“Hajde, Lucija, pa ne ideš u zatvor”, počela sam samu sebe hrabriti. “Ona ti je mama i ti je voliš. Znaš da je stara i nije baš najboljeg zdravlja, ali imala je težak život pa nije ni čudo što je takva.” Mogla sam si to i tisuču puta reći, ali pred mamom sam se uvijek osjećala kao veliki krivac. Nervoznom kretnjom ugurala sam vrećicu s maminim lijekovima u svoju ručnu torbu i napokon izišla iz auta. Kuća u kojoj sam provela malo lijepih, a mnogo ružnih i tužnih godina bila je zapuštena i oronula. Mama nije imala novca za njezin popravak, a nikome od nas petero djece nije se ulagalo teško zarađen novac u kuću koja nam je svima budila žalosne uspomene. Samo je mamin cvjetnjak odskakao od tužnog sivila stare jednokatnice.
– Mama, stigla sam! – zabubnjala sam prstima po vratima i veselo je zazvala. Trudila sam se glasu dati što radosniji prizvuk, nadajući se da me neće dočekati paljba s druge strane. Ali, bile su to uzaludne nade.
– Napokon si stigla. I opet kasniš, a dobro znaš da je doktor rekao kako zbog lijekova moram imati red i jesti uvijek u isto vrijeme! Mama je sjedila u svojoj uobičajenoj fotelji, zavijena u staru, ofucanu deku. Smrknuto lice dovoljno bi govorilo i bez njezinih grubih riječi. “Samo ostani mirna, Lucija”, govorila sam si, naginjući se kako bih joj dala poljubac u obraz. Usne su mi dodirnule staru, smežuranu kožu iz koje kao da je nestala sva životna toplina. No, nije ona ni kad je bila mlađa, isijavala toplinu, barem ne prema meni. Rahitičnim prstima zgrabila je vrećicu s lijekovima i brzo pogledala je li sve unutra, provjeravajući po svojoj staroj navici nisam li što zaboravila. Pet godina redovito sam brinula za njezine lijekove i liječničke preglede, no još uvijek nije imala povjerenja u mene te je samo vrebala hoću li nešto propustiti pa da mi može prigovoriti.
– Ostavila sam ti jučer juhu u hladnjaku – rekla sam joj smirenim tonom. – Trebala si je samo podgrijati ako si bila gladna.
– Ti i ta tvoja juha! Probala sam je jučer navečer. Preslana je, a znaš da ne podnosim slano.
– Zasolila sam je po tvome, mama – nasmiješila sam se, potapšavši je po ramenu.
– Što ti to znači “po mome”? – uzjogunila se. – Ja nikad nisam previše solila!
– Dobro, mama, pa mogu se malo našaliti.
– Ti i tvoje šale! – obrecnula se srdito. – Nitko ih ne razumije!
– To ti misliš, mama. Moje me prijateljice hvale kako sam duhovita i kako imam urođen smisao za šalu.
– Mogu misliti kako su tek one duhovite! – frknula je prezrivo nosom.
Drugi sam se put suzdržala da ne planem. Bez riječi sam se strovalila u fotelju nasuprot nje. Stare opruge zaškripale su poda mnom, dok mi se sva nutrina tresla od nemira koji je izazvala moja nabusita, ostarjela majka.
Otkako sam ušla u menopauzu, na sve sam bila dvostruko osjetljivija. Mogla bih se rasplakati za svaku
sitnicu ili uzrujati ni oko čega, a mama mi je debelo davala povoda. Ipak, bila sam obdarena i velikim darom, strpljivošću. Samo zahvaljujući njoj nekako sam podnosila svakodnevne mamine tirade i ostajala mirna, premda sam se sve češće pitala vrijedi li potrošiti jedini život koji imam u podnošenju tuđih hirova.
– Onda, draga mama, što bi izvoljevala jesti danas? progovorila sam polušaljivim tonom, dok su njezine sive, zamućene oči hladno piljile u mene.
– Kao da je to važno? Ionako ću skoro umrijeti pa mi možeš dati i otrova ako želiš.
Otrovne strelice
Morate priznati da treba imati čelične živce za ovakve ispade, no u pet desetljeća svoga života već sam bila dobro istrenirana za sve njezine otrovne strelice.
– Hoćeš da ti ispečem ribu ili neki komad mesa? Mislila sam da bi ti pastrva i blitva dobro sjele na želudac.
– Da, da, pa neka mi se kost zabije u grlo kako biste se brzo riješili brige!
– Ispeći ću ti onda debeli svinjski šnicl ili brdo jaja pa uživaj koliko želiš.
– Jaja?!! Na moj kolesterol?!! Stvarno, Lucija, gdje ti je pamet?
Ispustila sam dubok uzdah kao da sam preronila na dah dužinu olimpijskog bazena i uputila se u kuhinju gdje ću barem nakratko biti u blaženom miru. S mamom se uistinu ne može ni o čemu razgovarati, a da to ne izazove bujicu njezinih primjedbi.
