Odrekao sam se ljubavi jer ne mogu imati na savjesti ženu i kćer

Svaki put kad bih osjetio potrebu za utjehom i kad bi mi situacija postala neizdrživa, bježao bih Heleni. To se dogodilo i te večeri, na Valentinovo. Zavaljen u naslonjač u dnevnom boravku, trudio sam se obuzdati svoj bijes nakon posljednje katastrofalne večeri provedene s mojom ženom i našim gostima. Na trenutak sam se, zahvaljujući ugodnoj toplini kamina i umirujućoj prisutnosti Helene, osjetio malo bolje. Okrenuo sam se da je pogledam. Glavu je zabacila na naslon fotelje, a tamne oči svjetlucale su joj obavijene plavičastim dimom cigarete. Kad me pogledala, vatra joj je crvenkastim odsjajem obasjala lice.

– Nije lako tako živjeti – rekla je tihim glasom – neko vrijeme uspijeva mi izdržati bez tvoje blizine, a onda se ponovno pojaviš i postajem svjesna koliko je moj život bijedan. Trudim se ne pasti u depresiju, ali mi je to sve teže.

Nagnula se prema naprijed, bacivši cigaretu u kamin, a zatim nastavila nešto tvrdim glasom:

– Uvijek ista priča. Voljela bih da nisi ni došao. Svaki put nakon što odeš, potrebni su mi tjedni da se oporavim. Znam da se vraćaš kući k Ani jer ne možeš drugačije, i ponekad je zbilja mrzim jer je ona tvoja žena i ima pravo na tebe. Mrzim i tebe jer uvijek ponovno baneš u moj život upravo u trenutku kad pomislim da ću te na kraju ipak uspjeti zaboraviti. Ali najviše od svega mrzim samu sebe jer sam slaba i svaki put kad te ponovno vidim, završim u tvom zagrljaju. Njezine su riječi pogađale ravno u srž problema: te sam osjećaje i sam vrlo dobro poznavao. Po ne znam koji put, obećao sam si da ću se prestati viđati s njom, podsjetivši se da imam obveze prema svojoj ženi i dvanaestogodišnjoj kćeri. Iako je Ana bila nepodnošljiva i grintava i naš zajednički život obilježen međusobnim nerazumijevanjem, ipak mi je bila žena. Kad bih joj svako malo predlagao razvod, ona bi počela vikati i histerizirati, a nakon toga bi posegnula za čašom sve dok se ne bi napila. Uvijek bih se vraćao kući pokušavajući živjeti uz jednu ženu, a želeći pokraj sebe drugu. No nakon dva ili tri mjeseca zaboravio bih na svoje dobre namjere i ponovno potražio utjehu u Heleninim poljupcima. Ispružio sam svoju ruku prema njoj.

– Ponekad – nježno sam joj rekao, bacivši pogled na izgužvanu posteljinu koju smo ostavili za sobom – dolazim u iskušenje da sve pošaljem k vragu i ostanem ovdje s tobom.

Helena mi je prišla i sjela do mojih nogu naslonivši glavu na moja koljena.

– Nisi smio večeras ostaviti Anu samu. To znaš, zar ne? – rekla je smirenim glasom.

Promeškoljio sam se u fotelji od nelagode zbog osjećaja krivnje.

– Naravno da znam – odgovorio sam, pomilovavši je po njezinoj prekrasnoj kosi. – Ali večer je bila grozna i nakon što su gosti otišli, nisam više mogao ostati u toj kući. Bio sam vrlo uznemiren, a činjenica što te nisam vidio tri mjeseca sasvim sigurno nije mi bila od pomoći. Nagnuo sam se i usnama joj nježno dotaknuo kosu dok sam razmišljao o večeri koju je organizirala moja supruga.

Svake smo godine na Valentinovo pozivali k sebi naše prijatelje. Uvijek isti ljudi, isto jelo, isti razgovori. Ni te večeri nije bilo drukčije. Moj Bože, koje li dosade. Čak ni činjenica da sam bio domaćin nije mi je činila ugodnijom. U jednom sam trenutku namršteno pogledao čašu sa svojim pićem i ispio je do kraja, zapitavši se što bi se dogodilo da se pokupim u svoju sobu i odem spavati. Odbacio sam tu pomisao i pogledom potražio Anu. Stajala je na drugom kraju sobe, odjevena u crvenu haljinu koja je isticala njezinu tamnu i sjajnu kosu. Razgovarala je s dvoje naših gostiju, smijući se malo preglasno i pretjerano gestikulirajući rukama. Sigurno je opet pretjerala s pićem, zaključio sam i konačno susreo njezin pogled. Mahnula mi je rukom i okrenula leđa, što je bio njezin način da me pošalje k vragu. U posljednje je vrijeme previše pila i to je sve teže skrivala. Slegnuo sam ramenima. Tu se nije imalo što reći: već dugo uopće nismo razgovarali.

Krenuo sam prema kuhinji, vješto izbjegavajući započeti bilo kakav razgovor s nekime od svojih gostiju. Kuhinja je bila u mraku, ali kroz prozor je dopirala slaba mjesečeva svjetlost. Izišao sam na terasu. Hladni zimski povjetarac osvježio mi je lice. Iako sam osjećao kako mi hladnoća prodire kroz vlažnu košulju, osjetio sam se puno bolje. Naslonjen na vrata, promatrao sam vrt. Iznenada sam osjetio miris dima i već idućeg trenutka ugledao crvenkasti žar nečije cigarete. Nagnuo sam se prema naprijed.

– Zdravo, Roberte. Glas koji je dopirao iz vrta utonulog u mrak prvi put te duge i dosadne večeri izazvao je u meni osjećaj ugode.

– Zdravo, Helena.

Zar je ovdje provela cijelu večer skrivena, zapitao sam se. Znajući kakve je osjećaje moja žena gajila prema Heleni, začudio bih se i da sam je sreo u okrugu od deset kilometara od naše kuće.

– Da sam znao da si tu vani, ne bih se cijelu večer dosađivao unutra – rekao sam joj.
– Kad god sam na nekoj zabavi, većinu vremena provodim vani, na svježem zraku.
– Njezin glas, koji nisam čuo već tri mjeseca, za moje je uši bio poput melema.
– Naročito ako se zabava održava u mojoj kući – odgovorio sam spustivši se k njoj u vrt.

Uzeo sam njezinu malu hladnu ruku u svoju i osjetio proljetni miris njezina najdražeg parfema. Svaki put kad bismo se ponovno vidjeli nakon tako duge razdvojenosti, kojom smo sami sebi željeli dokazati da se moramo potruditi poštovati društvene konvencije, uvijek nam se događala ista stvar. Razgovarali bismo o glupostima,
dok bismo u sebi brojili koliko još treba proći dragocjenih minuta prije nego što se zagrlimo.

– Jako si mi nedostajala – rekao sam joj na kraju. – Predugo se nismo vidjeli… puna tri mjeseca! Katkad imam osjećaj da više neću moći izdržati živjeti takvim životom…

Nije mi odmah odgovorila: iste te riječi već je tisuću puta čula od mene.

– Ne, Roberte. Molim te. Ne želim ništa znati o tebi i Ani. Inače ću postati zabrinuta za tebe i sve ćemo početi ispočetka.

Kratko se zbunila, zatim se pribrala i nastavila:
– Uostalom, nas dvoje uvijek na kraju sve počinjemo iz početka.

Stisnuo sam joj ruku i osjetio kako postaje sve toplija. Upoznali smo se prije četiri godine. Ana i ja bili smo već osam godina u braku i u to je vrijeme naš brak zapao u krizu. Neprestano smo se svađali i vrijeđali jedno drugo. Jedne večeri, nakon jedne naročito žestoke svađe, izašao sam iz kuće zalupivši vratima i sjeo u auto, ne znajući kamo bih sa sobom. Padala je kiša i kad sam zakočio, auto mi je proklizio i udario u Helenin. Kad je izišla iz auta, bila je blijeda i preplašena. Nakon što smo ustanovili kolika je šteta, sjeli smo u njezin auto kako bismo se sklonili od kiše i razmijenili brojeve telefona. Unutrašnjost vozila mirisala je po njezinom parfemu, a njezin smireni glas djelovao je poput melema na moje napete živce. Kad su u prigušenoj svjetlosti njezine oči potražile moje, u meni je oživjelo nešto za što sam mislio da je odavno umrlo.

Četiri godine

Tako je započela naša priča: najprije smo se već idućeg tjedna slučajno sreli i otišli popiti kavu u obližnji kafić. Zatim su se naši prsti dodirnuli, gotovo slučajno, pa smo izmijenili nekoliko strastvenih poljubaca i na kraju, neizbježno, završili u krevetu. Proveo sam cijelu noć kod nje i ne razmišljajući da bih se trebao vratiti kući. Sada, četiri godine poslije, Helena i ja stajali smo u hladnom vrtu iza moje kuće, osjećajući istu strast kao i prvog dana.

– Nisam znao da te Ana pozvala – rekao sam.
– Ona voli raditi takve stvari, tek toliko da me dovede u neugodnu situaciju. Pravi se da ne zna što je bilo između nas. Ali zna. itekako zna!
– Što je bjlo između nas? Zašto govoriš u prošlosti?
– U pravu si – promrmljala je. – Ne zna što je i što će biti…
– Zašto si onda došla? – upitao sam
– Zato što sam mazohist i volim patiti, pretpostavljam. I zato jer te tako dugo nisam – vidjela – zaključila je nesigurnim glasom.
– Helena… – promrmljao sarm nagnuvši se prema njoj.
– Ne – odlučno je odgovorila. – Ne čini to. Ako me takneš, pokolebat ću se. Znala sam da nisam smjela doći ovamo. Kad se radi o tebi, postajem najgluplja žena na svijetu.

Vrata kuhinje iznenada su se otvorila osvijetlivši nas i Helena se trgnula i povukla svoju ruku. Na terasi smo ugledali Anu tijela ukočenog od bijesa.

– – Roberte, oprosti na smetnji, ali naši gosti odlaze.

Uspeo sam se na terasu prošavši pokraj svoje žene.
– Da se nisi usudila reći ni riječ – procijedio sam kroz zube.

Ne znam kako, ali idućih sam sat vremena proveo stišćući ruke i tapšući goste po ramenu. U mojim ušima zahvale na odličnoj večeri i predivnoj zabavi zvučale su lažno i prijetvorno. Dok me žena jednog od naših gostiju gurala prema vratima, ljubeći me u obraze, Helena je tiho prošla pokraj mene i izašla. Na sebi je imala crveni kaput; bila je blijeda i njezino lice kao da se zacrvenjelo od nelagode.

Gledao sam je dok je žurila prema svom autu, spuštene glave kako bi se zaštitila od vjetra. Koliko sam samo želio sve poslati k vragu i potrčati za njom! Kad su svi gosti otišli, zatvorio sam vrata i duboko udahnuo prije nego sam ušao u dnevni boravak. Ondje je sjedila Ana i s nesretnim izrazom lica promatrala mokre krugove koje su na stolu ostavile vlažne čaše. Dok je skupljala prazne boce, primijetio sam kako su joj zadrhtale ruke. Pomislio sam kako je to vjerojatno od previše alkohola, ali kad je progovorila glas joj je zvučao neuobičajeno čvrsto.

Bez predbacivanja

– Baš smo proveli lijepu večer – rekla je, a zatim se okrenula i ne pogledavši me.

Izašla je iz sobe i ja sam pošao za njom u hodnik i promatrao je dok se uspinjala stepenicama. Baš čudno, pomislio sam kad je nestala u spavaćoj sobi. Nikakvo predbacivanje, nikakva rasprava, nikakve optužbe zbog Helene, za razliku od inače. Slegnuo sam ramenima i vratio se u dnevni boravak kako bih odnio prljave tanjure i čaše u kuhinju. Pola sata kasnije sjedio sam pred televizorom i razmišljao o Heleni. Obuzeo me nemir, osjećao sam se kao u klopci. Naglo sam ustao, ugasio televizor i odjenuo kaput. Vani, na hladnom zraku, moj se dah pretvorio u bijele oblačiće, a snijeg je škripao pod mojim cipelama. Ušao sam u auto i uključio motor.

Na prozoru naše kuće na prvom katu primijetio sam siluetu svoje žene koja je ondje stajala i gledala me. Kad sam podigao pogled prema njoj, ona je navukla zastore i odmaknula se. Oklijevao sam uvidjevši da bih se trebao vratiti natrag. Ali ipak sam stisnuo gas i krenuo. Helena mi je odmah otvorila vrata. Na sebi je imala plavi ogrtač koji joj je otkrivao bijelu kožu dekoltea. Njezino čisto, nenašminkano lice blistalo je nekim neobjašnjivim sjajem, a oblo tijelo mirisalo je na voćni sapun. Poljubio sam njezine usne kako bih zaustavio njihovo drhtanje.

– Zašto nisi ostao kod kuće? – upitala je, gurnuvši ruke ispod mog kaputa i privukavši me k sebi.

Pomislio sam na svoju ženu i našu kćer Petru, koje sam ostavio kod kuće.
– Nisam mogao – rekao sam joj umornim glasom.

Sada, nekoliko sati kasnije, Helena je bila nagnuta nad kamin, trudeći se žaračem rasplamsati vatru.

– Kako će se sve to završiti, Roberte? – upitala me oštrim i hladnim glasom koji kao da nije bio njezin.
– Što želiš reći?
– Jedan muškarac me zaprosio – iznenada mi je otkrila ispustivši žarač. – Što da mu odgovorim?
– Odbij ga – uskliknuo sam pruživši ruke prema njoj. – Reci mu da voliš mene.

Izvukla se iz mog zagrljaja i skočila na noge.
– Imam trideset i osam godina, Roberte – promrmljala je obrisavši suzu koja joj se skotrljala niz obraz. – Ne mogu do beskonačnosti nastaviti odbijati muškarce koji bi me mogli usrećiti. Ne mogu provesti ostatak života u iščekivanju tyojih povremenih dolazaka.

– Helena – rekao sam ustavši i zagrlivši je.

Upravo u tom trenutku zazvonio je telefon i naglo smo se razdvojili. Helena se javila, nekoliko trenutaka slušala bez riječi, nakon čega mi je pružila slušalicu, dobacivši mi tjeskoban pogled.

– Treba te tvoja kći. Nepomično sam je promatrao. Bio sam potpuno zatečen i s gadnim osjećajem krivnje. Dok smo Ana i ja jedno drugome zagorčavali život, to je bilo u redu, ali Petra je bila nešto sasvim drugo. Do sada smo je žena i ja nekako uspijevali držati podalje od naših problema, ali sada sam se pitao kako je znala da sam ovdje?

– Zdravo, Petra – uspio sam reći progutavši knedlu koja mi je stezala grlo.
– Tata? – zvučala je vrlo preplašeno. – Ne mogu probuditi mamu. – Na trenutak joj je zadrhtao glas i prestala je govoriti, a zatim je nastavila: – Pokraj kreveta je prazna bočica s tabletama za spavanje, a telefonska žica je iščupana iz utičnice.

Iznenada je briznula u plač. Glas joj je bio isprekidan jecajima i bilo je gotov nemoguće razumjeti njezine riječi.

– Ne mogu je probuditi, tata. Dozivala sam je, tresla, ali ne budi se!
Ukočeno sam stajao, stišćući slušalicu u ruci, bez riječi. Zatim sam konačno uspio povikati:
– Petra! Odmah nazovi našeg liječnika i reci mu da hitno dođe!

Marko, naš obiteljski liječnik i prijatelj, živio je u našem susjedstvu i znao sam da će stići prije hitne pomoći. Čuo sam Petru kako šmrca.
– Vrati se kući, tata!

Koljena su mi klecala i grlo mi je bilo promuklo.
– Da, zlato. Stižem za nekoliko minuta.

Spustio sam slušalicu i okrenuo se prema Heleni. Vrtjela je pojas ogrtača oko ruke, hladno i nezainteresirano.
– Ana je progutala cijelu bočicu tableta za spavanje – objasnio sam joj uzevši njezine ledene ruke među svoje. – Moram ići.
– Dodat ću ti kaput.

Na raskrižju

Promatrao sam njezine ruke kako skidaju kaput s vješalice i dražestan obris njezina profila koji se isticao pod neonskom svjetlošću. Shvatio sam da, iako je moja žena pokušala samoubojstvo i kćer mi obuzela panika, nisam želio otići. Činilo mi se kao da se nalazim na nekakvom raskrižju i ne mogu se odlučiti kojim bih putem krenuo. Ovdje, s Helenom, osjećao sam se smireno i sigurno.
– Nazvat ću te – obećao sam joj dok mi je pomagala da zakopčam kaput.
– Idi – rekla je. – Ne mogu imati na savjesti nesretan život tvoje žene i kćeri.

Strastveno sam je poljubio i izjurio van. Puhao je hladan vjetar, ali to nije bilo ništa u usporedbi s hladnoćom koju sam osjećao u svom srcu. Prozori kuće bili su osvijetljeni. Kad sam stigao, Marko je upravo parkirao svoj auto ispred našeg dvorišta. Izvukao je svoj kovčežić i zagazio u snijeg. Rukom mi je mahnuo na pozdrav i zajedno smo ušli u kuću. Na brzinu je skinuo kaput i odložio ga na naslonjač. Iz hlača mu je virio gornji dio pidžame, a na nogama je imao čizme. Petra je dotrčala s gornjeg kata. Njezina tamna i kratka kosa bila je neraščešljana, a plave oči razrogačene od straha.

