Odjevena u traperice i običnu majicu, niti toga se dana, baš kao ni bilo kojeg drugog, nisam uklapala u blještavilo izložbenog prostora ispunjenog luksuznim autima. S obzirom na to da sam ovdje samo kao apsolventica kroatistike zarađivala džeparac preko praznika, to i nije bilo toliko čudno. Moj se posao sastojao u telefonskoj komunikaciji s klijentima i jako mi se sviđao. Svijest o tome da vjerojatno nikada neću postati vlasnicom nekog od skupocjenih, ovdje izloženih vozila, nije me ni najmanje pogađala.
Na brzinu sam uzela čašu iz čajne kuhinje u prizemlju, a potom se stubama uspela na prvi kat. Uredi koji su se ovdje nalazili bili su daleko manje luksuzni od izložbenog salona. Funkcionalna gradnja iz sedamdesetih godina sada je već polako pokazivala znakove oronulosti, no to za poslovanje kuće nije bilo važno jer ovdje ionako nisu zalazili klijenti.
Sjela sam za svoj radni stol i stavila pred sebe popis klijenata koje sam tog dana trebala kontaktirati. Pažljivo sam počela proučavati podatke svakog pojedinog kupca jer je za svakog, već ovisno o tome je li kupio auto nedavno ili prije više vremena, valjalo primijeniti drukčiju strategiju. Moj je zadatak bio raspitati se jesu li zadovoljni vozilom koje su kupili kod nas i planiraju li možda kupnju novog. Nezgodno je znalo povremeno biti s onim mušterijama koje su u međuvremenu prešle na neku drugu marku automobila, no to su ipak bili rjeđi slučajevi. Obično su ljudi bili ljubazni, pogotovo umirovljenici koji su se vrlo rado upuštali u razgovor sa mnom.
Kao i svakog, tako sam i ovog dana nizala jedan telefonski poziv za drugim. Taman kad sam napravila malu stanku, zazvonio je telefon na mom stolu.
– Autokuća, dobar dan!
– Ja sam – oglasio se muški glas s druge strane.
Uzdahnula sam. Ovaj poziv najradije bih bila preskočila. Bio je to Lovro, moj bivši dečko. Već sam htjela izmisliti neku ispriku da ga se riješim, kad me pretekao.
– Moramo se dogovoriti kada mogu doći do tebe po ostatak svojih stvari – rekao je u jednom dahu.
– Dođi večeras. Ja neću biti doma. Svoj ključ od stana možeš ostaviti na ormariću u hodniku.
– Ira, znam da sam pogriješio kad sam ono s Leom… ali daj, molim te, da još jednom o tome razgovaramo.
– Ne želim te više vidjeti – odvratila sam suho.
– A što je s tobom i Matijom? – bocnuo me odjednom promijenivši taktiku.
– Dobro znaš da smo samo prijatelji i ništa više – zarežala sam i ljutito tresnula slušalicom.
To što je on svoju prljavu prijevaru uspoređivao s mojim dugogodišnjim prijateljstvom bilo je stvarno više nego nisko. No to i nije bilo toliko čudno s obzirom da
je oduvijek bio ljubomoran na Matiju.
Došlo mi je da glasno zaplačem, ali onda sam se sjetila da me čeka još brdo posla te se uz duboki uzdah vratila svojim telefonskim pozivima. Sad, kad mi je trebala svaka kuna da skupu stanarinu podmirim sama, morala sam misliti samo na posao.
– Dobar dan, gospodine Davore. Pri telefonu Ira, zovem iz autokuće. Imate trenutak vremena, zanimalo bi nas jeste li zainteresirani za neki od naših najnovijih modela automobila.
Gospodin Davor, kako je pisalo na papiru preda mnom, bio je ljubitelj sportskih kola, kojeg u principu nisu zanimale naše raskošne limuzine. Svejedno se rado upustio u razgovor sa mnom.
– Ja doduše jesam u četrdesetima – rekao je pri čemu mi se učinilo da sa svojim godinama pomalo koketira – no, usprkos tome osjećam se premladim za neki od auta koje mi vi nudite. Vjerojatno ću voziti sportski auto i kad mi bude sedamdeset.
Mnogo o samoj prodaji, doduše, nisam znala, ali neke trikove sam ulovila u letu od naših prodavača. Zato sam nastavila.
– Ne preferirate generalno naše marke automobila ili se radi samo o tome da nisu sportske?
– Bit ću iskren, ne vjerujem da u vašoj ponudi ima neki auto koji bi me zainteresirao.
– A možda ipak ima – nisam odustajala. – Na proljeće izlazi novi model roadstera. Upravo je u prošlom broju automagazina izišla reportaža o njemu. Ima potpuno nov dizajn i izuzetno je lijep.
Muškarac očito nije bio zainteresiran.
– U tom slučaju zahvaljujem vam se na razgovoru, gospodine Davore.
– Ali ne, zadovoljstvo je bilo moje. Kako ste ono rekli da se zovete? Ah, da, Ira. Pa, onda doviđenja.
Spustila sam slušalicu, unijela križić u rubriku „trenutačno nezainteresiran” i nastavila zvati dalje.
Sljedeće subote u salonu se održavalo svečano predstavljanje novog, vrlo luksuznog modela automobila. Vlasnik me osobno zamolio da dođem kao ispomoć i ponudio mi za to ekstra dobru plaću. Zapravo sam se jako radovala mirnom vikendu, ali novac mi je trebao pa sam prihvatila ponudu.
Otkako se Lovro iselio iz stana, brojne sam noći provela plačući. U tom smislu, radna subota bila je dobar način za skretanje misli u drugom smjeru.
Odjevena u poslovni, i jedini kostim koji sam imala, hodala sam s pladnjem punim čaša pjenušca između gradske kreme, loveći usput djeliće razgovora koje su vodili. Uglavnom se radilo o tome kako najbolje investirati novac ili uštedjeti na porezu.
Iako sam znala da izgledam dobro u svom kostimu,
ipak sam se bojala da se na njemu vidi, da je iza njega već mnogo više od jedne sezone.
Odjednom mi je pažnju privukao muškarac za jednim od stajaćih stolova. Bio je odjeven u traperice, držao pred sobom čašu piva i znatno se razlikovao od ostatka posjetitelja. Unatoč tom odudaranju, ni na trenutak nije ostavljao dojam da ne pripada ovamo. Njegov opušteni i samouvjereni stil nije zahtijevao nikakav vanjski statusni simbol. Nešto me natjeralo da se sa svojim pladnjem uputim upravo k njegovom stolu.
Šampanjac i pivo
– Oh, vi pijete pivo – rekla sam.
Svakodnevni telefonski razgovori istrenirali su me i dali mi samouvjerenost za ovakve razgovore. Muškarac se nasmiješio i bacio pogled na pločicu s mojim imenom.
– Da, ali sada gotovo da mi je žao kad vidim da upravo vi, gospođice Ira, dijelite šampanjac.
Izgledao je bezobrazno dobro. Preplanula put, koja sigurno nije bila posljedica solarija ili kreme za samotamnjenje, crna, tek pokojom srebrnom lasi prošarana kosa, sitne bore od smijanja oko sivih očiju – sve ga je to činilo tipičnim primjerkom muškarca kakvi se običavaju vidjeti na kinoplatnima.
Zatečena njegovom primjedbom na trenutak sam ostaia bez riječi, no neugodnu situaciju spasio je on ispruživši mi ruku.
– Davor. Razgovarali smo neki dan telefonom. Sjećate se?
– Ljubitelj sportskih automobila – izletjelo mi je. – Upravo taj.
– I onda ste danas došli ovamo? Model koji se predstavlja sigurno nije po vašem ukusu.
Začudila sam se da mogu s njime razgovarati jednako opušteno kao i preko telefona.
Nasmijao se.
– Bez brige, sigurno ga neću kupiti. Ovdje sam jer
je vlasnik autosalona moj prijatelj.
Htjela sam nešto nadodati, no šef mi je već domahnuo s drugog kraja dvorane.
– Ispričajte me, imam još posla – rekla sam. – Bilo mi je vrlo drago osobno vas upoznati.
Već sam se okrenula i počela udaljavati kad sam začula kako mrmlja:
– I meni.
Dok sam u kuhinji punila pladanj s novim čašama, ruke su mi podrhtavale i malo je nedostajalo da jedna čaša koja se prevrnula ne sruši desetak drugih.
