na sreću, tri mjeseca poslije upoznala sam Mladena. S kolegama s posla otišla sam u obližnji klub proslaviti Božić. Bio je to moj izlazak nakon dugo vremena i uistinu sam uživala. Lada, kolegica s kojom sam bila najbliža, pokazala mi je dvojcu muškaraca za šankom.
– Cijelo vrijeme gledaju prema nama. Mislim da tebe gledaju. Onaj visoki je zgodan – šapnula mi je.
Pogledala sam prema njima. Dvojica muškaraca doista su buljili prema nama. Moj pogled sreo se s onim visokoga zgodnog muškarca.
Nasmiješio se, a ja sam mu uzvratila i pritom se zacrvenjela. Spustila sam glavu. Nekoliko minuta poslije konobarica se pojavila pokraj mene.
– Muškarac za barom, u tamno plavom sakou, htio vas je počastiti.
Što ćete popiti? – osmijehnula mi se.
Mladen je želio moj broj telefona
– Džin s tonikom – odgovorila sam nasmijavši se muškarcu za šankom koji se spustio sa stolca i lagano mi se naklonio. Bio je još zgodniji dok je stajao, onako visok, guste kovrčave kose i prekrasnog smješka. Pristupio mi je.
– Zovem se Mladen.
– Ja sam Ljiljana. Hvala na piću.
– Drago mi je da sam vas mogao počastiti. Želio sam se upoznati s vama i već sam mislio da ću to morati učiniti s onom otrcanom frazom: “Znamo li se mi odnekud?” – nasmijao se.
Lada i ja također smo se nasmijale. – Hoćete li nam se pridružiti? – čula sam samu sebe kako govorim.
Opet se nasmiješio. – Imate što protiv da i moj prijatelj dođe? Zove se Dinko. Ne mogu ga samo tako ostaviti!
Lada je dala znak ispod stola da bi joj bilo drago da nam se pridruži i njegov prijatelj.
– Naravno, pozovite ga – odgovorila sam.
Bili su kolege s posla.
Kada je glazba počela svirati, Mladen me zamolio za ples. Već dugo nisam bila u zagrljaju muškarca, ali osjećala sam se ugodno s Mladenom, tako dobro kao da ga poznajem čitav život. Izgubila sam pojam o vremenu. Željela sam da ovo nikada ne završi.
Iznenada sam pogledala na sat: prošla je ponoć! Uspaničeno sam odjurila na telefon.
– Mama, ja sam. Oprosti, nisam znala da je već toliko sati. Odmah ću doći kući – rekla sam nervozno osjećajući se neodgovornom.
– Ljiljana, jesi li pila? – upitala je.
– Samo malo, ali sve je u redu. Začas sam kod kuće.
Vratila sam se k stolu i počela skupljati svoje stvari.
– Je li sve u redu? – upitao je Mladen zabrinuto.
– U redu je, ali moram odmah otići. Drago mi je što smo se upoznali. Lijepo sam se zabavljala.
Mladen me otpratio jedan dio puta. – Stanite, Ljiljana, usporite malo. Volio bih kada bismo se opet vidjeli. Možete li mi dati svoj telefonski broj?
Našla sam nekakav papirić i nabrzinu mu napisala svoj broj telefona. Tada smo se pozdravili.
Mama me čekala na prozoru. Bila je ljuta. – Dosta mi je da te pogledam pa da vidim kako si dosta popila. Ne mogu vjerovati da si se usudila sjesti za volan. Što bi bilo da si imala nesreću? – izgovorila je u dahu.
– Imaš pravo, mama. Nisam smjela voziti u takvom stanju. Ali sada sam kod kuće. Želim samo poljubiti kćer prije spavanja.
– Nemoj, probuditi ćeš je. Jedva sam je uspavala.
Postali smo nerazdvojni
Nisam očekivala da će me Mladen nazvati, ali nazvao je dvije večeri poslije. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti za vikend. Ipak sam mu prvo rekla za Jadranku. Nije oklijevao.
– Hej, mala djevojčica! Divno, ja jako volim djecu!
Kada smo se našli u petak navečer, prvo smo otišli na večeru, a poslije sjeli na klupu u parku. Zagrlio me. Tako zagrljeni promatrali smo mjesečinu. Tada me nježno poljubio. Počeo mi se sve više sviđati. Na putu kući pitao me možemo li se opet vidjeti. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti sljedećeg petka.
Toga petka upoznala sam Mladena sa svojim roditeljima i s Jadrankom, koja je s njim odmah “kliknula”. Svidjeli su se jedno drugome. Ona je cijelo vrijeme pričala s njime i pokazivala mu svoje igračke. S police s knjigama izvukla je svoju najdražu knjigu i pružila mu je: – Čitaj mi, Mladene – naredila je i sjela mu ravno u krilo.
– Jadranka, dušo, možda Mladen nije raspoložen za čitanje – rekla sam ozbiljno.
– Sve je u redu. Bit će mi drago da joj pročitam najdražu priču – Mladen mi se nasmiješio.
Mladen se sav uživio u priču. Mama i tata samo su pogledavali na sat. Primijetila sam kako se tata namrštio. Kada je Mladen završio čitanje, ustali smo i krenuli prema vratima. Jadranka me uhvatila za nogu.
– I ja bih htjela ići s vama, mama – molila me.
– Dušo, ali mi idemo na večeru – odgovorila sam joj.
– I ja bih htjela jesti.
Sagnula sam se prema njoj da je utješim, kada je Mladen rekao:
– Ljiljana, nema razloga da Jadranka ne pođe s nama.
Tata je ustao. – Nema razloga da je tako kasno vodite sa sobom – promrmljao je.
Ignorirajući ga, otišla sam u sobu po Jadrankine stvari i počela je oblačiti. Kada sam se okrenula, mama je stajala na izlaznim vratima. – Jadranka je jako umorna. Skoro će vrijeme za spavanje – govorila je mrko.
– Brzo ćemo se vratiti – odgovorila sam ne gledajući je.
Čula sam ih kako mrmljaju dok smo izlazili.
Večer je bila ugodna. Kada nas je Mladen dovezao kući, poljubio me, nasmiješio se i rekao: – Imaš divnu kćer, Ljiljana. Volio bih više vremena provoditi s vama.
– I ja bih to voljela – odgovorila sam.
Sljedećih nekoliko mjeseci bila sam kao u magli. Mladen i ja postali smo nerazdvojni – znala sam da sam se zaljubila. I Jadranka mu se jako svidjela, tako da smo je često vodili sa sobom, unatoč protivljenju mojih roditelja. Tata je bio grozan. Bio je jako ljut na Mladena. Svoju ljubomoru nije pokušavao sakriti.
Što je još gore, počeo je piti. Bilo je i prije razdoblja kada je puno pio; neću zaboraviti kroz što je sve mama prolazila za njegovih napadaja pijanstva. I sada se opet prihvatio boce. A tada je Mladen našao stan u Zagrebu.
– Volio bih da mi ga pomogneš namjestiti, draga. Po svom ukusu – dodao je nježno.
Znala sam da je pitanje dana kada će me zaprositi. Dan prije nego što se uselio, Jadranka i ja proveli smo cijeli dan s Mladenom pomažući mu. Bilo je krasno popodne kada se to dogodilo. Mladen je kupio satelitsku antenu za televizor. Krenuo je iza kuće kada se Jadranka u trku stvorila ispred njega. Bilo je prekasno kada su primijetili jedno drugo, pogodio je antenom Jadranku u čelo i srušio je na zemlju. Dotrčala sam na prvi njezin plač. Mladen ju je već nosio na rukama. Na svu sreću, osim modrice i kvrge na čelu, Jadranki je bilo dobro. Nije ni tražila da je uzmem, samo je ležala u Mladenovom naručju i uživala u njegovoj pažnji. Stavila sam joj oblog, a Mladen je otišao u dućan po njoj najdraže kekse.
Nisam više ni mislila na tu nezgodu, sve do navečer kada je Jadranka odlučila kvrgu pokazati i djedu.
– Gledaj, Mladen me udario – rekla je nevino.
Prije no što sam mogla išta objasniti, tata je ustao sa stolca i rekao: – Ubit ću ga!
Mogla sam osjetit smrad alkohola u njegovom dahu!
-Tata, smiri se, objasnit ću ti. Bila je nezgoda.
– Ma kakva nezgoda!
Bez riječi je otišao u dvorište. Krenula sam za njim. Već je ulazio u auto. Tada se pojavila i mama, šokirana scenom koju je gledala. Objesila sam se o očevu ruku pokušavajući ga ugurati u kuću. Zvala sam je da mi pomogne.
– Stjepane, što radiš? – vikala je vukući ga za drugu ruku.
– Ta propalica je ozlijedio Jadranku! Idem tamo, ubit ću ga! – vikao je tata. Molila sam ga da se vrati, da ću mu sve objasniti. I Jadranka je cijelo vrijeme išla za nama i plakala od straha.
– Mama, to je bila nezgoda. Molim te, zaustavi ga ti.
Mama je tatu uhvatila za ruku i počela nešto polagano govoriti. Konačno sam ugledala tatu kako izlazi iz auta i kreće prema kući. Oslanjao se na mamu. Nisam čula razgovor, ali sam vidjela da je cijelo vrijeme on govorio.
Ali … to je bio nesretan slučaj
Kada su stigli pred vrata, mama me upitala: – što se dogodilo?
Sve sam im ispričala, a tata je samo prošao pokraj mene i ušao u kuću.
Okrenula sam se prema mami. – Što se događa s njime? Je li poludio? To je bila obična nezgoda. Zar on doista misli da bih mogla kome dopustiti da ozljedi moju kćer?
– Oduvijek smo se brinuli koga ćeš izabrati za svog supruga i hoće li on znati postupati s Jadrankom. Neki ljudi jednostavno se ne žele brinuti o tuđem djetetu. Jesi li ikada o tome razmišljala? Jesi li pomislila da ćeš sresti čovjeka koji će odbijati Jadranku, a možda je i maltretirati?
– Mama, kako možeš pomisliti da bih mogla biti s nekim tko ne bi prihvatio i Jadranku? Tko voli mene, mora voljeti i moju kćer.
Najednom me mrko pogledala. – Jesi li ti uopće vidjela kako se to dogodilo?
– Nisam, ali je bilo očigledno što se dogodilo. Na što ciljaš?
– Ni na što – rekla je i otišla u kuću.
Odnijela sam Jadranku u svoju sobu, zaključala vrata i nazvala Mladena. Ispričala sam mu o tatinoj reakciji, a on se ponudio da dođe i razgovara s njime.
– Ne mislim da je to dobra ideja. Pusti da se ohladi – rekla sam.
– Znaš, jako volim Jadranku. Osjećam se užasno; vjeruješ li mi da je to bio nesretan slučaj?
– Naravno da ti vjerujem i znam da ti je stalo do nje. Ali moj otac ponaša se kao luđak.
Bojim ga se, Mladene. Kada je Jadranka u pitanju, u stanju je učiniti grozne stvari.
– Razumijem ga, mene smatra nekakvom prijetnjom. Do sada je bio jedina muška osoba u Jadrankinom životu, a sada se najednom pojavljujem ja i on se boji da ću je odvesti sa sobom.
– Hoćeš li? – upitala sam ga tiho.
– Ako mi dopustiš – odgovorio je. – Jako te volim, draga. što misliš zašto sam tražio novi stan? Želio bih da ti i Jadranka dođete živjeti k meni. Želio bih da postanemo prava sretna obitelj.
– Mladene, zar ti to mene prosiš?
– Nije baš kako sam želio. Planirao sam tebe i Jadranku pozvati na večeru, kleknuti na koljena i zamoliti vas da mi postanete obitelj – nasmiješio se.
– Još to možeš učiniti – nasmijala sam se.
– Sutra navečer, može? – rekao je uzbuđenim glasom.
– Može sutra navečer.
Kada sam spustila slušalicu, podigla sam Jadranku na ruke i počela plesati po sobi. Bojala sam se da me roditelji ne čuju. Iskreno, bojala sam se njihove reakcije.
Mladen je održao obećanje. Proslavili smo sve šampanjecem i svijećama. Kleknuo je na koljeno i molio nas da mu postanemo obitelj. Sa suzama u očima, pristala sam. Dogovorili smo se da sve obavimo u najvećoj tajnosti. Svojim roditeljima sve ću reći nakon vjenčanja. Bojala sam se, ako im kažem prije vjenčanja, da bi tata mene i Jadranku zaključao u sobu.
Vjenčali smo se jednog hladnoga ožujskog dana. Bilo mi je žao što moji roditelji nisu prisutni da sa mnom podjele radost najsretnijeg dana u životu. U dubini srca znala sam da postupam ispravno. Kasno navečer nazvala sam mamu iz Mladenovog stana – našeg novog stana. Rasplakala sam se kada sam joj rekla da smo se vjenčali.
Nekoliko trenutaka ostala je bez riječi. – To sam i očekivala. Ali sam se nadala da ćeš i svoje roditelje pozvati – slomio joj se glas. – Znam da se otac ponašao čudno u posljednje vrijeme, ali mogla si misliti da bismo voljeli vidjeti jedino dijete na vjenčanju.
Bilo je teško. Tata je bio ljući nego što sam mogla zamisliti. U početku nam je zabranio da dolazimo k njima, ali je poslije popustio. Ipak je Jadranka bila sa mnom, a to je značilo da ako ja ne mogu doći k njima, ne može ni Jadranka.
Bilo je to prije tri godine. U međuvremenu sam rodila i sina. Jadranka je oduševljena svojim mlađim bratom, a moji roditelji konačno su shvatili da smo i ja i Mladen sposobni odgajati djecu. Presretna sam što su nas napokon prihvatili kao obitelj; bilo je i vrijeme.
Нема коментара:
Постави коментар