Ovih dana internetom kruži veoma dirljiva ispovijest jedne anonimne djevojke. Nakon što pročitate o čemu se radi shvatit ćete kako su najmanji, vrlo često najveći ljudi.
“Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici, upoznala sam djevojčicu po imenu Lisa, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi ta da joj transfuzijom njen petogodišnji brat daruje krv, koji je na neki neobjašnjiv način uspio preživjeti istu bolest pa je njegov organizam stvorio antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.
Liječnik je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga želi li dati krv za svoju sestru. Dječak je nakon samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao: “OK, spreman sam ako će to spasiti Lisu”.
Tijekom transfuzije, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice problijedilo i s njegovog lica je nestao osmijeh. Pogledao je liječnika i drhtavim glasom upitao: “A hoću li odmah početi umirati?” Budući da je bio mali, dječak je pogrešno shvatio liječnika, mislio je da će sestri dati svu svoju krv… No ni trenutka nije oklijevao.
Tada sam naučila što je hrabrost.”
Нема коментара:
Постави коментар