– Kad je popila tablete? – upitao ju je Marko, uzevši je za ruku i povevši je natrag na kat.
– Ne znam. Pronašla sam je prije deset minuta i odmah nazvala tatu.

On je podigao obrve i upitno me pogledao.
– U koliko sati si izašao iz kuće, Roberte?
– Oko pola tri – nesigurno sam odgovorio. – Tada je bila dobro.
– Sada je točno četiri – ustvrdio je pogledavši na sat. – Dobro, možda ćemo imati sreće.

Zaustavio me ispred vrata spavaće sobe.
– Stavi Petru u krevet. Ovdje mi nisi od pomoći.

Iako nije govorio optužujućim glasom, imao sam osjećaj kao da mi želi dati do znanja da sam noćas ionako već prouzročio dovoljno problema. Uzeo sam svoju kćer za ruku i čvrsto je stisnuo kad sam primijetio da drhti.

Kćer zna sve

Poveo sam je prema sobi. Poslušno je hodala uz mene, pogleda uperenog u svoje papuče. Čim smo ušli u njenu sobu, izula je papuče i bez riječi se uvukla u krevet. Povukao sam joj prekrivač sve do brade i namjestio joj jastuk, pitajući se, s osjećajem nemoći, što bih mogao reći da je oraspoložim.

– Mama će se oporaviti, zar ne, tata? – upitala me, uputivši mi pogled pun strepnje.
– Naravno – odgovorio sam, trudeći se zvučati što uvjerljivije. – Doktor će se pobrinuti za to.
Zatim me prvi put pogledala u oči.
– Tata, zašto je mama napravila takvu glupost?
Nisam imao spreman odgovor na takvo pitanje.
– Zato jer je nesretna, dušo. Ljudi ponekad čine vrlo nepromišljene stvari kad se osjećaju tužnima.
– Je li tužna zbog tebe i Helene? – iznenada je upitala, kao da te riječi imaju gorak okus kojeg se želi riješiti.
Počeo sam se igrati s njezinim plišanim slonićem.

– Kako znaš za Helenu?
– Puno ljudi zna za vas – odgovorita je slegnuvši ramenima. – Čula sam ih kako pričaju o tome. Je li mama pati zbog tebe i Helene?
– Da – promrmljao sam.
– Nisi sretan s mamom? – upitala je, trudeći se rukom zaustaviti podrhtavanje usana.
– Ne, i to već dugo vremena.
– A s Helenom si sretan? – glas joj je bio gotovo ravnodušan.
– Da.
– U redu – odvratila je – pretpostavljam da sreću treba uzeti od onih koji ti je mogu dati.

Pogledao sam je, zadivljen tom njezinom izjavom i pomalo posramljen njezinim tužnim izrazom lica. Bilo je strašno vidjeti toliko gorčine u djetetu.

– Ne, Petra – smireno sam odvratio, pomilovavši je po obrazu. – Nije pošteno tražiti sreću na taj način, naročito ako to znači učiniti nekoga nesretnim. Dugo sam bio uvjeren da imam pravo tako postupati. Ali kad bi se svi tako ponašali, svijet bi bio grozno mjesto, slažeš li se.
– Da – promrmljala je. – Grozno mjesto.

Jecajući potražila je utjehu u mom zagrljaju. Pustio sam je da se isplače i da oduška svojoj boli, ljuljuškajući je u naručju kao što sam to činio dok je bila novorođenče. Na kraju je zaspala. Marko se pojavio na vratima spavaće sobe. Izgledao je vrlo umorno.

– Ana je sada dobro. Idi k njoj i porazgovarajte.
Naslonio se na dovratak i zamišljeno me promatrao. Zatim je povjerljivim glasom dodao:

– Srami se toga što je napravila. Sada joj je više nego ikada potrebna pomoć. Treba te više nego što možeš zamisliti. – Odmaknuo se od vrata i krenuo prema stepenicama. – Idem. Nazovi me za nekoliko dana. Ani je potrebna pomoć i želim se uvjeriti da ju je dobila. Pričekao sam da Marko iziđe iz kuće, a onda ušao u sobu. Moja je žena sjedila na krevetu, naslonjena na jastuk, blijeda lica i oznojene kose. Kad me ugledala, spustila je pogled na gornji dio spavaćice, koji je bio potpuno mokar.

– Moj Bože, kakvu sam glupost napravila – rekla je. Duboko je uzdahnula i zatim si pročistila grlo. – Jako mi je žao. Nisam vam željela prirediti takvu neugodnost.
Oči su joj bile pune suza.

– Kad sam te vidjela kako izlaziš iz kuće, više mi nitko i ništa nije bilo važno. Potrebna mi je pomoć, Roberte. Konačno sam si to uspjela priznati. Imam hrpu problema i do sada sam ih pokušavala riješiti pićem. Ali alkohol je samo još više pogoršao moju situaciju. Postala sam nepodnošliiva, pravi promašaj, i kao žena i kao majka – povukla je plahtu na sebe i obrisala suze.

– U pravu si, Roberte. Bilo bi najbolje da se razvedemo. Već dugo nisi spominjao razvod i ponadala sam se da… Ali onda sam te noćas vidjela s Helenom i… shvatila sam da između vas nije gotovo.

Dok sam je promatrao, nesposoban išta reći, ona je nastavila govoriti ravnodušnim glasom, lišenim ikakvih osjećaja, objašnjavajući mi kako smatra da imam pravo biti sretan i da će zatražiti pomoć psihologa i pokušati riješiti svoje probleme.

Prišao sam prozoru. Vrtjelo mi se u glavi. Upravo mi je na pladnju ponudila dvije stvari koje sam želio više od bilo čega; razvod i spremnost da zatraži psihološku pomoć. Nisam to očekivao i nisam znao trebam li iskoristiti priliku ili je odlučno odbiti. Pomislio sam na Helenu, sklupčanu u svom naslonjaču, a zatim sam pogledao svoju ženu. Činilo mi se da je vidim onakvu kakva je bila nekada, sićušna i krhka, s gustom tamnom kosom i baršunastim očima. Bila je strastvena, nježna, zavodljivog glasa i obožavao sam je. Sada se, pak, pretvorila u nesretnu i neurotičnu ženu, uvijek spremnu povisiti glas. Sigurno nije sve te probleme stvorila sama, zaključio sam. Djelomice je to moja krivnja. Pomislio sam kako ne bi bilo u redu da je napustim upravo na Valentinvo. Nekoć sam je volio: možda je ipak ostalo barem još nešto od te ljubavi? Odmaknuo sam se od prozora. Ana je neutješno jecala.

Po pomoć

– Dat ću ti čistu spavaćicu rekao sam, otvorivši ladicu ormara. Zatim sam dodao: – Slušaj, zašto ovih dana ne bismo otišli k Marku? Možda nam može savjetovati kojem psihologu da se obratiš.

– Savjetovati nama? – bilo je jedino što je uspjela izustiti.
– Da. To je problem koji se tiče nas oboje i zajedno ćemo ga i rliešiti.
– A Helena? – upitala je gotovo šaptom, oklijevajući i bojažljivo.
– Zaboravi na nju – nježno sam rekao. – Hajde, skini sad ovu spavaćicu.

Možda ćemo jednog dana, razmišljao sam dok se presvlčila uspjeti vratiti ono što smo s godinama izgubili. Zijevnuo sam, osjetivši se iznenada užasno iscrpljeno. Namjestio sam joj jastuk i pokrio je. Na njezine lijepe obraze počela se vraćati boja. Obukao sam pidžamu i uvukao se pod poplun na svoju stranu kreveta. Ispružio sam se prema svojoj ženi i stisnuo njezinu malu ruku, hladnu i drhtavu. Sjetio sam se Helene i tužno zapitao imaju li sve žene takve ruke. Ta ih je karakteristika na neki način činila još ranjivijima.

– Hvala ti, Roberte – prošaptala je moja žena dok je svjetlost zore počela ulaziti sobu.

Hvala tebi, odgovorio sam joj u sebi. Zapravo, spoznajom da joj moram pomoći, shvatio sam da je vjernost jedna od najvažnijih stvari koje se duguju voljenim osobama. To je nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, bez ikakvih očekivanja, i do čega su ljudi tako malo držali. Ali Ana je, od ovog trenutka na dalje, mogla računati na to.



Support
About
Privacy
Terms