Kad sam se vratila natrag u salon, vidjela sam šefa i svog zgodnog sugovornika od malo prije kako zajedno izlaze van na dvorište. Moje su ruke su još uvijek tako snažno drhtale da sam teškom mukom uspijevala zaustaviti zveckanje čaša na pladnju.
U ponedjeljak rano ujutro šef me pozvao na razgovor.
– Izvolite sjesti – ljubazno mi je ponudio i odmah prešao na stvar.
– Vi ste u subotu ostavili snažan dojam na mog prijatelja.
Htjela sam se pobuniti, ali on mi nije dopustio da dođem do riječi.
– Ne morate se brinuti, ne ljutim se na vas. Naprotiv. Samo… – zbunjeno je protrljao rukom bradu. – Ovo nas je oboje dovelo u pomalo glupu situaciju. Znate, Davor želi kupiti auto – novog roadstera kojeg ste mu toliko nahvalili. I želi da mu ga upravo vi prodate.
Progutala sam knedlu.
– Jeste li mu rekli da sam ja studentica kroatistike?
– Dijete drago – budući da je imao šezdeset i tri godine, ovakvo oslovljavanje mu se nije moglo zamjeriti.
– Ja već gotovo dvadeset godina pokušavam prodati Davoru jedan od naših auta, no nikad mi to nije uspjelo. Inače, on je vrlo utjecajan i to bi bilo dobro za naše poslovanje. Ako se sad odlučio za jednu od naših marki zato jer se zagledao u vas, ja ne mogu odoljeti da ne udovoljim njegovom zahtjevu.
– Ali… to je nemoguće! Pa ja nemam pojma o autima. Bude li mi postavljao pitanja, sve će se srušiti kao kula od karata!
Vlasnik je podigao obrve.
– Zato ćemo Vas lijepo pripremiti. Do prekosutra ćete naučiti sve o tom autu što morate znati.
– Prekosutra? – ponovila sam zgroženo. – Vaši trgovci imaju dugogodišnje iskustvo…
– Uspjet ćete vi to, uopće ne sumnjam u vas. I odjenite nešto zgodno!
Odmahnula sam glavom tražeći nekakav izlaz da se izvučem iz neugodne situacije, ali kad sam uvidjela da neće popustiti, pokušala sam barem okrenuti nešto u svoju korist.
– A što je s provizijom? Ne mogu vam, doduše, obećati da ću ga uspjeti nagovoriti na kupnju, ali…
– Dobro, dobro. Dobit ćete punu proviziju ako mu prodate auto – uzdahnuo je.
Primamljiva provizija
Potom je ustao i otpratio me do vrata. Na izlazu mi se osmjehnuo.
– Vidite, već počinjete razmišljati kao trgovac!
Navečer je do mene svratio Matija. Nekako sam imala osjećaj da se naš odnos promijenio otkako sam prekinula s Lovrom.
Kad sam mu prepričala priču s prodajom auta, reagirao je čudno.
– I ti se stvarno misliš upustiti u to? Lagat ćeš da si profesionalni trgovac i prodavati nekom tipu auto koji usput hoće kupiti i tebe!
– Provizije za prodaju su velike. a novac mi treba i ti to dobro znaiš!
Matija se činio vrlo ljutitim.
– Naravno da ti treba kad moraš plaćati taj snobovski stan koji ti je nametnuo Lovro!
– Slušaj me, Matija, ja volim ovaj stan. U Lijepom je kvartu i volim njegovu veliku krovnu terasu. Osim toga, ovdje sve savršeno funkcionira, što se ne može reći za tvoj stan. Ako ti želiš stanovati u rupi, samo izvo-
ja neću!
Matija je zatresao glavom.
– Lovro te u nekim stvarima pokvario za sva vremena. Sjećaš li se kako si nekada bila u škvadri sa Željkom, Vedranom i Zrinkom, maštala o životu na nekoj seoskoj farmi?
– Da… – uzdahnula sam.
Sjećala sam se, ali takva razmišljanja su danas bila miljama iza mene.
– Svi smo se promijenili – uzvratila sam mu. – Ni ti više ne maštaš o životu u hipijevskoj zajednici!
– Priznaj, Ira, da ti nije toliko do provizije koliko do tog tipa s debelom lisnicom!
– A zašto bi to, čak da i jest tako, trebalo tebi smetati? – upitala sam.
Matija je ustao trenutak potišteno šuteći.
– Ako ti ne razumiješ zašto, onda ti ni ja ne mogu pomoći.
Zbunjeno sam gledala za njim dok je žurnim korakom hitao prema vratima.
Činilo se da Lovro ipak nije bio toliko u krivu kad je govorio da je Matija zaljubljen u mene. Ali, veza s Matijom… to je za mene bilo nezamislivo. On mi je uvijek bio poput starijeg brata.
– Sada moram razmišljati o prodaji i zaradi! – rekla sam samoj sebi i uzela u ruke knjižicu koju sam morala proučiti do u najsitnije detalje.
Dva dana kasnije osvanuo je i taj veliki dan. Ponovno sam odjenula kostim koji sam nosila na prezentaciji.
– Zar nemate ništa drugo?
– upitao me šef i natjerao mi time crvenilo u obraze.
– Iskreno, ne – otvoreno sam priznala, osjećajući kako mi se odjednom poljuljalo samopouzdanje.
Majetić je promrmljao nešto što nisam uspela razumjeti i nestao u svom uredu. Ja sam ostala sjediti za prijamnim pultom i zuriti u zidni sat.
Moj je klijent došao gotovo pola sata kasnije nego što je bilo dogovoreno. Ovaj put je na sebi imao odijelo, po mojoj slobodnoj, procijeni Armani, no niti to nije utjecalo na njegov ležerni stil.
Uputila sam se prema njemu, nadajući se da se na meni ne vidi koliko sam nervozna. Razgovor o prodaji mogao je započeti.
Grozna blamaža
Neko vrijeme išlo mi je prilično dobro, i možda sam ga čak uspjela uvjeriti da se zaista razumijem u ono što mu govorim, no onda sam se zapetljala u neke tehničke detalje i prvi put shvatila pravi smisao izreke „zemljo, otvori se”. Kad više nisam vidjela nikakav način da popravim loš dojam koji sam ostavila, pribjegla sam jedinom izlazu koji sam još vidjela – istini.
– Ja bih vam zaista vrlo rado prodala auto – rekla sam gotovo na rubu suza – no ako želite da vas netko istinski uputi u karakteristike ovog auta, onda biste se trebali obratiti profesionalnom trgovcu. Znate, ja sam samo studentica kroatistike.
Davor me začuđeno pogledao.
– Da, dobro ste me čuli – nastavila sam. – Ja nisam trgovac. Ja radim u autokući samo kao ispomoć za telefonske kontakte s kupcima, no gospodin vlasnik vam je toliko želio prodati auto da vam to nije htio priznati. Nadam se da mi nećete zamjeriti.
Odmahnuo je glavom uputivši mi neodoljiv smiješak.
– Ne ako pristanete danas izaći sa mnom na večeru.
– Ako je večera neobavezna, vrlo rado.
Je li to zvučalo dovoljno ležerno? Nisam htjela da primijeti koliko mi se sviđa. Vjerojatno je bio naviknut da ga žene salijeću, a ja svakako nisam htjela biti samo jedna u nizu njegovih obožavateljica.
– Možda ne izgledam tako, ali vjerujte da ne kupujem svaki dan aute kako bih zaveo prodavačice – rekao je.
– Znači li to da više ne želite kupiti auto? – upitala sam zabrinuto. Nisam smjela ni pomisliti što će mi vlasnik reći ako ne ispunim njegova očekivanja.
– Naprotiv. Auto mi se jako sviđa. Mislim da ću ga uzeti kad vam za dva mjeseca stigne isporuka.
Ustao je i pružio mi ruku.
– Dakle, do večeras.
Nakon što sam mu rekla svoju adresu, zahvalio mi se
i gipkim korakom, napustio autosalon.
Kad je otišao, ostala sam još neko vrijeme sjediti kao oduzeta. Ne bih se zacijelo ovako osjećala niti da sam dogovorila sastanak sa samim Richardom Gereom. U trbuhu su mi zalepršali rojevi leptira. Je li to bila ljubav? Ako jest, onda nikada prije nisam bila istinski zaljubljena.
Činilo mi se da mi treba čitava vječnost da se uredim. Trebala sam samo zamisliti kako su morale izgledati žene s kojima je Davor izlazio pa da me uhvati užasna trema. željela sam mu se svidjeti.
Večer je bila topla i mirna. Davor je stigao na vrijeme i ubrzo smo već jurili u njegovom sportskom automobilu.
– Ima jedna zgodna gostionica nadomak gradu. Mislim da će vam se svidjeti – rekao je dok se krajolik kroz koji smo prolazili počeo mijenjati iz urbanog u livade i polja.
Neko vrijeme vozili smo se šutke, no bila je to vrlo ugodna tišina u kojoj sam se osjećala opušteno.
– Stvarno se niste naljutili što vam nitko nije rekao da nemam pojma o autima? – prva sam prekinula tišinu.
– Ne – Davor je odmahnuo glavom osmjehnuvši se. – Auto mi se ionako odmah svidio čim sam pročitao članak o njemu u novinama, kako ste mi vi preporučili. Naravno da sam htio i vas upoznati. Zvučali ste tako posebno preko telefona, tako iskreno i osvježavajuće. A onda, kad sam vas još vidio…
Na prvi glas
Njegove riječi natjerale su mi crvenilo u obraze.
– Znači, ne biste me pozvali van da sam bila ružna?
Davor je zabacio glavu i glasno se nasmijao.
– Biste li vi prihvatili moj poziv da sam ja ružan? – uzvratio mi je pitanjem, a potom nadodao:
– Iskreno, pozvao bih te van i da si bila manje lijepa. Ja sam se, naime, zaljubio u tvoj glas.
To što je odjednom prešao na “ti”, zvučalo je potpuno prirodno. Isto kao i to što smo ostatak vožnje ponovno zapali u šutnju. No, ni ovaj put se nije osjećala nelagoda. Bilo je to više poput nekog prešutnog sporazuma. Kao da se više nema što za reći jer ionako oboje znamo što ono drugo osjeća.
Tek na kraju večere, kad nam je konobar donio desert, Davor se ponovno vratio na temu koju je ranije načeo.
– Istina je, Ira, zaljubio sam se u tebe – najprije u tvoj glas, a potom u tebe.
Osjetila sam kako mi je vrućina jurnula u glavu.
– Znam, i ja osjećam isto – priznala sam otvoreno ohrabrena utjecajem crnog vina. – Iako, moram priznati da mi se sve to čini nekako prebrzo. Tek sam izašla iz jedne propale veze…
Davor je odložio čašu i posegnuo za mojom rukom preko stola.
– Ne želim biti nametljiv, ili nešto požurivati. Što se tiče veza, ionako sam previše griješio. Ovaj put bih želio napraviti sve kako valja.
Na trenutak je zašutio, a potom nastavio.
– Za dva tjedna planiram otputovati na nekoliko
dana u Grčku. Želiš li poći sa mnom, to bi bila prilika da se bolje upoznamo. Ne moraš mi odmah odgovoriti. Razmisli, pa mi možeš kasnije javiti.
Samo sam klimnula glavom, opijena čarolijom trenutka, a ne vinom.
Kasnije, kad me dovezao kući, Davor me poljubio na kućnom pragu. Osjećaj koji je pritom pobudio u meni bio je potpuno nov. Nikad prije nisam tako nešto osjetila, a jedino objašnjenje koje sam pronalazila za to glasilo je: to je morala biti ljubav!
U normalnim okolnostima, bila bih nazvala Matiju da prokomentiram s njime što mi se dogodilo, no sada, kad je njegova neuzvraćena ljubav stala izmedu nas, to je naravno postalo nemoguće.
Na poslu u autokući bila sam rastresena i spora, no nisam mogla ne primijetiti da me šef promatra budnim okom. Jedan dan došao je do mene u ured i zatvorio za sobom vrata.
– Što se to događa s vama, dijete drago? – upitao me oslonivši se rukama na moj stol. – Je li vam stvarno toliko zavrtio glavom?
– Na koga mislite? – upitala sam zbunjeno.
– Pa na Davora, naravno, na koga drugoga!
Klimnula sam pokunjeno glavom. Moj šef je bio drag čovjek i jedini koji je pobliže poznavao Davora, a ja sam imala silnu potrebu s nekime razgovarati o nedoumici koja me mučila.
– On želi da pođem s njim na putovanje u Grčku
– povjerila sam mu se i nehotice.
Šef se osmjehnuo.
– I sad se bojite da je on samo obični Casanova – rekao je protrljavši bradu. – Gledajte, dijete drago… Ja poznajem Davora dugi niz godina. I istina je da iza njega leži čitav niz ljubavnih veza, ali isto tako je činjenica da je on čovjek s velikim srcem i da je uvijek tragao za onom pravom. Tko zna, možda ste baš vi ta…
Nakon što je to rekao, okrenuo se i uputio prema vratima. Ondje se još jednom zaustavio i pogledao prema meni.
– No mislim da se trebate brzo odlučiti. U ovom stanju čovjek vas više ne može puštati na telefon.
Navečer, kad sam stigla kući i zatvorila za sobom vrata, podignula sam slušalicu s aparata i odložila je postrani. Bacila sam se u prvi naslonjač i utonula u razmišljanje. Kad su mi misli sve više počele nalikovati zamršenom klupku, uzela sam u ruke komad papira i povukla olovkom crtu po sredini. Na lijevu stranu lista počela sam pisati sve ono što mi se u vezi s Davorom činilo upitnim: dobna razlika između nas, različitost naših društvenih statusa, te konačno, pitanje na koje još uvijek nisam znala odgovor: zašto se zaljubio baš u mene?
Na desnu stranu sam htjela navesti sve pozitivno vezano uz njega, no pritom mi je na pamet padala samo jedna stvar: to da ga volim!
Za i protiv
Odjednom sam se osjetila sigurnijom. Nazvala sam Davora i zamolila ga da se još iste večeri vidimo. Kad smo se nešto kasnije našli, dugo smo šutke hodali jedno pored drugog. Tišinu je ovaj put prvi prekinuo on.
– Jesi li se odlučila?
Na trenutak smo zastali. Kao i uvijek, kad bi nam se pogledi sreli, i ovaj put su mi tijelom prošli trnci.
– Ima jedan problem koji me muči, Davore – rekla sam odlučivši igrati otvoreno, na sve ili ništa.
– Ti si zreo muškarac koji, kako si i sam rekao, ima iza sebe mnogobrojna ljubavna iskustva. S druge strane, ja sam toliko mlada da bih ti mogla biti kći. Međutim, ja sam… – na trenutak sam zastala tragajući za pravim riječima. – Ja nisam žena koju ćeš u bilo kojem smislu moći odgajati. Ja razmišljam vlastitom glavom.
– Ali, pa ja ti ni ne želim biti zamjena za oca – spremno je odgovorio. – A što se tiče razlike u godinama… ja sam ovdje – kucnuo se prstom po glavi – mnogo mlađi od datuma rođenja koji mi stoji u osobnoj.
– Da, znam. To sam shvatila još onda kad smo prvi put razgovarali telefonom – rekla sam nasmiješivši se. – Ipak, postoje stvari koje me još uvijek plaše. Na primjer, kako će reagirati tvoja i moja obitelj, ili prijatelji.
Na trenutak sam pomislila na Matiju, no njega sam ionako već bila izgubila.
Davor je ispružio ruku prema meni i pomilovao me po licu.
– I ja imam svoje strahove i dvojbe – priznao je. – Na primjer, uvijek razmišljam voli li me neka žena zbog mene samog ili samo zbog mog novca. No, ne želim o svemu tome razmišljati. Na kraju krajeva, moj životni moto glasi da probleme treba rješavati kad iskrsnu, a ne si unaprijed zagorčavati život sa “što bi bilo kad bi bilo”.
Potom me nježno privukao u svoje naručje.
– Vjeruj u budućnost, vjeruj u ljubav.
– Da – dahnula sam kao opčinjena. – Ljubav je rizik, ali ja želim riskirati.
– Mislim da će ti biti lakše prepustiti mi se nego prodati mi auto – rekao je, na što smo se oboje glasno nasmijali.
Nakon toga smo se još samo smijali i ljubili. U svojim mislima precrtala sam lijevu stranu popisa i sada je postojala još samo desna: voljela sam Davora svim srcem i nisam željela dopustiti da mi bilo kakva sumnja pokvari tu sreću.
Tags:ljubav, ljubomora
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар