Dok promatram svoju usnulu trogodišnju kćerkicu Emili, osjećam kako me preplavljuje golema ljubav prema tom malenom biću. Ona je nešto najbolje što mi se ikad dogodilo i znala sam kako je svaka, pa i najmanja žrtva bila vrijedna toga. Pomilovavši ju još jednom po glavici, pokrila sam ju dekicom i tiho se išuljala van. Upravo u tom trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata.
– Bok cure, stigao sam! Što rade moje dvije ljepotice? – povikao je moj suprug Viktor iz hodnika.
– Šššš… Možeš li još malo glasnije? Emili je maločas zaspala. Upravo dolazim iz njezine sobe – ukorila sam ga. Nije mi promakao Viktorov sumnjičavi pogled u tom trenutku. Unatoč tome, brzo se pribrao.
– Oprosti, znam što misliš, no ne mogu si pomoći. Znaš koliko te volim, zar ne? – upitao je uzdahnuvši.
– Ne moraš se ispričavati. Ja bih to trebala učiniti tebi. Ionako svoj oporavak najviše dugujem tebi. Ne brini, ljubavi, sve to je sada iza nas. Obećavam kako je sve u redu. Dođi…. – privukla sam ga k sebi i strastveno poljubila.
– Mmmm… Moram priznati da nisam očekivao ovako uzbudljiv doček – promrmljao je između poljubaca. – Kako bi bilo da na trenutak skočimo u sobu? Emili ionako spava… – nagovarao me razodijevajući me. Već sljedećeg trenutka moja se košulja našla na podu.
– Mamice! Čajić! – u stvarnost me vratio Emilin glasić. Bože! – šokirano sam vrisnula osvrnuvši se. Naša kći je sjedila na stubama i s plastičnom bočicom u rukama, raširenih očiju zurila ravno u nas. Veće nelagode spasila nas je jedino njezina snažna želja za čajem koji je svakoga dana redovito pila u ovo vrijeme. Premda naša kći još uvijek puno toga nije mogla shvatiti, posramljeno sam podigla košulju s poda prekrivši njome svoje obnažene grudi.
– Naravno, dušice, odmah! Dođi, idemo u kuhinju – zbunjeno sam promucala uhvativši je za ručicu. Viktor se nelagodno nakašljao i poljubivši Emili znakovito naglasio kako ide pod tuš. – I to hladan – negodovao je. – Samo da znaš, večeras mi nećeš umaći – zavodljivo mi je priprijetio prstom zaputivši se u kupaonicu na što nisam odoljela ne nasmijati se.
Nikada neću zaboraviti dan kada sam upoznala Viktora. Stajala sam na kraju poduljeg reda u banci čekajući svoj red kada se muškarac ispred mene nenadano osvrnuo.
– Gospođice, imate li sat? – upitao je prostrijelivši me neodoljivim pogledom svojih tamnih očiju. Sve na njemu bilo je naprosto savršeno. Bila sam uvjerena kako je on najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela.
– Gospođice? Jeste li dobro? Nešto sam vas pitao – svežnjem papira mi je mahnuo ispred nosa na što sam se zacrvenjela od nelagode.
– Ah, da, oprostite, što ste me ono pitali? – nelagodno sam se osmjehnula dok me on začuđeno promatrao. Mora da sam izgledala poput zadnje glupače jer me neznanac ispred mene već u sljedećem trenutku primio za ruku i pogledao na sat koji sam nosila na njoj.
– Nadam se da nemate ništa protiv! Znate, žurim i ne znam mogu li više čekati. Usput, ja sam Viktor. Sa zadovoljstvom vam prepuštam svoje mjesto u redu – žurno je rekao dok mi je srce mahnito tuklo.
– Helena, drago mi je – jedva sam uspjela promucati no on je već jurio van. Čeznutljivo sam gledala za njim u nadi kako ćemo se jednom ponovo sresti. Na moju veliku sreću dogodilo se to već uskoro. Upravo sam se pješice vraćala s posla kad mi se odjednom na ulici obratio poznati glas.
