– Zar se nisi mogao barem noćas suzdržati? – grubo sam ga napala. – Ili si možda zaboravio da danas imaš razgovor za posao?
– Evo, odmah ću prekinuti – promrmljao je ne odvajajući pogled s ekrana.
Ma krasno, pomislila sam ogorčeno. Nije me se udostojio ni pogledati! Još malo pa je trebalo svanuti, a on se nije mogao odlijepiti od te proklete igrice. Čak ni zbog razgovora za posao koji mu je tako mnogo značio!
Ali, naravno da ne želi izaći iz svijeta mašte, pomislila sam ogorčeno! Kako i bi kad je ondje glumio velikog heroja, nižući uspjeh za uspjehom, dok se naš stvarni svijet raspadao.
– Zorane! – ponovila sam oštro lupnuvši ljutito nogom o pod. No ni ovaj put nisam izazvala nikakvu značajnu reakciju.
– Evo, odmah… – ponovno je promrmljao kao u transu i nastavio igrati. Na ekranu mu je upravo prišla neka vila koja mu je čestitala na “dobro obavijenom poslu”.
Nisam znala bi li od muke vrištala ili plakala. To njegovo “odmah” značilo je još najmanje tri sata. Pogledala sam ga pogledom ispunjenim očajem, ali i prijezirom. Što se to dogodilo s onim muškarcem u kojeg sam se onako strastveno zaljubila? Još donedavno Zoran je bio muškarac mojih snova. Voljela sam ga svim svojim bićem i bila spremna učiniti sve za njega. Međutim, taj muškarac kao da je netragom nestao i sad je preda mnom bila neka nepoznata spodoba. Bio je to neki neznanac koji je iz noći u noć sjedio ispred kompjutora, sve dok mu oči ne bi pocrvenjele i s kojim više gotovo uopće nisam komunicirala.
Gledala sam ga bespomoćno ne znajući što učiniti. Za samo nekoliko sati morala sam ustati i nisam si mogla dopustiti luksuz da se sad navlačim s njime. Uostalom, postojala je vrlo velika opasnost da, ako ostanem još koji trenutak uz njega, bacim nešto u taj prokleti kompjutor. U mojim očima on je bio glavni krivac za moju nesreću. Da ironija bude veća, nekada nas je upravo kompjutor spajao. Zorana sam naime upoznala kad je došao raditi kao zamjena u online redakciju, u kojoj sam ja već nekoliko godina radila kao pomoćnica urednika. Od prvog trena među nama je postojala snažna privlačnost, koja je vrlo brzo prerasla u prekrasnu vezu. “Pronašla sam muškarca svog života!” sjećam se kako sam oduševljeno govorila svim svojim poznatima i rodbini. Bio je to zaista veliki preokret, s obzirom na to da sam još donedavno govorila kako se sigurno nikada neću udati. No, sada se odjednom sve činilo idealnim. Oboje smo nekako vjerovali da smo jedno u drugome pronašli ono pravo i da ćemo cijeli život ostati zajedno. U ono vrijeme i nije postojao nikakav razlog da tako ne razmišljamo. Međutim, već vrlo brzo na našem se putu ispriječila prepreka koja se činila nepremostivom. Zoran je konačno dobio stalan posao koji je toliko priželjkivao, na žalost, u drugom gradu udaljenom dvjestotinjak kilometara od mjesta u kojem smo živjeli.
