– Jeste li čuli… – trubila je svakome – udaje se naša Ane, za dotura! Ajme, sriče! A ne samo da je pametan, nego je i lip! Eh, pa da: nije naša unuka `tila bilo kakvog mulca!
I riječima je teško opisati koliko su me nervirali ovakvi komentari. Na žalost, nisu stizali samo od moje bake, već od cjelokupne rodbine pa i prijatelja. Tako sam svako malo, htjela ne htjela, mogla čuti izjave u stilu kako mi je „pala sikira u med”, ili kako mi je udaja za doktora „životni zgoditak”!
Slušajući ih, netko bi sa strane pomislio da sam se udala iz interesa, no uopće nije bilo tako. Kad sam upoznala Srećka jednog ljeta kod nas na moru i zaljubila se u njega, uopće nisam znala čime se bavi. Bio je markantan, šarmantan, deset godina stariji od mene i osvojio me na prvi pogled. Isprva se čak šalio na svoj račun i rekao mi da je neka vrsta automehaničara za ljude, da bi mi tek kasnije objasnio da je zapravo kirurg! Da ga nisam toliko voljela, pitanje kako bi naša veza završila jer mi je zbog moje obitelji u nekoliko navrata došlo da otkažem vjenčanje.
Na sreću, prašina oko „udaje za doktora” se slegla i mi smo na kraju ipak sretno uplovili u bračnu luku. I dok sam ranije dvojila kako ću napustiti rodni Šibenik i preseliti u Zagreb u kojem je Srećko radio i živio, sada sam jedva čekala udaljiti se od nemoguće rodbine. Za razliku od Srećka, koji se samo smješkao i kojeg je sve to zabavljalo, ja više nisam mogla podnositi te njihove komentare.
– Ljubomorna si što ga svi kuju u zvijezde, a tebe nitko ne spominje – rekla mi je moja sestra i mislim da je možda bila u pravu. Toliko su svi hvalili mog budućeg muža da sam se odjednom osjećala manje vrijednom. Kao da su zaboravili na moju sportsku talentiranost i na činjenicu da se zbog njega odričem svoje karijere. Naime, kad smo se Srećko i ja upoznali, ja sam se profesionalno bavila plivanjem i moj je trener polagao velike nade u mene. Naravno, s preseljenjem u Zagreb svi su planovi pali u vodu.
– Ma što te briga za plivanje – odmahivala je rukom moja majka kad sam joj rekla kako je moj trener neutješan što odlazim. – Kao da bi od toga imala ikakve koristi. Drž’ se ti samo svog dotura i ništa ti u životu neće falit’!
Znam da je moja mama uvijek htjela samo najbolje za mene i sestru, no ona je uvijek sve gledala kroz novac. Za nju je udaja za bogatog muža bila jednaka sretnoj udaji. Srećko je u njenim očima bio idealan
zet u svakom pogledu jer ne samo što je imao cijenjeno zvanje, već je potjecao i iz dobrostojeće obitelji.
Za mene su sve to bile gluposti! Kome je još novac donio sreću? Naravno da sam bila presretna kad sam vidjela u, kakvom ću luksuznom stanu ubuduće živjeti, no Srećka sam toliko voljela da bih s njim živjela i pod šatorom.
Nekoliko godina kasnije pokazalo se koliko sam bila u pravu. Naime, taj isti luksuzni stan u kojem sam većinu vremena provodila sama dok je Srećko bio u bolnici, pretvorio se za mene u zlatan kavez u kojem sam se gušila. Čeznutljivo sam sanjala o moru i plivanju, sada miljama daleko od mene.
Bez priznanja
Pogledala sam na sat. Vrijeme je prolazilo, a Srećko se još nije vraćao. Sto li je sada radio? Je li mu upravo neka sestra brisala znoj sa čela dok je operirao? Ili je možda već sve bilo gotovo i sad su ga njegovi kolege s odobravanjem tapšali po ramenu? Razmišljajući o tome, osjetila sam kako u meni raste nezadovoljstvo. Kada je mene zadnji put netko pohvalio za nešto? Kada sam ja zadnji put primila neko priznanje od svoje okoline i dobro se zbog toga osjećala? Srećko se nije vratio doma do jutarnjih sati, a ja sam cijelo vrijeme ležala budna u krevetu. No, nisam brinula za njega. Njemu su ovakve hitne intervencije bile čista rutina. Ovaj sam put brinula za sebe, za vlastitu budućnost…
Upalila Sam lampicu pokraj kreveta i pogled mi je pao na fotografiju koja se nalazila na raskošnom stoliću od mahagonija. S nje me gledala jedra mlada djevojka u kupaćem kostimu. Oko vrata joj je visjela sjajna medalja, koja je blistala baš kao i njen širok osmjeh. Lice joj je bilo ozareno ponosom! Vrlo dobro sam se sjećala dana kada je ta fotografija bila snimljena jer sam tada pobijedila na natjecanju juniora našeg plivačkog kluba.
Sa svih su mi strana stizale pohvale, a najveće od mog trenera.
– Naša Ane je pravi talent! – govorio je tapšući me zadovoljno po ramenu. – Vidjet ćete, za nju će se još čuti!
Na žalost, sve njegove prognoze rasplinule su se onoga dana kada sam Srećku rekla „da”. S nostalgijom sam se ponovno prisjetila vremena prije našeg vjenčanja. Tada mi je bilo gotovo neugodno koliko su me svi hvalili zbog izvrsnih rezultata koje sam ostvarivala. Mogla sam proputovati s klubom cijeli svijet i postati prava plivačka zvijezda. No, tu je s druge strane bio taj liječnik kojeg sam upoznala jednog vrelog ljeta i zbog njega bila spremna napustiti sve. Nije mi bilo žao jer smo oboje željeli isto: brak, djecu i sretan život dok nas smrt ne razdvoji.
– Nećeš požaliti, Ana – šaptao mi je tada presretan kad sam prihvatila njegovu bračnu ponudu.
Bilo mi je žao što odustajem od plivanja, ali njegov poljubac mi je govorio da sam donijela ispravnu odluku. Nisam željela živjeti bez tog muškarca niti trena i htjela sam mu roditi djecu. Uostalom, tješila me pomisao da nisam jedina žena koja se odrekla karijere radi obitelji. Još sam mlada, razmišljala sam. Kad djeca porastu, još uvijek se mogu posvetiti plivanju…
Danas sam se osjećala poraženo jer sam zapustila ono u čemu sam bila najbolja. S druge strane, planovi o obitelji koje smo imali nisu se ostvarili. Kad sam se odlučila za obitelj na uštrb sportske karijere, nisam znala da nikad neću moći roditi, a kad sam to saznala, već sam pet godina živjela kao kućanica. Bez redovitih treninga i zatvorena po cijele dane u četiri zida, gipkost moga tijela bitno se smanjila, ili kako se ono lijepo kaže: jednostavno sam zahrđala. Zapela sam u braku sa Srećkom čiji je život bio protkan radom u smjenama, hitnim intervencijama i stresom. No, uza sve to, on je ipak imao nešto što mu je kompenziralo taj njegov trud: uspjeh i priznanje. Za mene je pak brak sve više predstavljao omču koja mi se stezala oko vrata: gledanje glupih sapunica i slušanje uvijek istih tračeva susjeda nije moglo ispuniti moj život.
Te noći, dok sam zurila u mrak i čekala svog muža, donijela sam čvrstu odluku: Ne mogu dalje ovako. Ne želim dalje ovako!
Bila su tri sata ujutro kad se u bravi začulo okretanje ključa. Bio je to Srećko koji se mrtav umoran vraćao s hitne operacije. Kad je legao pored mene, zažmirila sam praveći se da spavam. Po njegovom ujednačenom disanju mogla sam zaključiti da je već nakon nekoliko minuta zaspao. Reći ću mu sutra za odluku koju sam donijela, pomislila sam i sama tonući u san. No, ni sutradan nije bilo vremena za razgovor. Od ranog jutra Srećko je bio u tolikoj žurbi da je uspio samo popiti nekoliko gutljaja kave koju sam mu skuhala i već je bio spreman za polazak u bolnicu.
– Danas ću, ako ništa ne iskrsne, završiti nešto ranije – rekao je i na brzinu me poljubio.
Plivački klubovi
No toga dana uopće me nije zanimalo kada će se on vratiti kući. Bio je to dan koji sam odlučila posvetiti sebi i učiniti konačno nešto za sebe. Zaista, pitala sam se, kako se već ranije nisam toga sjetila! Pa i ovdje je bilo bazena i plivačkih klubova, zar ne? Čim je Srećko napustio stan, sjela sam za kompjutor i potražila adrese plivačkih klubova. Nakon što sam ih ispisala na komad papira, odjurila sam u kupaonicu i počela se spremati. Nisam željela obavljati ovako važne razgovore posredstvom telefona. Htjela sam otići na lice mjesta ako ništa drugo, barem se na tren naći u tako mi dobro poznatom okruženju bazena. Nepunih sat vremena kasnije bila sam spremna za polazak.
– Gdje si ti dosad? – Srećko me začuđeno gledao kad sam se sljedećeg tjedna jedan dan vratila kući poslije njega.
Naravno da nije ništa znao jer sam mu prešutjela novost, a novost je bila ta da sam dobila posao! Naime, onoga dana kad sam odlučila obići plivačke klubove, u jednom su me objeručke prihvatili i dodijelili mi honorarni posao u popodnevniin satima. Postala sam trener mladih plivačkih snaga, što me ispunjavalo neizmjernom srećom. Bila sam presretna što ću moći ponovno uskočiti u vodu i prenijeti tim divnim mladim ljudima svoje znanje. No, nisam znala kako to reći Srećku jer sam i te kako bila svjesna koliko je njemu važno da ga dočekam doma kad se vrati s posla. Da je moja zabrinutost bila opravdana, pokazalo se kad sam mu konačno otkrila svoju malu tajnu. Mislila sam da bi mogao negodovati, no nisam ni slutila da će u toj mjeri poludjeti.
– Zar je tebi normalno da kad dođem kući zateknem prazan stan? I to samo zato što ti misliš da moraš trenirati nekakve mišićave momke, dok ja spašavam živote! – uzrujano je vikao.
Prepala sam se jer nisam računala s ovakvom njegovom reakcijom. Počela sam mucati, čime sam samo još više ostavljala dojam da sam nešto skrivila. Nisam bila sigurna, ali činilo se kao da je ljubomoran na mladiće koje sam trenirala. To je svakako bilo smiješno jer su oni za mene praktički bili djeca.
– O tome obavezno moraš još razmisliti – rekao je i nije to bila neka usputna primjedba. Po tonu njegova glasa dalo se jasno zaključiti da zahtijeva da odustanem od svog novog posla.
– Srećko – trudila sam se govoriti sigurnim glasom, iako sam osjećala knedlu u grlu.
– Ja sam već o svemu dobro razmislila. Moja je namjera vrlo ozbiljna i ne namjeravam prestati s radom. Nemaš pojma koliko mi zadovoljstvo to pričinjava!
Nije hir
Nekoliko me trenutaka šutke promatrao, odmahujući glavom u nevjerici.
– Zašto mi nisi ranije rekla za svoje namjere? – upitao me sumnjičavo.
– Dragi, htjela sam te iznenaditi – pokušala sam ublažiti cijelu situaciju.
– Odlično! To ti je, vjeruj mi, i uspjelo! – ljutito je povikao i žustrim korakom otišao u radnu sobu gdje je proveo ostatak večeri.
– Ovaj put ne smiješ odustati – rekla mi je prijateljica Zrinka. – Muškarci ne vole promjene, ali ubrzo će se priviknuti i onda će sve biti u redu, vjeruj mi.
Vjerovala sam Zrinkinoj procjeni. Bila je deset godina u braku, imala troje djece i bila zaposlena. U početku se, kako je rekla, i njen muž bunio protiv toga da mu se žena bavi bilo čime osim djecom i kuhanjem, no njima je, za razliku od nas, trebala dodatna zarada tako da je konačno ipak popustio. Zrinkine riječi «ne smiješ odustati» postale su moj moto koji mi je davao snagu i moja nit vodilja tijekom sljedećih dana. A dani koji su uslijedili bili su više nego uzbudljivi. Podučavala sam mlade plivanju, zapravo, bila im ono što je nekad meni bio moj trener.
– Ana, ovo neće ići – rekao je Srećko jednom prilikom kad sam ponovno stigla kući poslije njega. – Jednostavno neće!
– Što neće ići? – podigla sam glas jer sam osjećala da se sprema uništiti moj san. Po njegovim tamnim podočnjačima i tankim živcima dalo se naslutiti da je iza sebe imao naporan dan u bolnici.
– Ne želim da kad dođem kući zateknem prazan stan. Ne želim da svojim hirom ugroziš naš privatni život.
Sada sam ja bila ta koja je zinula u čudu. On je mislio da je to moj hir? I bojao se za naš privatni život? Nisam mogla vjerovati da je bio tako slijep. Zar nije vidio da ja već godinama nisam imala nikakav život? Riječ po rijeć i razmirica se pretvorila u žestoku svađu. Srećko je vikao i mahao rukama. Ovakvog ga još nikad nisam vidjela. Konačno se ponovno povukao u svoju radnu sobu, kao što je uvijek činio kad bi se osjećao neshvaćenim. No ovaj put nisam kao obično pojurila za njim. Nisam, kao obično, željela kriviti sebe i tražiti oprost za nešto za što se uopće nisam osjećala krivom. Konačno, radilo se o mom životu i mojoj budućnosti!
Nakon ove svađe, odnosi među nama su toliko zahladili da smo jedva tu i tamo progovorili pokoju riječ. Jedina kojoj sam mogla povjeriti svoj jad bila je Zrinka.
– Moram priznati da ga pomalo razumijem – rekla je kad sam joj sve ispripovijedala.
– Nije navikao da nakon posla dođe u prazan stan. Znaš i sama kako naporno radi. Sigurno si misli: ja dajem sve od sebe da spasim ljudske živote, dok ona pliva i uživa s mladim dečkima…
Ovakav Zrinkin komentar bio je zadnje što mi je trebalo! Sto je sad njoj odjednom došlo da stane na njegovu stranu? Razočarana, hladno sam se oprostila od nje i odjurila kući. Odjednom sam osjetila neizmjeran bijes prema Srećku. Sve je moglo biti tako lijepo i lako, ali on je morao sve uništiti! A sada mi je još i moja najbolja prijateljica okrenula leđa! Pitala sam se kako dalje? Odustati od svega i vratiti se starom životu kućanice? Ne, nikada! To više naprosto nije dolazilo u obzir.
Nešto kasnije tog poslijepodneva, dok sam listala dnevne novine, pogled mi je zapeo za jedan oglas. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima: obližnja je škola tražila učiteljicu plivanja za djecu. Pa to je bilo upravo ono što mi je trebalo! Mogla sam na miru vježbati s dječicom na koju Srećko ne bi bio ljubomoran i uživati u svom poslu. Smjesta sam napisala ponudu i poslala je. Jedva sam čekala da Srećko dođe doma, a kad je konačno stigao, bacila sam mu se razdragano oko vrata i u jednom dahu mu priopćila veliku novost. Mislila sam da će i on biti sretan, no on je samo rekao:
– Pričekaj da vidimo kako će to završiti. Slavit ćemo tek kad dobiješ posao.
Ništa nije moglo pokvariti moje dobro raspoloženje, pa čak niti Srećkova ravnodušnost. Instinktivno sam osjećala da ću dobiti taj posao i silno se tome radovala.
– Radila bi samo u jutarnjim satima, tako da bih uvijek došla kući prije tebe – brzo sam ga preduhitrila kad je zaustio još nešto reći, jer nisam željela čuti ništa negativnog. Sada se Srećko nasmiješio i utisnuo mi poljubac.
– Vidjet ćemo – šapnuo mi je ipak vidno smekšan.
– Kad bi dobila posao u toj školi plivanja – započela sam oprezno – ti ne bi imao nikakvog razloga da se protiviš da radim s dječicom, zar ne?
Dobivam posao
Nije doduše ništa rekao, ali gotovo se moglo čuti kako mu je kamen pao sa srca koliko mu je laknulo. Ipak je, dakle, glavni problem bio upravo to: ljubomora!
– Sad samo moramo pričekati da stigne odgovor od škole – brzo sam zaključila razgovor. Nisam više željela razmišljati ni o čemu do o Srećkovim poljupcima kojima mi je prekrio vrat…
Sljedeći tjedan stigao je odgovor i bio je, baš kako sam se nadala, pozitivan: dobila sam posao! Ravnatelj je čak udovoljio mojoj molbi i dodijelio mi nastavu za početnike.
– U redu, ako tako želite – rekao je s blagim negodovanjem. – Ali, zapamtite, s vašim preporukama vi možete puno više. Gotovo je šteta prosipati vaš talent na početnike – napomenuo mi je.
Smijala sam se tada zajedno s njim, sretna što je sve tako dobro završilo, ne znajući što me još sve čeka…
– Ljubavi, danas je bio predivan dan – ushićeno sam zacvrkutala Srećku kad sam se nakon prvog radnog dana u školi vratila kući.
On se pravio da ga zanima, ali zapravo je bio potpuno nezainteresiran. Otkad je stigao pozitivan odgovor od škole, ponašao se krajnje čudno i tražio dlaku u jajetu. Ranije nisam reagirala na takvo njegovo ponašanje, ali danas, nakon prvog radnog dana koji sam zaista željela zajedno s njim proslaviti, njegovo mi je mrzovoljno lice išlo na živce. Sve sam učinila kako bih oživjela naš bračni život i učinila ga kvalitetnijim. Čak sam radi mira u kući samu sebe ograničila na rad s početnicima usprkos svemu, stalno sam morala trpjeti njegovo nezadovoljstvo.
– Što ti zapravo ne odgovara? Sto bi htio? Da cijeli dan sjedim doma i čekam tebe? – upitala sam ga toliko izravno da se lecnuo.
– Ali, zlato – brzo je odmahnuo rukom kao da sam izgovorila najapsurdniju stvar na svijetu. Ipak, blago crvenilo na njegovom licu odavalo je da sam ga pogodila u bolnu točku. Šutio je, no meni je i bez mnogo riječi postalo jasno da mu je bio potreban taj osjećaj da netko cijeli dan čeka na njega kod kuće. Od same pomisli sam se naježila.
Nakon dugog razgovora koji je potom uslijedio, obećao mi je da će se popraviti i da mi više neće prigovarati. Neko vrijeme mu je to zaista i polazilo za rukom, no primirju je došao kraj onoga dana kada mi je ravnatelj škole ponudio puno radno vrijeme. Značilo je to unapređenje preko noći i ja sam, naravno, bila vrlo ponosna. Što se mene ticalo, osjetila sam čari posla i najradije bih cijeli dan provodila u školi.
Kolaps i otkaz
Ubrzo nakon prvog, stiglo je i drugo unapređenje. Pomoćnica ravnatelja odlazila je na porodiljni i njeno je mjesto bilo ponuđeno meni. Prihvatila sam bez razmišljanja, no vrlo brzo mi je postalo jasno u što sam se zapravo uvalila. To radno mjesto nije imalo baš nikakve veze s mojim voljenim plivanjem. Sve se uglavnom svodilo na organizacijski posao, izradu radnih planova i bezbrojne telefonske razgovore. Od svega toga mi se već polako počelo vrtjeti u glavi i poslije škole sam dolazila kući blijeda poput Srećka nakon naporne operacije. Tada bismo sjeli jedno pokraj drugoga i šutjeli, uglavnom preumorni i za običan razgovor.
– O, pa ti si zaista napredovala u karijeri. Lijepo, lijepo – pohvalila me Zrinka jedan dan kad smo nakon dugo vremena pile kavu.
Ali ja više nisam bila sretna. Sve mi je to došlo prebrzo i sada sam radila stvari koje mi se zapravo uopće nije dalo raditi. Željela sam samo plivati.
Deset mjeseci radila sam paralelno nekoliko poslova, a onda sam jedno jutro kolabirala. Pred očima mi se zamračilo i srušila sam se na kupaonske pločice. Na sreću, moj je muž bio kod kuće tako da mi je odmah pružio prvu pomoć i prevezao me u bolnicu. Pretrage su pokazale da se radilo o iscrpljenosti.
– Smjesta ćeš dati otkaz, Ana! – Srećko je bio odlučan.
Eto, sad je konačno dobio što je htio, pomislila sam ogorčeno. Potvrdile se njegove riječi da je glupo da radim kad nema za to potrebe. No u njegovim očima nisam mogla nazrijeti nikakvo likovanje, samo brigu i strah. Strah za mene?
Kad smo se vratili kući nastavio je inzistirati na tome da dam otkaz.
– Ali, ja želim raditi – odgovorila sam utučeno. No nisam se više borila jer sam i sama uvidjela da dalje tako ne ide.
– Kad nisam radila, osjećala sam kao da će me zidovi stana ugušiti. Kad sam dobila posao, ubijala sam se od rada. Pa valjda mora postojati nešto između! – zaključila sam zdvojno. – Znaš li kada sam najsretnija?
Srećko me gledao očima ispunjenim ljubavlju. Osjećala sam da bi u tom trenutku sve za mene učinio.
– Kad si u vodi, ribice moja – odgovorio mi je nježno.
Klimnula sam s odobravanjem i progutala suze koje su počele navirati. Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi, a onda pali jedno drugome u naručje. Ljubili smo se i grlili kao što već odavno nismo. U cijeloj priči oko posla zaboravili smo koliko smo se voljeli.
Danas radim u školi kao profesorica plivanja, kako za početnike, tako i za naprednu mladež koju pripremam za natjecanja. Srećko je u međuvremenu prevladao svoju ljubomoru i uvidio koliko je to besmisleno. Nikad mi više nije prigovorio, i ne očekuje da ga nužno dočekam u stanu kad se vrati doma s posla. Danas znam da nije mogao odmah shvatiti koliko me život kućanice guši, jer mu to zapravo nikad nisam jasno dala do znanja. Oboje smo griješili, ali smo iz svojih pogrešaka izvukli pouku i konačno postali istinski sretan par. Onakav kakav je cijela moja obitelj prognozirala da ćemo biti!
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар