Narodnjački klub

Posjet domovini umalo je kobno završio – u narodnjačkom klubu mogla sam izgubiti život.

Nije mi odgovarao turbofolk provod i atmosfera zadimljenog kluba. Da sam znala kakve sve opasnosti skriva, sigurno se ne bih dala nagovoriti –  prisjeća se Dalia nemile epizode kad se bezazlena zabava umalo pretvorila u tragediju

Čim sam ušla u svoju djevojačku sobu, preplavile su me uspomene. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Svaka je stvar stajala na svome mjestu…

Nikako se nisam uspijevala oteti osjećaju nelagode koji me preplavio. Premda to nikad ne bih priznala prijateljici, uopće mi se nije svidjelo ono što sam vidjela

Znala sam da bih se trebala pokrenuti s mjesta želim li sačuvati živu glavu. No, od šoka noge su mi potpuno otkazale poslušnost. Osjećala sam kako mi se pluća pune dimom i kako se počinjem gušiti.

Bože, ne želim umrijeti! Molim te dopusti mi da još jednom zagrlim Johanna i svoju baku, bilo je zadnje što sam pomislila. Posljednje čega se sjećam bilo je zavijanje sirene.

Stajala sam na hodniku zagrebačkog aerodroma zbunjeno se osvrćući oko sebe ne bih li u gomili ljudi ugledala svoju prijateljicu Mihaelu. Zrakoplov iz Frankfurta, kojim sam upravo doputovala, sletio je točno na vrijeme i nije mi bilo jasno zašto me ona ne čeka. Mora da sam izgledala užasno smiješno dok sam posrćući vukla dva golema kovčega za sobom. Možda sam ipak malo pretjerala kada sam u njih nagurala doslovce cijeli ormar, ali nikako se nisam mogla odlučiti što bih trebala ponijeti sa sobom, a što ne. Nisam mogla znati kakve su vremenske prilike u Hrvatskoj i koliko ću se točno zadržati ovdje. Planirala sam ostati nekih desetak dana, ali tko zna? Bude li mi se svidjelo, možda ostanem i dulje.
Već mjesecima sam se veselila ovom putovanju i susretu s meni dragim ljudima u domovini. Upravo se navršavala peta godina otkako sam posljednji put vidjela svoju baku s kojom sam živjela do trinaeste godine, svoju prijateljicu Mihaelu koja je stanovala nedaleko od nje, i još dosta njih koje sam jedva čekala zagrliti. Jedino mi je bilo žao što Johann, moj suprug, nije bio u mogućnosti poći sa mnom. Neodgodive poslovne obveze neplanirano su ga zadržale u Frankfurtu. Bili smo u braku tek godinu dana i znala sam kako mu je velika želja upoznati moju brojnu rodbinu. Za razliku od mene, Johann je rođen u Njemačkoj. Premda su i njegovi korijeni po majčinoj strani sezali do Dalmatinske zagore, još nikad nije bio u Hrvatskoj niti je govorio naš jezik. Ipak, čvrsto je obećao kako ćemo već za Božić zajedno posjetiti Zagreb, ali i Dalmaciju.
– Dalia, jesi li to doista ti? – napokon sam začula glas svoje prijateljice Mihaele. – Oprosti što kasnim, na cesti je prava ludnica! Jesi li me dugo čekala? – upitala je bacivši mi se u zagrljaj.
– Ma, sve je u redu, sletjela sam prije nekoliko trenutaka. Tako mi je drago što te vidim – oduševljeno sam uzviknula.
– Moram li spomenuti kako izvrsno izgledaš? Nisi se nimalo promijenila od posljednji put. Čekaj, kada je to točno bilo. Prije nekoliko godina, zar ne?… – brbljala je. – A gdje je Johann, tvoj suprug? – upitala je, dok joj je pogled lutao uokolo.
– Žao mi je, Johann nije mogao doći. Ima nekih poslovnih obveza, ali vas zato sve skupa pozdravlja – pojasnila sam.
– Čekaj! Nemoj sama! Pomoći ću ti! Idemo do auta – rekla je prihvativši jedan od kovčega. – Bože, Dalia, težak je kao da si pola Frankfurta utrpala u njega! – našalila se.
Poziv u klub
Put do bakine kuće protekao je u veoma ugodnoj atmosferi. Mihaela me informirala o većini stvari koje su se dogodile otkad sam posljednji put bila ovdje. Cijelim smo putem slušale glazbu, šalile se i smijale. Kako smo se približavale kući u kojoj sam proživjela djetinjstvo, srce mi je brže zakucalo. Već izdaleka. Čim sam opazila baku kako stoji ispred kuće. Osjetila sam kako mi se od ganuća steže grlo, a suze naviru na oči. Znala sam da je usamljena i koliko je vesele ovakvi posjeti. Mihaela nije stigla ni zaustaviti automobil, a ja sam već jurila baki u zagrljaj.
– Zlato moje, napokon si ponovo došla! Daj da te baka pogleda. Da, da, to je moja curica – nije prestajala ponavljati ljubeći me, dok su joj suze curile naboranim licem. Znala sam da ću za nju zauvijek ostati ona mala djevojčica o kojoj je nekad skrbila s neizmjernom ljubavlju. Po borama na njezinu licu shvatila sam koliko vremena je prošlo otkad smo se posljednji put vidjele. Na neki sam se način čak posramila zbog toga. Zar je Njemačka zaista tako daleko da ne bih mogla češće doći i uljepšati baki još ovih nekoliko godina života, zapitala sam se uzvraćajući joj poljupce. Mihaela je stajala postrance i s osmijehom nas promatrala.
Kad su se emocije malo stišale, baka nas je pozvala u kuću. Počela je iznositi na stol redom moja omiljena jela, a ja sam osjetila kako me već pri samom pogledu na baku preplavljuje milina. Uvijek mi je u svemu ugađala, dobar je osjećaj znati da te netko toliko voli.
Nakon obilnog ručka, premda to nipošto nije željela priznati, primijetila sam da je baka iscrpljena.
– Bako, hrana je bila izvrsna. Možda bi se sada trebala malo odmoriti! Dopusti Mihaeli i meni da operemo posuđe – rekla sam joj nakon što sam baki odgovorila na sva pitanja. A željela je saznati sve pojedinosti o mojim prezaposlenim roditeljima, ali i o Johannu, svom zetu, kako ga je zvala.
– Eh, da mi je još samo doživjeti da vidim praunuče, pa mogu mirne duše umrijeti – čeznutljivo je uzdahnula. Ipak me poslušala i pošla se odmoriti.
– I, stara moja, kamo idemo večeras? – upitala me Mihaela čim smo ostale same.
– Pravu si našla pitati. Sve se toliko promijenilo otkad sam posljednji put bila ovdje da bih se lako mogla i izgubiti u gradu ne pripaziš li na mene – našalila sam se. – Sa zadovoljstvom izbor prepuštam tebi. Nego, reci mi što je s Anđom? Stvarno bih je voljela vidjeti! – nisam odoljela ne upitati za našu treću prijateljicu. Prema ranijem Mihaelinom pričanju znala sam kako joj život nije bio baš sklon jer se nakon samo nekoliko mjeseci braka razvela od supruga.
– Baš dobro što si me pitala za nju. Kao što znaš, nije više s Lovrom. Navodno ju je varao s drugom i to je bio razlog sloma braka, ali nećemo sada o tome. Osim što je vječiti student, odnedavno radi u jednom klubu. Istina, kao konobarica, na određeno vrijeme, ali tako ti je to kod nas. Ipak, za početak, i to je već nešto. Hej, imam ideju! Mogle bismo večeras skoknuti do nje. Sigurna sam da bi joj bilo drago vidjeti te. Evo, odmah ću je nazvati – uzbuđeno je pojasnila.
– Ajde, drago mi je što unatoč nedaćama ima barem posao. A o kakvom je to klubu riječ? – nisam odoljela ne upitati.
– Zapravo nisam baš uvjerena da će se tebi svidjeti glazba kakvu ondje sviraju – nesigurno je započela. To ti je živa svirka, narodnjaci ili turbofolk. Trenutno kod nas jako in. Zar zaista nikad nisi čula? – upitala je.
– Nisam sigurna, ali nije ni važno. Kažeš živa glazba? Turbofolk? Je li to ime banda ili što? – upitala sam, na što je moja prijateljica samo odmahnula glavom.
– Narodnjaci, no! Uostalom, vidjet ćeš – odustala je od objašnjavanja. – Dakle, sad se malo odmori, a večeras najbolje krpice na sebe i u provod! Sigurna sam da ćemo se ludo zabaviti. A ja jurim doma potražiti odjevnu kombinaciju za večeras – rekla je uzbuđeno, utisnuvši mi poljubac u lice.
I dalje mi nije bilo jasno kamo me to večeras Mihaela vodi. Bit će da je riječ o nekakvoj etno glazbi, pomislila sam. Osim toga, nisam baš shvaćala zašto je potreban toliki trud i osmišljavanje odjevne kombinacije kao da idemo na kraljevsko primanje, a ne u najobičniji klub. Doista se ovdje dosta toga promijenilo od posljednji put…
Premda je moje putovanje od Frankfurta do Zagreba s čekiranjem trajalo otprilike dva i pol sata, osjetila sam kako mi se oči sklapaju od umora. Zacijelo je tome pridonijelo i uzbuđenje tijekom i nakon leta te sam odlučila poslušati svoju prijateljicu i malo prileći.
Čim sam ušla u svoju djevojačku sobu, preplavile su me uspomene. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Svaka je stvar stajala na svome mjestu, baš kao da sam je jučer ostavila ondje. Pozornost mi je privukla uramljena fotografija na komodi s koje se smiješila dugokosa djevojčica rumenog lica. Udobno sam se smjestila u naslonjač i dopustila mislima da odlutaju u prošlost. Prisjetila sam se dana kada je snimljena u bakinom vrtu i nisam mogla ne nasmiješiti se. Fotografiju je snimio moj tata za jednog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Toga dana baka se silno potrudila urediti me. Odjenula mi je najbolju haljinicu, a moju dugu kosu ukrasila s nekoliko raznobojnih ukosnica. Oduvijek je upravo ta moja fotografija baki najdraža. Osjetila sam kako mi iz nekog čudnog razloga suze ponovno naviru na oči. Što je to sa mnom? Zašto sam odjednom postala ovako sentimentalna, upitala sam se? Znala sam odgovor. Bilo je tako lijepo ponovno biti ovdje, u svojoj zemlji, u svome domu. Nisam bila ni svjesna koliko mi je sve ovo nedostajalo. Još samo da mi se i Johann mogao pridružiti, moja bi sreća bila potpuna. Upravo sada i ovdje osjetila sam kako mi suprug silno nedostaje. Rado bih podijelila s njim ove prekrasne trenutke i duboke osjećaje koji me prožimaju.

Posebno mjesto
– Dalija, dušo, probudi se! Tvoja prijateljica je stigla – osjetila sam kako me blago protresla nečija ruka.
– Oh, bako, to si ti. Oprosti, mora da sam čvrsto zaspala – mrmljala sam zbunjeno se osvrćući oko sebe.
– Mihaela te čeka u dnevnoj sobi. Ispričala mi je kako ste večeras odlučile nekamo izići i malo se zabaviti. Po tome kako se sredila, sigurna sam da te vodi na neko posebno mjesto. Nema pojma da još uvijek spavaš. Idem dolje praviti joj društvo. I pripazite što radite večeras! Ne zaboravi da si sada udana žena – vragolasto mi je namignula baka priprijetivši mi prstom.
– Hvala ti, bako! Odmah dolazim! – doviknula sam za njom. Na brzinu sam se istuširala i odjenula. Kosu sam pričvrstila ukosnicom i odlučila se na minimalistički make-up. Bilo je prilično vruće, a ni inače se nisam voljela pretjerano šminkati.
Kad sam se napokon spustila u prizemlje, jedva sam uspjela prepoznati svoju prijateljicu. Zaprepašteno sam zurila u nju dok je njezin pogled u nevjerici lutao po mojim trapericama i majici.
– Što? Takva ideš van? Ne dolazi u obzir. Trebaš nešto izazovnije, pripijenije, kraće, pa ne ideš na utakmicu. Što će ljudi pomisliti ako se takva pojaviš ondje? – negodovala je.
Ako je odjeća na meni bila previše ležerna, ona koju je Mihaela imala na sebi, moglo bi se reći da je graničila s dobrim ukusom. U životu nisam vidjela kraću minicu i više potpetice, jedva je u njima balansirala. A bila je tu i gomila nepotrebnog zlatnog nakita, koji joj se klatio oko vrata.
– Dođi, idemo gore izabrati nešto bolje od ovoga – zapovijedila je uperivši prstom u moje traperice. – No, hajde, požuri već jednom! Moram te još i našminkati, a Anđa nas već nestrpljivo čeka – požurivala me vidjevši moju neodlučnost.
– Ako ti tako misliš – bezvoljno sam promrmljala krenuvši stubama za njom. Koliko god inzistirala, odlučila sam kako joj neću dopustiti da od mene napravi strašilo. To što sam se ugodnije osjećala u ležernijoj odjeći nije značilo da ponekad nisam odjenula i nešto ženstvenije. Ipak, uvijek sam vodila računa o dobrom ukusu. Premda mi je Mihaela bila prijateljica, ni u najluđim snovima ne bih odjenula ništa slično njoj.
– Evo, sad ipak izgledaš nešto bolje – prokomentirala je nakon otprilike pola sata. Za to vrijeme preodjenula sam se barem desetak puta jer se Mihaeli ništa nije učinilo dovoljno dobrim. Na kraju je odlučila kako će mala crna haljina ipak biti najbolji izbor. Napokon sam mogla odahnuti što je tortura gotova. Kad sam se pogledala u zrcalo, bila sam zadovoljna onime što sam vidjela.
Kad smo nešto kasnije ušle u klub, shvatila sam Mihaelino inzistiranje. Klub je bio dupkom pun, a djevojke su bile lijepe, mlade i vrlo napadno odjevene. Buka je bila neizdrživa, dim se mogao rezati nožem, a alkohol je tekao u potocima. Svi su se kao u transu tresli u ritmu glazbe.
– Ha, što kažeš? Ovdje je prava ludnica, zar ne? Dođi, idemo pozdraviti Anđu. Ondje je kod šanka – uzbuđeno se proderala Mihaela i povukla me kroz gomilu. Nikako se nisam uspijevala oteti osjećaju nelagode koji me preplavio. Premda to nikad ne bih priznala prijateljici, uopće mi se nije svidjelo ono što sam vidjela. Dok smo se kroz gomilu provlačile prema šanku, na sebi sam osjećala ispitivačke poglede. Muškarci su me promatrali s neskrivenim zanimanjem, dok su se ženski pogledi zaustavljali na mojoj haljini i cipelama.
Kad smo stigle do šanka, Anđa je uzbuđeno vrisnula.
– Hej, stara! Tako mi je drago što te vidim! Prekrasna si kao i uvijek! Dođite, častim vas pićem! Što pijete? – upitala je pokušavajući nadglasati glazbu. Ako sam Mihaelinu odjeću smatrala neprimjerenom, ovo što je Anđa imala na sebi nadmašilo je sve. Kratki, uski topić i vruće hlačice jedva da su što prepuštali mašti. No, činilo se kako se moja prijateljica u tome osjećala kao u drugoj koži. Bila je dobro raspoložena i opuštena.
Opazila sam da je i druga djevojka koja je posluživala za šankom slično odjevena. Nisam bila neka svetica, no u ovom trenutku bilo mi je drago što moj suprug Johann nije ovdje s nama. Što bi pomislio da to vidi?
– Meni nešto žestoko, a što ćeš ti popiti? – dreknula mi je Mihaela na uho.
– Sok od jabuke! Samo neka bude hladan – poželjela sam, na što su njih dvije prasnule u smijeh.
– Što? Ma daj, Dalia, drmni nešto konkretno. Cijelu se večer ponašaš kao da si progutala metlu. Zar si se zaboravila zabavljati? – podbola me Mihaela očiju suznih od smijeha.
– U redu, onda pivo, ali bezalkoholno! – nevoljko sam odgovorila dok je Mihaela već potezala iz svoje čaše. Osjećala sam kako mi atmosfera sve manje odgovara. Kao da sam zalutala u neki drugi svijet.
– Dođi, idemo plesati! Uskoro će pjevača zamijeniti atraktivna pjevačica. Tek ćeš onda vidjeti što je pravi provod – Mihaela me snažno povukla za ruku.
– Oprosti, ne pleše mi se. Osim toga, moram na zahod. Trebala bih se malo osvježiti – donijela sam odluku u trenu. Bilo mi je užasno vruće, a od buke me već pomalo hvatala glavobolja. Dok sam krčila put do ženskog toaleta, zazvonio mi je mobitel. Srce mi je brže zakucalo kada sam shvatila da me zove moj suprug.
– Bok, ljubavi, što ima? – upitala sam ga kad sam zatvorila vrata za sobom. Sa zadovoljstvom sam ustanovila kako je ovdje buka ipak slabija.
– To sam ja tebe želio pitati. Ne javljaš se cijeli dan, a dobro znaš koliko bih želio biti ondje s tobom – rekao je pomalo uvrijeđeno.
– Oprosti, ljubavi. Čim sam došla, bila sam jako umorna i spavala sam sve do večeri. Večeras sam izišla s prijateljicom na piće u obližnji klub. Namjeravala sam te nazvati prije spavanja. Ne ljutiš se? – mazno sam upitala. Vrata toaleta su se otvorila i unutra je, pijano se cerekajući, ušlo nekoliko djevojaka. Mogla bih se okladiti da većina još nije bila ni punoljetna, ali unatoč tome držale su cigaretu u ruci. Jedna je čak i u toalet donijela pivsku bocu i povremeno potezala iz nje. Kao da su se svim silama trudile biti starije nego što jesu, umjesto da uživaju u svojoj mladosti.
– Gdje se točno nalaziš? Po bubnjanju koje dopire čak do mene rekao bih da si na kakvom indijanskom ratničkom plesu – prokomentirao je moj suprug vrativši me u stvarnost. Upravo se u tom trenutku na bini pojavila dugo očekivana pjevačica jer se klubom prolomilo glasno skandiranje. Sada je i ovdje buka postala neizdrživa te sam slobodnom rukom pokrila uho kako bih mogla nastaviti razgovor s Johannom.
– To je klub narodne glazbe. No, dobro, objasnit ću ti kad se vratim. Nazovem te kasnije, u redu? – rekla sam i ne pričekavši odgovor prekinula vezu. Bila sam odlučna u nakani da dovršim piće, a potom zamolim Mihaelu da pođemo doma. Koliko god se trudila, ovakva vrsta zabave jednostavno nije bila za mene. Bilo bi mi pametnije da sam s bakom provela mirnu večer pred televizorom – samoprijekorno sam pomislila.

Čudan miris
Vratila sam se za šank. Atmosfera u klubu dosegla je vrhunac: svi su se vrtjeli na plesnom podiju pa je Anđa imala nešto manje posla za šankom. U gomili sam uspjela uhvatiti Mihaelino zajapureno lice. Plesala je s meni nepoznatim mladićem. Shvatila sam da je neću baš tako lako nagovoriti da idemo kući. Odlučila sam iskoristiti priliku kako bih barem nakratko porazgovarala s Anđom.
– Umorna? – upitala sam je sa smiješkom približivši joj se.
– Pomalo, hvala na pitanju. A što je s tobom? Ne zabavljaš se baš, ha? Narodnjake ili voliš, ili ne voliš. Ne mora ti biti neugodno ako je kod tebe u pitanju ovo drugo – opazila je.
– Ma ne, nije riječ o glazbi, doista. Glazbu bih još nekako i podnijela, no ovi mladi ljudi koji misle da se zabavljaju, zapravo se sistematski ubijaju. Većina njih su još djeca. Nemoj misliti da sam neka svetica, ali ovo me zabrinjava. U Njemačkoj je sve ipak nekako drugačije. Jesi li ikad razmišljala o tome da promijeniš posao? – upitala sam.
– Ako njihovi roditelji ne brinu gdje su im djeca, ne vidim što bih ja tu mogla učiniti? Ja samo radim svoj posao, koji je, usput rečeno, ionako teško naći. Znaš li ti uopće koliko danas košta studij? Ne budem li radila, pa makar i ovdje, nikad ga neću završiti – rekla je pravdajući se. Pozornost joj je privuklo nekoliko netom pristiglih gostiju.
– Idem pitati što će popiti – dodala je odlazeći u smjeru njihova stola. Osjećala sam sve jače pulsiranje u glavi. Zrak je bio zagušljiv i težak te sam očajnički poželjela izići van. Okretala sam glavu ne bih li ugledala Mihaelu, ali nisam je vidjela. Očito se dobro zabavljala jer je potpuno zaboravila na mene.
Odjednom mi se učinilo kako prostorija nije zagušljiva samo zbog dima cigareta. Još je neki miris dopirao je do mojih nosnica. I prije nego što sam začula paničnu vrisku ljudi oko sebe, osjetila sam da nešto nije u redu. Kad sam se okrenula, sve mi je postalo jasnije. Požar koji je zahvatio dio kluba nezaustavljivo se širio. Nastao je opći kaos: ljudi su se panično gurali prema izlazu kako bi što prije napustili klub u plamenu. Možda bi sve bilo lakše da klub nije bio dupkom pun, a ljudi tako prestravljeni. Na žalost, klub je imao samo jedan izlaz tako da su u panici doslovce preskakali jedni preko drugih. Oh, Bože, pomozi nam, bilo je jedino što mi je u tom trenutku proletjelo glavom. Strah mi je paralizirao tijelo. Uznemirenim pogledom pretraživala sam gomilu ne bih li ugledala lica svojih prijateljica. Nigdje ih nisam vidjela.
Nemoćno sam promatrala strku dok se prostorija punila sve gušćim dimom. Noge su mi potpuno otkazale poslušnost. Osjećala sam kako mi se pluća pune dimom. Gomila ljudi nabijenih na izlazu sporo je napredovala i odjednom sam panično pomislila kako je pitanje hoće li svi uspjeti izići. Razmišljaj pozitivno, sve će biti u redu, tješila sam samu sebe, premda sam iz trena u tren sve više sumnjala u to.
Bože, ne želim umrijeti! Molim te dopusti mi da još jednom zagrlim Johanna i svoju baku, bilo je zadnje što sam pomislila. Posljednje čega se sjećam bilo je zavijanje sirene.
– Stižu vatrogasci! Spašeni smo! – začula sam povike, a onda potonula u tamu…

– Hvala Bogu, Dalija, probudila si se! Ne brini se, sada si na sigurnom – šaptala je moja prijateljica Mihaela milujući me po kosi, no ja uopće nisam znala gdje sam. Željno sam udahnula svježi zrak i tada mi se polako počela vraćati svijest.
– Gdje sam? Što je s ostalima? – panično sam upitala u trenu se prisjetivši svega.
– Ostanite ležati, vozimo vas u bolnicu. Ne brinite, na sreću nitko nije stradao. Boli li vas što? – upitala je mlada žena, zacijelo medicinska sestra koju sam tek sada opazila pored sebe.
– Samo me malo boli glava. I žedna sam  – uzvratila sam.
– To je od dima. U bolnici će se pobrinuti za vas. Bit će sve u redu – utješno je rekla.
– Prijateljice, nemaš pojma koliko sam se uplašila kada sam shvatila da nisi uspjela izići. Željela sam se vratiti po tebe, no vatrogasci mi nisu dopustili. Nikada si ne bih oprostila da ti se što dogodilo. Molim te, oprosti mi što nisam pazila na tebe – rekla je Mihaela dok su joj suze curile niz lice.
– Umiri se, nemam ti što oprostiti. Uostalom, sve je moglo i gore završiti. Glavno da nitko nije stradao – prošaptala sam.
Zadržali su me u bolnici. Inzistirali su da obave sve pretrage. Bila sam čak i na CT-u. Nalazi su, srećom, bili uredni: tek blago otrovanje dimom.
– Imali ste sreće. Dugo ste bili bez zraka i mogle su ostati posljedice – pojasnio je za mene bezrazložnu brigu mladi liječnik koji me preuzeo.
Iako se moj boravak neplanirano odužio, odlučila sam provesti još nekoliko dana u Hrvatskoj. Kod bake ću se na svježem zraku oporaviti. Mogla sam umrijeti, a toliko smo toga jedna drugoj imale reći. Osim toga, namjeravala sam joj predložiti da pođe sa mnom u Frankfurt. Tako više nikad ne bi bila sama. A Johnn, tek sam tada shvatila koliko ga volim.

Kad sam napuštala bolnicu, ispred nje me dočekalo najljepše iznenađenje, moj Johann. U jednoj je ruci držao veliki buket ruža, dok je drugom pridržavao baku, koja se sretno smiješila. Suze su mi zamaglile oči dok sam im jurila u zagrljaj. U sebi nisam prestajala zahvaljivati Bogu što je uslišao moje želje.