Tog subotnjeg popodneva, kada je sve zapravo i počelo, moja najbolja prijateljica Lana i ja sjedile smo na terasi našeg omiljenog kafića. Kao i uvijek, uz šalicu cappucina pretresale smo naše omiljene teme usput komentirajući prolaznike kada se Lana odjednom dosjetila:
– Umalo da zaboravim! Sinoć sam na internetu vidjela zanimljiv oglas. Riječ je o modnoj agenciji koja traži nekoliko djevojaka našeg uzrasta za nekakav foto session. Nisam baš sigurna što je točno u pitanju ali sam zapisala broj i mail adresu. Prisjetila sam se da si jednom spomenula kako već imaš nekog iskustva po tom pitanju pa sam pomislila da bi te ovo moglo zanimati. Uostalom, ništa te ne košta probati. Da sam ja na tvom mjestu sigurno bih to učinila – rekla je pruživši mi papirić.
– Hvala ti Lana! Doista si prava prijateljica, samo što nekako i nisam previše uvjerena u to da ću uspjeti. Mogu se okladiti u to da traže modele savršenih proporcija, a ja sam daleko od toga – dodala sam uzdahnuvši. Lana se najprije blijedo zagledala u mene a zatim počela tupiti o tome koliko sam zgodna, pametna i lijepa. Sat vremena kasnije ipak me uspjela uvjeriti i obećala sam joj da ću još danas nazvati agenciju kako bih provjerila o čemu je riječ.
Još istog popodneva razgovarala sam sa vlasnicom agencije, gospođom Stelom. Potvrdila je sve ono o čemu mi je još maločas govorila Lana, uz napomenu, kako će djevojka koja se pokaže najboljom na audiciji, dobiti ekskluzivni ugovor s jednom od vodećih modnih agencija u Hrvatskoj. Rekla je da bi se audicija trebala održati za otprilike mjesec dana i obećala kako će mi se još svakako javiti.
Nakon što smo završile razgovor osjetila sam silno uzbuđenje u sebi. Ovo je prilika koja se ne propušta! Jednostavno moram uspjeti, pomislila sam odjurivši u kupaonicu. Nakon što sam zaključala vrata za sobom, svukla sam svu odjeću i pomno promotrila svoje tijelo u zrcalu. Potom sam stala na vagu koja je pokazala nešto malo više od pedeset i tri kilograma. Na moju visinu od 173 cm to i nije bilo toliko loše, no ako sam željela uspjeti svakako sam još morala poraditi na sebi. Oduvijek sam imala izraženije bokove i stražnjicu i znala sam kako je to veliki minus u manekenskom poslu. Čvrsto sam odlučila iskoristiti vrijeme do audicije kako bih svoje tijelo dovela u savršenu formu. Prvi korak k tome bila je dijeta u kombinaciji s vježbanjem. Premda sam oduvijek voljela jesti sve one fine stvari koje je kuhala moja mama, znala sam kako ću se od danas morati itekako kontrolirati. Više nema nezdrave hrane poput sendviča, grickalica i keksa. Osim toga, kako bi se kilogrami brže topili svakako ću izbaciti večeru – odlučila sam.
Kada sam sljedećeg jutra umjesto uobičajenog doručka uzela omanju šalicu žitnih pahuljica s mlijekom, mama me začuđeno pogledala.
– A kome sam ja radila omlet? Nemoj mi samo reći kako si opet na nekoj besmislenoj dijeti – prokomentirala je zakolutavši očima.
Prvi poriv bio je da joj ispričam sve o audiciji na koju sam se prijavila, no iz nekog razloga sam se u posljednji čas predomislila. Ima vremena, prođem li, već će doznati na vrijeme, pomislila sam.
– Oprosti, mama, jutros se baš ne osjećam najbolje. Malo me boli želudac – slagala sam bezvoljno se vrativši svojim pahuljicama.
Izdržala sam tako nekoliko dana a tada ponovo stala na vagu. Zaprepašteno sam zurila u kazaljku ne vjerujući svojim očima. Vaga je pokazivala tek pola kilograma manje. Da čovjek ne povjeruje! Toliko muke ni za što, gnjevno sam pomislila bijesno odgurnuvši vagu u kut. Upravo u tom trenutku zazvonio mi je mobitel.
– Dobar dan, Ema, Stela pri telefonu. Zovem u vezi audicije – srce mi je zaigralo kada sam začula poznati glas. Možeš li sutra oko dva doći u našu agenciju? – upitala je.
– Naravno, samo, rekli ste kako bi se audicija trebala održati tek za mjesec dana – prestravljeno sam promucala.
– Na žalost, došlo je do nekih promjena. No, neka te to ne brine. Od tebe se samo očekuje da budeš svoja, dakle, što prirodnija. Ukoliko si doista zainteresirana, vidimo se sutra oko dva. Ah, da, umalo da zaboravim, imaš li svoj book svakako ga ponesi sa sobom – poslovno je rekla i prekinula vezu.
Sutradan, odmah poslije nastave, odjurila sam na naznačenu adresu. Jedino Lana je doista znala pravu istinu o tome kamo idem. Roditeljima sam slagala kako ću se zbog referata iz zemljopisa malo duže zadržati u knjižnici. Na sreću, ništa nisu posumnjali.
Kada sam napokon kročila u agenciju nisam mogla vjerovati koliko djevojaka je već ondje. Koliko sam uspjela opaziti na prvi pogled većina njih uglavnom je bila starija od mene. Moram priznati kako su sve djevojke bile lijepe ali uglavnom i jako mršave, što se nije moglo reći i za mene. Bit će najbolje da odem odavde. Ionako su mi šanse nikakve. Stela će me potjerati čim ugleda ovo moje tvrdokorno salo, a tada ću se samo još više osramotiti, nervozno sam razmišljala vrpoljeći se.
– Nemoj mi reći da razmišljamo o istom – začula sam glas pored sebe. – Bok, ja sam Tihana – predstavila se djevojka pored mene. Okrenuvši se, susrela sam se s prodornim pogledom njezinih velikih tamnih očiju. Premda je za cijelu glavu bila viša od mene, bila je nevjerojatno mršava.
– Drago mi je, Ema – promrmljala sam. Bila sam užasno nervozna i gladna stoga i nisam bila pretjerano raspoložena za razgovor. Upravo u tom trenutku vrata su se otvorila a u predvorje je ušla najljepša žena koju sam ikada vidjela. Sve, ali baš sve na njoj bilo je savršeno. Odmah sam shvatila da je riječ o Steli. Sve i da sam željela pobjeći sada je bilo prekasno za to. Prostrijelila sam Tihanu ubojitim pogledom no ona je i dalje nastavila brbljati.
– Mogle bismo kasnije otići na pizzu, ha? Što kažeš? Znam jedan izvrstan restoran u blizini – nije odustajala.
– Ššššš… – uzaludno sam ju pokušavala ušutkati. Kao opčinjena promatrala sam Stelu i doslovce gutala svaku njezinu riječ. Na Stelinu zapovijed najprije je uslijedilo upoznavanje, a potom su se njezine pomoćnice bacile na provjeru naših proporcija. Kada je napokon došao red i na mene osjetila sam knedlu u grlu.
– Hmmm… Da vidimo… Dobro… – mrmljala je Ivona, djevojka koja mi je mjerila struk. Opazila sam kako se namrštila obuhvativši centimetrom moja bedra. Potom je bespomoćno slegnuvši ramenima pogledala u Stelu.
– Ema, zar ne? – obratila mi se Stela. – Ti si prekrasna mlada djevojka i smatram kako imaš puno potencijala za ovaj posao u protivnom ti ovo ne bih niti govorila – pročistila je grlo a ja sam nekako već znala što slijedi. I prije nego što je ponovo progovorila osjetila sam sažaljive poglede ostalih djevojaka na sebi. Spustila sam pogled mijenjajući boje poput semafora.
– Dakle, riječ je o tome da bi trebala izgubiti nekoliko kilograma. Ništa strašno. Voće, povrće, nemasno mlijeko i jogurt. Osim toga, svakako bih ti preporučila ciljane vježbe kako bi se višak istopio upravo ondje gdje je to potrebno. Rezultat ćemo vidjeti već za tri tjedna za kada je upriličen naredni sastanak. Sljedeća! – uzviknula je što je značilo kako je naš razgovor završen. Nije mi trebalo sve ovo. Osim toga, kako da izgubim čak nekoliko kilograma u samo tri tjedna? – malodušno sam se pitala dok sam napuštala agenciju. A tada sam iza leđa začula nečije dozivanje. Okrenuvši se ugledala sam Tihanu kako mi trči u susret.
– Kamo toliko juriš? Zar si zaboravila naš dogovor za pizzu? – zapuhano je upitala. Moram priznati kako mi je njezina ponuda odjednom izmamila slinu na usta. Unatoč tome, Steline riječi o tome kako moram smršavjeti nikako mi nisu izlazile iz glave.
– Nemoj mi reći da si na dijeti? – podrugljivo je upitala. – Sve su to obične gluposti, vidjet ćeš! Idemo jesti! – naredila je opazivši moje kolebanje. Nisam imala druge već poslušati ju.
Čim smo došle u restoran Tihana je naručila golemu pizzu sa svim prilozima dok sam se ja zadovoljila samo salatom i čašom obične vode. Dok sam bezvoljno prebirala po listićima zelene salate Tihana je halapljivo gurala goleme komade pizze u usta. Sve to dodatno je zalijevala velikim gutljajima Cole.
– Ti doista nisi normalna. Nemaš pojma što propuštaš – rugala mi se između zalogaja. Nikako nisam mogla shvatiti kako joj je uz ovolike količine hrane uspijevalo ostati ovako mršavom.
Nekoliko minuta kasnije, kada je i posljednji zalogaj strpala u usta poskočila je sa stolice.
– Dođi! Želim ti pokazati nešto – naredila je uhvativši me za nadlakticu. Poslušno sam pošla za njom. Kad me Tihana doslovce uvukla u toalet ništa mi nije bilo jasno.
– Ja ću prva – pojasnila je premda još uvijek ništa nisam shvaćala. Nekoliko sekundi kasnije iza zatvorenih vrata začulo se strahovito krkljanje. Shvatila sam da Tihana povraća. Čini se da je ipak previše pojela, pomislila sam.
– Tihana, jesi li dobro? – povikala sam kada niti nakon desetak minuta još uvijek nije izišla van.
Nakon nekoliko minuta koje su mi se učinile kao prava vječnost, Tihana se ipak pojavila. Bila je raščupana i blijeda. Vidjelo se da jedva stoji na nogama.
– Naravno da jesam – promrmljala je blijedo se osmjehnuvši. – Ne brini, već sam navikla na ovo – zapanjeno sam slušala njezine riječi. – U redu, vidim da ću ti morati sve objasniti – pomirljivo je dodala.
Pola sata kasnije, dok smo išle prema tramvajskoj stanici Tihana mi je rekla kako ovo radi već dosta dugo.
– Možeš se najesti do mile volje a prije nego ti želudac počne prerađivati hranu, prste u grlo i sve lijepo potjeraš van iz sebe. Što misliš, kako bih drugačije bila ovako mršava? Kilogrami se tope brže od ikakve dijete, vjeruj mi a ti i dalje bez brige možeš uživati u hrani koju voliš – poučavala me dok sam ju slušala sa sve većim zanimanjem.
Bila sam oduševljena Tihaninom metodom postizanja savršene linije i jedva sam čekala iskušati je.
Mama je za večeru pripremila moje omiljene lazanje i ovoga puta sam odlučila kako se neću štedjeti. U rekordnom roku sam progutala pun tanjur lazanja. Uz izgovor kako idem učiti odjurila sam u kupaonicu. Ondje sam u školjku ispraznila kompletan sadržaj svog želuca.
I narednih dana nastavila sam činiti isto. Kada sam tjedan dana kasnije stala na vagu pokazala je čak tri kilograma manje. Bila sam najblaže rečeno oduševljena tako brzim gubitkom kilograma. Ipak, još uvijek nisam bila zadovoljna. Čim izgubim još barem pet kilograma prestati ću s tim, obećavala sam sebi.
Tri tjedna kasnije ponovo sam bila u rukama Steline pomoćnice. Za razliku od prethodnog puta, izmjerivši obujam mojih bokova i stražnjice nije krila svoje oduševljenje.
– Izvrsno, Ema! Mora da si mahnito vježbala, ili si se možda konzultirala s kakvim dobrim nutricionistom? – ispitivala me na što sam se ja samo tajanstveno osmjehivala. Kako bilo i Stela je pohvalila moju ustrajnost. Pred svima je rekla kako sam prava profesionalka i da me već vidi na jednoj od sljedećih revija. Bilo mi je drago kada je i Tihana prošla jednako dobro. Bio je to najsretniji dan u mom životu. Više no ikad, uživala sam u zavidnim pogledima ostalih djevojaka.
Dani su prolazili a ja sam nastavila povraćati. Prejedala bih se do besvijesti a zatim trčala u toalet. Ipak, s vremenom mi je postajalo sve teže namjerno izazvati povraćanje. U kupaonici sam se zadržavala sve dulje. Svakodnevno me užasno bolio želudac i često bih osjećala slabost. Nekoliko puta sam se pritom čak i onesvijestila. Bilo me strah da mama ne opazi što radim i koliko sam u posljednje vrijeme smršavjela stoga sam počela nositi širu odjeću. Opravdavala sam to novim modnim trendom. Ipak, moji kilogrami su se nastavili topiti a to je bio i više nego dovoljan razlog da ustrajem.
– Idemo jesti? Gladna sam kao vuk – rekla je Tihana dok smo jednog popodneva napuštale agenciju.
Dok smo koračale prema restoranu primijetila sam kako je moja prijateljica danas nekako tiša no obično. U posljednje vrijeme smo se često družile no moram priznati kako me zabrinjavao Tihanin izgled. Kosa joj je beživotno visjela oko lica a ispod očiju je imala goleme tamne podočnjake.
– Danas se ne osjećam dobro. Prokleti laksativi! Sinoć sam nakon večere za svaki slučaj uzela i njih – kratko je promrmljala kad sam ju upitala što joj je. To me ponešto umirilo i prestala sam zapitkivati.
Kada smo došli u restoran naručile smo dvije goleme porcije tjestenine s umakom. Dok smo doslovce gutale hranu, glupirale smo se kao lude. Još uvijek sam se smijala kada se Tihana u jednom trenutku uhvatila za prsa. Zakolutala je očima i uz čudnu grimasu srušila se sa stolice. Učinilo mi se to užasno smiješnim stoga sam još glasnije prasnula u smijeh. Nekoliko glava se okrenulo u našem pravcu. Napokon mi je postalo jasno da nešto nije u redu.
Trebala mi je cijela vječnost da napokon shvatim kako se Tihana uopće ne glupira već joj doista nije dobro. Kada su se nekoliko trenutaka kasnije gosti restorana ustrčali oko Tihaninog beživotnog tijela, uhvatila me panika. Užasnuto sam promatrala njezino usahlo, blijedo lice i tanke ručice. Mogla sam se okladiti u to kako moja prijateljica nema ni četrdesetak kilograma. Ta spoznaja me užasnula. Netko se napokon dosjetio pozvati hitnu koja je stigla već nakon nekoliko minuta. Unatoč reanimaciji Tihana i dalje nije davala nikakve znakove života. Liječnici su ju žurno smjestili u vozilo i uz jezive zvuke sirene odjurili s njom u bolnicu. U tom trenutku sam počela histerično vrištati i dalje se više ničega ne sjećam.
Tihana je na aparatima uspjela preživjeti još nekoliko dana. Jednog sunčanog jutra, ispaćeno tijelo moje prijateljice jednostavno je otkazalo poslušnost i zauvijek izgubilo bitku s bulimijom . Nikada neću zaboraviti dan kada je Tihanina napustila ovaj svijet. Bio je to dan koji mi je na neki način zauvijek promijenio život. Shvatila sam kako nekoliko kilograma više ili manje ne određuju čovjeka te da je zdravlje ipak najvažnije. Sada sam posve sigurna u jedno. Bila debela ili mršava, ja ću uvijek ostati ja. Zauvijek ću se sjećati Tihane i biti joj zahvalna što mi je pomogla da to napokon shvatim. Premda je cijena bila previsoka, time mi je zacijelo spasila život.
Нема коментара:
Постави коментар