– Tamara, stigao sam! – moj suprug Ivan voli teatralno ulaziti u stan nakon posla. Stoput sam mu već rekla da ne viče odmah s ulaznih vrata jer Lara možda spava, ali njemu se to ne može objasniti. On se voli najaviti iz predsoblja.
– Pa što ako se Lara probudi? Moja princeza neće život provesti kao uspavana ljepotica. Neka zna da sam se vratio kući, onda će opet mirno usnuti jer je tata kraj nje – objašnjavao mi je zašto galami na vratima.
Najbolji detalj u priči jest da se Lara doista znala razbuditi na zvuk njegova glasa, ali čim bi je uzeo u naručje, poljubio i zanjihao naš bi anđelak opet usnuo baš kao da je razumjela što njezin tata govori.
– Bok, ljubavi. Eto, opet si probudio malu. Skini
cipele, operi ruke i uspavaj je, a ja ću za to vrijeme postaviti stol za ručak – poljubila sam ga i ubacila malenu u njegovo naručje. Ona mu se sretno smiješila i gugutala. Znala sam da će već za nekoliko minuta usnuti sretna jer ju je uspavao njezin tata.
Kad smo Ivan i ja shvatili da želimo život provesti zajedno, nismo planirali koliko ćemo djece imati. Ipak, dogovorili smo se da nećemo pretjerivati. Oboje smo željeli brojnu obitelj, ali ne toliko brojnu da bi itko bio zapostavljen. Odlučili smo da ćemo djeci, uz obilje ljubavi, pružiti i dobar odgoj, školovanje, glazbene, baletne, sportske i škole stranih jezika, ovisno o njihovim željama. Usto i ljetovanja, i zimovanja, i putovanja. Kontracepcijska je lepeza danas dovoljno široka da si svaka žena može odabrati najpovoljniju metodu. Ivan je, moram i to reći, znajući kako sam provela djetinjstvo, što se toga tiče bio maksimalno pažljiv i nipošto nije želio da se trudnoća prepusti slučaju. A ja sam mu na tome beskrajno zahvalna.
– Govorit ću u svoje ime. Ja tako osjećam. I Borisu i meni uspjeli ste upropastiti život. Ni vi niste bolje prošli, ali to je bio vaš izbor. Niste imali pravo nas uplesti u to. Ne mogu reći da nas niste dobro odgojili. I kad jednom vas više ne bude, Ana neće završiti na cesti. Naravno da ćemo se mi brinuti o njoj jer je ona najmanje kriva za sve. Ali, smatram da ste bili nepromišljeni. Htjeli ste spasiti jedan život, a pritom niste razmišljali o dugoročnim posljedicama – istresla sam svojima prije nekoliko godina, zalupila vratima i otišla.
Moji roditelji nisu bili na mom vjenčanju, ni Laru još nisu vidjeli. Oni smatraju da sam ih time uvrijedila, a ja smatram da sam im to morala reći jer su oni meni napravili pakao od života. Boris, moj mlađi brat, nije tako rezolutan, ne zamjera im toliko. Uvijek mi kaže što je novo kod njih, njima ispriča novosti o meni, ali još nas nije, premda bi to želio, uspio izmiriti.
A gdje je problem? Znam da zvučim kao da žalim samu sebe, a to i nije daleko od istine. Ne mogu roditeljima oprostiti što su nas zapostavili na račun bolesne sestrice. I još bi mi sigurno bilo gore da nisam tako povezana s mlađim bratom. Naši su roditelji za nas bili prisutni samo kad su se donosile važne odluke poput onih gdje ćemo se školovati, hoćemo li studirati ili ne, hoćemo li učiti strane jezike ili ne eventualno, što će nam se kupiti od odjeće. Ostatak vremena kao da su živjeli u svom malom svijetu koji je uključivao samo još Anu.
Moja sjećanja, otprilike, počinju kad sam krenula u vrtić, ono ranije mi je nekako maglovito. Znam tek da sam bracu, kad sam ga dobila, odmah prihvatila i zavoljela, ali kad su nas tete vodile u šetnju, obično je to bilo u proljeće ili rano u jesen, gledala sam po parkovima mame i bake s djecom i bila sam tužna što sam ja s djecom i tetama, a ne sa svojom mamom ili bakom. Baku, tatinu mamu, nikad nisam upoznala. Ona je, to sam čula u obiteljskim pričama, bila alkoholičarka i o tome se u našoj obitelji nikad nije govorilo. Navodno je umrla od raka, ali danas mislim da je to bila, ako su istinite familijarne legende, ciroza jetara. Djed, inače prilično krupan čovjek, živio je neko vrijeme s nama. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da smo mi živjeli kod njega jer je moj tata ostao u svojoj obiteljskoj kući. Tatina sestra, moja teta Ljiljana, živjela je sa svojom obitelji u stanu nedaleko od nas, u novom trešnjevačkom kvartu. Ona i tata davno su podijelili imovinu i među njima zbog toga nije bilo nikakvih trzavica.
Druga baka i djed. oni mamini, živjeli su u Njemačkoj. Davno su otišli trbuhom za kruhom, još dok je moja mama bila malena djevojčica, tamo su joj se rodile sestre, a onda su se oni, kad su kćeri odrasle, vratili nakratko u Hrvatsku. Sagradili su kuću, poudavali kćeri i opet se vratili u Njemačku. Tamo im je, govorili su, umirovljenički život bio ugodniji nego kod nas. Viđala sam ih rijetko, i gotovo da ih se i ne sjećam. Pamtim ih jedino po tome što su nas obasipali darovima. Tih nekoliko dana koliko bi bili kod nas u posjetu, u kući je vladala prava strka, a oni su se, baš kao i tata i mama, bavili Anom. Boris, a osobito ja, koja sam bila starija, samo smo im smetali. Ili smo se igrali previše glasno, ili nam se piškilo kad nije trebalo, ili smo bili gladni, ili smo htjeli gledati crtiće. Uvijek smo odabirali pogrešno vrijeme za sve. I tako smo oboje jedva čekali da mamini što prije odu.
Mamina trudnoća
Taman sam počela ići u vrtić kad se rodio Boris. Moja mama, liječnica po zanimanju, dopuštala mi je da joj pomažem kad ga je kupala ili kad ga je hranila. Kad ga je, pak, šetala našom ulicom, smjela sam gurati kolica. Nikad mi nije palo na pamet nauditi svome braci, nikad nisam gurnula kolica prebrzo, nikad mu nisam gurala u ustašca velike komade hrane koje još nije mogao prožvakati. Prema njemu sam uvijek bila nježna. I on, kao da smo to instinktivno osjećali, od prvoga se dana vezao uz mene. Volio je sjediti kraj mene, satima smo se znali igrati dok je bio još sasvim malen. Tatin tata uživao je s nama. Bila bih doista nepravedna kad bih rekla da je više volio Borisa. Vodio nas je u duge šetnje naseljem, isprva je Boris bio u kolicima, a kad je počeo trčkarati, nitko nije bio sretniji od djeda. Djed je bio strpljiv s oboma. Nismo mogli proći kraj trgovine a da nam ne kupi neki slatkiš. Morali smo uvijek obećati da ga nećemo tužiti mami i da ćemo, kad se vratimo kući, pojesti večeru.
Boris je ušao u četvrtu godinu, a ja u sedmu i krenula sam u osnovnu školu.
– Dobit ćete seku i bracu ili dvije seke ili dva braceka – počela nas je pripremati mama na prinove u obitelji kad joj se trbuh već lijepo zaoblio.
Boris i ja smo se radovali. Gladili smo mamin trbuh i bili smo vrlo nestrpljivi iščekujući da se bebice rode. Ja sam, dakako, mnogo više shvaćala od Borisa. Tako sam znala da mama nosi blizance. Sjećam se kad je otišla u bolnicu. Ostala je prilično dugo, danas znam da je odležala posljednje tromjesečje trudnoće. Ali, umjesto s dvije bebe, vratila se kući samo s Anom.
– Gospođo, nosili ste blizance. Jedan plod, jedno dijete je umrlo u utrobi, a ne možemo ga izvaditi. Ovog časa vam možemo reći tek da je zdravlje drugog djeteta, djevojčice, zbog toga ugroženo. I sama ste liječnica, ne moramo vam puno objašnjavati. Može se, što je malo vjerojatno, dogoditi čudo pa da vam ovo drugo dijete bude zdravo. Mnogo je vjerojatnije da neće biti koliko god ne volimo takve preporuke, naš vam je savjet da prekinete trudnoću – rekao joj je ginekolog koji je mnogo godina kasnije postao i moj liječnik i prepričao mi je taj razgovor kad sam ga napala da nije upozorio moju mamu na sve rizike takve trudnoće.
– Hvala, kolega. Razgovarat ću sa suprugom, ali mislim da ću ovu trudnoću iznijeti do kraja kao i prve dvije – odgovorila mu je ona.
– Razmislite, molim vas. Još ste mladi i ako pobačaj napravite u bolnici, uz stručnjake, moći ćete još rađati. Nemojte prenagliti s bilo kojom odlukom, jer kakvu god donijeli, vi ćete se morati s njom nositi. Imate dvoje zdrave djece…
– I ovo treće će biti zdravo – ostala je nepokolebljiva moja mama.
Ne znam, jer nikad to nisu rekli Borisu i meni, koliko su njih dvoje doista zajedno odlučivali, a koliko je tata vjerovao maminoj prosudbi i podržao je u tome da zadrži tu vrlo rizičnu trudnoću. No, kako bilo da bilo, mama je rodila Anu.
Bolesna beba
Da nešto nije u redu, shvatila sam čim se mama vratila iz rodilišta premda sam imala samo sedam godina. Baš kao što mi je dopuštala da budem uz nju kad je kupala ili hranila Borisa, sad mi je zabranjivala da joj se pridružujem dok se bavila Anom.
– Taša, Ana je slabašna beba i ne možeš mi pomagati kad je kupam – tjerala me od sebe.
Ono što nije bilo dopušteno meni, još manje je smio moj brat. Tata se isprva, čim se mama tek vratila iz rodilišta, trudio nadomjestiti njezinu neprisutnost u našim životima. Vodio nas je u šetnje, pisao sa mnom moje prve zadaće, odvodio je i dovodio Borisa iz vrtića. Imala sam osjećaj, onda bih to tako opisala, kao da je mama dobila neku svoju posebnu igračku i nije je željela dijeliti s nama ostalima. Boris je bio premalen i nije se, poput mene, sjećao nekadašnjih dana. Kad je on ušao u naše živote, sve je bilo normalno, a sad s Anom nisam to mogla tako opisati.
I po djedovom sam ponašanju vidjela da nešto nije u redu. Kad sam ga jednom zatekla da plače za kuhinjskim stolom, on me uvjeravao da mu je nešto upalo u oko, ali čula sam ga kako susjedu Mati objašnjava da mu je najmlađa unučica boležljiva i pritom odmahuje glavom. Ne mogu reći da se djed nadao da će nas Bog spasiti i uzeti Anu k sebi. Doista, ne mislim da je na takvo što uopće pomišljao, uostalom Ana je dobila ime po baki, njegovoj ženi, ali danas bih rekla da se propitkivao koliko je alkoholičarska prošlost moje bake utjecala na moju sestru. Bože prvi put sam rekla da je Ana moja sestra.
Ne sramim se ja toga. Osobno ne danas. Ali, kad sam bila djevojčica, bilo mi je grozno reći da je to stvorenje moja sestra. Bila sam stvarno dobro dijete. Nisam upadala u nevolje, nisam se verala po drveću. Samo jednom, išla sam tada u treći razred osnovne škole, a Ana je imala dvije godine, vratila sam se kući razbijenoga nosa i u mojoj informativki učiteljica je napisala da sutradan želi vidjeti moje roditelje u školi. „Taša se danas potukla s jednim dječakom iz razreda. Kao da je podivljala. Udarala ga je čitankom po glavi, a onda ga je još pokušavala i ugristi. Molim vas, dođite na razgovor”, napisala je moja učiteljica.
Sve za Anu
Bila sam tjedan dana u kazni, nisam smjela gledati televiziju i nisam se smjela s prijateljicama igrati pred kućom. Vjerojatno je djed otkrio mojima što se dogodilo jer sam jedino njemu priznala zašto sam napala svoga razrednog kolegu.
– Taša, sestra ti je debil – rekao mi je Anton pod velikim odmorom.
Napala sam ga silnom žestinom. Nisam imala pojma da imam toliko snage u sebi. On me uspio odalamiti po nosu i potekla mi je krv, ali ja sam ga zbilja pošteno izudarala knjigom i, učiteljica je govorila istinu, htjela sam ga ugristi. Zapravo, željela sam mu odgristi taj lažljivi jezik jer nisam mislila da je moja sestra debil. Pitala sam djeda je li to točno. Tako je on doznao što se u školi dogodilo.
– Ne, lutkice, tvoja sestra nije debil. Tvoja je sestra samo jako bolesna djevojčica. Vidiš i sama da je slijepa. Osim toga, ne može hodati. Sjećaš se da si ti pomagala Borisu kad je u njezinoj dobi trčkarao po dvorištu objasnio mi je djed.
Zapravo, on je bio prvi koji mi je nekako suvislo pokušao objasniti da moja sestra, po svoj prilici, nikad neće hodati i da je slijepa.
– Dida, a kako se Ana razboljela tako jako? – upitala sam ga, ali on koji je imao odgovor na sva moja pitanja, ovaj put mi nije znao, ili nije želio, odgovoriti.
Djed je nekoliko mjeseci kasnije umro od infarkta. Ispratio me ujutro u školu, usput sam povela i Borisa koji je išao u vrtić, a nakon toga se jednostavno srušio u dvorištu. Silno mi je nedostajao. Nisam više imala s kim razgovarati jer mama i tata su bili prezaposleni oko Ane, a Boris je tada još bio premalen da bi mi bio odgovarajuće društvo.
Uglavnom, otkako se Ana rodila, moji su roditelji bili apsolutno usredotočeni na nju. Boris i ja gotovo da nismo postojali. Ne tražim ja opravdanja za sebe, ali Boris je, kad se Ana rodila, bio premalen da bi se sjećao prijašnjeg života, a ja sam pamtila da je mama i mene držala u naručju, da smo se smijali i veselili mojim cirkusarijama. Otkako je Ana ušla u naše živote kao da su se osmijesi svima smrznuli na licima. Pamtim još i to da sam bila u petom ili šestom razredu, već je i Boris išao u školu, kad je mama otputovala na nekoliko mjeseci s Anom. Bile su u Rusiji, u Moskvi. Tamo je navodno živio neki liječnik koji je liječio djecu poput moje sestre. Svu ušteđevinu koju su imali moji su dali za to liječenje. Ana se, istina, vratila nešto gipkija, ali i dalje je bila slijepa i nepokretna.
Znam, reći ćete da sam bešćutna, cijeloga se života borim protiv tog osjećaja, ali sa svojom sestrom nisam uspjela uspostaviti nikakav kontakt. Ma, da, možda su mama i tata pokušavali nekako zaštititi Borisa i mene, ali s druge nam strane nisu dopustili da postanemo bliski s Anom. A i oni su se itekako udaljili od nas. Kroz našu su kuću prodefilirale mnoge dadilje i još više medicinskih sestara.
– Ana je bolesna i treba joj posebna njega i skrb – objašnjavali su nam roditelji.
Ljetovanja, o Bože, to je nešto najgore što pamtim. Išli smo obično svi zajedno na more. Nikad nismo ljetovali u hotelu, nego smo uvijek išli u privatni smještaj, u apartman. Zbog Ane, dakako. Boris i ja bili smo prepušteni sebi jer su mama i tata cijeli dan imali posla s Anom. Gotovo da je čudno što nas dvoje nismo upali u neko loše društvo, da se nismo propili ili postali narkomani. Imali smo sve uvjete za to, naši roditelji kao da nisu primjećivali da mi uopće postojimo. S vremenom, Boris i ja, kad smo dovoljno odrasli, shvatili smo u potpunosti u kakvoj je teškoj situaciji Ana i obećali smo jedno drugom, a da naši to nisu znali, da nipošto nećemo dopustiti da joj se bilo što ružno dogodi kad njih više ne bude. Ali ja sam odlučila u jednom trenutku ipak promijeniti svoj život. Mislila sam da će moji imati barem malo razumijevanja za mene.
Odlazak od kuće
Završila sam fakultet i postala profesorica književnosti. Ne trebam ni reći da se moja promocija nije slavila. Ne da nije bilo fešte, nego moji roditelji nisu došli ni vidjeti kako dobivam diplomu. Bio je samo Boris. Mama je radila to prijepodne, a kako je često izbivala iz svoje ordinacije zbog Ane, nije mogla tražiti i slobodan dan zbog moje diplome. Tata je obrtnik. On ima grafičku tvrtku s nekoliko zaposlenika, tiskaju plakate, vizitke, račune i formulare za manje tvrtke. Ni on nije mogao toga dana izostati s posla.
No, ja sam se već kao apsolventica zaposlila u jednoj izdavačkoj kući kao redaktorica. I sad radim tamo, no isprva je to bio honorarni posao. Kad su mi u izdavačkoj kući rekli da će me za nekoliko mjeseci zaposliti za stalno, odlučila sam se odseliti od svojih. Unajmila sam garsonijeru, ali ubrzo sam shvatila da bacam novac koji svaki mjesec dajem za stanarinu. Tako sam svojima predložila da mi pomognu dignuti stambeni kredit. Sračunala sam da bi mi rata bila jednaka kao iznos koji svakog mjeseca dajem stanodavcu. Problem je bio samo u tome što još nisam bila u stalnom radnom odnosu.
– Mogli biste vi dići kredit, zapravo ti mama. Ja bih ti svaki mjesec uredno isplaćivala ratu kredita, a čim me prime za stalno, prebacila bih kredit na sebe – zamolila sam ih.
– Ti nisi normalna. Zašto uopće želiš živjeti sama? Ova je kuća dovoljno velika za sve nas, a iz nje možeš otići kad se udaš – odbila je mama moj prijedlog.
I tako sam otišla od svojih zalupivši vratima! U međuvremenu sam se zaposlila i sama podigla kredit. Udala sam se za Ivana i rodila Laru. Moj brat, koji nema snage napustiti roditeljsku kuću, trenutačno glumi mirotvorca. Žao mi ga je zbog toga, nagovaram ga da se osamostali.
I dok gledam kako Ivan uspavljuje Laru, znam jedno: kad bi mi se kojim slučajem dogodilo da rodim bolesno dijete, učinila bih, dakako, sve da mu u životu bude bolje. No, kad bi mi liječnici tijekom trudnoće rekli da moje dijete nikad neće imati normalan život, pobacila bih. Moja sestra i dalje ne vidi i nepokretna je. Dakako da je neću ostaviti na ulici, a roditeljima ću, možda, jednom, oprostiti što su nam njezinim rođenjem toliko promijenili život.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар