Lagali su da mi je djevojka mrtva

Roditelji uvijek misle kako znaju što je najbolje za njihovu djecu. Moji mama i tata također se ubrajaju u takvu skupinu. Ovom svojom istinitom pričom dokazujem kako roditelji griješe u najboljim namjerama i potvrđujem izreku da je put do pakla popločen najboljim namjerama. Djeca koja su punoljetna, bez obzira na životnu dob, imaju pravo samostalno donositi odluke, vršiti vlastite izbore na osnovu kojih će ili biti sretni ili snositi bolne posljedice. Da su mi roditelji dopustili izabrati ženu s kojom ću provesti život, sve bi mi bilo puno jednostavnije i lakše, ne bih bosonog gazio preko trnja, ne bih prolazio kroz brojne životne bure, niti bi uragan pomeo dvorište moje sreće. Danas je godišnjica smrti mojih roditelja. Posjetio sam njihovo zadnje počivalište i poželio im svako dobro na mjestu na kojem se sada nalaze, ali nisam mogao otići s groblja, a da nisam osjetio onaj odvratni okus gorčine koji mi je dugo ispunjavao sva osjetila.

Otac je davnih godina otišao trbuhom za kruhom. Nakon lutanja po Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj, na kraju se skrasio u Germersheimu. Bio je obrazovan čovjek, govorio osam stranih jezika. Zaposlio se kao predavač na univerzitetu, živio za svoje studente i predavanja. Tri godine je živio sam u malenom stanu, a onda su mama i on donijeli odluku da ćemo mu se i nas dvoje pridružiti. Imao sam svega dvije godine kad sam stigao u Njemačku i još nisam bio svjestan ničega oko sebe, osim da će mi nedostajati baka i djed koje smo ostavili u domovini. Ipak, baš kao i svako dijete i ja sam se vrlo brzo navikao na novu sredinu. Imali smo prostran, lijepo namješten stan, a mama je uživala živjeti u njemu. Za razliku od oca, ona nije bila obrazovana. Završila je tek osnovnu školu, ali je unatoč tome vodila glavnu riječ u našoj obitelji. Otac je radio i zarađivao, a ona raspoređivala novac kako bi nam u svemu dostajalo za najvažnije potrebe.

Mama je po dolasku u Njemačku zajedno samnom učila strani jezik, ali sam ga ja puno brže savladao od nje. Bila je silno ponosna na očevo zvanje i njegovu profesuru, isticala kako je ona supruga uglednog doktora znanosti. U našem novom susjedstvu bilo je dosta djece mojih godina i sa svima sam se vrlo brzo upoznao i komunicirao. Za razliku od mene, mama je teže komunicirala sa susjedstvom. Prva barijera bila je jezik, a druga ta što je ona uvijek mislila kako smo mi bolji i ugledniji od susjeda, te kako ona nema što razgovarati sa suprugom automehaničara, mesara i trgovca. Uvijek se držala visoko iznad njih i nogom parala oblake. Otac joj je često prigovarao zbog toga, ali ona nije mijenjala vlastito mišljenje. Bila je najsretnija kada bi došli ljetni praznici i kada bismo odlazili na godišnji odmor u domovinu, maleno selo u kojem su živjeli njezini roditelji.

Majčino snobovsko ponašanje

Danima prije odlaska na odmor obilazila bi trgovine i sniženja, a svakome koga je u selu poznavala kupovala je poklon. Kada bi dolazili k rodbini i prijateljima u selu, govorila je da ona uvijek kupuje skupe poklone za koje zna da će se svima svidjeti i da na dragim ljudima nikada ne štedi. Hvalila bi se očevim poslom, fotografijama našeg stana i stvarima koje smo ondje imali. Dok sam bio malen nisam njezinim riječima pridavao pozornost, ali kada sam počeo odrastati, shvaćao sam koliko su lažne njezine izjave. To mi nikada nije bilo jasno, a kad sam je jednom upitao zašto je tako dvolična i zašto jedno radi, a drugo govori, odmahnula je rukom i rekla da ja ionako nikada ništa ne shvaćam.

Kao tinejdžer počeo sam se sve više udaljavati od majke. Nije mi se sviđalo to njezino snobovsko ponašanje, niti njezin način razmišljanja. Kad nisam bio u školi, vrijeme sam provodio s brojnim prijateljima na igralištu i na raznim slobodnim aktivnostima kojima sam se bavio. I ona i otac bili su ponosni na mene. Bio sam izvrstan učenik, dobar sportaš i svi su me nastavnici hvalili kao uzornog mladića.

Iako sam odrastao u Njemačkoj, nikada nisam zaboravio svoj rodni kraj. Volio sam ljetne dane, a kako sam postajao mladić, još i više duge ljetne večeri. U selu u kojem je živjela baka upoznao sam Ivonu. Bila je pet godina mlađa od mene, ali od dana kada sam je prvi puta ugledao, nisam prestajao razmišljati o njezinim nebesko plavim očima, dugim tamnim loknama i predivnom osmijehu i glasu. Zavolio sam je svim srcem i ukrao joj prve, još dječje poljupce. Kad bih odlazio natrag u Njemačku dugo bih se i sa suzama opraštao od nje, pisao joj duga pisma u kojoj sam iskazivao svoje osjećaje i lude, mladenačke snove. Bio sam siguran, ona će postati mojom suprugom kad jednog dana dođe vrijeme za brak. Iako sam izlazio s prijateljima u Germersheimu i okolici nikada nisam pogledao drugu djevojku.

Misli su mi uvijek bile usredotočene na najljepšu djevojku na svijetu, na moju Ivonu.

Bila mi je dvadeset i jedna godina kada smo prvi puta bili intimni. Znao sam da je mlada ali strast me ponijela, a Ivona se prepustila nježnim milovanjima i poljupcima. Nakon toga smo oboje strahovali da bi mogla ostati u drugom stanju, ali to se nije dogodilo. I njezina i moja obitelj znala je za našu vezu. Njezini su bili sigurni da ću je zaprositi kad postane punoljetna, a ja nikada to ni nisam dovodio u pitanje. Prvi se problem pojavio kad je ona napunila osamnaestu godinu, a ja još uvijek nisam završio studij. Želio sam završiti školovanje, zaposliti se i tek tada je zaprositi. Međutim, Ivona je željela čim prije napustiti roditeljsku kuću. Tog ljeta kad sam došao k njoj rekla mi je koliko joj je teško zbog toga što je još uvijek nisam zaprosio. Nisam je razumio.

– Ivona, dogovorili smo se da ću najprije završiti studij i zaposliti se, a tek onda da ćemo se vjenčati. Žao mi je što nisam dovoljno pametan pa u godinu dana ne mogu položiti ispite dvaju godina, ali naprosto ne mogu. Zar ti tvoji kod kuće čine nešto nažao? – nikako nisam mogao shvatiti tu njezinu žurbu za udajom.

– Ne čine mi moji ništa nažao, ali tvoja baka govori po selu da me ti nikada nećeš zaprositi i da u Germersheimu imaš drugu djevojku s kojom se planiraš skrasiti. Tvoji misle da te nisam dostojna.

– Ne budi smiješna, to su sigurno tračevi zlih jezika. Baka nikada ne bi rekla nešto takvo, znaš i sama koliko si joj draga. Nemam djevojku u Njemačkoj, niti ću je ikada imati. Želim samo tebe. Što moram učiniti kako bi bila sigurna u moje riječi? – zanimalo me je, jer mi je bila smiješna ta njezina nesigurnost.

– Hrvoje, zaprosi me, preklinjem te, molim te – kleknula je ispred mene i sklopljenih me ruku molila. – Rado, ali kako ću to učiniti kada ni prsten nisam donio? Želim ti u Njemačkoj kupiti predivan prsten koji će te biti dostojan, iako će se i najljepši prsten teško mjeriti s tvojom ljepotom – iskreno sam priznao.

Kupi ovdje bilo kakav prsten, meni nije važno da bude skup, niti s velikim kamenom, već samo da budem sigurna da me hoćeš za suprugu i da me nećeš odbaciti nakon svih noći koje sam se iskradala iz kuće kako bih bila s tobom. Zaruči me, preklinjem te. Želim selu začepiti prljava usta – govorila je, ali ja nisam ozbiljno shvaćao njezine riječi. Mislio sam da ju je uhvatio neki nalet ljubomore i da će to s vremenom proći kad shvati kako se nema čega bojati jer samo nju volim.

Sve su se udale, a ja sam i dalje sama

Tog sam ljeta otišao natrag u Njemačku i nisam je zaprosio. Nastavio sam studirati, redovito joj pisati i razmišljati o ostatku života kojeg ćemo provesti zajedno. Ivona mi je odgovarala na pisma, a u svakom je pisala o svojoj beskrajnoj želji za udajom, o sumnjama što radim kada sam tako daleko od nje. To me počelo nervirati, tim više što sam oduvijek bio pošten i nisam joj davao nikakvog povoda za bilo kakvu sumnju. Mama, koja je uvijek bila kod kuće, vidjela je da mi se raspoloženje često mijenja nakon što bih pročitao pismo koje bi Ivona poslala.

– Sine, ta djevojka samo želi pobjeći od kuće iz bijede u kojoj živi. Ne voli ona tebe, već novac kojeg mi imamo. Ti si joj jedina prilika za sretniji život. Koja bi normalna djevojka, koja voli mladića, zahtijevala brak prije nego što si završio s obrazovanjem? Svatko zna koliko je obrazovanje važm u modernom svijetu. Da te iskreno voli, nikada te ne bi odvlačila od knjige i studija, već bi strpljivo čekala da diplomiraš i zaposliš se. Ona je obična grebatorica s kojom nikada nećeš biti sretan. Oženiš li je, ona će uvijek biti kamen spoticanja tvojoj karijeri, a tebi kao izvrsnom studentu smiješi se blistava budućnost. Misliš li da je ona vrijedna da zbog nje sve odbaciš? – mama je tada prvi puta počela sa mnom razgovor na tu temu.

Nisam se u potpunosti slagao s njom, ali i meni se činilo da me Ivona na ne bi trebala sprečavati u obrazovanju i napretku. Osim toga, prije nego što se oženim, želio sam još upoznati svijeta i raznih kultura. Roditelji su me, od kada sam postao punoljetan, uvijek slali na putovanja koja su mi se činila zanimljivim. S prijateljima sam proputovao cijelu Europu, ali i gotovo sve kontinente. Bio sam znatiželjan, volio putovati i uživati u besciljnim lutanjima s prijateljima. Nikako mi nije bilo jasno zašto Ivona toliko žuri u brak. I idućih sam godina ljeta provodio u domovini s njom, ali sam odugovlačio s prošnjom.

Ivona je svake godine izgledala sve gore. S dvadeset godina izgledala je poput četrdesetogodišnje žene.

– Ivona, što ti je? Jesi li bolesna?
– Upitao sam je tog zadnjeg ljeta koje smo proveli zajedno.
– Bolest mi ne razdire tijelo, ali tuga me svakim danom čini sve starijom. Mislila sam kako će naš zajednički život odavno započeti ali sudbina valjda nije tako htjela. Tko zna što će nam se još dogoditi prije nego se zajedno skrasimo – odgovorila je, valjda već umorna od preklinjanja prošnje.

– Uskoro trebam diplomirati, obećavam, tada ću te zaprositi – rastužio sam se zbog njezinog odgovora.

– Hrvoje, nemoj se ljutiti, ali ja mislim kako taj dan nikada neću dočekati. Sve su se moje prijateljice udale ili zaručile, a ja sam i dalje sama. Ti dođeš i odeš, tko zna kakve su ti stvarne namjere. Možda sam pogriješila što te toliko volim i što ti unatoč svemu vjerujem? Možda ću se gorko kajati zbog svega, tko to zna? Još kao djevojčica sam se radovala što ću postati tvojom suprugom, ali to se možda nikada neće dogoditi – bila je prepuna sumnji, a kako bih je uvjerio da ću održati obećanje, odveo sam je u sjenik koji se nalazio nedaleko bakine kuće. U divnoj, ljetnoj noći dok su nam zvijezde držale stražu, ponovno je bila samo moja, ponovno sam ljubio njezine predivne usne i dodirivao njezinu meku kožu.

Te jeseni često sam s roditeljima razgovarao oko planova za budućnost i namjeri ženidbe. Roditelji su me odgovarali, uvjeravali da sam s dvadeset i pet godina premlad za zasnivanje obitelji. Slagao sam se s njima, ali isto tako pomislio bih na Ivonine tužne oči i sjetio se svog obećanja. Nekoliko dana prije nego što sam diplomirao, pozvao sam Ivonu neka dođe u Germersheim kako bi nazočila tom danu koji mi je puno značio. Nije mi odgovorila na to pismo, a kako njezini roditelji nisu imali telefon, nisam je imao kamo nazvati i saznati što se događa. Nazvao sam baku i zamolio neka joj prenese poruku, ali mi je dva dana kasnije rekla da joj Ivona nije dala nikakav odgovor. To me je začudilo ali sam pretpostavio kako se ponovno ljuti što već odavno nije udana žena.

Proslavio sam diplomu s roditeljima i desetak bliskih prijatelja. Samo tjedan dana nakon što sam imao diplomu u rukama ponuđen mi je prvi posao. Koliko li sam samo sretan bio! Prihvatio sam ga sa zadovoljstvom i zaposlio se kao predavač engleskog jezika u osnovnoj školi. S puno oduševljenja pisao sam Ivoni, ali ona nije odgovarala.

Sine, tvoja Ivona je preminula

Kad ni nakon osam pisama nisam dobio odgovor, zabrinuo sam se. Baka mi je bila jedina utjeha i mogućnost da saznam što se događa s Ivonom. Kad god bih je nazvao, rekla bi da Ivona nije s njom htjela razgovarati. Sve mi je to bilo neobično i netipično za Ivonu, stoga sam joj nastavio pisati. Odgovore nisam dobivao. Kako sam tek počeo raditi, često sam mijenjao neke od kolega i nisam mogao tražiti slobodne dane. Nisam imao vremena doputovati u Hrvatsku i provjeriti što se događa. Sve me je to prilično mučilo, ali sam se nadao kako će se dogoditi nešto što će mi rasvijetliti cijelu situaciju. Jedne večeri kad sam se vratio s posla, mama je sjedila sva u suzama. Uplašio sam se i pitao što se dogodilo. Mama je bila kamena srca i rijetko kada je plakala. Bio sam uvjeren kako nešto nije u redu s bakom ili djedom ili ocem.

– Sine, danas me je nazvala baka i napokon mi objasnila zašto ne dobivaš odgovor od Ivone – šmrcala je.

– Reci mi što se događa – bio sam prilično nestrpljiv napokon saznati što je na stvari.

– Ivona je preminula tjedan dana nakon što smo se ljetos vratili iz domovine. Bila je jako bolesna, imala je rak. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Njezini ti nisu javili jer ih je Ivona to zamolila. Osim toga, znaš da su bili kivni na tebe što se niste zaručili. Baka kaže da tebe okrivljuju za njezinu bolest i da ne žele čuti za tebe. Nisu te željeli ni na njezinu pogrebu. Pokazali su baki pismo koje je napisala Ivona. U njemu stoji da te je voljela, ali da si je silno razočarao kad si odbio zaručiti se s njom. Napisala je i da te ne želi na sprovodu, niti ispred svog groba. Nada se da ćeš barem, kad već nisi poštovao njezine želje za života, poštovati njezinu zadnju želju govorila je mama glasno jecajući, brišući papirnatim rupčićem suze.

– Ivona je mrtva? Kako je to moguće? Zašto mi to nije rekla? Sumnjao sam, mama, sumnjao sam. Kad smo se vidjeli zadnji puta pitao sam je boluje li od čega. Lagala mi je. Zašto? Zašto mi nije sve povjerila? Zašto je izgubila vjeru u mene i moju beskrajnu ljubav? – vrištao sam od silne boli koja me je gušila. Ni sam ne znam koliko dugo sam sjedio i plakao. Uskoro je došao i otac, te su me roditelji zajedno tješili.

Idućeg dana nazvao sam baku, a ona mi je ponovila identičnu priču. Bio sam shrvan, posramljen pred Bogom i ljudima. Krivio sam samoga sebe zbog svega što se dogodilo. Želio sam odmah otputovati u Hrvatsku i oprostiti se od nje, ali sjetio sam se njezine zadnje želje. Zbog silne ljubavi kojom sam je obožavao, kada joj nisam ispunio želju za udajom, odlučio sam poštovati tu posljednju želju. Donio sam odluku da više nikada i ni zbog čega neću otputovati u to maleno selo za koje su me vezale divne uspomene. Zbog moje odluke čak su se i baka i djed preselili k nama u Germersheim. Bio sam sretan što smo ponovno svi zajedno, radio i tugu liječio u poslu i silnim obvezama koje sam si sam nametnuo.

Prošle su tri godine od kada sam čuo da je Ivona preminula, a bol na srcu nije bila manja. Nikome ne mogu opisati koliko sam žalio što je nisam poslušao i učinio je udanom ženom, te joj pomogao u njezinim zadnjim danima. Prijatelji su me tješili, govorili kako je moram preboljeti. Nastojali su me voditi u nova društva, upoznavati s djevojkama, razonoditi me na sve moguće načine. Ništa mi nije pomagalo, nisam mogao prestati misliti na Ivonu. Na poslu sam se potpuno promijenio, od nekadašnjeg mladog profesora punog elana i želje da djeci prenesem znanje, postao sam dosadan, dekoncentriran, izgubljen i neprepoznatljiv. Učenici su se žalili na mene ravnatelju škole i on me je nekoliko puta pozivao na razgovor. Nisu mi pomagale ničije lijepe riječi, ni savjeti, ničiji oblici razonode.

Kad sam jednog dana pronašao oglas u novinama u kojem je jedna humanitama organizacija iz Londona tražila prevoditelje s engleskog, francuskog i njemačkog jezika za putovanje i boravak u Ruandi, prijavio sam se. Vrlo brzo sam dobio pozitivan odgovor. Dao sam otkaz i priredio sve što je bilo potrebno za putovanje. Roditelji su bili očajni, odgovarali su me od putovanja, ali sve je bilo uzalud. Nadao sam se da ću čineći dobra djela zaboraviti na sve što mi se dogodilo, na Ivonine oči koje kao da su me progonile gdje god bih se okrenuo.

U zračnoj luci u Frankfurtu trebao sam se naći sa skupinom ljudi iz raznih zemalja Europe koja je također putovala s istom misijom kao i ja. Ni sam ne znam zašto sam pomislio da bi to mogla biti skupina mladića i djevojaka kojoj sam se pridružio i započeo razgovor. Na pitanja koja sam im postavio nisu mi davali konkretne odgovore, već su se samo blaženo smješkali. Kad sam zamolio da me upoznaju s Johnom s kojim sam dogovorio sve pojedinosti, predstavili su me muškarcu koji se zvao John. Započeo sam ozbiljan razgovor, ali on mi se činio potpuno zbunjenim. Izgledao je kao da nema pojma o čemu govorim, a prije negoli sam se uspio razjasniti s njime, okružila nas je skupina muškaraca u civilu. Ubrzo sam shvatio da su to policajci, koji su nas priveli. Grupa ljudi kojoj sam pristupio bila je skupina narkomana ranije poznatih policiji.

Objašnjavao sam im kako sam pogriješio i kakve su mi stvarne namjere, ali nitko mi nije povjerovao. Narkomani, također, iz meni nepoznatih razloga, nisu željeli potvrditi moju priču. Najgore od svega bilo je što mi je netko od njih kada je shvatio da smo u policijskom okruženju podmetnuo paket od pola kilograma kokaina u džep ruksaka kojeg sam imao na leđima. Nisam osjetio da mi je drogu netko stavio, ali ja nikada nisam imao nikakve veze s tim svijetom ovisnika i ovisnosti.

Brak po dogovoru, bez ljubavi

I tako, umjesto u Ruandi, završio sam u istražnom zatvoru. Potrajalo je dok se konačno sve razjasnilo. Skupina s kojom sam planirao humanitarno djelovati odavno je otišla na planirano putovanje. Nisam znao kamo bih ih kontaktirao, stoga sam morao odustati od te zamisli. Nisam imao kamo, stoga sam se vratio k roditeljima. Oni su, baš poput mene, bili užasnuti svime što mi se dogodilo i da nije bilo njih tko zna kako bi ta glupa zabuna s drogom i završila. Bio sam bez posla, a dane provodio u društvu mame, bake i djeda. Svakodnevno su mi solili pamet raznim zamislima, a kako je vrijeme prolazilo ja sam doslovno ludio od njihovih savjeta. Kad je djed preminuo od srčanog udara situacija u kući postala je još gora. Tri mjeseca kasnije od iste bolesti umrla je i baka. Oboje su sahranjeni u Njemačkoj. Volio sam ih, ali na neki sam način bio i zadovoljan što ih više ne moram gledati i svakodnevno slušati kako je vrijeme za ženidbu.

Njihovu misiju nagovaranja na brak nastavila je mama. Svakodnevno je tupila kako su mi godine uzalud prošle i kako ću prokockati život ako ne zasnujem obitelj. U jednom trenutku sam popustio i rekao neka pozove u goste prijateljičinu kći koju je smatrala izvrsnom prilikom za mene. Kad je došla s roditeljima u naš stan i kad su nas ostavili same, Sabine je zaplakala iz sveg glasa. Rekla je, žao joj je zbog moje bivše djevojke i njezine smrti, ali ne želi mi biti tek pusta utjeha. Rekla mi je kako ima mladića i voli ga svim srcem.

– Zašto si onda večeras došla ovamo? Znala si što planiraju naši roditelji, zar ne? – čudio sam se.

– Naravno, naše mame godinama razgovaraju kako bi bilo lijepo da se nas dvoje oženimo. Ne dopuštaju da se udam za muškarca kojeg volim. Ralf je kuhar, dolazi iz siromašne obitelji, a roditelji za mene žele uglednijeg i imućnijeg mladića. Tebe smatraju izvrsnom prilikom – objasnila mi je.

– Ovako, godinama nezaposlen, stvarno sam prava prilika – gorko sam se osmjehnuo na vlastiti račun.

– Hrvoje, ja znam da ti nisi loš. Po riječima tvoje mame znam da još voliš pokojnu djevojku – rekla je.

– I uvijek ću je voljeti, niti jedna žena neće zauzeti mjesto koje je imala Ivona – otvorio sam joj srce.

– Pristani na brak sa mnom, oženimo se i živimo svatko svoj život. Moji nikada neće prihvatiti Ralfa, oboje smo toga svjesni. Udam li se za tebe, roditelji će me napokon ostaviti na miru. Otac ima građevinsku tvrtku, poklonit će nam kuću ako se vjenčamo. Imat ćemo dovoljno prostora da svatko može živjeti svoj život. Što misliš o tome? – nisam se mogao načuditi njezinom otvorenom prijedlogu.

– Tvoj Ralf će pristati na takav odnos? Nikada ne bih dopustio da se voljena žena uda za drugoga.

– Ne preostaje nam ništa drugo. Svašta sam pokušala samo kako bismo bili zajedno, ali tata bi me uvijek pronašao i vratio kući. Bježala sam od roditelja, odlazila k Ralfu, ali tata bi uvijek pobijedio. Rekao mi je, ako još jednom pobjegnem, svojim utjecajem sredit će Ralfu otkaz i da u cijeloj Njemačkoj neće biti posla za njega. Ralf ima stare i bolesne roditelje. Da nije njih, odavno bismo napustili Njemačku, a ovako, ti si mi jedini spas – Sabine je sa suzama objašnjavala svoj težak položaj i nemoguću ljubav.

Zbog sjećanja na Ivonu i obećanja koje nikada nisam održao, odlučio sam pomoći jednom paru koji se istinski voli. Sabine i ja te i idućih večeri skovali smo lude planove koje smo uskoro proveli u stvarnost.

Mjesec dana prije dogovorenog datuma vjenčanja dobio sam posao kao prevoditelj u jednoj marketinškoj agenciji. Upravo onako kako je Sabine i pretpostavila, dobili smo kuću na poklon. Njezini i moji roditelji sufinancirali su izgradnju, a nas dvoje dobili smo sve što bi jedan par mogao poželjeti za sretan život. Iako su i njezini i moji roditelji željeli veliku svadbu, nas dvoje smo to odlučno odbili.

Vjenčali smo se tek uz nazočnost kumova i roditelja, a večerom u restoranu tobože proslavili događaj. Svoju mladenku nisam unio preko kućnog praga, nisam je gledao s obožavanjem, niti mi je srce zatitralo kada bih je pogledao. Bio sam potpuno ravnodušan prema Sabini, a ona isto tako prema meni. Zapravo, postali smo dobri prijatelji i kada smo te noći stupili u našu zajedničku kuću odmah smo se počeli držati pravila koje smo već ranije postavili. Ona je imala svoju, a ja svoju vlastitu spavaću sobu. Isto je bilo i s kupaonicama. Kuhinju smo koristili zajednički, a isto tako smo se dogovorili da ćemo sve račune plaćati popola.

Šok u frizerskom salonu

Sabine je radila kao liječnica opće prakse i nedaleko naše kuće imala vlastitu ordinaciju. Uživala je u poslu, ali isto tako i u trenucima s muškarcem kojeg je voljela. Ralf je bio čest gost u našoj kući i često bi prespavao kod nje u sobi. Jutrom kad bi se ustajali, zajedno bismo doručkovali i razgovarali poput pravih prijatelja. Ralf bi mi uvijek zahvalio što im pomažem da se mogu iskreno voljeti, a ja sam bio zadovoljan što napokon imam svoj mir. Samo u trenucima kada bi nam roditelji dolazili u posjet nas dvoje glumili bismo sretan par. Ponekad bismo odlazili k mojima ili njezinima i nitko nije posumnjao u cirkus kojeg smo izvodili. Vješto smo ih sve obmanuli, a ja sam bio sretan kada bih vidio osmijeh na Sabininu licu. Smatrao sam kako sam jednim udarcem ubio dvije muhe: omogućio sam joj da voli i bude voljena, a istovremeno sam ispunio želju svojih roditelja koji su me smatrali sretno oženjenim muškarcem.

Tog sam dana otišao u frizerski salon u koji sam običavao odlaziti kako bih skratio kosu. Imali su veliku gužvu i rekli da me toga dana ne mogu primiti. Šetao sam ulicom i sasvim slučajno zamijetio drugi salon. Ionako mi je bilo svejedno kako ću izgledati, stoga sam ušao i zamolio šišanje.

– Morate se malo strpjeti. Ja imam klijenta, a kolegica je upravo otišla u trgovinu po osvježavajuće sokove, odmah će se vratiti i pobrinuti se oko vaše frizure – rekla mi je žena i pokazala naslonjač.

Smjestio sam se, uzeo novine, čak sam i čuo kad su se vrata otvorila, ali nisam obraćao pozornost tko ulazi. Trgnuo sam se tek kad sam začuo glas gospođe s kojom sam ranije razgovarao.

– Gospodine, sjednite ovamo u frizerski stolac, kolegica se vratila i sada ste vi na redu – pozvala me.

Osvrnuo sam se oko sebe, ali još uvijek nisam vidio tu njezinu kolegicu. Poslušao sam ženu i smjestio se u udoban stolac. Pogledao sam u ogledalo koje se nalazilo ispred mene. U jednom trenutku u odrazu ogledala vidio sam te divne oči i te najljepše lokne na svijetu. Srce mi se stegnulo. Pomislio sam da je sve plod moje mašte, prikaza. Protrljao sam rukama oči. Iza mene stajala je Ivona, moja Ivona.

– Bože dragi, jesam li potpuno sišao s uma ili si to ti? – promucao sam na hrvatskom jeziku.

– Gospodine, kako vam mogu pomoći? – odvratila mi je na izvrsnom njemačkom. Ponovno sam pomislio kako mi se priviđa, kako je dotična frizerka možda samo nalik mojoj Ivoni. Obratio sam se frizerki s kojom sam prvobitno razgovarao i upitao kako se zove dama koja će me šišati. Kad mi je rekla Ivonino ime, poskočio sam od radosti sa stolca. Uhvatio sam Ivonu oko struka i skakutao kao maleni dječak oko nje. Ivona je bila blijeda, nepomična poput mramomog kipa. Shvatio sam kako nešto nije u redu.

– Mislio sam da si mrtva. Nisi! Nisi mrtva, već živa i predivna. Bog je čuo sve moje molitve i vratio mi te. Napokon ću i ja biti sretan. Toliko te volim, obožavam – nastavio sam govoriti na materinjem jeziku.

– Hrvoje, ne pravi mi scene, na poslu sam. Što to trabunjaš? Zašto bih bila mrtva? Godinama živim u Njemačkoj. Došla sam te potražiti dva mjeseca nakon zadnjeg ljeta koje smo proveli zajedno. Tvoja mama mi je otvorila vrata, izbacila me na ulicu. Rekla je da imaš drugu djevojku s kojom si zaručen i zato meni nisi htio pokloniti prsten. Pokazala mi je sliku na kojoj si zagrljen s djevojkom u Parizu. Dala mi je do znanja da se uskoro ženiš i da sam ti bila samo za zabavu dok bi ljetovao. Nije ju zanimalo ni to što nosim tvoje dijete, ni to što će postati bakom. Slomljena i očajna napustila sam vašu kuću. Autostopirajući, stigla sam ovamo. Bila je prava sreća što sam upoznala Friedu. Ona je davnih dana bila udana za Hrvata, stoga je malo razumjela naš jezik i moju tužnu priču. Ponudila mi je sobicu u svojoj kući i posao u ovom salonu – rekla je.

Nisam mogao vjerovati onome što čujem, a ona je nastavila:
– Kod nje sam izučila zanat, uz njezinu pomoć dobila papire za rad u inozemstvu – govorila je, a oči su joj se napunile suzama. U tom nam se trenutku obratila i Frieda i rekla neka odemo nekamo razgovarati. Znao sam, odmah je shvatila da sam ja muškarac iz Ivonine prošlosti. Ivona je skinula svoju frizersku kutu i otišli smo do obližnjeg kafića. Ispripovijedao sam joj sve laži koje su mi rekli roditelji, baka i djed, opisao život kojeg sam vodio, objasnio da je djevojka s fotografije bila djevojka mog najboljeg prijatelja. Saznao sam da imam sina i vidio njegovu fotografiju. Bio sam sretniji nego ikada.

Krojači vlastitog života

Ivona se tog dana nije vratila na posao, već me odvela u stan u kojem je živjela s našim sinom. Svi troje plakali smo od radosti i uzbuđenja što smo napokon zajedno. Prespavao sam kod Ivone, a kad sam idućeg jutra stigao kući, objasnio sam Sabini da sam pukom igrom slučaja pronašao svoju ljubav. I ona i ja, u dvije godina braka koliko smo zajedno proživjeli, postali smo odgovorniji ljudi. Dogovorili smo se oko podjele imovine, zatražili i dobili raskid braka. Naši roditelji dugo su upravljali našim sudbinama, ali i nas dvoje napokon smo odrasli i preuzeli kormila broda zvanog vlastiti život. S roditeljima sam se posvađao, nisam im mogao oprostiti bol koju su mi nanijeli ogromnim lažima. Uselio sam se u Ivonin stan, a uskoro smo se dogovorili da bismo se željeli vratiti u domovinu. Ivona je prodala stan, a i ja sam imao nešto ušteđevine, te smo zajedničkim snagama kupili kuću na moru.

Vjenčali smo se, a supruga je otvorila vlastiti frizerski salon. Kad su mi javili da su mi poginuli roditelji u Germersheimu nisam bio siguran želim li nazočiti njihovu sprovodu. Moja bolja polovica željela je da, kad već oni nisu bili normalni roditelji, ja budem normalan sin. Poslušao sam je i sahranio ih. Prodao sam stan u Njemačkoj i otvorio putnu agenciju u domovini. Ivona i ja oduvijek smo pripadali hrvatskoj grudi, a željeli smo da naš sin odraste i bude sretan u svojoj domovini. Naš sin će se uskoro oženiti. Ivona i ja nikada nismo bili roditelji poput naših. Mi znamo da svatko treba biti krojač vlastitog života. Da nije bilo silnih laži naši su životi odavno mogli biti prekrasni i ispunjeni zadovoljstvom, ali za ljubav i ljepotu nikada nije kasno. Ipak, pitam se što bi bilo da se onoga dana nismo slučajno susreli? Životi bi nam bili promašeni i nesretni, živjeli bismo u laži, ne bih vlastitog sina upoznao… Roditeljima ni na nebu ne bih takvo što oprostio.