Ljubav zatrpana u snijegu

Svijet se iznenada mijenja, svijest o svemu postaje drugačija.

Ljubav je čudo. Ona je nada. Ljubav ulijeva hrabrost, briše strahove, ispunjava dane i noći. Ljubav naprosto ljubi. Bez nje bi svijet bio u mraku, u kolapsu kojem ne bi bilo kraja. Ljubav je najdragocjeniji lijek za sve i svakoga. Mnoge osjećaje miješamo s ljubavlju, ali kad je napokon stvarno upoznamo tek tada vidimo i osjetimo razliku. Četiri puta sam se ženio, četiri puta pokušavao voljeti i biti voljen. Ono što sam ranije nazivao ljubavlju danas shvaćam tek kao puku zanesenost, tek iskonsku strast koja me držala neko vrijeme. Zanesenost i strast kratkog su vijeka, a osobno sam se u to najbolje uvjerio. Izučio sam vlastitu školu na temu ljubavi i danas sasvim sigurno mogu tvrditi kako sam napokon diplomirao na predmetu: ljubav i to s izvrsnim uspjehom.

Dijana je rođena u siječnju, a zimsko doba najdraže joj je u godini. Ništa joj nije draže od snijega, siga koje vise s krovova, skijanja, sanjkanja, grudanja i svih radosti koje su vezane uz snijeg. Za razliku od nje, to razdoblje u godini najradije bih izbrisao iz kalendara. Kad jutrom izađem van i ugledam hrpu snijega na automobilu kojeg valja očistiti kako bih se uopće mogao uključiti u promet, dođe mi da se vratim natrag u kuću, legnem i poput medvjeda odspavam zimski san, te ustanem tek kad snijeg okopni.

Dok u kasno poslijepodne sjedim pored kamina i promatram kako snježne pahulje zatrpavaju grad, sjetim se kako je već došlo vrijeme kada Dijana završava s plesom. Žurno ustajem, odijevam na sebe brojne naslage odjeće, sjedam u ledeni automobil i polako se vozim do plesne dvorane. Na svu sreću, stigao sam prije nego je Dijana izašla van. Zbog toga sam iznimno sretan, obično kasnim i to bez obzira koliko ranije krenem kako mi se to upravo ne bi dogodilo. Nakon samo dvije minute supruga ulazi unutra. Ljubi me.

Jesi li ih zadivila plesom?

– Onda, kako je bilo danas? Jesi li ih sve zadivila svojim plesnim bravurama? – pitam je sav radostan.

– Naravno, zamisli samo što se dogodilo. Novi trener koji nam je došao danas samo na zamjenu, ponudio mi je posao u njegovoj plesnoj školi. Rekao je kako izvrsno plešem, te kako bi mu moje znanje i vještine bili od velike koristi. Rekao je da mene nema čemu poučiti što se tiče plesa, jer sam bolja i od njega. Kratko sam razmišljala, a potom prihvatila njegov prijedlog. Sutra ću nazvati trenera, reći mu da više neću dolaziti u njegovu plesnu školu i objasniti mu sve što sam se dogovorila s ovim trenerom koji je bio na zamjeni. Istina je, bolja sam od cijele ekipe koja tu pleše i više ne mogu napredovati. Novi trener mi nudi da i sama postanem plesni trener, a to je ipak stupanj više. Znaš i sam koliko volim ples. Želim se tome posvetiti. Što misliš o svemu tome i mojoj odluci? – pita me dok se vozimo prema kući.

– Radujem se zbog tebe, slažem se s tvojom odlukom. I ja mislim da trebaš napraviti korak prema naprijed, a nova ponuda ti to svakako donosi. Dijana, uvijek se veselim kada si ti radosna. Ono što tebe ispunjava, i mene čini sretnim. To ti je možda izvrsna mogućnost da napokon kreneš prema ostvarenju svojih snova. Ples je tvoj život, dio tebe, važan dio tebe i radujem se svemu što si mi upravo rekla.

– Čekaj, nisi još čuo najbolji dio. Trener mi je obećao i stalno zaposlenje i to već od sutra. Dobit ću i plaću, napokon ću i sama nešto privređivati i još uz to raditi nešto što volim. Presretna sam – cvrkutala je.

– Čestitam! Kad dobiješ prvu plaću častiš večerom u gradu – šalim se iskreno sretan zbog tih vijesti.

– Dogovoreno! Zlatko, mislim da će i nama napokon krenuti na bolje, uostalom zima je vrijeme za sve lijepe stvari i događaje. Zima je moje vrijeme radosti i ispunjenja snova – cvrkuće od radosti.

Prvi brak s osamnaest

Uživam je slušati, gledati, dijeliti s njom njezino oduševljenje. Njezina pozitivna energija naprosto je zarazna. Na radiju zasvira pjesma koju Dijana voli slušati. Pojača zvuk do kraja, zapjeva iz sveg glasa. Pridružim joj se se pjevajući, dok vani pada snijeg kao sumanut, a mi se vozimo prema našem domu. To novo saznanje znači da ću i sam morati promijeniti neke obveze, ali to mi ne smeta. Za Dijanu mi ništa nije teško.

Prvi puta oženio sam se s tek napunjenih osamnaest godina. Kao i svi mladi, tako sam i ja bio zanesen trenutnim emocijama koje su me ispunjavale. Volio sam se družiti s Emom, posebno u trenucima kada bismo ostali sami, daleko od pogleda svih ostalih. Grlio bih je, ljubio, plamtjeli bismo strašću. Oboje smo vjerovali kako se silno volimo, jedino što smo oboje željeli jest biti zajedno. Kad mi je te večeri priopćila da je ostala u drugom stanju, ponio sam se poput pravog kavalira. Istina, vijest me zatekla i prilično iznenadila, ali sam bio siguran da moram časno postupiti. Rekao sam joj da se ne mora brinuti, da je neću ostaviti na cjedilu. Idućeg dana sve sam priznao roditeljima i izrazio želju za ženidbom. Poput mene i oni su bili zatečeni, ali su me podržali u odluci. I tako, lud, mlad i zanesen zakoračio sam u novi život. Ema je bila prekrasna mladenka, divna ljubavnica i dobra prijateljica ali za nikakav posao nije bila.

Iznimno neuredna, lijena i neorganizirana stalno je upadala u neke probleme. Kad je na svijet donijela djevojčicu pala je u tešku depresiju. Nije voljela našu kći Ivu, u njoj je samo vidjela smetnju. Stalno je ponavljala kako treba vremena za sebe, te kako se ona nije u stanju brinuti o uplakanoj smrdljivici. Takav stav prilično me je iznenadio. Nadao sam se kako će se takvo ponašanje promijeniti, ali što je vrijeme više odmicalo, to je Ema postajala sve gora. Došlo je dotle da sam Ivu doslovno prepustio u ruke svoje majke dok sam bio na poslu, jer me bilo strah ostaviti je s rođenom majkom. Bojao sam se da joj ne učini štogod nažao samo kako bi je se riješila. Bez obzira što sam kao srednjoškolac bio izvrstan učenik i planirao pohađati studij, sve se sa ženidbom promijenilo. Uz očevu pomoć pronašao sam posao i bio spreman činiti sve kako bih mogao uzdržavati svoju malenu obitelj. Moji roditelji su nam dali gornji kat kuće, pomogli nam ga urediti, stalno nas i financijski pomagali, ali sve je to bilo nedovoljno. Ema je naprosto, iako majka, bila nedozrelo dijete koje nije željelo odrasti.

Počeli smo se sve češće prepirati, a nakon tri godine donio sam odluku o prekidu braka. Ema je bila užasnuta kad sam joj to priopćio ali se složila kako nismo jedno za drugo. Pristala je da dijete ostane kod mene na skrbi i nakon kraćih prepirki na kraju smo se sporazumno razveli. I tako, dok su moji prijatelji studirali i zabavljali se, ja sam odlazio na posao, a potom žurno trčao kući kako bih se brinuo o svojoj kćeri. Bilo je dana kada mi je bilo dosta svega, kada sam mislio da bih najradije skočio u more i utopio se, ali onda bih pogledao u te lijepe, iskrene, dječje oči i samo jedno Ivino “tata” bilo je dovoljno da me podigne do neba. Znao sam, nitko mi osim mene samoga nije kriv za situaciju u kojoj sam se našao. Ponijela me strast, mladost i ludost. a nakon svega toga valjalo je živjeti s posljedicama. Bez pomoći roditelja bio bih totalno izgubljen i nemoćan.

Dijana je slomila nogu

Bilo mi je dvadeset i četiri godine kada me otac upitao bih li želio izvanredno studirati. Promislio sam nekoliko dana i odlučio nastaviti obrazovanje. Roditelji su bili presretni, te su oni isto i platili. Radio sam, studirao, bio otac. Godine su prolazile, a među svim obvezama koje sam imao nisam stigao razmišljati o ljubavi, ni ponovnoj bliskosti s nekom ženom. Jedine žene u mom životu u to su vrijeme bile moja kći Iva i moja mama.

Parkiram se na uobičajenom mjestu. Dijana izlazi van iz automobila, oklizne se na raskvašen snijeg i padne. Glasno jaukne. Požurim joj u pomoć, pružam ruku kako bi lakše ustala. Pokušava se osloniti na nogu. Više je nego očito koliko joj boli to izaziva. Savjetujem joj neka se ne pomiče. Uzimam je u naručje, unosim u kuću. U jednom trenutku zamjećujem da joj je lice vlažno. Neznam je li to od pahulja koje su se otopile od njezine topline ili su joj obrazi vlažni od suza. Osjetim miris njezinog parfema, njezine me ruke grle oko vrata, gledam je u oči nastojeći otkriti plače li ili mi se samo priviđa.

– Odmah ću otići po susjeda. Vidjet ćemo što će on reći, ako bude potrebe odmah idemo u bolnicu – govorim dok je spuštam na trosjed. Dijana se ne protivi, samo klimne glavom. Zvonim na susjedova vrata, a kad ih otvori objašnjavam mu što se dogodilo. Susjed liječnik uzima torbu, obojica idemo k Dijani. Nakon što je pregleda, preporuča da je najbolje odvesti je na hitnu. Poslušam ga. Cijelo to vrijeme supruga jedva da je izgovorila nekoliko riječi. Uvjeren sam kako trpi silne bolove, stoga je nastojim ne gnjaviti suvišnim pitanjima. Liječnik koji ju je primio nakon što ju je pregledao i snimio, govori da je slomila nogu, te da joj je gips neophodan. U kolicima je vozim u gipsaonu, a potom kući. U očima joj se zrcali tuga. Ne moram je ni pitati, znam o čemu razmišlja. Toliko se radovala tome iznenadnom poslu, a prijelom noge sada joj nikako ne ide u prilog. Brinem se kako se osjeća, mogu li pomoći.

– Rođena sam pod nesretnom zvijezdom. Pogledaj ti samo kako se to baš večeras moralo dogoditi. Toliko sam se radovala, a tek nekoliko trenutaka trajala je moja sreća. Više od ičega na svijetu željela sam taj posao, a što mogu sada nego ležati kod kuće i čekati da mi noga zacijeli. Proći će vremena i vremena dok ponovno budem u stanju plesati. Zašto mi se to moralo dogoditi? – očajava iz sveg glasa.

– Dijana, smiri se. žao mi je, ali sada je najvažnije da tvoja noga bude ponovno zdrava, sve ostalo je nebitno. Ako si se treneru toliko svidjela da ti je ponudio posao nakon što te jednom vidio kako plešeš, sigurno će s ponudom pričekati dok ti ne bude bolje. Nemoj se sada s time opterećivati – rekao sam.

Naravno, što god da sam rekao ne bi vrijedilo. Naprosto ju je uhvatila silna tuga i očaj zbog svega. Tri godine koliko smo zajedno živjeli bila je bez posla, stalno se osjećala nekorisnom bez obzira što sam joj stalno ponavljao da mi nije na teret. Dijana je radila od svoje sedamnaeste godine, navikla je zarađivati i sada kad je bila bez posla bila je izgubljena. Stalno je štedjela, nikada si ništa nije kupovala osim najosnovnijih potrepština, a i njih je uvijek uzimala najjeftinije. Kad bih joj nešto poklonio, prekoravala me napominjući kako ne trebam trošiti novac na nju jer ona ionako ima sve što joj je potrebno.

Moj drugi brak s Marijom

– Dragi, odnesi me u krevet. Želim spavati – rekla je na kraju valjda već umorna i izmučena od svega. Poslušao sam je, lijepo je ušuškao, a potom joj priredio i donio večeru u krevet. Razumio sam da nije gladna, ali sam je svejedno natjerao da pojede nekoliko zalogaja. Da sam samo mogao, otjerao bi tu silnu tugu iz njezinih očiju, te nesretne okolnosti koje su je iz dana u dan pratile kao vjerne sljedbenice.

Nakon što sam završio studij dobio sam i bolje radno mjesto i to u istom poduzeću u kojem sam godinama radio. Šef me je stalno isticao kao primjer, a na neki način bio sam mu zahvalan na tome, uostalom tko od nas ne voli da ga se hvali? Njegova kći Marija radila je sa mnom u uredu. Ni sam ne znam kako se dogodilo da smo jedne večeri zajedno završili u hotelskoj sobi. Zajedno smo radili, bili usamljeni i ona i ja, te je jedno vuklo k drugome. Nije joj smetalo što imam kćer, niti što sam već bio oženjen. Govorila je da me silno voli, a i šef je podržao našu vezu. I tako sam se ponovno oženio, iako sam znao da Marija nije žena za mene. Svi su mi čestitali, govorili da je ona izvrsna prilika, a obzirom na svog oca i sve što je posjedovao uistinu je to i bila. Jedini pravi problem je bio što smo nas dvoje bili puke suprotnosti, a čim smo počeli zajedno živjeti sve te silne razlike počele su dolaziti do izražaja. lzdržali smo pet mjeseci u braku, a potom se ona odselila natrag k roditeljima. Zatražila je razvod i tako sam ponovno završio još jedan loš brak i ne samo brak, nego sam dobio i otkaz na poslu.

S iskustvom koje sam imao nije mi bio problem pronaći novi posao. Ponovno sam okrenuo novu stranicu, odlučio kako me više ni jedna žena neće zavarati trepćući očima i uvjeravajući me kako nam za istinsku sreću nedostaje jedino brak. Novi posao bio mi je priličan izazov, stoga sam se želio dokazati. Radio sam od jutra do sutra, a mama je i dalje vodila brigu o Ivi. Nekako smo se na to svi tako i navikli. Bilo je dana kada sam zbog toga imao grižnju savjesti, ali dok bih razgovarao sa svojom kćeri shvaćao sam kako je ona sretno dijete. Majka ju je tek ponekad posjećivala ali Iva se na sve to nekako i navikla. Baka i djed zapravo su joj bili otac i majka, a mi koji smo joj bili pravi roditelji nekako smo lutati u potrazi za vlastitim “ja”. Nismo bili dovoljno odgovorni, dovoljno samosvjesni, niti smo je kao takvi ičemu korisnom i mogli poučiti. Ona nije bila kriva što su joj roditelji izgubljeni, što ne znaju ni kamo bi sami sa sobom, stoga je primjer i sve što je potrebno dobivala od mojih roditelja. Jedino ih nije nazivala mama i tata, ali oni su to u stvarnosti bili puno više od nas koji smo joj bili biološki roditelji. Roditeljima sam bio silno zahvalan na tome, žalio što im nisam nalik, što se ne znam nositi sa situacijama koje mi život donese. Bilo je dana kada su mi prigovarali, kada nisu mogli razumjeti kakvo to srce imam kad danima ne vidim vlastitu kćer jer sam stalno na poslu, ali to bi ih brzo prošlo. Iskreno sam im želio dati odgovor na to pitanje, no ni tada ga ni sam još uvijek nisam znao. Sve svoje nedostatke valjda sam želio utopiti u poslu, u obvezama.

Kćeri, ponosan sam na tebe

Kad se idućeg jutra probudila bila je i dalje iznimno žalosna. Pokušavao sam je uvjeriti kako se sve događa s razlogom, te kako na nju možda čeka i neki bolji posao od ovoga u plesnoj školi. Nije ništa odgovarala ali nije ni morala, po izrazu njezinog lica znao sam što točno misli. Nekoliko dana uzeo sam godišnji odmor kako bih joj bio pri ruci. Iva nam je došla u iznenadni posjet i silno nas oboje razveselila. Njezina mladost, polet, njezine priče i lijepa iskustva bili su nam pravo osvježenje u tim zimskim danima.

– Draga kćeri, hvala ti što si nas posjetila. Dijana ti se silno razveselila, ja također. Ti si unijela radost u ove naše staračke dane pune zime i bolesti – rekao sam dok sam je ispraćao. Kako li se samo nasmijala.

– Tata, ne govori svašta. Kada bi nepoznati ljudi u gradu vidjeli tebe i mene ne bi ni pomislili da samo otac i kćer već ljubavni par. To što si devetnaest godina stariji od mene na tebi se gotovo i ne vidi. Imaš bakine gene i sigurno ćeš uvijek djelovati mladoliko. Osim toga, nemoj da te više ikada čujem kako o sebi misliš kao o starcu. Četrdeset i četiri godine ne predstavljaju neku starost, dapače mislim da ste i Dijana i ti upravo u najboljim godinama i da oni najljepši životni dani tek čekaju na vas – rekla mi je dok me je grlila.

– Draga Iva, ti si najbolje što mi se u životu dogodilo. Nikada nisam bio dobar otac ali ti si uvijek bila divno dijete. Neizmjerno sam ponosan na tebe, na sve tvoje uspjehe. Oprosti što nisam znao biti otac – rekao sam.

– Tata, što ti je danas? Kakvi su te to izljevi emocija uhvatili? Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti. Mi smo obitelj, opraštamo pogreške jedni drugima. Činio si kako si mislio da je najbolje. Nitko nije savršen. Iznenadio bi se kada bih ti počela nabrajati pogreške koje sam ja učinila – rekla je, a ja sam odmah osjetio kao da mi je srce probo oštar mač. Odmah su mi glavom proletjele strašne, najcrnje misli.

– Iva, reci mi o čemu se radi. U čemu si pogriješila, o kakvim pogreškama govoriš? Mogu li ti pomoći?
Kći me je rukom potapšala po obrazu i nasmijala se onako iskreno poput malene djevojčice.

– Ne brini se, nisu to bile nikakve velike stvari koje bi trebao znati, nisam učinila ništa drastično, samo bez panike i straha.

Treći brak sa Sanelom

Taj njezin divan osmijeh i te riječi su me umirile. Iva je oduvijek bila iskrena, poštena i nisam imao ni jedan razlog posumnjati u sve što je rekla. Ponovno sam je zagrlio i ponovio kako ću uvijek biti tu za nju i neka mi se slobodno obrati bez obzira kakav problem imala i radilo li se o poslu, financijama ili ljubavi.

– Tata, razgovarao bi sa mnom o ljubavi, a nikada mi nisi ni povjerio kako si upoznao Dijanu – rekla je.

– Nisam? Stvarno ne znaš kako smo se nas dvoje upoznali? – začudio sam se što nije znala našu priču.

– Nisi ni ti, a ni ona. Iskreno, stvarno sam znatiželjna gdje ste se vas dvoje uopće susreli? – zanimalo ju je.

– Ako imaš vremena, vrati se unutra. Dijana će se radovati ako ti ona bude mogla ispripovijedati našu ljubavnu priču, uostalom krajnje je vrijeme da je i ti čuješ – predložio sam svojoj kćeri. Pogledala je na sat, a potom se ponovno izula i odložila kaput na vješalicu. Bila je više nego znatiželjna.

Dvije godine nakon braka s Marijom upoznao sam Sanelu. Bila je ljepotica s naslovnica časopisa. Vrckava, zavodljiva, žena koja je uvijek željela biti u centru pozornosti. Lako me osvojila, lako podčinila, lako nagovorila da se ponovno obvežem. Zaboravio sam na propale brakove, na lažni sjaj kojim često zamjenjujemo ljubav. Postao sam marioneta. Željan njezinog divnog tijela i poljubaca činio sam sve što je poželjela. Postao sam papučar, poslušnik koji je skakao na svaki njezin mig.

Dvije godine živio sam doslovno poput slijepca. Prijatelji su mi govorili kako Sanelu viđaju u raznim hotelima s brojnim muškarcima ali nisam im vjerovao. Mislio sam, sve je to izmišljotina ljubomornih ljudi koji bi za jednu noć s mojom ženom dali cijeli svijet. Bila je istina da je često izbivala iz kuće. Uvijek je izlazila vrhunski dotjerana, uvijek se doma vraćala s vrećicama prepunim skupih stvari. Nikada nije radila, niti je zahtijevala novac od moje plaće. Novčanik joj je uvijek bio prepun kartica i gotovine. Kako su mi prijatelji sve češće govorili nešto protiv nje, tako sam se polako počeo pitati odakle joj toliki novac. Kad sam joj otvoreno postavio to pitanje dala mi je odgovor kakvog nikada ne bih očekivao.

– Jesam li te ikada tražila ijednu kunu? Nisam, niti ikada hoću. Imam svoj račun, svoj novac kojim financiram vlastite potrebe. Umjesto da mi budeš zahvalan što ne tražim ništa od tebe, usuđuješ se prigovarati. Stvarno te ne mogu razumjeti. Reci mi otvoreno u čemu je konkretno tvoj problem.

– U tome što plaćaš pomoć u kući, kupuješ skupocjene stvari, a ja ne znam odakle je izvor tvojim sredstvima. Mislim kako nije nelogično očekivati da mi kao supruga daš objašnjenje za to – rekao sam.

– Nekada je bolje ne raspolagati svim informacijama. Jesi li siguran da želiš znati odgovor? – pitala je. Dao sam potvrdan odgovor, a potom me Sanela zamolila neka sjednem u naslonjač i natočila mi piće.

– Ja sam ti ono što nazivaju madam. Imam dvadeset djevojaka kojima organiziram susrete s klijentima. Sasvim sam jasno čuo njezine riječi, ali sam ih u sebi morao nekoliko puta ponoviti kako bi shvatio.

– Baviš se eskortom? Imaš agenciju za eskort? Naprosto si me toliko šokirala i ne mogu vjerovati.

– Ako to želiš nazvati takvim imenom, slobodno to tako zovi – rekla je divnim osmijehom na licu.

– Sanela, nisam siguran o čemu točno govoriš. Crne mi misli prolaze glavom – priznao sam.

– To nisu crne misli, nego istinite stvari. Organizatorica sam posla s najstarijim zanimanjem na svijetu – rekla je. Potom mi je polako do u pojedinosti sve objasnila. Mislio sam, onesvijestit ću se, žena s kojom sam bio u braku bavila se tim sramotnim poslom, a ja sam u njezino društvo dovodio svoju kći jedinicu. Molio sam je neka se ostavi tog prokletog posla ali ona o tome nije željela ni čuti. Jasno mi je objasnila kako sam joj poslužio tek kao paravan za neke od poslova kojima se bavila, te da mi je svojim tijelom platila sve usluge koje sam joj učinio.

Nezgoda sa psićem Kokom

Istinite Priče: Ljubav zatrpana u snijegu
Ljubav zatrpana u snijegu

Da stvar bude još gora, ona je podnijela zahtjev za raskid braka. Bio sam ovisan o njezinom tijelu, ali sve što sam tako iznenada saznao bilo je više nego dovoljno da i tom ludom razdoblju mog života dođe kraj. Teško sam zatvorio zadnju stranicu knjige koja se zvala Sanela, no kad sam napokon to učinio osjetio sam se slobodnim. Kod mene se nije pokazala istinitom ona stara narodna “treća-sreća”.
– Dijana, vratila sam se kako bih čula vašu ljubavnu priču – rekla je Iva kad se vratila u boravak.

– Našu ljubavnu priču? O čemu ti to? – Dijana se čudila iako je i jako dobro znala na što misli moja kći.

– Tata i ti mi nikada niste ispripovijedali kako ste se upoznali, želim znati kako su planule iskrice.

Dijana me pogledala, a potom se i ona osmjehnula, zamolila me neka nam svima priredim toplu čokoladu.

– Te sam večeri sa svojim Kokom, psom, krenula u redovitu šetnju. Upravo tog dana kupila sam nove zimske cipele za koje sam vjerovala kako će biti idealne za hodanje po snijegu i obula ih. Koko je bio razigran kao i svake večeri. Baš kao i ja i on voli snijeg. Trčkarao je malo na jednu, malo na drugu stranu, a ja sam ga nastojala pratiti. Snijeg je padao kao lud. Na mnogim nogostupima bile su naslage snijega koji se, kako je dolazila večer i bivalo sve hladnije, smrzavao. Cipele nisu bile ni izbliza dobre kako sam pretpostavljala. Istina, bile su tople ali su se silno klizale na snijegu. U jednom trenutku Koko je krenuo na drugu stranu ulice. Potrčao je prema cesti. U nastojanju da ga spriječim da prijeđe preko ceste i sama sam požurila za njim, te povlačeći povodac prestala gledati kamo hodam. Cipele i snijeg su učinile svoje. Pala sam uz sam rub ceste. Koko je zastao, a ja ustala. Dobrano sam udarila stražnjicu i bila ljuta na Koka.

– Idi svojom stranom i ne trči tako kao lud. Hoćeš li me ubiti? – ljutita, povikala sam na Koka. On me, naravno, samo blijedo gledao i mahao repom. Jednom sam rukom otresala snijeg sa svog stražnjeg dijela, drugom držala povodac i polako se s Kokom vraćala na pločnik.

Naravno, cijelo vrijeme sam mu ljutito prigovarala jer me udarac stvarno prilično zabolio. No, to još nije bilo sve. Nekoliko minuta smo tako nastavili šetati, a potom je moj ludi Koko ugledao kako nam u susret stiže njegova pseća prijateljica Linda, koju je vlasnik često šetao ulicom upravo u vrijeme kada smo i mi običavali šetati, te smo se tako svi međusobno poznavali. Kad je Koko ugledao Lindu kao da je poludio od radosti. Stao je divljački trčati prema njoj i vući me za sobom. Uz snijeg i kliske đonove na cipelama ne moraš biti previše maštovita da shvatiš što se ponovno dogodilo. Pokliznula sam se na hrpicu snijega, doslovno poljubila snijegom zatrpano tlo. Ispustila sam povodac, a Koko je otrčao svojoj prijateljici.

Tvoj tata je bio pravi kavalir

Bila je to jedna od onih večeri koje čovjek pamti cijelog života. Usprkos lošoj uličnoj rasvjeti na snijegu sam vidjela trag krvi. Znala sam, moja je, samo je bilo pitanje što sam to razbila i odakle mi curi krv. Bila sam izvan sebe koliko sam bila ljuta na Koka. Upravo u trenutku kad sam se krenula ustati, iza sebe sam začula ugodan muški glas.

– Gospođo, mogu li vam pomoći? Idem iza vas i pratim što se događa. Dajte mi ruku – rekao je tvoj otac.

Prihvatila sam tu spasonosnu ruku pomoći koja mi je pomogla da ustanem. lz unutrašnjosti kaputa tvoj otac je izvadio papirnate rupčiće, jednom mi ih rukom pružio dok me je drugom pridržavao za leđa kako se ponovno ne bih složila na tlo. Prvo što sam osjetila bio je njegov miris. Odavno nisam osjetila da muškarac tako fino miriše. Odmah sam požalila što me vidio u toj nezgodnoj situaciji. No, tek kad sam ga pogledala u oči i vidjela to divno plavetnilo u njima bila sam u sedmom nebu. Doslovno sam se u njega zaljubila na prvi pogled. Bio je tako lijep, dotjeran i pomagao mi u nevolji u kojoj sam se našla.

– Svemu je kriv moj pas. Stvarno ću ga se riješiti. Hvala vam, hvala od srca – iskreno sam se zahvalila.

– Jeste li dobro? Stanujem tu nedaleko. Želite li da skoknem doma po automobil i odvezem vas k liječniku.

– Ne treba, hvala vam. Bit ću dobro, barem se nadam – rekla sam, a potom stala objašnjavati Kokove postupke. On je pozorno slušao sve što sam mu imala reći, a potom mi je objasnio kako je vidio i moj prvi pad, ali i ovaj drugi. Na kraju mi je rekao da mi je napukao prednji zub, ali da to nije ništa što zubar neće moći srediti. U međuvremenu je do nas stigao Koko i društvo. Lindin vlasnik vidio je što se dogodilo i također mi ponudio pomoć. Obzirom da je tvoj otac prije stigao, on je otišao uvjeren kako se nas dvoje poznajemo.

Osim bolova na licu, ali i na stražnjem dijelu tijela, osjećala sam silnu nelagodu pred tvojim ocem. On je bio muškarac koji mi se toliko svidio, a vidio me je u najgorem mogućem izdanju. Bila sam više nego posramljena zbog svega što mi se dogodilo pred njegovim očima. Bio je pravi kavalir, ponudio je otpratiti me do mog stana. Prihvatila sam ponudu. Kako li sam samo bila sretna kad me je ispred zgrade zamolio broj telefona kako bi me mogao nazvati i provjeriti jesam li dobro! Naravno, dala sam mu broj. Nazvao me idućeg jutra i predložio da se nađemo na kavi. Rekla sam mu kako ne mogu takva krezuba izaći van, a on je rekao da mu to nimalo ne smeta i nagovorio me da prihvatim poziv. I jesam. Eto, tako je počelo.

– Svoju pravu ljubav pronašao sam u snijegu, na pločniku, razbijenih zuba – dodao sam, a obje su se nasmijale. Iva je uživala u toj priči, a kad smo ispili čokoladu, otišla je svojim putem. Dijanino raspoloženje se promijenilo. Oboje smo bili sretni nakon što nas je podsjetila na taj snježni dan koji je zauvijek spojio naša srca, naže živote. S njom sam sklopio četvrti brak koji se već u samom početku razlikovao od prethodnih u kojima sam bio. Bilo mi je više nego jasno da su sve ostale bile zablude.

Dijanin oporavak prijeloma noge trajao je više od dva mjeseca. Na njezinu ali i moju veliku radost posao plesne trenerice ju je čekao. I ne samo to. Nekoliko dana kasnije bila je pozvana na veliko međunarodno natjecanje. Odgovarao sam je jer sam bio zbrinut zbog njezine noge, a znao sam da će se ubiti vježbajući. Nije me poslušala, prihvatila je poziv i zajedno sa svojim plesnim partnerom osvojila vrlo visoko mjesto. Pratio sam je na natjecanje i uživao je gledati dok je klizila plesnim podijem. Ona je sve što žena može biti. Ona ljubav nesebično daje i uz nju napokon znam koliko je veličanstveno voljeti. Nakon što sam izgubio vjeru u žene i ljubav, ona mi ju je vratila, ona mi je pokazala koliko je sveta ljubav, koliko je lijepo znati je davati i primati.