– Helena, zar ne? Drago mi je što vas ponovo vidim. Želio bih vam se nekako odužiti za uslugu. Što kažete na jednu kavu? Evo, obećavam da neću gledati na sat – našalio se Viktor. Shvativši da me nije zaboravio gotovo sam se onesvijestila od uzbuđenja.
Nakon prve zajedničke kave sve je išlo lakše. Viktor ne samo da je bio jako zgodan već je bio i iznimno topla i pristupačna osoba. Uživala sam u našim zajedničkim trenutcima. Već uskoro bila sam do ušiju zaljubljena u njega. Na moju veliku sreću, i Viktor je osjećao isto. Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo razmišljati o zajedničkom životu koji se pokazao punim pogotkom. Nas dvoje smo naprosto bili stvoreni jedno za drugo.
Ubrzo potom upriličili smo i skromno vjenčanje. Dan kada sam i zvanično postala Viktorovom suprugom ostat će mi u sjećanju kao najsretniji dan u životu. Premda je Viktor kao uspješan ekonomist radio gotovo po cijeli dan, večeri su bile rezervirane samo za nas dvoje. Nakon satova plesa koje sam davala u popodnevnim satima, trčala bih kući i spravljala romantičnu večeru. Sve u našem životu bilo je savršeno i uskoro smo počeli razgovarati o proširenju naše male obitelji. Ni slutila nisam kako će dan koji svakoj ženi ostaje u najljepšem sjećanju, meni uskoro naglavce preokrenuti život. Bojim se i pomisliti što se sve moglo dogoditi da mi Viktor nije bio potpora u najtežim trenutcima….
Toga dana, kada sam doznala da sam trudna, osjećala sam neizrecivu slabost i mučninu. Čak ni ples, koji sam doslovce obožavala nije mi pričinjavao osobito zadovoljstvo. Snažan nagon za povraćanjem stalno me tjerao do toaleta. Djevojke koje sam poučavala sumnjičavo su me promatrale.
– Ne znam što mi je danas. Zacijelo je u pitanju nekakva viroza – ispričavala sam se. Samo bi mi još trebalo da se sada razbolim, pomislila sam.
– Možda ste trudni – javila se Lea, jedna od djevojaka. Zapanjeno sam pogledala u nju. Moram priznati kako mi ta mogućnost dosad uopće nije pala na pamet. Kada bi barem bilo tako, sretno sam pomislila a osmijeh mi je ozario lice.
Na povratku kući svratila sam u ljekarnu i kupila test za dokazivanje trudnoće. Požurila sam doma kako bih čim prije potvrdila svoje sumnje. Čekajući nalaz testa tresla sam se od iščekivanja. Bože, molim te, daj da bude pozitivan – molila sam u sebi.
Vrisnula sam od sreće kada je test pokazao da sam uistinu u drugom stanju. Nisam mogla dočekati da se Viktor vrati s posla kako bih mu prenijela sretnu vijest. Imat ćemo bebu, pjevalo je sve u meni. Uključila sam film na videu kako bih prikratila vrijeme do Viktorova povratka no nisam se mogla koncentrirati. Glavom su mi se počela motati imena koja bismo mogli dati našoj bebici.
Zacijelo sam zadrijemala u naslonjaču jer me prenuo tek Viktorov glas.
– Ljubavi, dođi u krevet. Ovdje je prilično hladno!
U trenu sam skočila na noge a oči su mi oduševljeno zasjale.
– U redu… Možeš li mi reći što se događa? Čemu mogu zahvaliti za toliku sreću na tvom licu? – upitao je Viktor pozorno me motreći.
– Dragi… Trudna sam! – oduševljeno sam vrisnula.
– Što? Jesi li sigurna? Pa to je prelijepa vijest – široko se osmjehnuo primivši me u naručje.
Od tog dana, ako je to uopće i bilo moguće, Viktor me tetošio još više. Izričito mi je zabranio bilo kakvo umaranje. Čak je unajmio gospođu koja mi je nekoliko sati dnevno pomagala u kućanstvu. Kada sam se pokušala pobuniti Viktor me satima uvjeravao kako će za našu bebu biti najbolje budem li se puno odmarala i zdravo hranila.
– Ljubavi, znaš koliko te volim. Tebi i bebi želim samo najbolje. Ipak, možda je sada kada si trudna napokon došlo vrijeme da razmislimo o kupnji kuće na periferiji. Uvijek si govorila kako ne želiš odgajati djecu u gradu. Možda bismo ovog vikenda mogli zajedno pogledati neke kuće? Ha, što kažeš? – razveselio me svojim prijedlogom jednoga jutra. Imala sam puno povjerenje u Viktora, osim toga umirivala me činjenica da moj suprug izvrsno zarađuje i da si takvo bez problema možemo priuštiti.
Već tri mjeseca kasnije napustili smo gradski život i preselili se na prekrasno imanje na periferiji. Viktor je uzeo nekoliko tjedana godišnjeg odmora kako bi se smjestili. Kuća je bila golema i bilo je još dosta posla oko uređenja ali Viktor se nije bunio. Marljivo je radio od jutra do mraka i činilo se kako nikada nije bio sretniji.
Kada su otprilike mjesec dana kasnije svi radovi privedeni kraju, napokon sam mogla odahnuti. Kuća je doista izgledala prekrasno, jedino sam bila tužna zbog Viktorovog povratka na posao. Znala sam kako će mi u ovako velikoj kući Viktor nedostajati još više, posebice stoga jer su naši prvi susjedi bili kilometrima udaljeni od nas.
Sada sam već bila u sedmom mjesecu trudnoće i kretala sam se sve teže. Na moju veliku sreću trudnoća je dobro napredovala i kako se bližio dan porođaja, osjećala sam sve veće uzbuđenje u sebi. Silno sam se veselila tom malenom biću i jedva čekala primiti ga u naručje.
Nikada neću zaboraviti dan kada je naš mali anđeo došao na svijet. Zalijevala sam cvijeće na terasi kada sam osjetila čudan grč u trbuhu. Budući da je do predviđenog termina bilo još dva tjedna, pomislila sam kako je riječ o lažnim trudovima. Odučila sam ih ignorirati, ali kada se bol ponovila i nakon pet minuta, a potom u sve manjim razmacima panično sam dohvatila telefon. Mahnito sam otipkala Viktorov broj. Uzalud, jer je bio isključen. Bol u trbuhu postajala je sve jačom. Znala sam da je porođaj veoma blizu. Pozvala sam taksi i u sebi molila da na vrijeme stignem u bolnicu.
Nekoliko sati kasnije na svijet sam donijela Emili. Premda se porođaj zakomplicirao, a Emili rodila carskim rezom, oporavljala sam se prilično brzo. Sve na našoj djevojčici bilo je savršeno, od iznimno dugih trepavica, prilično neobičnih za novorođenče, do guste crne kosice koja je neodoljivo podsjećala na Viktorovu. Ipak, kada sam prvi put primila to maleno biće u naručje bila sam potpuno ravnodušna. Osjećala sam čudnu prazninu u sebi. Sve emocije koje sam u iščekivanju sretnog događaja nosila u sebi, nestale su doslovce preko noći. Premda me gušio osjećaj krivnje, nisam si mogla pomoći. To nešto, bilo je jače od mene. Što nije u redu sa mnom? Istina, porođaj nije bio lak, no ne bih li poput ostalih majki na odjelu trebala osjećati ljubav i nježnost prema svom djetetu, pitala sam se za dugih besanih noći u bolničkom krevetu. Čak je i Viktor opazio promjenu na meni.
– Ljubavi, nekako si mi zamišljena? Jesi li dobro? – nježno je upitao za jednog posjeta.
– Da, jesam, zašto ne bih bila? – pomalo svadljivo sam upitala.
– Ne moraš se odmah ljutiti. Samo me zanimalo. Znaš da tebe i našeg malog anđela volim najviše na svijetu – rekao je ljuljuškajući našu usnulu kći u naručju.
– Viktore, prestani! Ne vidiš li da spava! Tko će to činiti kada tebe noćas ne bude ovdje? – sarkastično sam upitala. Prema Viktorovom povrijeđenom pogledu shvatila sam da sam pretjerala.
– Oprosti, samo… Nemaš pojma kako mi je kad naša kći po cijelu noć plače – dodala sam nešto blaže.
– Ne brini, kad ponovo budeš kod kuće pomoći ću ti koliko god budem mogao, obećavam. Već sam zatražio nekoliko slobodnih dana na poslu – nježno je rekao približivši usne mojima. Instiktivno sam okrenula glavu kako bih izbjegla njegov poljubac.
– Helena, sigurna si da je sve u redu? – zatečeno je upitao.
– Da, jest i koliko ti puta to još moram ponoviti. A sada me pusti da se malo odmorim – promrmljala sam sklopivši oči premda mi se uopće nije spavalo.
– U redu. Mislio sam ostati još malo, ali ako si doista toliko umorna… – uzdahnuo je ne dovršivši rečenicu. Nije mi promakla povrijeđenost u njegovom glasu. Što je bilo najgore, nisam imala pojma zašto sam odjednom tako neprijateljski raspoložena prema njemu. Viktor mi doista nije ništa skrivio.
Nekoliko dana kasnije s Emili u naručju vratila sam se kući. Viktor je neprekidno oblijetao oko nas i trudio se da nam ništa ne nedostaje. Unatoč tome ja i dalje nisam bila zadovoljna. Premda sam se već uspješno oporavila od operacije, neprekidno sam osjećala umor i iscrpljenost. Jedva da sam bila u stanju brinuti se o Emili. Neki čudan glas koji se odjednom pojavio u mojoj glavi nije mi prestajao ponavljati kako sam užasna majka. Praćena grizodušjem ali i strahom, odjednom Emili više nisam ispuštala iz naručja. Sve što mi se događalo, zbunjivalo me i činilo užasno prestrašenom i napetom. Unatoč tome, nisam nalazila hrabrosti povjeriti Viktoru što me muči jer sam vjerovala kako bi pomislio da sam luda.
Nekoliko dana kasnije zamolila sam ga da u dječju sobu postavi video nadzor kako bih se i noću iz kreveta mogla uvjeriti da je Emili dobro. Odjednom sam, ni sama ne shvaćajući zašto, počela vjerovati kako je Emili u smrtnoj opasnosti.
– Dušo, ne misliš li da je to ipak malo previše. Emili je savršeno normalna beba i ne bi trebala toliko brinuti za nju – pokušavao me uvjeriti Viktor.
– Lako je tebi. Sljedeći tjedan se vraćaš na posao, a ja ponovo ostajem sama. Tko zna što se sve može dogoditi – pojasnila sam na što se Viktor upitno zagledao u mene. – Molim te, samo učini to – odlučno sam rekla kako bih izbjegla daljnju raspravu. Viktor je očito shvatio da sam odlučna u svojoj namjeri stoga je samo slegnuo ramenima. Već narednog dana pozvao je majstora koji je postavio kameru tik iznad Emilinog krevetića. Vjerovala sam kako će mi to pomoći da budem mirnija, no prevarila sam se. Premda sam u svakoj pori svog bića osjećala umor, noću gotovo da više i nisam spavala. Gotovo cijelu noć provela bih buljeći u kameru pored uzglavlja. Nedostatak sna odrazio se i na to da ubrzo više nisam bila u stanju razlikovati stvarnost od snova. Trebala mi je cijela vječnost da se prisjetim kada sam uopće posljednji put jela ili se tuširala. Znala sam da imam ozbiljan problem. Unatoč tome i dalje nisam željela priznati Viktoru što mi se događa. Poznavajući Viktora, bojala sam se kako bi me istog trenutka potjerao liječniku. Budući da sam još uvijek dojila Emili nisam željela uzimati lijekove koji bi, vjerovala sam, mogli nauditi mojoj curici.
Stanje mi se dodatno pogoršalo kada se Viktor ponovo vratio na posao. Čim bih začula zvuk udaljavanja njegovog automobila počela bih osjećati bezrazložan strah. I dalje me mučila nesanica, osim toga, užasno sam smršavjela. Slike u mojoj glavi, iz dana u dan postajale su sve mutnije. Shvatila sam to jednoga dana kad mi je na vrata pokucala nepoznata žena.
– Dobar dan, kako vam mogu pomoći? – sumnjičavo sam upitala postariju gospođu pred vratima.
– Dobar dan. Moje ime je Ruža. Jučer sam razgovarala s vašim suprugom koji je rekao da vam je potrebna pomoć oko bebe – pojasnila je dok sam blijedo zurila u nju. Koliko god da sam se trudila nikako se nisam uspijevala prisjetiti da mi je Viktor spomenuo takvo što.
– Hvala što ste navratili, no mislim kako je u pitanju nesporazum. Doista nam nije potrebna pomoć! Upravo sam se spremala zatvoriti vrata kada je Ruža ponovo progovorila.
– Gospođo, vjerujete mi, nemam nikakvog razloga lagati vam. Bit će najbolje da nazovete muža i uvjerite se kako govorim istinu – nije odustajala. Premda mi nije bilo drago pustiti nepoznatu ženu u kuću, činilo se kako i nemam previše izbora.
– U redu, ali pričekajte u predvorju dok se ne vratim. I, naravno, budite tihi kako ne biste probudili Emili – naredila sam.
– Što se mene tiče možete biti potpuno mirni – suho je odgovorila. Nije mi promakao njen pogled pun nevjerice, no nisam marila za to. Nova dadilja! Kako da ne! Mogao te poslati bilo tko kako bi naudila mojoj Emili, razmišljala sam dok sam, osvrćući se, žurila prema telefonu.
– Helena, nemoj mi reći kako si zaboravila naš sinoćnji razgovor. Činim sve da ti olakšam a ti mi tako zahvaljuješ!? Žena dođe pomoći a ti je umalo otjeraš!? Zaboga, što se to događa s tobom?! Ne mogu vjerovati – snebivao se Viktor kad sam mu spomenula Ružin dolazak.
– Ah, da, sad se sjećam, oprosti mi dragi – slagala sam kako bih prekinula raspravu. – Sad moram ići! Vidimo se večeras – tobože veselo sam dodala prekinuvši vezu. Zapravo me užasavalo to što se još uvijek nisam mogla prisjetiti našeg razgovora.
Željela ja to ili ne, od toga je dana gospođa Ruža postala novim članom naše obitelji. Dolazila je k nama oko podneva i ostajala sve do večeri. Moram priznati kako se doista trudila oko Emili i olakšavala mi kad god je to bilo potrebno. Unatoč tome, nisam imala povjerenja u nju. Bojala sam se i razmišljati o tome da Emili i na minutu ostavim nasamo s njom.
Gotovo sam se onesvijestila od šoka kada je Viktor jedne večeri objavio kako bi se sljedeće subote u njegovoj tvrtci trebao održati prigodan domjenak.
– Ljubavi, pogodi što ima novoga? – tajanstveno se nasmiješio.
– Valjda ćeš mi ti to reći – bezvoljno sam promrmljala.
– Glavni direktor me predložio za jednog od domaćina! Nije li to predivno? Dolaze i neki poslovni partneri iz inozemstva. Nekako slutim da bi mi se ovoga puta doista moglo posrećiti – ozareno je rekao.
– To je predivna vijest – rekla sam tek toliko da nešto kažem.
– U subotu sve mora biti savršeno. Savršena hrana, piće, moja predivna supruga – uzbuđeno je dodao pomilovavši me po obrazu. U tom trenutku u glavi mi je zazvonio alarm.
– A Emili? Ne može li i ona s nama? – preneraženo sam upitala.
– Ljubavi, ne misliš li da bi bilo neprikladno povesti tako maleno dijete sa sobom. Potrebna mi je tvoja pomoć. Želim da budeš uz mene i da napokon svi upoznaju moju prekrasnu ženu. Znaš da će Emili biti u dobrim rukama – zatečeno sam slušala njegove riječi.