Naravno, pomislila sam kako bi bilo najbolje da odbije tu ponudu, no nisam mogla biti toliko sebična i to mu savjetovati. Tako sam mu, umjesto da ga odgovorim od preseljenja, pomogla pri pakiranju. Njegovo oduševljenje bilo je gotovo zarazno. Činilo se da u početku uopće nije shvaćao što će taj posao značiti za nas. Pričao je samouvjereno kako je to mala udaljenost i kako ćemo se viđati vikendima, pa praznicima… Ipak, kad je stigao trenutak konačnog rastanka, bio je jednako shrvan kao i ja. No, sad je bilo prekasno za povratak…
Slijedila sam srce
Neko vrijeme zaista je bilo onako kako je Zoran predvidio. Prazninu smo popunjavali maratonskim telefonskim razgovorima i međusobnim posjetima vikendima, ali umjesto da se s vremenom naviknemo na ovakav život, razdvojenost nam je iz dana u dan sve teže padala. Nakon tri mjeseca obostrane patnje, u meni se nešto prelomilo i donijela sam životnu odluku: napustit ću sve što sam godinama gradila i slijediti svoje srce. Dat ću otkaz i krenuti za Zoranom, u nepoznato!
Nije to bila laka odluka, ali ljubav je prevagnula. Iako nisam dobila podršku svojih najbližih, bila sam vrlo optimistična. Govorili su mi da sam luda što napuštam obitelj i prijatelje. Da neću više naći tako dobar posao i da zašto se on ne bi žrtvovao za mene, umjesto ja za njega. Znala sam da su možda u pravu, ali nisam ih namjeravala slušati. Željela sam vjerovati da snaga ljubavi može pobijediti sve. No, nije bilo baš tako…
Posao u novoj sredini našla sam doduše relativno brzo, ali za razliku od onog prijašnjeg, ovaj nije imao mnogo veze s mojom strukom, a još manje s mojim profesionalnim snovima. Moram priznati da sam bila prilično razočarana zbog ovakve svojevrsne degradacije, ali i dalje me tješila pomisao da sam barem pokraj svog voljenog. I tako sam usprkos svemu bila sretna. Barem u početku…
Sve je krenulo nizbrdo kad je Zoranova tvrtka nenadano zapala u krizu. Sve je upućivalo na to da bi uskoro mogao ostati bez posla, no prije nego što se to zaista i dogodilo, presudilo nam je nešto što se isprva činilo sasvim marginalnim.
Naime, baš u vrijeme kad je posao stagnirao i kad je Zoran satima znao sjediti besposlen u uredu, jedan njegov kolega donio im je za razonodu kompjutorsku igricu. Bila je to u ono vrijeme sasvim nova igrica na tržištu, kao stvorena za muškarce. Ne razumijem se mnogo u takve stvari, ali znam da se zvala World of Warcraft i da se bazirala na maštovitoj priči o junacima, raznolikim mitskim stvorenjima i čudovištima.
Ispočetka nisam vidjela ništa loše u tome, naprotiv. Mislila sam da će mu dobro doći da mu malo odvrati misli od stresne situacije na poslu. Čak sam ponekad znala sjesti pokraj njega i znatiželjno preko njegova ramena promatrati što ga to toliko fascinira u toj igrici. Prolazila bi tada zajedno s njim kroz izmišljeni svijet čudnovatih bića i moram priznati da je u njemu zaista bilo nečeg čemu nije bilo lako odoljeti. Krajolici na ekranu bili su bajkoviti, a susreti s raznoraznim likovima u isto vrijeme tajanstveni, opasni i puni iznenađenja.
Igrač u ovoj igri nije nikada bio sam. Neprestano su mu u susret dolazili svakojaki vilenjaci, čarobnjaci, demoni i druga fascinantna bića. Neka od njih jahala su na stvorenjima koja su nalikovala čas na konje, čas na tigrove. Nagrade koje su se pritom mogle osvojiti u raznim zadacima imale su bajoslovne vrijednosti.
Čudesni svijet u kojem je sve to bilo moguće imao je i svoje ime: zvao se Azeroth. Bila je to zemlja koja se sastojala od kontinenata kalimdora i Istočnih kraljevstava, a objedinjavala je sve: Afriku, Aziju, Europu, Ameriku, Australiju, Mjesec, Mars i Veneru. Upoznati ovaj svijet na brzinu bilo je nemoguće. Za proputovanje kroz oba kontinenta i njihove glavne gradove bili su potrebni mjeseci. Tako sam, na primjer, u tim svojim povremenim izletima u Azeroth uspjela saznati da je Darnassus grad vilenjaka i ljudi koji žive u naseljima drvenih kuća među njegovanim maslinicima, i da se do njega dolazi kamenim mostovima. Da se Tunder Bluff, glavni grad rogatih Taura, proteže na vrhovima nekoliko brežuljaka te da je utočište za hrabre lovce na opasne životinje. Ili pak da je Undercity, podzemni grad mraka, zla i patnje u kojem se igraču prilikom ulaska u njega diže kosa na glavi.
U igri su se mogli susresti i razni realni likovi, kao na primjer mehaničar iz Varšave, poslovna žena iz New Yorka, poljoprivrednik iz Bavarske ili kompjutoraš iz Švedske. Zoran se s mnogima od njih “sprijateljio” kako bi se zajedno borili protiv zla u svijetu mašte. Zajednički su ubijali neprijatelje i doživljavali niz pustolovina. Notu realnosti cijeloj toj imaginarnoj zemlji pridavao je i točan raspored sajmova, festivala i natjecanja, kao i velike proslave s vatrometom za Novu godinu.
Paralelni život
U svakom slučaju, igra je bila zanimljiva i bilo mi je donekle jasno zašto je Zoran igra s tolikim zanimanjem. Da ipak nije tako bezazlena kako sam u početku mislila, shvatila sam tek kad su se zaredale noći u kojima sam ostajala sama u krevetu dok je Zoran sjedio do jutra ispred kompjutora. No, tada je već bilo prekasno: moj dragi je, naime, već bio ovisan o igrici od koje se više jednostavno nije mogao odlijepiti. Kroz nju je živio paralelni život u kojem je nizao uspjehe, dok mu se stvarni svijet urušavao. U međuvremenu je naime ostao bez posla i ništa više nije bilo kako treba…
– Hajde, dođi konačno u krevet! – progunđala sam ponovno glasom punim predbacivanja.
Njegove oči i dalje su bile prikovane uz ekran. Baš kao i prije devet sati kad sam se vratila s posla. Tada je još, doduše, bio toliko priseban da me zamoli neka ga svakakö prekinem ako se zanese i bude predugo igrao. Namjeravao je, naime, ranije leći kako bi sljedeći dan otišao svjež i odmoran na dogovoreni razgovor za posao. No, sada je sve to bilo zaboravljeno i ništa više nije bilo važno osim te vražje igre!
– Dođi, molim te! – ponovila sam još jednom. Bila sam umorna i ljuta. Zbog njegova manijakalnog igranja nisam mogla ni ja normalno spavati.
– Evo, odmah! – nervozno se obrecnuo i dalje ne odvajajući pogled s ekrana. Bilo je očito da ga živcira što ga ometam u žaru borbe s virtualnim demonima.
– Ma, radi što hoćeš! Baš me briga! – na kraju sam izgubila živce i okrenula se na peti. U tom trenu bila sam sasvim sigurna da tog dana neće biti sposoban za poslovni razgovor. A ako bi se nekim čudom i uspio dovući do tamo, nisam vjerovala da bi mu itko ponudio posao. Izgledao je grozno! Po njegovu blijedom, ispijenom licu i otečenim očima jasno se vidjelo da nije noćima spavao.
Konačno sam ponovno legla, ali više ni ja nisam mogla usnuti. Prevrtala sam se još dugo po krevetu prije nego što sam konačno utonula u san. Ujutro, kad je budilica počela glasno zvoniti, mjesto pored mene je još uvijek bilo prazno. Zorana sam našla kako leži na kauču u dnevnom boravku, a na stoliću pokraj njega stajala je boca vina koju je tijekom noći uspio isprazniti. Pošla sam ga probuditi, no kad sam vidjela kako grozno izgleda, ustuknula sam. Na kraju sam otišla na posao ostavivši ga da spava. Duboko u sebi, nadala sam se da će se možda ipak trgnuti i uspjeti obaviti razgovor koji je imao zakazan za deset sati. U dvanaest sati sam ga nazvala s posla.
Virtualna prijateljica
– Kako je bilo na razgovoru? – upitala sam ga. U međuvremenu je moja ljutnja prema njemu splasnula.
– Nisam otišao – odgovorio mi je. Zvučao je utučeno.
– Probudio sam se s otečenim obrazom. Izgleda da mi se opet probudio umnjak. Nazvat ću te kasnije, može?
– Odi odmah zubaru. Pokušat ću doći ranije doma – požurila sam mu reći u slušalicu prije nego što je prekinuo vezu. U tom sam trenu osjetila prema njemu žaljenje.
Dok sam se uspinjala stepenicama prema našem stanu, na stubištu sam susrela Zoranovog prijatelja Krešu.
– Je li bio kod zubara? – upitala sam ga budući da se tog popodneva više nisam čula sa Zoranom. Bila sam zatrpana poslom, tako da ga nisam stigla nazvati, a ni on se meni nije javljao.
– Nemam pojma – odgovorio mi je slegnuvši ramenima. – Jedva sam uspio progovoriti koju riječ s njim. Nisam siguran je li uopće primijetio da sam ondje! Cijelo vrijeme je kao manijak igrao onu svoju igricu. Imao sam osjećaj da mu samo smetam. Iskreno, ne znam kako ti pristaješ na sve to…
Njegov komentar me uzrujao. Ljutito sam ga pogledala i zauzela obrambeni stav podbočivši se rukama o bokove. Zvučalo je kao da se ja slažem sa Zoranovim neumjerenim igranjem igrice, a to je bilo daleko od istine.
– Kako to misliš, da prihvaćam? – povisila sam ton. – Pa stalno se svađam s njim zbog toga! I noćas sam ga pokušala u cik zore odvući u krevet, ali bezuspješno. Na kraju čak nije otišao na razgovor za posao jer se iscrpio tom glupom igrom!
– Ma, ne mislim na igricu – Krešo je odmahnuo rukom. – Mislio sam na tu njegovu prijateljicu s kojom se skompao i s kojom sad zajedno igra igru.
– Kakvu prijateljicu? – blenula sam u njega.
– A ti ne znaš… Ma, zaboravi, ništa bitno! – odjednom se htio izvući. No, meni nije padalo na pamet da ga pustim, sad kad mi je stavio bubu u uho. Nakon mog inzistiranja Krešo je konačno popustio i rekao mi o čemu se radi. Zvučalo je pomalo nevjerojatno, ali činilo se da je Zoran pronašao prijateljicu preko interneta koja je bila strastveni igrač kao i on. Navodno su se upoznali preko nekakvog kluba obožavatelja virtualnih igrica i čak se već virtualno vjenčali!
Zbunjena i uzburkanih osjećaja, otvorila sam vrata našeg stana. U Zorana sam se zaljubila zbog njegova djetinjeg šarma i jednostavnosti. Bio je jedan od rijetkih muškaraca za koje sam znala da žele djecu. I nije to bilo sve. Bio je spreman čak i na mijenjanje pelena, čuvanje djeteta i ravnopravno sudjelovanje u svim kućanskim poslovima. Svidjelo mi se što nije zazirao od pranja kupaonice, usisavanja ili kuhanja. Želio je baš sve dijeliti sa mnom i uz to ostajao pravi muškarac, nježan i pažljiv ljubavnik.
No sve te kvalitete koje sam obožavala na njemu u međuvremenu su se jednostavno rasplinule. Otkad je igrao tu glupu igru, više nije ni prstom mrdnuo po kući, niti posvećivao bilo kakvu pažnju meni. I kao da sve to nije bilo i više nego dovoljno, sad sam još morala saznati da se i oženio u tom Azerothu!
Odjednom sam osjetila kako me preplavljuje snažna ljubomora prema ženi s interneta i svijetu u kojem je s njom provodio čitave dane.
Kad sam ušla u sobu, već sam bila dobrano nabrušena, a kad sam ga još ugledala s otečenim obrazom pred kompjutorom, na oči mi je pao mrak.
– Igraš li se i sad s tom glupačom? – ciknula sam mnogo glasnije nego što sam namjeravala.
– Kako znaš? – zapanjeno me pogledao. I tako je započela svađa.
Ta Anja, kako se zvala u pravom svijetu, bila je zaista njegova partnerica u igri i nije mu, kako me je uvjeravao, baš ništa značila. S obzirom na to da je provodio više vremena s njom u igri nego sa mnom u stvarnom svijetu, to mi i nije bila neka utjeha. Osim toga, kroz svađu i bezbroj mojih pitanja odao se da se jednom ipak čuo s njom i telefonom!
Njegovo priznanje djelovalo je na mene poput crvene krpe. Bilo mi je dosta, zaista svega dosta, i odlučila sam prekinuti!
– Dobro – složio se sa mnom, na moje iznenađenje. Zar je bilo moguće da neće ni prstom mrdnuti da spasi našu ljubav? No, činilo se kao da mu je drago što će konačno imati svoj mir!
– Kako ćemo to riješiti? Hoćeš li ti zadržati stan? – upitao me.
– Ne, ni slučajno – brzo sam odgovorila. – Ne pada mi na pamet ostati ovdje. Ti možeš zadržati stan, ja ću se iseliti!
Povratak kući
Otišla sam u spavaću sobu i počela pakirati. Isprva me boljelo što ne dolazi za mnom, a onda me odjednom obuzela ravnodušnost. Zar nije možda bilo i bolje tako? Ionako smo već mjesecima živjeli poput dvoje stranaca: ja u stvarnom svijetu punom stvarnih problema, a on u bajkovitom Azerothu. Dugo sam čeznula za njegovom pažnjom, a sad mi je odjednom postalo svejedno. Užasno me vrijeđala spoznaja da je povrh svega pronašao i neku glupaču s kojom je dijelio tu svoju suludu strast. Pa neka mu je onda, pomislila sam ljutito. Neka bude sretan s njom u njihovom svijetu duhova!
Zoran je sjedio za kompjutorom i kad je moja kolegica s posla pozvonila na vrata i pomogla mi da odnesem stvari u auto. Nije se pomaknuo ni kad su sve stvari bile iznesene. Vjerojatno se i sada nalazio s Anjom koja se u igri pojavljivala u vidu vitke vile, pomislila sam ogorčeno. Sve mi je to uvelike olakšalo rastanak.
Tek nekoliko sati kasnije, kad sam ležala na uskom krevetu u gostinjskoj sobi svoje prijateljice, postalo mi je jasno da sam za vezu sa Zoranom platila visoku cijenu. Napustivši svoj stari posao i preselivši u drugi grad, postala sam usamljena. Više se nigdje nisam osjećala doma i nisam uza se imala nikog svog. Tek sad, nakon prekida sa Zoranom, počela sam intenzivnije razmišljati o tome što zaista želim od života. Kako sam ubrzo shvatila: bio je to povratak u moje rodno mjesto, k mojim prijateljima i obitelji.
No, tek kad sam se vratila u poznato okruženje, shvatila sam koliko sam zapravo jadna. Bilo je to kao da sam upala u neku crnu rupu iz koje nije bilo izlaza. Bol zbog raskida sa Zoranom kao da je nastupila sa zakašnjenjem. Ležala bih tako svakog dana u svom krevetu i tugovala jer Zoran nije uz mene. Ponovno su mi se u misli vraćali svi oni lijepi trenuci koje smo proživjeli zajedno. Sjetila sam se naših šetnji parkom tijekom kojih smo se znali toliko smijati da sam imala osjećaj da ću puknuti od sreće. Ponovno sam se sjetila i naših ljetovanja na moru. Posebno onog kad smo otputovali s ruksacima i šatorima na leđima, a cijelo vrijeme je nemilice padala kiša. S nostalgijom sam se sjetila i njegovih kulinarskih eksperimenata u kuhinji, kad bi me iznenadio domaćom pizzom ili špagetima “a la Zoran”.
