Nisam više mogla podnijeti razdvojenost

Nisam se previše dvoumila kad me moj prijatelj Matko pozvao na doček Nove godine u Opatiju. U Zagrebu trenutačno ionako nisam imala pametnijeg posla. Matka sam poznavala još iz srednje škole, gdje smo doslovce bili nerazdvojni. Ipak, nešto kasnije, izbor fakulteta odveo nas je na različite strane. Premda smo i dalje ostali u kontaktu, više nismo bili u mogućnosti viđati se onako često kao ranije, što mi je, moram priznati, doista teško padalo. Smatrala sam kako je ovo pravi trenutak da se napokon vidimo, ako ni zbog čega drugog, a tada barem kako bih provjerila kako moj prijatelj izgleda bez onog aparatića za zube po kojem sam ga pamtila.

– Daj stara, bit će nam super, vidjet ćeš! Nismo se vidjeli već sto godina, osim toga, želim te upoznati sa svojim društvom. No najprije te moram upozoriti kako su moji prijatelji svi odreda pravi komadi. Da sam na tvom mjestu, dobro bih se pazio! – našalio se kroz smijeh.

– Nemaš brige, ako su samo i upola tako zgodni i dobri kao ti, nitko sretniji od mene – prihvatila sam šalu.

– Izvrsno! Dakle pristaješ! Nemaš pojma koliko sam sretan što ću te ponovno vidjeti. Anja i ja te čekamo na kolodvoru! – uzbuđeno je izjavio. Nakon što smo dogovorili sve detalje oprostila sam se od Matka.

Kad bolje promislim, ovo je bilo prvi put da ću obalu posjetiti zimi.

Premda sam voljela Zagreb, znala sam kako će mi malo odmora i promjene dobro doći. Osim toga, većina prijatelja s kojima sam se ovdje družila nije imala ništa posebno u planu za doček. Obilazak gradskih kafića, koji bi gotovo uvijek završavao pijankom i smrzavanjem na lokalnom gradskom trgu nisu mi se činili odviše zanimljivom destinacijom. Matkova ponuda kao da mi je pala s neba i nisam imala namjeru propustiti je. Osim toga, jako me veselila pomisao da ću napokon upoznati Matkovo društvo o kome je toliko pričao.

Već sljedećeg jutra spakirala sam stvari i izljubivši roditelje odjurila na autobusnu stanicu.

Nekoliko sati kasnije kroz prozor autobusa ugledala sam Matkovo ozareno lice. Moram priznati da me prilično iznenadilo koliko se promijenio. Bio je u odličnoj formi i izgledao, kako sam ja to voljela reći, za prste polizat. Baš kao što je i obećao, uz rame mu je stajala prelijepa krhka plavuša. Pretpostavljala sam da je to njegova nova djevojka Anja, o kojoj mi u posljednje vrijeme nije prestajao pričati.

Nakon što smo se srdačno pozdravili, morala sam priznati kako je Matko potpuno bio u pravu kad je onoliko hvalio Anju. Već je na prvi pogled osvajala svojom jednostavnošću i šarmom.

– Što se još čeka? No, idemo već jednom! Denis i Luka jedva čekaju upoznati te, a mislim da bi i Duje već trebao biti tamo – uzbuđeno je blebetao Matko, a ja nisam uspjela ne nasmijati se.

Kad smo napokon stigli u Matkov stan, ondje je već vladala poprilično vesela atmosfera. Poput pravog domaćina, Matko me najprije upoznao sa svima, a tada je nastupila prava ludnica. Riječi dobrodošlice i različita pitanja pljuštala su sa svih strana, jedva sam svima uspjela odgovoriti. Dodatna otežavajuća okolnost bio je prodoran pogled beskrajno, plavih očiju koje su mi se cijelo vrijeme smiješile s drugog kraja prostorije. Duje? Da! Sigurna sam da se tako predstavio, razmišljala sam hipnotizirana njegovim pogledom. Kad mi je napokon prišao bliže, osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva obraze. Obično nisam bila pretjerano sramežljiva i to mi, moram priznati, nije bilo nimalo slično.

– Mislim da sam se već predstavio, no sa zadovoljstvom ću to učiniti ponovno. Duje, drago mi je – rekao je uputivši mi najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela. Čini se da je Matko ipak imao pravo kad je onako govorio o svojim prijateljima. Doista su svi odreda zgodni, a u ovoga ovdje bih se mogla i zaljubiti ne pripazim li pomislila sam.

Navala uzbuđenja

– Hana, i meni – zbunjeno sam promucala. – Vidimo se kasnije – preneraženo sam slušala sebe kako govorim. A tada sam iznenadila i samu sebe. Poput vrhunske glupače okrenula sam se i čovjeku ispred nosa dala petama vjetra.

Kad sam se napokon našla u sigurnosti Matkove kupaonice, shvatila sam da drhtim cijelim tijelom. Bože, jesam li normalna? Upravo sam pobjegla glavom bez obzira od čovjeka koji je pokušavao zapodjenuti razgovor i očito se samo trudio biti ljubazan. Zašto me njegova blizina i pogled čine toliko nervoznom? Što se to događa sa mnom? Krasno, zacijelo će pomisliti kako sam obična glupača koja ne zna ni razgovarati kako Bog zapovijeda – snebivala sam se pokušavajući se pribrati.

Kad sam nekoliko trenutaka kasnije izišla, zabava je već bila u punom jeku i napokon sam mogla odahnuti. Činilo se da nitko nije opazio moj nagli nestanak i bilo mi je više nego drago zbog toga. Tek tada mi je doprlo do mozga da cijeloga dana gotovo ništa nisam okusila. Naravno, ovoliko uzbuđenja, ali i onih nekoliko koktela koje sam maločas popila na prazan želudac i nisu mogli učiniti da se osjećam puno bolje. Nikakvo čudo da drhtim, moram hitno pronaći nešto za jelo, tješila sam se krenuvši u kuhinju. Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kad sam ondje ponovno ugledala Duju.

– Hej, što ima? Malo smo ogladnjeli? – upitao me kad sam zatvorila vrata za sobom. Sjedio je sam za kuhinjskim stolom sa šalicom vrućeg čaja pred sobom.

Čaj? – upitao me podigavši obrvu.

Premda bih iz nekog čudnog razloga najradije ponovno pobjegla glavom bez obzira, više nije bilo uzmaka. Osim toga, iz njegove šalice širio se miris kojem je bilo nemoguće odoljeti.

– Može, hvala, čaj će biti u redu – uspjela sam promucati.

– Izbjegavaš li ti to mene ili mi se čini? – upitao je bez uvoda ulijevajući mi čaj, na što sam ponovno osjetila kako crvenim.

– Što god, molim te, ne pričaj gluposti. Samo sam malo umorna od puta – slagala sam spustivši pogled.

– I bolje ti je! Ne bih želio biti nametljiv, ali još nikad nisam upoznao ženu koja me poput tebe očarala na prvi pogled – promuklo je prošaptao posegnuvši za mojom rukom.

Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama. Napokon sam osvijestila razlog svom nemiru. Više u to nije bilo nimalo sumnje. Duje me privlačio kao nitko dosad. Čak štoviše, činilo se da sam se zaljubila u njega. Bože, što mi se to događa? Zar meni? Meni koja sam uvijek čvrsto stajala na zemlji i smijala se izjavama tipa “Ljubav na prvi pogled”.

Strastvena noć

– Halo, Zemlja zove Hanu! Da čujem, o čemu to upravo razmišlja ova lijepa glavica? – iz razmišljanja me prenuo Dujin glas.

– Ni sama ne znam. Osjećam neobjašnjiv nemir u tvojoj blizini – nisam uspjela dovršiti rečenicu jer se Duje odjednom našao ispred mene. Zbunjeno sam ga promatrala sada već potpuno opijena njegovom blizinom. Do nas su počeli dopirati zvuci glasnog odbrojavanja iz dnevnog boravka.

– Ne brini se, samo želim biti prva osoba koja će ti poželjeti sve najbolje u Novoj godini – rekao je sa smiješkom opazivši moju zbunjenost. Odmah potom njegove su se usne polako spustile na moje. Ne samo što me zatekla jačina Dujine strasti, nego i vlastite. Upijala sam njegove poljupce poželjevši da nikad ne prestanu. Ni danas se ne mogu sjetiti tko je koga od nas dvoje prvi počeo svlačiti, no to i nije važno. Bili smo važni samo nas dvoje i nekontrolirana strast koja je iz trenutka u trenutak postajala većom. Kad smo napokon sa sebe svukli i posljednji komad odjeće prepustili smo se jedno drugom sve dok nas nije svladao umor.

Premda sam oduvijek vjerovala kako se takvo što meni nikad ne može dogoditi, sljedećeg dana nisam osjetila ni mrvicu srama. Bila sam do ušiju zaljubljena i sretna te nisam namjeravala nikome i ničemu dopustiti da mi to pokvari. Unatoč svemu, nekoliko minuta nakon što sam se sljedećeg jutra probudila, pokosila me pomisao o tome kako Duju više neću vidjeti te da će prethodna noć zacijelo biti naša prva i posljednja. Što je, tu je, bilo je lijepo, premda je kratko trajalo. Uostalom, razmijenili smo brojeve i adrese, a to valjda nešto znači, tješila sam se pakirajući kovčeg.

Nakon što sam pozdravila Matka i Anju prethodno im zahvalivši na gostoprimstvu, taksijem sam se zaputila na kolodvor. Koliko god se trudila, Duje mi nikako nije izlazio iz glave. Dala bih sve na svijetu kad bih ga makar na trenutak još jednom mogla vidjeti.

Sljedećeg jutra dugo sam se izležavala u svom krevetu, maštajući pritom o Duji. Gdje je sada? Što radi? Razmišlja li i on o meni ovako kao ja o njemu? Ako mu je istinski stalo do mene, zašto me još uvijek nije nazvao? – rojila su se pitanja u mojoj glavi.

– Dušo, namjeravaš li ustati danas? Ručak je već odavno na stolu. Ne požuriš li, sve će se ohladiti – rekla je mama provirivši u moju sobu.

– Dolazim – kratko sam rekla bacivši pogled prema kompjutoru. – Samo da provjerim pristiglu poštu! Očekujem jednu veoma važnu poruku – objasnila sam porumenjevši. Prekasno sam shvatila da sam se zaletjela.

– U redu, samo nemoj dugo – kratko je prokomentirala uputivši mi značajan osmijeh.

Baš sam prava glupača! Još mi samo nedostaje da pred mamom na sva zvona objavim i to kako sam zatelebana do ušiju. Tako bi svojoj mezimici na vrijeme mogla početi organizirati svadbu, sarkastično sam pomislila.

Nije da nisam voljela svoje roditelje. Bili su to pošteni i radišni ljudi i sve što su stekli mogli su zahvaliti isključivo vlastitom trudu i marljivosti. Tatina, istina nevelika tvrtka iz godine u godinu je donosila sve veće prihode i budući da sam im bila jedina valjda je bilo prirodno da su mi roditelji ispunjavali svaku želju. Ipak, prilično me živciralo to što su se često uplitali u ljubavni život svoje dvadeset i dvogodišnje kćeri, to jest, moje malenkosti. Željeli su upoznati svakog mladića s kojim bih izašla baš kao da ću se sutra udati za njega. Znala sam da me vole i da mi žele samo dobro, no smatrala sam se dovoljno odraslom i zrelom za samostalne odluke.

Čim je mama zatvorila vrata za sobom, uključila sam računalo. Nisam se prevarila jer me ondje doista čekalo nekoliko novih poruka. Otvarala sam svaku od njih, smijala se čestitkama i dobrim željama, a tada, posve neočekivano, naletjela na sljedeću:

“Želim nam još puno onako uzbudljivih dana i noći u ovoj godini, kao i ovakvih dočeka. Jako mi nedostaješ. Potrudit ću se za vikend doći u Zagreb. Ljubim te, Duje”

Osjetila sam kako mi je sva krv jurnula u obraze. Jedva sam se suzdržala da ne vrisnem od sreće. Kad sam, iščitavši njegovu poruku po ne znam koji put, shvatila da više uopće nemam teka, znala sam da sam se zaljubila.

Zajednički vikend

Jedva sam dočekala vikend. Nervozno sam cupkala po peronu dok su putnici, jedan za drugim, izlazili iz autobusa. Kad sam među njima ugledala Duju, srce mi je zalupalo kao ludo. Potrčala sam mu u zagrljaj i ponovno je na trenutak sve oko nas prestalo postojati.

– Ne znam za tebe, ali ja ovako što još nisam doživio. Možda će zvučati glupo, no čini mi se da sam se u svojih dvadeset i sedam godina prvi put istinski zaljubio – šaputao je ljubeći me.

Niti jednog jedinog trenutka nisam posumnjala u njegove riječi. Bez imalo razmišljanja odvela sam ga kući, upoznala s roditeljima i nakon zajedničkog ručka povela u obilazak kuće.

– Uistinu sam impresioniran, Hana. Kuća vam je doista pravo malo carstvo – oduševljeno je rekao. Ipak, nisam mogla ne opaziti sjenu koja mu je u tom trenutku proletjela licem.

– Drago mi je što ti se sviđa. Dođi, a sad idemo popiti kavu – skromno sam rekla smiješeći se.

Ta dva dana bila su najljepša u mom životu i dala bih sve na svijetu da je Duje mogao ostati duže. Ipak, kako je rekao, čekale su ga neodgodive obveze na fakultetu.

– Uskoro se ponovno vidimo, lutko, a dotle se, naravno, čujemo – rekao je u svom stilu kako bi me utješio na rastanku.

Još dugo nakon što je autobus otišao, nepomično sam stajala na istom mjestu. Tuga zbog Dujina odlaska potpuno me obuzela, nije prošlo niti pola sata, a već mi je užasno nedostajao.

Sljedećeg dana Duje mi je poslao poduži e-mail u kojem mi je zahvaljivao i izjavljivao ljubav. Pisao je o svojim osjećajima proteklog vikenda, prisjetivši se usput svakog našeg dodira, uzdaha i osmijeha. Čitajući njegove riječi, gotovo sam mogla osjetiti njegov miris i u mislima sam po stoti put iznova proživljavala naš nezaboravni vikend.

Ni sama ne znam kako sam izdržala da mjesec dana ne vidim Duju. Istina je da smo se svakodnevno dopisivali, ali sve je to bilo jedno veliko ništa u usporedbi s onim što smo oboje svim srcem željeli.

– Sutra dolazim k tebi – nisam izdržala u jednom od telefonskih razgovora.

– Molim te, nemoj se tako šaliti sa mnom kada znaš da živim za naš sljedeći susret – pomalo tužno je rekao.

– Ne šalim se! Ne mogu više izdržati. Moram te vidjeti i točka. I, znaš što? Odmah krećem – odlučno sam rekla, na što se s druge strane zaorio oduševljeni vrisak.

Kod njega

I ponovno su uslijedili dani za pamćenje. Duje me odveo u stan u kojem je živio zajedno s majkom. Bila je to sitna i ljubazna ženica koja se neprekidno ispričavala što nema veći prostor kako bi me prigodno ugostila. Opazila sam da je i Duji nekako neugodno zbog svega.

– Ne brinite se, gospođo, sve je u redu. Uostalom, vaš stan je, premda mali, izuzetno udoban. Sigurna sam da će mi biti više nego lijepo kod vas – nježno sam rekla. Duje i vrijeme provedeno s njim bili su mi važniji od bilo čega na svijetu i ništa, a ponajmanje manjak životnog prostora nisu me mogli pokolebati u želji da ovaj vikend bude samo naš. Duje mi je pokazao neke gradske znamenitosti i izveo me na večeru te mi je vrijeme provedeno s njim prolazilo užasno brzo.

Ako je to uopće i bilo moguće, povratak kući bio mi je još teži nego Dujin povratak u Opatiju nakon našeg prvog vikenda. Činilo mi se da sam ulaskom u autobus toga dana dio svog srca ostavila u Opatiji, kraj Duje. Da me tog trenutka zamolio da ostanem s njim, pristala bih bez razmišljanjal nikad se ne bih pokajala.

Vrativši se ponovno u Zagreb, moja raspoloženja mijenjala su se češće no inače. Tome je uvelike pridonijela i vijest kako je Duje nakon dulje potrage napokon pronašao bolji posao, koji je od njega zahtijevao cjelodnevni angažman. Njegovo je oduševljenje bilo zarazno i ne mogu reći da nisam bila sretna zbog njega.

– Radit ću dan i noć bude li potrebno i uskoro kupiti vlastiti stan. Tako ćeš me moći posjetiti kad god to poželiš. Što kažeš, ljubavi? – veselo je kovao planove.

Nisam mu željela pokvariti veselje. Ipak, znala sam da za sve treba vremena, a mi smo ga ionako već izgubili previše. Ta me spoznaja činila posebno tužnom.

Premda me Duje i dalje često zvao, naši razgovori više nisu bili tako dugi i iscrpni kao nekad. Sve mi je češće govorio o različitim poslovnim problemima, do u detalje prepričavao tijek poslovnih sastanaka na kojima je bio, pa čak i neke privatne stvari vezane uz poslovne suradnike što mi je, moram priznati, sve više išlo na živce.

Premda sam ga i dalje voljela svim srcem, počele su me mučiti najrazličitije sumnje, a onda, što zbog daljine koja nas je razdvajala, što zbog vlastite nemoći da učinim nešto po tom pitanju, počela sam osjećati neobjašnjivu ljubomoru. Premda me Duje u svakom razgovoru uvjeravao da se nepotrebno brinem i da ne postoji djevojka koja bi me zamijenila u njegovu srcu, nisam nalazila mira.

Nezaboravno ljeto

Zahvaljujući telefonu i internetu, nekako smo izgurali i proljeće, a onda je napokon došlo ljeto i jedan iznenadni ranojutarnji poziv.

– Hej, spavalice, što se još čeka? Badić u torbu i nacrtaj se kod mene! Sunce, more, plaža… Uspio sam dobiti nekoliko dana godišnjeg odmora. Ha, što kažeš? – začula sam Dujin veseli glas sada već potpuno budna.

– Nije li ovo neslana šala? Neki dan smo razgovarali i ako me sjećanje dobro služi, nisi spomenuo apsolutno ništa – rekla sam u nevjerici.

– Želio sam te iznenaditi, mislio sam da će ti biti drago – dodao je nešto tiše.

– Ludice, naravno da jest, samo…

– Šššš… nemoj gubiti vrijeme. Jedva čekam da te vidim – promuklo je prošaptao i jedino što mi je preostalo bilo je prasnuti u smijeh.

Da budem iskrena, zapravo mi je bilo svejedno gdje ćemo biti i što ćemo raditi. Bilo mi je važno jedino to što ćemo biti zajedno.

Uspomene koje nosim u srcu na tih nekoliko dana ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Za desetak dana proživjeli smo sve što netko ne proživi niti za dvadeset godina braka. Od smijeha, suza, glupiranja, ozbiljnih razgovora pa do spavanja pod otvorenim nebom i kupanja na kiši. Sve što smo znali, umjeli, htjeli ili poželjeli učinili smo u tih deset dana naravno, ne bismo se žalili da je potrajalo duže.

– Bože, toliko te volim. Nisam sigurna hoću li više moći podnijeti ovu razdvojenost – tužno sam rekla zadnje večeri naslonivši glavu na njegovo rame.

– I meni je teško ali, za razliku od tebe, trudim se misliti pozitivno. Ne brini se, već ćemo smisliti nešto.

– Nadam se – rekla sam dok mi je tjeskoba poput kamena pritiskala srce.

Nisam imala snage odgovoriti mu. U dubini duše nekako sam slutila da je Dujina i moja priča zauvijek završena.

Vrativši se u Zagreb, bila sam tužnija no ikad. Premda iscrpljena od puta, cijelu noć nisam uspijevala ni oka sklopiti. Pred očima mi je neprekidno lebdjelo Dujino nasmijano lice, njegove predivne plave oči, njegovi zagrljaji, poljupci…

Bolni prekid

Sljedećeg jutra izgledala sam gore no ikad. Mama je opazila moju tugu i pokušavala me utješiti kako je znala i umjela.

– Dušo, molim te, ne budi tako tužna. Razvedri se, sve će doći na svoje, vjeruj mi. Sutra je novi dan!

– Novi dan, za što? Ne želim čekati novi dan ako u njemu neće biti Duje – rekla sam briznuvši u plač.

– Šššš… umiri se, ljubavi, znam da ti je sada teško ali, vjeruj mi, život ide dalje. Sigurna sam kako te čeka još puno lijepih stvari, s Dujom, ili bez njega – umirujuće me potapšala po ramenu.

– Ali, mama, kako ne razumiješ! Volim ga, a ne mogu biti s njim! – gotovo sam viknula.

– Tada ne razumijem u čemu je problem – smireno je rekla mama.

– Kako u čemu? On u Opatiji, a ja u Zagrebu! Njemu je na grbači posao, a meni faks! Misliš da to već samo po sebi nije dovoljan problem? – uzrujano sam upitala. – Ne mogu više podnijeti ovu razdvojenost? Bože, zašto ne možemo stalno biti zajedno? – zavapila sam iznova briznuvši u plač.

– Ako je to jedini razlog tvoje tuge, možda bi odgovor ipak bilo lakše potražiti kod Duje, što misliš? – upitala je mama namignuvši.

– Nemam pojma o čemu govoriš – šmrcnula sam. – Lako je! Nazoveš ga i upitaš što misli o zajedničkom životu! Za sve ostalo važna je samo dobra organizacija. Ako te doista voli tako kao što vidim da ti voliš njega, bit će presretan. U protivnom, barem ćeš znati na čemu si i nećeš tuliti poput ranjene zvijeri za nekim tko to ne zaslužuje. Dakle, mlada damo, trebam li sada još sve to i nacrtati? – upitala je dok sam je zabezeknuto promatrala.

Upravo u tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila sam presretna kad sam na zaslonu ugledala Dujino ime. U želji da mu što prije čujem glas, žurno sam izišla iz kuhinje kako bismo mogli neometano razgovarati.

– Hej, malena, što ima? – upitao je bez pozdrava.

– Baš dobro što si nazvao. Moramo razgovarati – rekla sam trudeći se da mi glas ne zadrhti.

– Jako te volim i silno mi nedostaješ. Mislim da ovakva veza više nema smisla. Zapravo, zanimalo bi me što misliš o zajedničkom životu?

– Žao mi je što ti to moram ovako reći, ali i meni se čini da nema smisla. Na žalost, nisam ja ni za kakav zajednički život – ovo posljednje jedva sam čula od boli koja me počela razdirati.

– U tom slučaju, zbogom – promucala sam i zaklopila slušalicu.

Znala sam da nije to u pitanju. I bila sam sigurna da znam prave razloge njegova prekida. Da se osjeća loše jer ne može ništa promijeniti po pitanju svog posla, rodnoga grada te činjenice da mi ne može pružiti sve udobnosti na koje sam navikla. Nikada mu nisam rekla da osjećam njegovu nesigurnost jer nisam željela da pomisli kako ga osuđujem još gore, žalim. Istinski sam ga voljela i stoga mi, za razliku od njega, ništa nije bilo važno osim daljine koja nas je dijelila. Možda bi mi bilo puno lakše kada bih znala da me Duje ostavio zbog druge djevojke ili jednostavno stoga što me prestao voljeti. Ovako je sve boljelo još dvostruko više.

Danas, nekoliko godina kasnije sve je to iza mene. Sretan brak i dvoje prekrasne djece učinili su da tuga zauvijek nestane s moga lica. No, ne mogu a da se povremeno ne zapitam je li sve ipak moglo drukčije završiti da smo se oboje malo više potrudili.



Tags:ljubav
Support
About
Privacy
Terms