Kako sam postao beskućnik

Kako sam postao beskućnik, čovjek bez adrese, obitelji i mirnog kutka gdje bih mogao dočekati svoj kraj? Čovjek bez ljudskog dostojanstva osuđen na samilost ljudi dobra srca, ili prezir i osudu onakvih zbog kojih sam se našao na ulici bez krova nad glavom, često si postavljam pitanja lutajući gradskim ulicama. Stojeći u redu pred javnom kuhinjom među gomilom istih takvih nesretnika, pada mi na pamet ona poznata židovska kletva: “Dao ti Bog imati pa neimati!” jer, slušajući njihove životne priče, dolazim do zaključka da nas je većina takvih, koji smo imali sve, a sad nemamo ništa i to udjelom vlastite krivice.

Mene je na ulicu dovela moja lakovjernost i nerazboritost; žena kojoj sam vjerovao da me voli koliko i ja nju, ispunjavao sam joj svaku želju pa i onu koja me dovela do propasti. Razmišljajući o svom proteklom životu, tražim ključne trenutke svojih pogrešaka kada sam ih svjesno činio samo zato da ispunim želje voljenih. Moja sjećanja tako pojure u dane bezbrižne mladosti, u ono, najsretnije dačko doba.

Otac je na posao uzeo i Jakova

I danas se sjećam završetka osnovne škole, kad sam povjerovao da će moj život teći poput mirne rijeke ako poslušam svoje roditelje, umjesto da sam izabrao svoj vlastiti put.

– Sine, ne moraš razmišljati u koju ćeš se školu upisati jer ćeš na obiteljski posao, a za urarski zanat nema navale. Završit ćeš zanat, oženiti se i živjeti mirno kao što živimo nas dvoje, tvoja majka i ja – govorio mi je otac Matko kad sam donio kući svjedodžbu osmog razreda.

– Ali oče, mene privlači posao van kuće. Ne mogu zamisliti sebe kao urara koji satima sjedi čačkajući po mehanizmu nekog sata. Ja želim biti agronom, drugovati s prirodom, uzgajati voće, povrće, sijati i kositi žito …

– A tko će mene naslijediti u našoj urarskoj radnji koju sam ja naslijedio od tvog djeda? Obiteljska se tradicija mora poštovati, a nitko tebi ne zabranjuje maštanje o agronomiji i žitnim poljima. Osim toga, za četiri godine bit ćeš mi desna ruka u poslu jer mi vid naglo slabi – ostao je otac pri svome, a ja se nisam pobunio zbog svoje popustljive naravi.

Urarska radnja mog oca nalazila se u prizemlju naše obiteljske kuće u nevelikom provincijskom gradu gdje ljudi još uvijek cijene svoju imovinu i donose na popravak stare satove pa mu je posao dobro išao, ali je novo vrijeme donijelo probleme kad su se masovno počeli koristiti baterijski satovi. Posla je bivalo sve manje pa da bi se prilagodio tom novom vremenu, otac je morao proširiti posao na popravak radio-aparata, a potom i televizora, tim prije što u našem mjestu takve radnje nije bilo. Uzeo je izučenog elektrotehničara, mladog pomoćnika Jakova koji se razumio i u kompjutore. Uz njega sam i ja učio tom poslu i zavolio ga. Uskoro smo se počeli baviti i trgovinom satova i nakita.

Nije mi bilo teško stalno raditi

Zaposlili smo i prodavačicu, simpatičnu djevojku, elokventnu i neumornu u motiviranju kupaca, kao stvorenu za trgovkinju. Tamnooka južnjakinja Venka, čiji su roditelji doselili u naš grad, uskoro je zarobila moje srce. Zaljubljen do ušiju, nisam primjećivao da je sklona i mladom očevom pomoćniku Jakovu. Kad sam je zaprosio, pristala je na udaju, mada nije pokazivala oduševljenje s kakvim sam ja bio obuzet od sreće što se ženim voljenom djevojkom. S vremenom je posao jenjavao pa je i zarada bila sve manja, te je očev pomoćnik Jakov odlučio potražiti sreću u inozemstvu. Lijepo smo se rastali jer je jednima i drugima odgovaralo takvo rješenje s obzirom na smanjeni obim poslova i sve veću krizu u zemlji tih osamdesetih godina. Kad je Venka čekala porođaj, meni nije bilo teško raditi i po čitave dane, a kad mi je rođen sin Ivan, započeo sam sa stambenom štednjom u želji da mu jednog dana kupimo stan u glavnom gradu.

– Bude li zainteresiran za učenje, omogućit ćemo mu da stekne fakultetsko obrazovanje – rekao sam, obrazlažući svoje motive za otvaranje stambene štednje čime moj otac nije bio oduševljen.

– Znam ja sine, da će iza nas sve ovo nestati. Kuća je već stara i potrebno bi je bilo renovirati, a obrtnički poslovi pa i male trgovine kao što je naša, jednostavno će propasti, tim prije što neće imati tko nastaviti obiteljsku tradiciju – vizionarski je predviđao moj otac.

– Upravo sam htjela predložiti da najprije obnovimo kupaonicu. Ima predivnih talijanskih pločica, modernih kada, a mogli bismo ugraditi i bide …

– Ništa nećemo mijenjati dok sam ja živa – javila se mama Ana, pitajući snahu što bi to ona ugradila.

– Naravno da nemate pojma što je bide kad ste mentalno još uvijek u prošlom stoljeću, baka Ana! – zajedljivo je rekla Venka, nezadovoljna što je naša kuća stara, kao što je uostalom većina kuća u samom centru grada.

– Kad si se udavala za mog Joška, onda ti nije ništa smetalo uzvratila je mama pa je na pomolu bila uobičajena prepirka svekrve i snahe koju je otac odrešito zaustavio.

– Nas dvoje nećemo još dugo pa kad ostanete sami, radite što vas je volja, a za svađu u ovoj kući nema mjesta ni potrebe – podržao je mišljenje svoje supruge. Venka se posvetila odgoju našeg djeteta i sve rjeđe ulazila u trgovinu kao da je izgubila volju za svoj posao.

Osjećam se kao ptica u krletki

Iz godine u godinu naši su bračni odnosi bivali sve ravnodušniji kao da se nikad nismo ni voljeli pa se nisam previše čudio kad je jednog dana spakirala kovčeg i otputovala u Švicarsku gdje je živio Jakov.

– Podnijela sam zahtjev za rastavu pa ako mi sudski pripadne Ivan, povest ću ga sa sobom, a za sada ima tko o njemu brinuti. Baka Ana mi je ionako stalno prigovarala da se premalo druži sa svojim unukom pa će sad imati priliku …

– Ali, zašto, Venka? Jesam li te nečim povrijedio da me možeš tako jednostavno napustiti? – pitao sam u svom očajanju, jer sam svoju suprugu iskreno volio. Možda joj to nisam znao iskazivati riječima, ali sam svojim postupcima uvijek bio pažljiv prema njoj. Nikad nisam zaboravljao obljetnicu našeg vjenčanja, rođendane pa i ostale sam prigode koristio da joj kupim prigodni dar, izvedem je na večeru ili putovanje. Upravo smo te godine namjeravali za desetogodišnjicu braka otputovati u Rim, što bismo i učinili da nije započeo rat.

– Nisam samo ja u pitanju. Tu je i naše dijete i njegova budućnost, a moji su roditelji blizu kraja. Zar ne možemo razgovorom riješiti probleme koji te, očito, tište!? – pokušavao sam je na sve načine odvratiti od njene namjere, ali uzaludno.

– Razgovor nam neće pomoći, Joško! Problem je u mojim emocijama … Kako da ti kažem? Osjećam se kao ptica u krletki i ako ne poletim, puknut ću. Jedino te molim da mojim roditeljima ništa ne govoriš dok ne otputujem. Ako me doista voliš, pustit ćeš me da odem čovjeku bez koga ne mogu dalje živjeti.

Je li taj čovjek Jakov? Reci mi istinu pa će mi biti lakše shvatiti tvoj postupak.

Samo je klimnula glavom kao potvrdu, jer za šire objašnjavanje nije postojala potreba. Umjesto grubih riječi, ili čak pljuske kakvu bi joj opalio drugi muškarac na mom mjestu, u meni je njena uznemirenost izazvala sućut pa sam bio pažljiv kao prema bolesniku.

– Samo te jedno molim, Venka! Nemoj mi uzeti Ivana. To ne bih mogao preživjeti – rekao sam, poželjevši joj sreću na odlasku.

U tim delikatnim trenucima ponašao sam se u skladu svoje popustljive naravi koja me i dovela na ulicu, zaključio sam nakon daljnjeg redanja događaja koji su u mislima promicali pred mojim očima poput epizoda u već gledanom filmu.

Udajom možeš riješiti sve probleme

Brakorazvodna parnica provedena je bez Venkine nazočnosti, a njezin odvjetnik je bez protivljenja prihvatio odluku suda da ja budem Ivanov stratelj.

– Kakva je to majka koja se dobrovoljno odriče svog djeteta? Nije Venka tebe nikad ni voljela iako si je uzdizao u nebesa, sine moj dragi – govorila je moja mama navodeći snahinu ravnodušnost, pripisujući joj mane koje ja nikad nisam zamjećivao. Bio sam joj zahvalan što se odrekla sina u moju korist, uvjeren kako je željela ispuniti moju molbu izrečenu na rastanku, mada me je stvarnost uskoro demantirala. Naime, u vremenu od pet godina Jakovu je rodila troje djece pa bi joj naš sin bio samo na teret da joj je dosuđen, morao sam se složiti s mišljenjem svojih roditelja.

Moj Ivan je stasavao u tinejdžera, lijepog po majci i pametnog na oca, kako su govorili naši poznanici, pa sam vjerovao da će ispuniti moja nadanja te jednog dana postati akademski obrazovani građanin. Kad je Ivan završio sedmi razred, moja se mama naglo razboljela i nakon kratke i teške bolesti, kako to stoji u osmrtnicama pokojnika pokošenih neizlječivom bolesti današnjice, umrla. Nas tri muškarca u kući teško smo se snalazili bez ženske ruke pa me je otac počeo nagovarati na ženidbu:

– Sine, vrijeme je da potražiš bračnu družicu. I tvom je sinu potrebna pomajka, jer ga njegova rođena mama zaboravila. Ja ću ionako uskoro za svojom Anom, pa i naš će Ivan krenuti svojim putem, ali ćeš ti ostati sam. Nije li ipak život lakši u dvoje! Ta nisu sve žene iste, poput tvoje bivše. Pogledaj malo oko sebe pa ćeš vidjeti da ima mladih ratnih udovica koje bi se rado udomile, a ti nisi siromah. Koja će odbiti doći u kuću u centru grada sa uhodanim obrtom i trgovinom …

– E, moj oče! Ne želim naći ženu koja bi se udala zbog kuće i trgovine, već zbog mene – tog sam trenutka pomislio na Mirnu, ženu tridesetih godina koju je ratni vihor donio u naše mjesto s njenom djevojčicom Lenom. Tu devetogodišnjakinju upoznao sam kad bi sa svojim prijateljicama, trećašicama, na povratku iz škole dolazila kupovati razne đačke potrepštine, otkada smo dio naše trgovine prenamijenili u prodavaonicu školskog i uredskog pribora. Posao je dobro išao, a uz to sam imao širi krug kupaca pa sam tako upoznao i Leninu mamu Mirnu kad su zajedno došle u kupovinu. Brbljava i simpatična Lena mi je bila posebno draga već od ranije pa sam ih pozvao u slastičarnu gdje sam s Mirnom zašao u razgovor o obiteljskim problemima, te sam doznao da je ona udovica.

– Lenin je otac poginuo prije nego što smo se vjenčali pa sada ne mogu ostvariti nikakva prava. Uzalud su zakonski izjednačena prava djece iz bračnih i vanbračnih zajednica, kad ih je teško ostvariti. Možete zamisliti kako preživljavam kad mi na podstanarstvo odlazi trećina plaće – požalila mi se, navodeći kako ju je svojom primjedbom uvrijedila jedna službenica kad je podnosila zamolbu za dodjelu socijalnog stana:

– Mlada si i lijepa žena pa udajom možeš riješiti sve svoje probleme, a stan za takve slučajeve nećeš skoro dočekati. Još smo se nas dvoje nekoliko puta sreli posve slučajno i popili kavu u kafiću nedaleko moje trgovine pa se našim malim gradom pronijela vijest da smo u ljubavnoj vezi, a što nije bilo daleko od istine jer mi se Mirna sve više uvlačila pod kožu. Te se zime moj otac razbolio i ubrzo otišao za svojom Anom, a sin i ja smo se teško sami snalazili pa smo objeručke prihvatili Mirninu ponudu da preseli k nama i vodi nam domaćinstvo. Budući da smo se lijepo slagali, živeći pod istim krovom, nas dvoje smo se zavoljeli i uskoro vjenčali, te postali prava i sretna obitelj. Moj se Ivan ni prema rođenoj sestri ne bi odnosio s toliko pažnje kao prema Leni, a maćehu je prema vlastitoj želji, zvao mamom.

Naša je trgovina poslovala s dobitkom, djeca su nam bila uspješna u školi, a nas dvoje smo se lijepo slagali. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Zaredale su nevolje svih vrsta. Nisam uspio kupiti stan u Zagrebu pa je Ivan kao student bio podstanar. U našem je gradu otvorena velika robna kuća poznatog trgovačkog lanca gdje se može kupiti baš sve pa je naš promet pao na minimum.

Lena se u pubertetu prometnula u posve drukčiju osobu nego što je pokazivala u djetinjstvu. Postala je samoživa i neodgovorna pa joj nikad nije bilo dosta novaca.

Zašto sam računao na njeno poštenje?

Kad sam primijetio da mi nestaje dio dnevnog utrška, posumnjao sam da Lena uzima novac bez pitanja, da ne kažem da me potkrada pa sam se zbog toga nervirao što je izazvalo moje zdravstvene probleme koji su počeli s povišenim tlakom. Nakon jedne incidentne situacije kad sam završio u bolnici, moja Mirna mi je jednog dana iznijela neočekivani prijedlog:

– Prepiši pola svoje imovine na moje ime, jer se ovako osjećam nesigurnom. Da ti se, ne daj Bože, što dogodi, ja bih se mogla naći na ulici.

– Ma, o čemu ti pričaš! Ti si moja supruga i zakonski si zaštićena u svakom pogledu – rekao sam siguran da je tako.

– Da poznaješ zakone, a pogotovo izmjene Obiteljskog zakona o nasljeđivanju, ne bi tako govorio – nastavila mi je citirati konkretne odredbe o kojima ja nisam imao pojma, a što je ona kao upravna pravnica to dobro znala. Uvjerila me da bi doista bilo dobro poslušati njezin prijedlog kako bi se ona osjećala sigurnom pod mojim krovom, a ona kao dobra supruga to i zaslužuje. Dogovoreno i učinjeno. Budući da se ona razumjela u postupak, prepustio sam joj da provede službene formalnosti, a ja sam samo dao potpis vjerujući njenom poštenju. Ni slutio nisam da će izigrati naš dogovor i u dokumente navesti i svoju kćer koja je te godine postala punoljetna.

Budući da je naša trgovina i moja urarska radnja propala, Mirna se zaposlila u upravi robne kuće. Lena nije završila gimnaziju, a vrijeme je provodila u društvu gradske ološi pa ju je majka uspjela zaposliti u robnoj kući kao pomoćnu radnu snagu. Svog sina Ivana nisam više mogao financirati, ali on nije odustajao od studija građevine pa se dečko snalazio radeći preko studentskog servisa sve do uspješnog završetka, a kako se tih godina mnogo gradilo, Ivan se odmah zaposlio. Nakon propasti moje djelatnosti, u pedesetoj godini života niSam ni pokušavao naći zaposlenje pa sam u prvo vrijeme izigravao domaćicu, dočekujući suprugu i pastorku s ručkom i pospremljenom kućom, ali je njima ubrzo dosadilo moje kuhanje što sam ga naučio od svoje mame.

– Za moj ručak više nemoj brinuti, Joško! – prva mi je otkazala Lena. Otkad je u naše mjesto stigao McDonald’s, nudeći hamburgere i pržene krumpiriće, mladi su se prestali hraniti normalno. Potom me Mirna iznenadila viješću koja me bacila u očaj: – Nadam se da nemaš ništa protiv mog premještaja. Budući sam se pokazala sposobnom u organizaciji poslova, premještaju me u jednu novootvorenu robnu kuću podalje odavde pa ću tamo i stanovati.

Lena, vrati onaj sat i ogrlicu!

Nije ona mene pitala prihvaćam li ja njen premještaj, već me hladnokrvno izvijestila kao da ide u kino ili u večernju šetnju. Kako ću ja živjeti, plaćati režije i sve ostalo bez prihoda, Mirnu uopće nije brinulo.

– Kako će Lena bez tebe? – upitao sam da je podsjetim na kćer kojoj je potreban nadzor jer se odala skitnji. Više nije dolazila kući nakon posla, već bi se vraćala kasno noću omamljena kao da je pijana.

– Moja je kćer punoljetna pa će se bez mene prije osamostaliti – odgovorila je bez trunke zabrinutosti.

Uskoro sam doznao da je u pitanju drugi muškarac s kojim je živjela mada nije tražila rastavu. Tako sam u našoj velikoj kući ostao sam s pastorkom koja me uopće nije uvažavala, niti slušala moje savjete kad sam shvatio da se drogira. Jer, kad bi joj ponestalo njenog opijuma, postala bi nesnosnom pa sam joj savjetovao da se okani tog zla dok je još vrijeme.

– Baš si na vrijeme shvatio moju ovisnost! Gdje ste bili ti i moja majka kad sam u šesnaestoj počela? Čak nisi primijetio da ti uzimam novac iz blagajne, a što je još gore, nisi znao da ti moja majka nabija rogove s frajerom zbog kojeg je otišla iz tvoje kuće – rekla je uz histerični smijeh koji mi i danas zvoni u ušima. Nije mi, doduše, ni trebala to reći jer sam već i sam sumnjao u ženino poštenje, bolno svjestan da me žednog prevela preko vode kad me nagovorila da joj prepišem polovicu svoje imovine. Da njena kći Lena nije bolja od majke, uskoro sam se uvjerio kad je počela uzimati vrijedne predmete iz spremišta gdje sam pohranio satove i nakit koji sam želio sačuvati nakon propalog obrta. Kako bih mogao preživjeti, prodavao sam preostalu robu, ali odabrane predmete sam čuvao u posebnoj vitrini iz koje je najstariji obiteljski sat i ogrlica moje pokojne majke, nestala.

– Lena, vrati onaj sat i ogrlicu! Ono što se nalazi u toj vitrini, obiteljska je uspomena rekao sam mirnim glasom jedne večeri kad se vratila kući.

– Ne budali, senilni starče! Nisam ja ništa uzela i ne zanimaju me tvoje drgangulije koje sam prodaješ, a okrivljuješ mene … izvrijeđala me najpogrdnijim riječima svog vulgarnog vokabulara.

– Pozvat ću policiju! – zaprijetio sam, ali mi je ona uzvratila prijetnjom: Samo ih pozovi pa ću im reći kako me napastuješ otkad smo ostali sami u kući pa ćeš vidjeti gdje ćeš se naći. U buksi, gdje ti je i mjesto, perverzni stari gade!

Slušajući je, oblio me hladan znoj i od same pomisli da bi ona doista mogla svojim izmišljotinama okaljati moju čast, te pridobiti javnost koja jedva čeka skandale ne pitajući se je li to istina ili najprljavija laž jedne narkomanke. S toga više i nisam inzistirao na povratu ukradenih stvari, već sam promijenio bravu spremišta i dalje podnosio Leninu nazočnost u svojoj kući, ni ne sluteći da ću uskoro biti izbačen iz nje. Otkad je moj Ivan počeo raditi rijetko je dolazio kući pa nije ni znao u kakvom sam se paklu našao, a ja sam ga štedio svojih jadikovki tražeći izlaz iz nezavidne situacije. Mada teška srca, odlučio sam prihvatiti ponudu trgovačkog lanca da na atraktivnom mjestu u centru grada gdje se nalazi moja kuća, izgrade novi objekt. Hoću li u zamjenu uzeti dva stana ili novac, ovisi o dogovoru s mojim sinom.

Mirna je bila za prodaju s tim da joj pripadne polovica. Tek je tada došla na vidjelo moja suluda odluka da joj prepišem dio svoje kuće, a o čemu moj Ivan nije imao pojma. Kad je te jeseni došao na Dan mrtvih da obiđe grobove svojih predaka, izložio sam mu svoju nakanu i otkrio istinu o vlasništvu nad kućom.

– Kako si mogao, oče, napraviti takvu ludost!? Sumnjam da ćeš za polovinu dobivene protuvrijednosti uspjeti kupiti normalni stan u Zagrebu u kojem bismo obojica mogli živjeti. Ništa nam ne preostaje nego naći dobrog odvjetnika, a tebe proglasiti neuračunjivim u vrijeme kad si ženi koja to ne zaslužuje, darovao pola svoje nekretnine.

Najteži dani u mom životu

Zanesen mladom ženom, zaboravio si na svog sina koji se potuca po tuđim nekomfornim stanovima, a to je za svaku osudu – izrekao je Ivan na odlasku, ljutit kakvog ne pamtim. Te je godine mjesec studeni opravdao svoje ime. Kiša nošena hladnim sjevercem nije danima prestajala pa su u pogonu bili svi mogući načini grijanja, pa i one pokretne peći s plinskim bocama od kakvih su već mnogi ljudi stradali, neki čak i smrtno, pročitao sam tih dana u novinama. Jedna od takvih neispravnih peći je i mene zavila u crno. Tog kobnog petka, posljednjeg u studenom, bio je izuzetno hladan dan kad mi je stigla strašna vijest da je moj sin umro od trovanja plinom.

– Tek si zakoračio u život nakon mukotrpnog studiranja, a sad te više nema! Zašto si mu oduzeo život, nepravedni Bože? – zavapio sam skrhan bolom, opterećen grižnjom savjesti da za tu smrt snosim i ja dio krivice. Bili su to najteži dani u mom životu. Više me nije zanimala prodaja kuće ni kupovina stana. Danima sam tupo zurio kroz prozor, suočen sa spoznajom u čemu sam pogriješio zbog svoje naivne dobrohotnosti kad me Mirna uspjela obrlatiti lažima o svojim dubokim osjećajima prema meni, čovjeku uz kojeg želi ostarjeti, ali se i osjećati sigurnom u svakom pogledu. Gdje je sad kad mi je najpotrebnija, postavljao sam pitanja zidovima prazne kuće kojom sam osamljen poput duha tumarao bez cilja, odlazio u očevu radnju u kojoj su uspomene na roditelje i mog Ivana postale žive slike života u kojem smo se radovali svakom novom danu.

Kako susretati susjede i prijatelje?

Kako sam postao beskućnik.
Kad čovjek potone do dna,
nema više ni prijatelja.

Tih me dana napustila i pastorka Lena, jer je ostala bez posla pa je mogla slobodno lunjati sa svojim društvom drogiranih propalica. Prošao je prosinac i dio siječnja, a vrijeme je bilo lijepo i toplo kao da je počelo proljeće, pa sam se pitao zašto me više nitko ne pita za prodaju kuće kad vremenske prilike dopuštaju početak građevinskih radova. Stigao je i mjesec svibanj, a ponuda za kupnju moje kuće nije stizala, da bi uskoro došao odgovor u obliku najave ovršnog postupka što me zaprepastilo, znajući da državi ništa ne dugujem. Iako sam s poslom propao, od prodaje raznih stvari podmirivao sam svoje obveze. No, službeno objašnjenje, da je hipotekarni kredit koji je podigla Lena, nevraćanjem glavnice i pristiglih kamata premašio procijenjenu vrijednost polovice koja je njima pripadala, za dug je prodana cijela kuća, a ja sam postao beskućnik. Nisam imao snage, volje ni novca za odvjetnika da istjeram pravdu i rasvijetlim mutne poslove oko dobivanja tog kredita pa sam se pomirio sa sudbinom i priključio se stotinama nevoljnika koji su pod raznim okolnostima ostali bez krova nad glavom. Nisam izgubio samo svoj dom, već i mogućnost da nastavim život u rodnom gradu.
Kako susretati susjede, poznanike i bivše prijatelje? Jer, kad čovjek potone do dna, nema više prijatelja pa ni rođaka, čak niti onih najbližih koji su svraćali k meni kad god im se ukazala potreba za prenoćištem. Odjednom si posve sam na ovome svijetu. Zato sam otišao u Zagreb gdje se ljeti može prespavati i na klupi u nekom od brojnih parkova, gdje neću biti sam jer ću se družiti sa sebi ravnima. Barem sam tako razmišljao odlazeći u veliki grad. No, dočekalo me veliko razočarenje. Beskućnici su posebna vrsta živih bića koja se nerado međusobno druže. Nešto poput rakova samaca ili krtica usamljenih u svojim rovovima, beskućnici traže usamljena mjesta gdje će halapljivo pojesti milostinjom kupljenu kiflu, ili boljom srećom pola kruha sa salamom.

Susret sa ljubaznom Rozom

Gledaju preda se izbjegavajući pogled na ljudsku vrstu s pravom glasa. Ali, isto tako ne žele drugovati s onima otpisanima kao što su i oni, slušati njihove životne priče ili im povjeriti svoje. Takav sam dojam dobio o svojim supatnicima u svega nekoliko dana boraveći na ulici punoj ljudi, a tako usamljen. Neću postati jedan od njih, zapustiti se, neobrijan i prljavog ovratnika na košulji izaći na ulicu, jer smo u prihvatilištu imali i mogućnosti za održavanje osobne higijene.

U početku sam imao još koji novčić da ne moram pružati ruku za milostinjom kako bih mogao kupiti doručak, a na ručak sam išao u javnu kuhinju. No, silno mi je nedostajao kontakt s ljudima, razgovori o svakodnevnom životu dok se još nisam navikao na život beskućnika i zaboravio kako je to imati svoj dom.

Mora postojati nekakav izlaz iz ovog mračnog tunela dok još nisam izgubio i posljednju nadu i stigao u godine potpune nesposobnosti, a meni je tek pedeset i šesta. Odlučio sam i krenuo u potragu za kontaktom s ljudima, onim običnim radnim ljudima kakve mogu naći između ostalog i na tržnici. U rano proljetno jutro stigao sam na Dolac. Takav me ambijent oduvijek privlačio. Često puta sam promatrao život tržnice koja se nalazila nedaleko moje kuće. Jedni prodaju a drugi kupuju, ali su međusobno bliski, razgovorljivi kao da se oduvijek poznaju, a ja im zavidim na sretnim osmjesima kojima zahvaljuju jedni drugima. Prodavači što su prodali, a kupci što su kupili traženu robu. Duh tržnica je ostao isti za razliku od trgovina i uslužnih radnji kakva je bila ona mog oca. Doneseš na popravak staru uru, budilicu koja je svojom zvonjavom budila još tvog djeda, te uraru usput ispričaš povijest svojih predaka uz koje te veže ovaj stari sat koji čuvaš kao uspomenu. Bljesak tih dragih sjećanja izmamio je suze koje sam nastojao sakriti pred prolaznicima.

Stojeći u podnožju stepenica, naslonjen na zid da ne smetam prolaznicima, ponovno sam zaplovio u prošlost ne bih li zaboravio tko sam i što sam postao zbog svoje lakovjernosti i suosjećanja. Iz razmišljanja me trgnuo hladni stručak uvezanog cvijeća što je ženi, koja se počela uspinjati stepenicama s košarom na glavi, pao iz korpe koju je nosila u ruci.

– Izvolite, gospođo! – pružio sam joj ispali buketić margareta.

– Hvala vam, gospodine! Neka vam ostane, za vašu gospođu.

– Nemam ja gospođu, a niti vazu i stol kamo bih je stavio – izrekao sam u mislima, a glasno sam joj ponudio svoju pomoć uzimajući joj korpu iz ruke, govoreći: – Dozvolite da vam ponesem do vaše tezge!

– Baš ste ljubazni – prihvatila je žena moju pomoć. – Danas sam precijenila svoje mogućnosti i pretovarila se kao mazga. Znate, navalila toplina pa je cvijeće naglo procvalo, a šteta je da se ne proda. Možda bi mi bilo bolje da prodajem povrće, ali ja obožavam cvijeće. Imam ja i vrt pun povrća, ali ne mogu u isto vrijeme biti na dva mjesta. Tako je to kad čovjek živi sam, a ja sam sama već tri godine otkad sam ostala bez muža. I on je jako volio cvijeće. Upravo su mu ovih dana na grobu procvali zumbuli raspričala se žena svojim simpatičnim zagorskim dijalektom koji je nastojala zakamuflirati književnim izričajem.

– Većina ljudi voli cvijeće – rekao sam tek da nešto kažem.

– Je, pa oni kaj ga ne vole i nisu pravi ljudi. Znate, vid’la sam po vašim očima da vam se sviđaju margarete. Bum vam napravila veliki buket za vašu gospođu – nije se više ustručavala govoriti dijalektom čim je stigla do svoje tezge gdje se pozdravila sa svojim drugaricama na istom poslu. Stavljajući ručnu košaru pokraj tezge, automatski sam skinuo teret sa ženine glave i počeo vaditi buketiće stavljajući ih na stol.

– Pogleč ti našu Rozu! Našla si je pomagača – zagonetno su se osmjehivale žene, a ona im uzvraćala zadovoljnim smiješkom. Kad sam odlazio, pružila mi je oveći buket, ali sam joj ga vratio, govoreći: – Bit će mojoj gospođi dovoljan i mali buketić. Najljepša vam hvala!

– Hvala vama kaj ste tak dobar čovjek. Šteta kaj ni više takvih na ovom svetu! – na Rozinom sam licu zapazio nešto poput razočarenja kad mi je domahnula na odlasku. Čini mi se duša od žene, drukčija od svih koje sam poznavao.

Vjerojatno nije primijetila moje zgužvano odijelo i pomislila da sam kakva skitnica, razmišljao sam o Rozi, ženi toplih plavih očiju i punih obraza boje breskvinog cvijeta. Da sam pri novcu kao što nisam, pozvao bih je na kavu, jer je to postao jedini način da se ljudi upoznaju, mada sam ja o njoj doznao ono najvažnije na putu do tezge.

Konačno sam se osjećao vrijednim

Preda mnom je bio čitavi dan i tumarajući gradskim ulicama, razmišljao sam kako potrošiti vrijeme. Zastao sam ispred jedne urarske radnje i hrabro ušao. Vođen nekom novom snagom, bez ustručavanja sam se predstavio upitavši imaju li možda posla za mene. Tek u trećoj radnji se gazda zainteresirao za moju ponudu.

– Ako ste urar starog kova, kako sam ja to shvatio, vi ćete jedini moći popraviti tri stare ure koje ljudi žele sačuvati iz sentimentalnih razloga.

– Dozvolite mi da pokušam, gospodine! jedva sam izgovorio preplavljen zadovoljstvom.

– Samo izvolite, majstore – rekao je uvodeći me u stražnju prostoriju, gdje su se u mnoštvu različitih satova, isticale tri stare zidne ure. Dvije sam ure popravio, jer sam bez problema među hrpom raznih dijelova starih mehanizama pronašao odgovarajuće, te ih ugradio, ali za treći, prastari sat nije bilo djelića mehanizma koji je nedostajao.

Urar je bio oduševljen mojim poslom plativši mi više od očekivanog, a za mene je, vrednija od novca koji mi je doista bio neophodan, bila spoznaja da izlaz postoji samo ga treba potražiti.

– Ako među ostacima ostataka rezervnih dijelova koje sam sačuvao pronađem potrebit ovoj trećoj uri, mogu li sutra navratiti da je pokušam “oživjeti”?

– Naravno da možete, gospodine! Ovo drugo izgovoreno “gospodine”, zazvučalo je mnogo uvjerljivije od onog kad sam došao, a samom sebi sam čestitao na uspješnom popravku starih satova. Šteta što je tržnica već odavno zatvorena pa ne mogu Rozu pozvati na kavu, ali ću to učiniti sutra, koračajući sigurnim korakom prema prenoćištu s novcem u džepu, po prvi put nakon dugog vremena, radovao sam se sljedećem novom danu. Koliko sam samo bio dalekovidan kad sam sačuvao i u svom koferu ponio te rijetko tražene, ali važne djeliće mehanizama prastarih satova, razmišljao sam, a moje je samopouzdanje sve više raslo. Sljedećeg sam se jutra oprao, obrijao i obukao ljetne hlače i majicu u čemu sam izgledao nekoliko godna mlađi. Požurio sam u urarsku radnju prijaznog gospodina gonjen znatiželjom, hoću li popraviti tu prastaru uru.

– Vi ste doista čovjek od riječi – dočekao me urar kad sam se pojavio ubrzo nakon otvaranja radnje. – Ako uspijete vratiti u život ovu “stogodišnjakinju”, slijedi vam bogata nagrada, jer su vlasnici ure naglasili da ne pitaju za cijenu. Učinit ćete veliku uslugu i meni osobno, jer sam tek u ovom poslu shvatio da mi nedostđje znanje o starim mehanizmima. Mi mlađi urari smo dobro obrazovani za digitalno doba pa kad se pred nama nađe ovakav sat, prilično smo bespomoćni – iskreno je priznao gospodin tridesetih godina, što me je uvjerilo da imam posla s poštenjačinom.

Doista sam se potrudio oko tog starog sata pa je nakon izvjesnog vremena zablistao u svoj svojoj ljepoti na zadovoljstvo nas obojice. Kad sam poslušao melodični zvuk otkucaja što je ispunio čitavu prostoriju, shvatio sam zašto su njegovi vlasnici emotivno vezani uz taj prastari zidni sat, ostavštinu njihovih predaka.

Ona vam je jako dobra i poštena

Ukaže li se potreba za vašim umijećem kod nekog od mojih kolega, kako vas mogu naći? – upitao me kad sam spremao dobiveni novac u nutarnji džep hlača, džep kakav sam osmislio otkad sam se našao u ovoj izuzetnoj situaciji, gdje s podozrenjem gledamo jedni na druge.

– Ako dozvoljavate, ja bih ponekad navratio jer još nemam stalnu adresu.

– Razumijem, gospodine Joško! Slobodno navratite kad god imate vremena – skoro sam se gorko nasmijao njegovim riječima. Vremena imam na pretek, pomislih s tugom u duši. Samo golog vremena i ničeg više. No, kako sam užurbano djelovao tog jutra, često pogledavajući na sat, s mislima na Rozu koju sam želio zateći na tržnici, čovjek je pomislio da je meni vrijeme dragocjeno. Približavajući se dijelu tržnice gdje se prodaje cvijeće, srce mi je glasnije počelo udarati kad sam pogledom tražio okruglo lice plavih očiju s maramom na glavi povezanoj otraga. Prošao sam pokraj tezge zavirujući u prodavačice, ali Roze nije bilo. Nije moguće da je ne mogu prepoznati, ta njezin sam lik sanjao cijele noći, pomislih zabrinut.

Gospon Joško, ako išćete Rozu, denes ni došla. Otišla je na grob svojemu pokojnomu mužu saditi cvetje. Bu došla sutra! – oglasila se njena susjeda s tezge, iznenadivši me prepoznavanjem.

– Da, mislio sam je pozvati na kavu – rekao sam najiskrenije.

– Joj, kak bu sretna kad joj rečem da ste ju iskali. Ni prestala pripovedati o vama kak ste dober čovek. I ona je jako dobra i poštena žena. Baš bi bili dobar par – izbrbljala se mlada prodavačica i usadila mi novu nadu u izbavljenje zbog čega sam nestrpljivo čekao sljedeći dan. Čekao sam je na istom mjestu gdje smo se prvi puta sreli. Ovaj put je cvijeće nosila u dvije ručne korpe, bez marame na glavi, kose spletene u dvije smeđe pletenice ovijene oko glave. I odjeća joj je tog dana bila malo drukčija. Haljina jednostavnog kroja, na plavoj podlozi rasutih sitnih cvjetića, obavijala je njeno snažno, skladno građeno tijelo. Učinila mi se i suviše mladom za nekoga preko pedesete kao što sam ja ali, čim sam joj prišao i vidio njen osmijeh sreće zbog našeg susreta, napustile su me sve sumnje u mogućnost zbližavanja s tom ženom.

Mene tuđa nesreća pogađa kao moja

Jesam li se ja to zaljubio kad me takva sreća obuzima u njenoj blizini, proletjelo mi je glavom, promatrajući njene, kao trešnja crvene usne bez šminke i svježe obraze malo zajapurene od uzbuđenja koje nije mogla sakriti.

– Kako ste, gospođo Roza! – upitao sam nakon pozdrava. – Dozvolite da ponesem vaš mirisavi teret. Posebno me raduje što danas niste opteretili vašu lijepu glavu. I jučer sam vas tražio, ali mi vaše susjede rekoše da niste došli, a tako sam želio s vama otići na gablec. Možete li mi danas ispuniti želju? – i sam sam bio začuđen svojom elokvencijom.

– Jučer sam na suprugovom grobu sadila cvijeće. To je još jedino što mu mogu dati, brinuti se o njegovom počivalištu. Dok je bio živ, voljela sam ga i bila mu dobra žena, a nakon tri godine tugovanja i samoće, mislim da se niti on ne bi ljutio što sam se toliko obradovala našem susretu. Znate, danas je teško naći dobrog čovjeka kao što ste vi, Joško. Barem se meni tako čini jer vam inače ne bih dopustila da mi pomažete …

– Hoćemo li danas nekamo sjesti da vam mogu ispričati tko sam i kakva me sudbina zadesila? – požurio sam s dogovorom prije dolaska do tezge.

– Možemo sjesti kamo god hoćete, u kafić ili restoran. Dođite oko deset sati jer danas nemam puno robe. Nije mi baš lako s teškom košarom u autobusu do grada i tramvajem do tržnice otkad nema mojega Martina koji me vozio našim autom.

Auto stoji u garaži dok ja vučem kao mazga jer nemam vozački ispit, za što sam si sama kriva. Ma nije moja kuća daleko od grada, samo što se dugo putuje – raspričala se Roza kao da želi o sebi izreći što više podataka. Kroz ova tri sata čekanja, osmišljavao sam svoju životnu priču u kojoj ću Rozi podastrijeti čistu istinu pa kad je čuje, neka ona odluči želi li uz mene provesti peostali dio života, jer ona ne bježi od priznanja da ima ozbiljne namjere. Njena me iskrenost obavezuje da joj priznam i svoj udio krivice za sudbinu kakva me sustigla.

Sreli smo se u dogovoreno vrijeme i s apetitom pojeli ćevape na obližnjoj terasi, a potom prošetali do parka prema Rozinom prijedlogu. Nakon što je pažljivo saslušala moje pričanje, u njenim su se plavim očima zacaklile suze.

– Nemoj mi zamjeriti, ali mene tuđa nesreća pogađa kao i moja vlastita. Ti, Joško, doista zaslužuješ bolji život nego ovaj kakav te je zadesio – spontano je prešla na bliski način oslovljavanja, što mi je dalo hrabrosti da je upitam:

– Jesi li spremna, Rozi, sa mnom provesti ostatak svog života?

– Naravno da sam spremna, tim prije što si tako iskreno priznao i ono što ti ne ide u prilog. Dobro poznam ljude i osjetim kad lažu, a ti nisi jedan od takvih. Imala sam ja ponuda za ponovnu udaju, ali kakvih! Jedan je bio pijanac koji bi i moju kuću već zapio, drugi teška lijenčina kojemu bi služila kao tegleća marva, a treći, neki fini gospodin koji bi da mu dođem u njegov stan u gradu da mu budem sluškinja. A kaj to meni treba? Imam ja kuću, samo što ne podnosim da budem u njoj sama. Kad sam te prvi put vidjela, kad si mi podigao onaj buketić, srce mi je došapnulo: – Ovo ti je pravi čovjek za tebe!

– Slično sam i ja doživio naš prvi susret, samo što sam bio obeshrabren zbog svog nezavidnog položaja, bez novca u džepu nisam te mogao pozvati ni na kavu. Tad sam joj ispričao o popravku starih satova i dobroj zaradi što mi je vratilo samopouzdanje i vjeru u izlaz iz postojeće situacije.

– Eto vidiš, možda sam ti ja donijela sreću! Ti meni svakako jesi, jer se već danas ne moram vratiti sama u svoju praznu kuću – slušao sam misleći da su to samo snovi koji će nestati čim se probudim.

– Uštipni me, molim te Roza, kako bih se uvjerio da sve ovo nije samo san – rekao sam posve ozbiljno, a što je nju nasmijalo do suza kao uspjela šala. I ja sam se priključio njenom smijehu, začuđen da se još uopće znam smijati.

– Sad si mi još stoput draži kad vidim da se nisi zaboravio smijati. Teško je živjeti s ljudima kojima se to dogodilo. Ja se volim smijati, pogotovo kad sam sretna kao danas.

– I ja sam sretan, draga moja Rozi. Obećajem ti, da ću te voljeti i paziti kako nikad ne bi nestalo smijeha u tvom životu, i da se ne pokaješ što si mi poklonila svoje povjerenje.

Nakon prvog poljupca na klupi u parku, ustali smo i s rukom u ruci krenuli novim putem života.