Stari Zoran
Jednom sam osjetila tako golemu čežnju da sam prevladala ponos i nazvala ga, no nitko se nije javio. Kad sam nakon podosta vremena ponovno skupila hrabrosti i nazvala ga, govorni automat mi je priopćio da ta linija više ne postoji.
Bila sam toliko bezvoljna da više nisam mogla niti jesti, te sam čak na užas sviju smršavjela deset kilograma. A onda je jednog dana zazvonio telefon. Bio je to on! Srce mi je poskočilo kad sam s druge strane začula dobro poznat glas.
– Kako si? – pitao me Zoran.
– Dobro, a ti?
– Sad sam ponovno bolje – odgovorio je. Glas mu je bio pun kajanja. – Možeš li mi oprostiti što sam se ponio kao totalni kreten?
Bile su to riječi koje su poput melema sjele na moju ranjenu dušu. Kad je sljedećeg vikenda došao k meni, kako smo se dogovorili, dugo smo o svemu razgovarali. Između ostalog, i o djevojci s interneta na koju sam bila tako silno ljubomorna. Priznao mi je da se nakon mog odlaska jednom s njom našao na kavi, ali da nisu imali o čemu razgovarati. Oni su bili partneri samo u igri.
Još sam saznala da mu se u razdoblju moje odsutnosti ozbiljno narušilo zdravlje. Naime, kako nije bilo više nikog pokraj njega da ga tjera na prekid igre, uskoro je sasvim prestao jesti i srozao se na nevjerojatnih pedeset i šest kilograma! Nakon toga je završio u bolnici na infuziji, a kad se nakon gotovo puna tri tjedna vratio doma, odlučio je darovati kompjutor dječaku iz susjedstva. Da to nije učinio, kako je rekao, ne bi se mogao othrvati iskušenju.
Pažljivo sam slušala njegovu potresnu priču i morala ipak s radošću primijetiti da je sad ponovno bio onaj stari Zoran. Onaj dječački osmijeh koji sam nekad toliko voljela, a koji čitavu vječnost nisam vidjela na njegovu licu, ponovno je bio tu! Kad mi je prišao i poljubio me, sva moja patnja i sva gorčina bili su kao rukom odneseni. Te smo večeri ponovno bili onaj ludo zaljubljeni par koji ima velike planove za zajedničku budućnost.
– Znaš, stvarno sam bio budala. Kako sam mogao biti toliko slijep i misliti da je moguće ovakvu ljepotu zamijeniti nekakvim imaginarnim svijetom – šapnuo mi je na uho ljubeći me u kosu. Privila sam se zadovoljno uz njega slažući se sa svakom njegovom riječi. Kad mi je ujutro donio doručak u krevet, sreća je prožela sva moja čula i život nikada nije bio ljepši!
Ovaj put Zoran je došao za mnom. Ponovno radi kao dizajner web stranica i ponovno ima kompjutor. No, igricu nikada više nije ni taknuo. Sada naime oboje i predobro znamo koliko je sreća krhka i kako ju je lako izgubiti. Zato je ljubomorno čuvamo i štitimo – ovaj put ne samo radi nas, već i zbog djeteta koje nam uskoro dolazi i kojem se oboje silno radujemo! U jedno sam sigurna: poučeni iskustvom da zabava ne mora uvijek biti bezopasna, bit ćemo vrlo pažljivi pri odabiru igračaka za naše malo zlato.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар