Skupa smo nekih 9 mjeseci a smvala nas jedna zajednička prijateljica. U početku je bilo sve OK veza kao veza, ali svakim danom postajalo je sve gore i

Skupa smo nekih 9 mjeseci a smvala nas jedna zajednička prijateljica. U početku je bilo sve OK veza kao veza, ali svakim danom postajalo je sve gore i gore. Naki dan sam bila na slavi kod njegovih i bilo mi je lijepo, ali nisam bila ni svjesna da sam u porodici velikih bolesnika sve do trenutka kada sam trebala da krenem kuci. Moj dečko je popio koju više i njegovi roditelji nisu dozvoljavali da me on vozi kući. Vozio me deckov rodjeni brat, A BOLJE DA NIKADA NISAM SJELA SA NJIM U AUTO. Nisam ni sumnjala da je psiho manijak, ali negdje na pola puta skrenuo je u neku šumicu koja se nalazilapored puta i tjerao da imam odnos sa njim. Odbijala sam ga, jer ja to nisam htjela, a onda me je udario šakom i prijetio da ce me ostaviti u toj šumi. Bez razmišljanja sam istrcala iz auta i krenula da bjezim, nije me pratio, već se samo odvezao nazad. Cijelu noć sam provela pod vedrim nebom, tek nekada pred jutro sam stigla nadomak grada i pozvala taksi.Isti dan sam raskinula da deckom, nisam mu rekla razlog, ali jednostavno ne želim da imam ikakvog posla sa tim bolesnicima, možda moj dečko i nije, ali ko zna šta bih sve proživila od njegovih kada bih se udala za njega. Jednostavno ima toliko drugih momaka da ne želim da rizikujem sa svojim životom.