– Vjeruješ kako ću Emili ostaviti samu s tom ženom? To ne dolazi u obzir! Ako je „gospođica licemjerka“ uspjela prevariti tebe, mene nije, niti hoće! Upamti, dokle god sam živa neću dopustiti da itko naudi mom djetetu! – histerično sam povikala.
– Helena, zaboga, o čemu govoriš? Slušaš li ti sebe uopće? – Viktor se preneraženo zabuljio u mene.
– Ruža je vještica! Ne znam kako to još uvijek nisi shvatio. Jučer sam na Emilinoj dekici pronašla čudan crveni končić! Ako ti to nije dovoljno da povjeruješ kako je ta ženturača iz nekog razloga odlučila baciti uroke na našu Emili, onda ne znam što jest! – sada sam već vrištala.
– Helena, umiri se, i molim te prestani govoriti gluposti! – zapovjedio je. – Nije mi jasno zašto toliko mrziš tu Ružu? Što ti je skrivila i od kud ti pravo da tako ružno govoriš o njoj? – upitao je unijevši mi se u lice. – Osim toga, nije li Emilina dekica upravo crvene boje? Nije li logično da bi tada i konac trebao biti iste boje?– sarkastično je upitao. Ton njegovog glasa natjerao mi je suze na oči.
– Oprosti mi, Viktore, ali, ne mogu si pomoći. Znaš koliko volim Emili. Doista se ne želim svađati s tobom. Tako sam umorna od svega… – zajecala sam bacivši mu se u naručje. Ondje je bilo tako toplo i sigurno.
– Oh, ljubavi, molim te, ne plači. Nije tako strašno. Samo si malo umorna i napeta. Čim se odmoriš sve će opet biti u redu – tješio me Viktor.
Te subote Viktor je rano otišao na posao. Odlučila sam s Emili otići do grada kako bih pokupovala još neke sitnice. Poslijepodne sam planirala iskoristiti za uređivanje. Znala sam kako će to biti pravi izazov jer više jedva da sam nalikovala onoj nekadašnjoj Heleni. Golemi podočnjaci ispod mojih očiju svjedočili su brojnim neprospavanim noćima. Moje je lice imalo čudnu blijedo žućkastu boju a nekada bujna plava kosa, potpuno se prorijedila. Sa suzama u očima shvatila sam koliko sam propala u posljednje vrijeme.
Iz kupnje sam se vratila s čak nekoliko pakiranja boje za kosu te hrpom krema i losiona koji su mom licu trebali dati novi sjaj. U potrazi za savršenom odjevnom kombinacijom pobacala sam svu odjeću iz ormara. Soba je nalikovala svinjcu no to me uopće nije brinulo. Nešto kasnije, dok sam u kupaonici nanosila boju, shvatila sam kako Ruža danas iz nekog razloga kasni.
Prokletstvo! Već je odavno trebala biti ovdje, opsovala sam u sebi. Obećala mi je pomoći oko Emili dok se… budem spremala… Emili…. Zaboga, gdje je Emili? Oh, Bože, ne! To nije moguće – šokirano sam vrisnula istrčavši iz kupaonice. Koliko god se trudila nisam se mogla prisjetiti gdje sam zaboravila vlastito dijete. Panično sam u glavi prebirala po svim mjestima na kojima smo danas bile. Banka, samoposluga, potom prodavaonica dječjom odjećom gdje sam Emili kupila novu dekicu jer onu crvenu više nisam mogla podnijeti. Koliko god da sam se trudila nisam se uspijevala prisjetiti. Ti si užasna majka! Suze ti neće pomoći – rugao mi glas u glavi. – Prestani! – zaridala sam. Suze straha, bijesa i ogorčenja curile su niz moje lice dok sam uzaludno dozivala svoju djevojčicu. Dohvatila sam ključeve automobila i zaslijepljena suzama izjurila iz kuće. Moram pronaći svoju djevojčicu, panično sam razmišljala. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva uspjela otključati vrata automobila.
Kad mi je to napokon uspjelo, ponovo sam zaplakala, ovoga puta od olakšanja. Na stražnjem sjedalu automobila, u svojoj nosiljci, Emili je mirno spavala. – Malena moja, kako sam samo mogla…Oprosti mi, molim te… – zaridala sam privivši ju u naručje.
Napolju se već mračilo a ja, s Emili u naručju još uvijek šetala kućom, kada se napokon pojavila Ruža.
– Dušo, pa ti još uvijek nisi spremna? – zapanjeno je upitala odmjerivši me. – Hajde, pođi se urediti. Emili prepusti meni – dodala je. Gotovo istog trenutka oglasio se telefon.
– Zaboga, Helena što još uvijek radiš kod kuće? Već odavna si trebala biti ovdje – ukorio me Viktor čim sam se javila.
– Znam… Oprosti… Dolazim za pola sata – promucala sam prekinuvši vezu. Teška srca spustila sam Emili u Ružino naručje. Tek tada mi je palo na pamet kako na kosi još uvijek imam boju koju sam nanijela tijekom popodneva. Oh, ne, prokletstvo! – opsovala sam u sebi.
Na brzinu sam se istuširala i oprala kosu, ili, bolje rečeno, ono što je preostalo od nje. Dok sam stajala pred zrcalom i panično razmišljala o tome što učiniti, u glavi mi se rodila spasonosna ideja. Dohvatila sam škare i već u sljedećem trenutku dobar dio moje kose našao se na podu. Zadivljeno sam promatrala svoj novi odraz u zrcalu. Bila sam uvjerena kako će Viktor večeras biti silno ponosan na mene.
– Helena, dušo, što si učinila s kosom? – šokirano je upitala Ruža kad me ugledala.
– Zar bi to trebao biti vaš problem? – zajedljivo sam upitala. – Uostalom, žurim! Dobro mi pazite na Emili! – dobacila sam izjurivši iz kuće.
– Ali, dijete drago… – povikala je ali je ja više nisam slušala.
Kada sam napokon stigla pred Viktorovu tvrtku shvatila sam da su već svi ondje. Jedva sam čekala ugledati izraz Viktorovog lica kad bude ugledao novu Helenu. Puna novootkrivenog samopouzdanja kročila sam u predvorje. Prvo što sam uočila na drugom kraju sale bio je Viktor i njegov preneraženi pogled koji mi je uputio. Gotovo trenutačno se stvorio pored mene.
– Helena, što si to učinila s kosom? Zaboga, izgledaš kao da si krenula na maskenbal! – sarkastično je procijedio. – Ova večer mi je bila jako važna a sada sam, zahvaljujući tebi potpuno upropašten, shvaćaš li to? Čestitam, večeras si doista uspjela nadmašiti samu sebe. Ne mogu vjerovati da si mi mogla učiniti ovakvo što… – u nevjerici je odmahivao glavom dok su ostali gosti s očitim zanimanjem piljili u nas.
– Viktore… ja.. vjerovala sam kako će ti se svidjeti… – nisam uspjela dovršiti rečenicu kad nam je prišao Viktorov šef.
– Dobro večer, Helena! Izuzetno mi je drago što vas večeras vidim ovdje. Izgledate… Nekako…. – očito se trudio pronaći prave riječi a tada se predomislio. – A kako je bebica? Emili, zar ne? – upitao je vješto skrenuvši s teme. Istog trenutka osjetila sam ubod panike u sebi.
– Dobro… Valjda… – nesigurno sam petljala. – Zapravo, odmah ću to provjeriti – dodala sam nešto odlučnije prekapajući po torbici u potrazi za mobitelom. Viktor mi je uputio ubojit pogled no nisam previše marila za to. Popraćena začuđenim pogledima gostiju, poput furije sam izjurila van. Morala sam se uvjeriti da je moja djevojčica dobro. Bilo je to naprosto jače od mene.
Otipkala sam naš kućni broj, no uzalud. Nitko se nije javljao. Moj Bože, zar se nešto dogodilo Emili? Znala sam kako je ne smijem ostaviti samu s onom ženom, pomislila sam na rubu histerije dok mi se tijelo nekontrolirano treslo. Pokušala sam još nekoliko puta dobiti Ružu. Kada mi to nije uspjelo, u trenu sam donijela odluku. Moram spasiti Emili. Ona vještica Ruža joj želi nauditi, no to joj neće uspjeti dokle god sam ja živa! Mahnito sam sjela u automobil i dodala gas.
Ni danas ne znam kako sam se uspjela sigurno dovesti do kuće. Još s kolnog prilaza ugledala sam prigušeno svjetlo u Emilinoj sobi. Izjurivši iz automobila potrčala sam u kuću.
– Emili! Emili, gdje si zlato! – proderala sam se poput luđakinje uspinjući se stubama. Kada sam napokon otvorila vrata dječje sobe, dočekao me prilično uznemirujući prizor. Emili je sklopljenih očiju ležala u krevetiću a pored nje je stajala je Ruža.
– Ne prilazi, čuješ li?! – proderala sam se dok su mi suze curile licem. – Što si joj učinila, prokleta vještice? Zašto se ne javljaš na telefon? – urlala sam i dalje.
– Helena, dušo, zvala si? Oprosti, nisam čula telefon. Čitavo vrijeme sam bila ovdje u sobi s Emili. Zar se nešto dogodilo? Gdje je Viktor? – upitala je problijedivši.
– Ne mijenjaj temu! Misliš li da ne znam kako želiš nauditi Emili! Govori, što si učinila mom djetetu? – histerično sam viknula pojurivši prema krevetiću. Tijelo mi se toliko treslo da sam se jedva uspijevala održati na nogama. Ugledavši Emili koja je sklopljenih očiju, nepomično ležala na leđima, gotovo sam se onesvijestila od šoka.
– Ubila si moju djevojčicu! Prokleta bila! Emili! Emiliiiii!!! – vrištala sam iz sveg glasa potpuno zaslijepljena suzama. Ti si užasna majka! Zašto si ostavila Emili samu? – rugao se glas u mojoj glavi. Dohvatila sam Emili i mahnito je protresla. U tom sam trenutku postala potpuno nesvjesna što činim. Oko sebe sam začula kakofoniju glasova ali nisam znala odakle potječu. U stvarnost me vratio tek Viktorov povik.
– Helena, prestani! Zaboga, ubit ćeš Emili!
Tek tada sam postala svjesna da još uvijek tresem Emili koja je iz sveg glasa urlala u mojim rukama.
– Samo polako. Dodaj mi Emili. Sve će biti u redu – umirivao me Viktor. Drhtavim rukama pružila sam mu našu kćer. Ruža je stajala postrance i u nevjerici zurila u mene. Oh, Bože, živa je! Emili je živa! – sjećam se da sam pomislila.
Zacijelo sam se onesvijestila jer se od tada gotovo više ničega ne sjećam. Probudila sam se tek u bolnici. Liječnici su ustanovili kako su moji problemi bili uzrokovani postporođajnom depresijom a koju, na žalost, nisam uspjela prepoznati na vrijeme. Tada bi, kako su rekli, i sam oporavak bio puno brži.
Već nekoliko mjeseci kasnije uz lijekove i terapiju osjećala sam se puno bolje. Danas ne prestajem zahvaljivati Bogu što je moj suprug one večeri pošao za mnom jer tko zna što se sve u protivnom moglo dogoditi. Nisam se zaboravila ispričati ni Ruži, dobroj i plemenitoj ženi koja mi je zapravo u svemu bila desna ruka samo što to u svojoj bolesti nisam znala prepoznati. Danas smo najbolje prijateljice i njezini mi savjeti puno znače. Ne bojim se budućnosti jer znam kako je sve ružno iza nas. Viktor i ja još nikada nismo bili sretniji. Naša Emili je zdrava i napredna trogodišnjakinja i upravo razmišljamo o tome da joj u dogledno vrijeme podarimo još jednog brata ili sestricu.
Нема коментара:
Постави коментар