Razvela sam se da bih prehranila djecu

Život na selu nije nimalo lijep. Okrunjen je teškim radom i skromnim prinosima koji ovise o kiši tijekom ljeta. U selu sam rođena, a tu sam se i udala, što nije nimalo čudno. Ipak, voljela sam mjesto u kojem sam živjela. Za njega su me vezivale uspomene iz najranijeg djetinjstva, prve svađe, prva ali i jedina ljubav… Sve ono lijepo što mi se događalo mogla sam smjestiti samo na jedno mjesto.

Zatvorila sam oči i prisjetila se svega. Mozak mi je grozničavo radio. Ti bezbrižni dani su bili iza mene, a da je to istina, uvjeravala sam se iz dana u dan. Život mi je postajao sve teži, i ne samo meni, već i mojoj obitelji, a posebno djeci, što mi je izuzetno teško padalo.

Moj muž Luka ostao je bez posla prije nekoliko mjeseci. Naknada koju je dobivao bila je dostatna tek da podmirimo režije. Dječji doplatak bio je malen, a četvero djece, koliko smo ih imali, zahtijevali su mnogo više nego što smo im mi mogli pružiti. Bili su tinejdžeri ili na pragu tih godina, najstarije od njih je trebalo iduću godinu poći u grad na školovanje. Zbog toga nisam mogla noćima spavati. Djetetu nisam mogla reći da mu neću moći plaćati smještaj u domu ili podstanarski stan. Doslovno sam se slamala u svakom pogledu. Sve najbolje što se moglo pružiti djeci, ja sam to željela, ali gotovo nijednu želju nisam mogla ostvariti. Postoji li išta gore od nemoći koju sam osjećala?

– Što ti je, Ana? – tog trenutka je moj muž ušao na vrata. Brigom nećeš umanjiti probleme. Ni meni nije lako. Ja sam taj koji bi se trebao brinuti za vas, a to mi ne polazi za rukom. Kriza koja je nastupila, ni nas nije zaobišla. Trudim se pronaći posao ali mi to ne polazi za rukom – njegov glas bio je ispunjen boli.

Ustala sam i stala ispred njega. Pokušala sam mu se osmjehnuti, ali mi to nije pošlo za rukom. Ono što sam osjećala u svojoj nutrini, vidjelo se i na mojem licu.

– Ručak je spreman – naš uobičajeni zagrljaj je izostao, što on nije ni primijetio, a ako jest, to ničim nije pokazao.

– Nisam gladan – rekao je odsutno. Skinuo je jaknu i odložio je na kauč koji je već bio dotrajao, uostalom, kao i sve što nas je okruživalo. Ako su i postojali bolji dani u našim životima, oni su ostali daleko iza nas, isto kao i naši snovi. Odavno sam odustala od njih, samo zato što nisam imala izbora da postupim drugačije.

– Moraš jesti – uhvatila sam ga za ruku i povela prema stolu.

Jelo sam donijela i stavila ga ispred njega. Svježe pečeni kruh bio je ono što je on obožavao i čemu inače nije mogao odoljeti, ali ga ovog puta nije ni pogledao.

– Samo sam to imala – ponašala sam se kao da se pravdam za skromnost jela koje sam mu ponudila, ali je on samo slegnuo ramenima i prionuo jelu. Znala sam da jede samo kako bi meni udovoljio. Osjetila sam kako mi je knedla zapela u grlu. Scena preda mnom natjerala mi je suze u oči. U prostoriji se nalazilo dvoje ponosnih, ali i poraženih ljudi. Život se poigrao s nama, i toga smo oboje bili svjesni. Kada je pojeo, podigao je pogled.

– Imam predivnu djecu i najbolju ženu na svijetu – tiho je izgovorio te riječi koje su meni značile toliko mnogo da sam zaboravila situaciju u kojoj smo se nalazili, barem privremeno. – Ovo ne bih preživio bez tvoje potpore. To mi toliko mnogo znači da ne mogu pretočiti u riječi. Nekako ćemo pronaći način da iziđemo iz ove situacije – bodrio me.

Slegnula sam ramenima. I ja sam nekad mislila kao i on, ali sam odavno prestala razmišljati na taj način. Pritisnuta stvarnošću, drugog izbora nisam ni imala.

– Nadam se – uzvratila sam šapatom.

– Idem se odmoriti – Luka je ustao. Znala sam da se želi povući kako bi razmišljao. On je to smatrao odmorom, ali ne i ja. Dvoje djece je bilo u školi, a ostalo dvoje sa svojim društvom. Pogledala sam na sat. Još uvijek je bilo previše vruće da bih išla u polje. Odlučila sam otići kod susjede na kavu. Ljubica mi je bila i jedina iskrena prijateljica, i to već godinama. Pred njom ništa nisam skrivala, niti sam mogla skriti. Ni ona nije bila u mnogo boljoj situaciji, ali je njen muž barem zadržao posao, što je bila velika prednost za vrijeme u kojemu smo se nalazili. Kada sam došla do nje, ona mi se osmjehnula. Ponudila mi je da sjednem i odmah je pristavila kavu. Kad me je pogledala, tuga joj se pojavila u očima.

– Bilo bi lijepo kada bih te mogla utješiti – rekla je.

Potonuli smo na samo dno dna

Nekoliko minuta kasnije stavila je pred mene kavu koja je mirisala primamljivo da sam u šalicu pogledala s čežnjom.

– Zašto se ne razvedeš? – njeno je pitanje bilo kao grom iz vedra neba. Trgnula sam se i pogledala prema njoj. Doista sam mislila da je nešto pogriješila, da te riječi nisu bile upućene meni.

– Jesam li te dobro čula? – upitala sam je, još uvijek u šoku.

– Jesi – Ljubica je ozbiljno rekla.

– To bi ti mogao biti jedini izlaz. Ovako… Bojim se da nećete uspjeti – izrekla je napokon svoje mišljenje.

– Ako imam financijskih problema, nemam ih s Lukom. On je divan muž i otac – sumnjala sam u njen zdrav razum, doista jesam.

– Znaš… – Ljubica je zastala. – Da sam na tvojem mjestu, ja bih tako postupila. Službeno se razvedeš i imaš sve povlastice kao samohrana majka. To ne radiš zato što se ne slažeš s mužem, već iz očaja. Dobit ćeš naknadu. Koliko god ona malena bila, ipak će ti mnogo značiti. Dječji doplatak će biti veći, a dijete bi mogla smjestiti u dački dom besplatno.

– Ne – odlučno sam odmahnula glavom. – To ne bih mogla – uzela sam šalicu i otpila gutljaj vrele kave.

– Djeca trebaju toliko toga. Kad odu u grad, sve se mijenja. Ako se na bilo koji način izdvajaju od većine, i sama znaš koliko ta nevina djeca mogu biti okrutna – objašnjavala mi je, ali je ja nisam željela razumjeti. – Ovo je borba za opstanak. Između tebe i Luke se ništa neće promijeniti. Jednom, kada sve ovo prođe, lako je ponoviti bračne zavjete. To može biti tako romantično – ona je očito sanjala otvorenih očiju, a ja sam je razumjela.

Ako je postojao način da se pobjegne od stvarnosti, Ljubica ga je uvijek pronalazila. U njenom se mozgu nalazilo toliko mnogo svjetova da me je uvijek iznova iznenađivala. Ipak, ovo što je izgovorila bio je vrhunac koji me je ostavio bez riječi.

– To su gluposti odmahnula sam rukom.

Promijenila sam temu i nastavila pričati o potpuno nevažnim stvarima. Ljubica je to prihvatila. Svoj prijedlog više nije ni spomenula, a ni ja nisam željela misliti na njega. Kada sam otišla od nje, spremaila sam se i otišla u polje. Plijevila sam travu; na taj način mi se činilo da sam korisna, mada sam znala da sam pobjegla u osamu. Svoju ljutnju sam iskaljivala na korovu. Nemoć koju sam osjećala, paralizirala me je. Teško mi se bilo odreći većine želja, ali svih, to mi se činilo nemogućim, a znala sam da ću to morati učiniti uskoro. Nema onog što ne bih uradila samo da mojoj djeci bude bolje. Imala sam dojam da idem korak naprijed, a zatim se vraćam nekoliko unatrag. Kada sam se umorila, sjela sam u hlad. Promatrala sam prirodu koja me je okruživala. Njena ljepota me je uvijek ostavljala bez daha, a da je ona varljiva, to sam odavho shvatila. Iza te ljepote se skrivala surovost, škrtost koju je ona nerijetko pokazivala. Uzdahnula sam. Zemlji smo davali toliko rada, a tako malo nam je uzvraćala. Na nju se nismo mogli osloniti sve dok smo ovisill o vremenskim uvjetima.

Kad sam se vratila kući, počela sam pripremati večeru. Lice mi je i dalje bilo zamišljeno. Luka nije prozborio niti jedne riječi. Bio je šutljiv kao nikada do tada. Ako se i nadao, ta nada kao da ga je napustila u potpunosti. Te večeri, rekla sam mu što mi je Ljubica rekla. I on je bio šokiran, ništa manje od mene.

– Možda to i nije loša ideja – rekao je kada se pribrao.

– O čemu ti govoriš? Misliš da,.. – nije mi bilo jasno.

– Ništa se neće promijeniti, osim što naša situacija neće biti ovako očajna. Ako bi to moglo pomoći našoj djeci na bilo koji način, zašto ne bismo pokušali?

– Ali… – htjela sam se suprotstaviti, ali nisam znala pronaći prave riječi kojima bih se izrazila.

– Od ovog ne može biti gore. Oboje smo svjesni da je to tako.

– Znaš li što razvod znači? upitala sam ga u strahu.

– Ljudi se razvode zbog kojekakvih razloga, a ne kao što bismo mi to učinili. Strah me i pomisliti na tu mogućnost – izrazila sam mu svoju bojazan.

Život bez perspektive

Luka me je privukao k sebi. Nježno mi je milovao kosu.

– Ti bi trebala znati da te volim bezuvjetno. Nikakav papir to ne bi mogao promijeniti. Da sam ikada posumnjao u svoje osjećaje, ne bih imao ovoliko djece. Ne znam drugačiji način da ti iskažem riječima ono što osjećam. Mislim da sam djelima to dokazao tijekom svih proteklih godina. Ako razvod donese nekakve prednosti… Trebali bismo razmisliti o tome – izrekao je ono što je imao na umu.

Zavladala je tišina, Nedugo zatim sam osjetila da je zaspao. Iskrala sam se iz njegovog zagrljaja i pošla u kuhinju. Skuhala sam čaj, ispijajući ga nesvjesno. Bila sam začuđena načinom na koji je Luka razmišljao. Mislila sam da će se usprotiviti na sve moguće načine, ali se to nije dogodilo. Zašto je tako postupio? Obuzela me je sumnja, iako sam u podsvijesti znala da za to i ne bih trebala imati razloga. On me je bezuvjetno volio i to već dugi niz godina. Ako je i izrekao one riječi, učinio je to iz očaja. On je prevladavao našom svakodnevnicom, a činilo mi se da se iz dana u dan taj očaj i povećava. Nada koja je nekad bila utkana u našu svakodnevnicu, nestala je u potpunosti. Nakon toliko vremena, bilo bi suludo vjerovati u čudo koje se nije, niti će se dogoditi.

Bilo je trenutaka kada sam doista mrzila život, ali i nepravdu koju nam je nanio. Bili smo sasvim jednostavna obitelj. Nismo bježali od posla, ali ga nismo mogli pronaći. Stopili smo se sa masom očajnika kojih je bilo sve više. Slaba mi je utjeha bila da sam jedna od mnogih, a još slabija da bih se trebala razvesti kako bih dobila veći doplatak, ali i nekakvu pomoć koja bi mi pomogla da preživim. Osjećala sam se tako jadno. Na pragu četrdesetih, u najvećem naponu snage, ja nisam bila u stanju pomoći da se moja obitelj prehrani. Pred nama će biti duga godina, a možda tek jedna od mnogih u nizu. Budućnost nije izgledala nimalo obećavajuća. Stapala sam se s očajem, i on je postao moj sastavni dio.

Koliko mi je bilo teško, ja sam najbolje znala. S tugom sam se sjetila svojeg djetinjstva. Bilo je teško, ali za bolje nisam znala, tako da nisam imala razloga da se bunim. Kako je bilo meni, bilo je i većini. A sada? Sve se promijenilo. Djeca su bila sasvim drugačija nego u moje vrijeme. Sve im je bilo dostupno, od televizije i interneta, do najnovijih marki mobitela. Njima nisam mogla objasniti da nemamo novca. Oni taj pojam nisu razumjeli. Samo su tražili ono što su drugi imali. Nisu se željeli izdvajati, a ja nisam imala načina da im kupim nešto što su drugi već odavno imali.

To me je dovodilo do ludila. Doista nema ničeg goreg od nemoći, a pogotovo kada je u pitanju nešto što bih mogla ostvariti da su uvjeti u zemlji bili normalni. Snagu koju sam osjećala u sebi, trošila sam na razmišljanje. Da sam živjela u gradu, pokušala bih pronaći bilo kakav privremeni posao, a možda bi mi se i posrećilo, ali ovdje… Ovdje nije bilo nikakve perspektive. Od uroda na poljima nije bilo koristi. Bilo je godina kada nismo imali dovoljno ni za sebe. Da je barem polje bilo navodnjeno, ali nije. Osjećala sam da sam stjerana u kut. Želje nisam smjela niti imati, jer sam znala da mi se nijedna neće ostvariti…

Počela sam razmišljati o razvodu. Jeza mi je prošla tijelom. Nikada nisam ni pomislila da će se moj brak raspasti na bilo koji način, pa makar to bilo i na papiru. Osjećala sam se prevarenom i izdanom, iako sam znala da je to možda jedina opcija da preživimo i da nam djeca što bezbolnije prebrode ovo razdoblje. Što je bilo najgore, uskoro se približavala i zima. Od nje nas je dijelilo tek nekoliko mjeseci. Trebalo je pripremiti zimnicu, a ja u svoju nisam imala što staviti. Svinje nismo kupili, jer nismo imali čime. Sve je bilo toliko loše da lošije nije ni moglo biti.

Za osnovne namirnice sam se dužila u dućanu, ali nisam znala koliko će i to trajati. S obzirom da sam uzimala, a nisam plaćala, i to bi se uskoro moglo zaustaviti. Trošila sam skromno, tek za ono osnovno, ali je dug samo rastao. Ja jesam bila očajna, ali se je Luka izjedao. Možda se zbog toga i složio s razvodom. Znala sam da sve ovo doživljava kao poraz i da je svjestan ozbiljnosti situacije. Podigla sam šalicu i prinijela je usnama. Iznenadila sam se kada sam shvatila da je prazna. Očito je bilo da sam cijeli čaj popila, a da toga nisam ni bila svjesna. Ustala sam i krenula prema sobi u kojoj su spavala djeca. Njihov je san bio miran, a ja sam samo željela da takav i ostane. Doista sam se trudila da uljepšam stvarnost na sve moguće načine. Odjeću sam neprestano prekrajala, a ponekad sam i sama bila iznenađena svojim umijećem.

No neće ni to vječno trajati, znala sam. Neću još dugo imati što prekrajati. Od roditelja nisam mogla očekivati nikakvu pomoć. Otac i majka su živjeli od tisuću kuna i nisu imali ni za sebe. Ostatak obitelji je prolazio krizu na svoj način. Kada sam se okrenula oko sebe, nisam pronalazila nikakav izlaz. Pošla sam na spavanje. Lukino je lice bilo smrknuto poput noći u kojoj sam se nalazila. Legla sam, ali nisam mogla zaspati. O budućnosti nisam željela razmišljati, ali sam zato mogla o prošlosti. Sjetila sam se vremena dok sam bila malena, pa i onog kada sam postajala djevojka. Gdje god sam bila ja, tu je bio i Luka. Očito nam je bilo suđeno da dijelimo život, ali nijedno od nas dvoje nije slutilo da će on biti ovakav. Zaspala sam pred samo jutro. Nedugo nakon toga sam morala i ustati. Luka je već bio budan i zamišljeno je ispijao kavu koja se nalazila pred njim.

– Trebao si još spavati – rekla sam tiho.

– Dovoljno sam spavao. Od čega bih se trebao odmarati? Od nerada? – upitao me je živčano.

– Nisi ti kriv za to pokušala sam ga utješiti, ali sam znala da bi on moje riječi mogao protumačiti na sasvim drugačiji način, što se na kraju i dogodilo.

– Nego tko je kriv? – pogledao me je s tugom. – Da sam bio bolji radnik, možda bih ostao s onom nekolicinom koja nije dobila otkaz – rekao je ogorčeno.

Razmišljali smo o razvodu

Odmahnula sam glavom. Oboje smo znali da je on davao sve od sebe na poslu, ali je poduzeće propadalo i gotovo su se svi našli na ulici.

– Znamo oboje da si bio najbolji. Nitko iz tvojeg pogona nije ostao. Ne treba te za to peći savjest. Tvoja je sudbina ista kao i sudbina mnogih. Da sam ja radila možda bi nam sada bilo bolje.

– Odgajala si djecu. To mi je bilo važnije od posla. Mislio sam da će sve ići nekim svojim tokom, da će biti onako kako je trebalo biti, ali… – slegnuo je ramenima.

– Zašto si se složio da bi razvod mogao biti opcija koja bi nam pomogla da ovo prebrodimo? – doista me je zanimao odgovor na njegovo pitanje.

– Zato što je to istina. To je očajnički čin, ali možda i jedini izlaz. Djeca bi nam trebala biti na prvom mjestu, isto kao i naša ljubav. Papir ništa neće promijeniti – pokušao me je uvjeriti, ali sam ja bila pomalo sumnjičava.

– Ponašao si se kao da si samo čekao takav prijedlog. Ako me više ne voliš, bolje mi iskreno reci – moj strah je bio vidljiv u izgovorenim riječima, ali i po izrazu mojeg lica se dalo naslutiti da se nalazi i u cijelom mojem biću.

– Ako te više ne volim? – Luka je ustao. Prišao mi je i uhvatio me za ruku. Lice mu je obasjao osmijeh kakvog dugo nisam vidjela.

– Ostao sam bez svega, gotovo bez svega, a to nekako i podnosim. Ne najbolje, ali podnosim. Ono što nikada ne bih podnio i što bi me u potpunosti slomilo, je da ne budem s tobom. Razvod možda i nije toliko loša ideja. Jednom će doći i bolja vremena, a onda bismo se opet mogli vjenčati. Postoji li išta ljepše kad ženu svojeg života možeš oženiti dva puta? Nije li to dokaz slijepe, najveće ljubavi? Nikada ti nisam dao razloga da sumnjaš u mene, niti ću ti ikada dati. Kada si se zadnji put pogledala u ogledalo? – njegovo me je pitanje zateklo.

Neko vrijeme sam ga samo promatrala, razmišljajući o njegovom pitanju. Doista nisam znala kada sam sjela pred ogledalo i uljepšala se. A trebala sam. Kao i svaka žena, imala sam potrebu za tim ali sam je potisnula duboko u sebi. Što sam trebala? Nanijeti šminku i otići u polje? Znala sam koliko sam se sretnije i samouvjerenije osjećala dok sam više vodila računa o sebi, ali sada su tu bila djeca i ova situacija, tako da sam sebe potpuno zanemarila. Nekada sam mislila da će sve biti drugačije i da ću tijekom cijelog braka neprestano zavoditi muža, ali sam to odavno zaboravila. Brige su me natjerale da zaboravim na sebe.

– Ne znam – odgovorila sam kruto.

– Jesi li ti uopće svjesna koliko si lijepa? – njegovo me je pitanje iznenadilo. Nesvjesno sam pogledala u svoje ruke koje su ogrubjele od rada u polju, a gotovo da sam mogla zamisliti i lice koje je bilo opaljeno suncem i nimalo privlačno.

– Ne smatram se takvom – rekla sam gotovo posramljeno.

– Zašto? – Luka je obuhvatio moje ruke i kleknuo ispred mene. – Ljepša si nego što si ikada bila.

Odmahnula sam glavom. Govorio je besmislice, barem sam ja mislila da je tako. Istina je bila da sam nekad doista bila najljepša, ali se i to promijenilo. Moje lice je imalo pokoju boru, a otkad su one mogle biti nekomu privlačne?

– To samo govoriš optužila sam ga.

– Ne – odlučno je rekao. To i mislim. Barem me ti poznaješ kao nitko na ovome svijetu.

Klimnula sam glavom. I ja sam njega voljela više nego ikada. Ova nesreća kao da je ljubav umnožila u meni, a tako je valjda trebalo i biti. Nije bilo obijesti, već samo očaj, a ona nas tjera da otvaramo dušu, da postajemo ranjivi i željni da nas netko zaštiti. Luka je to cijeli život radio, čak i sada, iako je bio u vrlo lošem stanju.

– Što ćemo s razvodom? – upitala sam ga tiho.

Luka je ustao i sjeo. Rukom je prošao kroz svoju bujnu kosu.
Trebamo vidjeti sve prednosti, ako ih ima. Ako ih nema, onda ništa – slegnuo je ramenima. – A volio bih da ih ima – zaključio je.

– Raspitat ću se – obećala sam mu.

Zavladao je muk, šutnja koja je meni teško pala. Očekivala sam od njega sasvim drugačiju reakciju, ali je on bio zabavljen svojim mislima. S obzirom da je uvijek bio škrt s riječima, to sam mogla i očekivati. Prepustio je meni veći dio, a on se samo složio. Znala sam da moram otići do Ljubice. Ona mi je jedina mogla dati savjete u vezi toga, ali sam to odgađala.

Koga je briga kako je nama?

Nije bilo nimalo ugodno misliti na to, a kamoli izgovoriti pred nekim, pa makar je u pitanju bila i moja prijateljica. Samo rijetki znaju na što nas sve može natjerati očaj, želja da živimo barem donekle dostojanstveno, iako još uvijek na rubu. Koliko život može biti zamršen, pokazao mi je vrlo rječito. Njegova me je maštovitost ostavila bez riječi. Da je takav bio kada su lijepe stvari u pitanju, sigurno nitko ne bi bio sretniji od mene, ali i moje obitelji. Možda je ovo samo kušnja koja bi nas trebala odvesti ljepšem životu, pokušala sam se utješiti, ali mi to i nije polazilo za rukom. Ako je i bila kušnja, predugo je trajala i bila je neizdrživa.

Cijelo jutro sam radila po kuhinji. Gotovo da ničeg nisam ni bila svjesna. Razmišljala sam o razvodu. Što bi se promijenilo? Sve, ili gotovo ništa? Ovog prvog sam se bojala, iako sam znala da ne bih trebala. Kad sam poslijepodne otišla do Ljubice, ona je bila izrazito dobre volje, za razliku od mene.

– Što te muči? – upitala me je nakon što je ritualno skuhala lavu.

– Spomenula si razvod…

– Da – prekinula me je. Zagledala se je u moje oči. Lice joj se ponovno razvuklo u grimasu. – Ne treba ti biti neugodno. Nećeš biti prva koja će tako postupiti. Vjeruj mi, i sama bi se iznenadila kada bi saznala koliko sličnih slučajeva ima. Ovo vrijeme treba preživjeti, treba steći i uspomene za starost. U ovom pustom selu je to gotovo nemoguće. Dobro… naglo se uozbiljila. – Već dugo vremena te gledam kako se mučiš. Znam kakva ti je situacija. Ovo ti nisam rekla ni iz kakve zle namjere. I sama znaš da ti nitko ne može pomoći, a čak i da može, bila bi to kratkotrajna i neznatna pomoć. Ljudi su velikodušni samo jednom, a onda im sva ta velikodušnost postane teret. Svi su okrenuti prema sebi. Vide kako živiš, a okreću glavu ili iza osmijeha kriju nelagodu što ti ne mogu ili ne žele pomoći. Nije ovo zajednica, već selo otuđenih ljudi. Nikada nisam mislila da će se to ovdje dogoditi, ali se odgodilo. Onoliko koliko ti mogu pomoći, pomoći ću ti, ali materijalno ne mogu.

– Hvala ti – rekla sam iskreno.

– Nisi imala sreće na jednoj strani, ali jesi na drugoj. Luka je predivan, djeca također, a to je ono što bi ti trebalo biti najvažnije. Samo trebaš biti dovoljno domišljata da preživiš sve ovo i na kraju bi se i tebi trebala sreća osmjehnuti. Jesi li razmišljala o poslu? iznenadila me je svojim pitanjem.

– Luka je želio da odgajam obitelj – bila sam gotovo posramljena zbog njenih riječi.

– Bračni partneri trebaju biti oslonac jedno drugome u svakom pogledu. I ti si trebala raditi, i možda bi život bio podnošljiviji. Shvaćam i njega. Za obitelj se treba brinuti. Tko je ovo mogao očekivati? rekla je gotovo ljutito.

– Kakve papire trebam za razvod? – upitala sam je preplašeno.

Izvode iz matične knjige rođenih za djecu, vjenčani list, a zahtjev ću ti ja napisati. Ne bi trebalo biti nikakvih problema. Luka će se složiti, a nakon nekoliko saslušanja sve će biti gotovo. A do tada… Idi potraži pomoć, barem onu jednokratnu na koju imaš pravo kao osoba koja nema nikakvih primanja. Tu pomoć koriste mnogi, pa zašto ne bi i ti? Manje je očajno imati malo, nego nimalo. Nastavila me je savjetovati što da radim, a ja sam je s pozornošću slušala. Kada sam se vratila kući, bila sam potpuno zbunjena. Rekla sam Luki što mi je Ljubica rekla, ali je on samo šutio. Nije progovorio niti jedne riječi.

– Osjećam kao da je ovaj brak oskvrnjen – rekao je nakon poduže šutnje i tužno spustio pogled. – Isto tako osjećam kao da sam potpuno nesposoban. Tražio sam bilo kakav posao, ali ga ne pronalazim. Samo sam brojka, jedan od stotine tisuća nezaposlenih. Maleni izvori prihoda su nas naučili da živimo skromno, ali ne možemo živjeti bez ičega. Ako je to jedino rješenje, a čini mi se da jest, idem sutra u grad izvaditi sve potrebno. Što prije odem, tim bolje za nas sve…

– I ja ću s tobom – rekla sam brzo.

– Zašto? – zanimalo ga je.

– Idem do socijalne radnice. Pitat ću da nam pomogne…

– Ne znam… – pokušao je nešto reći, ali nije uspio. – Imam osjećaj kao da prosiš – u grču je izgovorio.

– I to ću napraviti ako treba – odlučno sam rekla.

Kada je vidio izraz mojeg lica, složio se sa mnom. Znao je koliko znam biti tvrdoglava.

– Tražim ono što mi po svakom zakonu pripada. Život s dostojanstvom, pa makar ono bilo i minimalno.

– Varamo ustanove – Luka je prošaputao.

– A mi nismo prevareni? Ne budi lud! Pomisli da ovo radimo zbog djece. Koga je briga kako je nama? Ako se mi ne pobrinemo za sebe, nitko neće. Nimalo me neće biti sram pitati. Sram bi me bilo da nešto ukradem, a ovo što radim iz nužde je.

– Ovo nije život – Luka je rekao.

– Ovo je stvarnost. Trebamo se suočiti s njom, jer nemamo kamo pobjeći. I razvest ćemo se, ako će nam to pomoći – bila sam odlučna.

– Na žalost, to je istina. Nekada sam se radovao svakom danu, a sada mi je teško otvoriti oči i ustati iz kreveta. Strah od stvarnosti tjera me u neko unutarnje sivilo.

Razumjela sam sve što mi je htio reći. I ja sam se tako osjećala, gotovo svakodnevno. Mislila sam da sam udajom za Luku ostvarila svoje snove, a nisam bila svjesna da sam većinu njih ostavila iza sebe. Nije on bio kriv, niti bilo što, već okolnosti koje su nas stjerale u kut. Tako je bilo i u tom trenutku. Sama pomisao da ćemo biti razvedeni mamila je suze u mojim očima, iako sam znala da će to biti samo formalno.

U idućih nekoliko dana smo predali zahtjev. Najprije sam se raspitala za sve prednosti, a njih je bilo dosta. Kao samohrana majka imala sam mnogo veća prava, nego kao supruga. Razumjela sam kako zakon funkcionira, a kada sam čula sve prednosti, nisam se ni trenutak dvoumila. Imala sam pravo na novčanu pomoć, veći dječji doplatak i naknadu za knjige.

Parnica je prošla bez ikakvih problema. Nisam ih ni očekivala. Luka je bio tmuran, ali je znao da smo to morali napraviti. Kako bismo prehranili svoju djecu, službeno smo se razveli. Žalosno je bilo to na što smo bili natjerani, ali život je bio neumoljiv, isto kao što su i naša djela bila, jer su proizišla iz očaja. Ni u jednom trenutku mi nije bilo žao što sam tako postupila. Ništa se nije promijenilo, osim što smo imali papir više koji nama nije značio ono što bi trebao značiti. Nikakav papir nas ne može rastaviti ako mi to ne želimo. Nakon toga, sve je bilo osjetno bolje, ali daleko od idealnog. Ipak, život nam je bio mnogo podnošhiviji, što nam je i bila namjera. Postigli smo ono što smo htjeli, a to je utjecalo i na naše raspoloženje. Luka je povremeno pronalazio poneki posao, pa smo djeci mogli priuštiti ono što nikada ne bismo da se nismo razveli.

Razvod kao da nas je zbližio, međusobno, ali i s djecom. Ona su sve znala, ali se nitko nije protivio. Imala sam osjećaj da nas je ta naša tajna zbližila i kao da su djeca preko noći odrasla. Više nije bilo ispada i nerealnih želja. O svakoj želji smo razgovarali, a onda se trudili da je stavimo na listu prioriteta koja se nalazila u dječjoj sobi.

Sporo smo križali želje, ali smo tako natjerali djecu da shvate kako ipak ne mogu imati sve. I ona su sudjelovala u raspodjeli novca, a činilo mi se da im je to bila najmučnija zadaća koja ih je vodila u svijet odraslih, u svijet briga. I oni su postali maleni čudotvorci u kupovanju hrane. Pazili su na svaku kunu, gledali što je na akciji i uvijek bi dobili malenu nagradu za to.

I Luka se promijenio. Ponašao se kao da se trudi da mi pokaže koliko me voli i kako razvod ništa nije promijenio. Da je pogriješio, ja sam to najbolje znala. Sve se promijenilo, gotovo sve, ali na bolje. Postali smo bliskiji, opušteniji i ni u kojem trenutku se nismo libili pokazati koliko smo povezani kao obitelj.

– Planiraš li kakvo će biti naše vjenčanje kada jednom pronađem posao? – jednom me je upitao. Pogledala sam ga i prasnula u smijeh.

– Ovako mi je ljepše – rekla sam opušteno.

– Da, zaboravio sam te zaprositi. Znam da će pred nama biti duge zaruke, – slegnuo je ramenima.

– Posao, pa onda sve ostalo – rekla sam sretno.

Mi smo čudna obitelj, sušta suprotnost onome što je na papiru, ali bih opet sve to ponovila kada bih morala. Malena je cijena koju smo platili da bi naša djeca bila sita, a to me najviše raduje.