Odrastala sam u toj kući šezdesetih godina kao treće od petero djece. Valerija i Kristijan su stariji, a Mihovil i Ivanka mlađi od mene. Otkad pamtim, naša mama nije bila tip nježnih, toplih majki koje vas obasipaju ljubavlju i brigom. Ne sjećam se da me je ikad zagrlila ili stavila na krilo, a kamoli rekla da me voli. Nas je djecu više podnosila nego što bi se ponosila nama ili bila sretna što nas ima. U tom hladnom, ravnodušnom okruženju ja sam joj bila najmanje draga. Nekoliko sam puta načula razgovore koji su mi dali povoda da posumnjam kako je uz moje rođenje vezano nešto neuobičajeno i sramno. Nisam bila glupo dijete i znala sam kako djeca dolaze na svijet. Zbog toga nikako nisam mogla shvatiti po čemu sam to drukčija od svoje braće i sestara.
Još sam manje shvaćala zašto svi osjete nelagodu i stid kad se načme ta tema. Premda nisam znala detalje, zaključila sam kako mora biti riječ o nečemu ružnom, o čemu pristojni ljudi ne razgovaraju.
Mama moje mame, baka Agata, bila je stroga žena, uvijek puna osuda i predbacivanja. Mrzila sam kad bi nam dolazila u posjet jer je to značilo da se nećemo smjeti glasno igrati i da će nam stalno nešto zapovijedati i prigovarati. Više od svega ljutilo me što i mami stalno prigovara te joj se obraća rečenicama koje su mi zvučale strašno.
– Glupačo, ništa ne znaš napraviti kako spada! – i danas još čujem opak prizvuk bakina glasa. Ljutilo me što se tako odnosi prema mojoj mami i što joj se ona ne suprotstavlja. Premda je i mama prema meni bila gruba, nisam mogla podnijeti što šutke trpi bakino iživljavanje. Naravno, nikad to nisam izrekla naglas jer sam znala da me mama ne bi pohvalila niti zauzela moju stranu, nego bi me pokudila i napala što se miješam u stvari odraslih. A baka Agata sigurno bi je još napala kako je krasna majka kad je odgojila tako drsku kćer. No, baš zahvaljujući bakinu otrovnom jeziku doznala sam koja je to moja velika krivnja zbog koje se mama tako ružno ponaša prema meni.
Obiteljska sramota
Bilo je to jednog Božića kad smo se, po običaju, svi okupljali u našoj kući. Tata je imao mnogo rodbine, s kojom bismo se viđali samo blagdanima. S mamine strane uvijek bi dolazila samo baka Agata, i to danima prije blagdana da nam pokvari ionako napetu i hladnu atmosferu. Uvijek sam se divila kako je moj otac stoički podnosio bakina zanovijetanja i histerične majčine ispade, koja je u mlađim danima bila još naglije ćudi. Pa ipak, uvijek je imao osmijeh na licu, a za nas djecu širom raskriljene ruke. Ono sretno što pamtim iz djetinjstva i mladosti mogu zahvaliti samo njemu i njegovoj bezgraničnoj ljubavi.
Tog kobnog Božića sve je bilo spremno za dolazak očeve braće i njihovih obitelji, s kojima je stizala gomila djece, ispunjavajući našu kuću nevjerojatnom kakofonijom glasova. Osobito sam voljela svoju sestričnu Matildu jer je bila samo mjesec dana starija od mene. Njezina majka i moja baka Agata zaslužne su što sam u svom tugaljivom djetinjstvu na vrlo grub način otkrila što je uzrok maminoj hladnoći i grubosti prema meni.
Trčala sam hodnikom prema izlazu kako bih se poigrala s djecom pred kućom kad me privukao razgovor bake Agate i Matildine mame.
– Jadni Mirko, svaki bi drugi muškarac na njegovu mjestu poslao Luciju daleko od sebe samo da je ne gleda.
Skamenila sam se pred vratima, u šoku. Zašto bi me moj tata poslao negdje daleko da me ne gleda? Nisam ništa loše učinila, u školi sam imala same četvorke i petice, a doma sam bespogovorno činila sve što bi od mene tražili.
– On je predobar čovjek, eto to je – prvi put sam čula da baka Agata o nekome kaže lijepu riječ. – Nemoj misliti da svojoj kćeri nisam rekla kakva je sretnica što ima takvog muža. Svaki bi je drugi najurio, i to s punim pravom.
Zalijepila sam se uza zid, tresući se kao šiba i susprežući dah da ne otkriju kako ih prisluškujem. Već sam mogla zamisliti bakinu tešku ruku na mom licu i uzrujani glas od kojeg bi se stresla cijela kuća. No, njih su dvije bile u žaru razgovora i nisu ni slutile da imaju neželjenog slušača.
– Nikad nisam posve razumjela tu priču s Lucijinim rođenjem. Kako se Jagodi uopće dogodila ta sramota?
– Mirko je bio šest mjeseci na terenu zbog posla. U to doba Jagoda je imala popravke po kući. Govorila sam joj da se taj zgubidan od majstora prečesto zadržava kod njih. Nakon toga on je nestao, a njoj je počeo rasti trbuh. Kad se Mirko vratio, možeš misliti kako mu je bilo. Žena mu trudna, a njega pola godine nije bilo ni blizu. Kakva sramota!
Imala sam tada samo deset godina, ali povezala sam sve otrovne bakine riječi. Kako sam je samo tada mrzila! Govorila je takve bezočne laži o mami, tati i meni! Ako nisam tatina kći, kao moji braća i sestre, a čija sam onda? Nisam znala tko je taj majstor ni što je mama imala s njim, ali sam dobro znala svog ljubljenog taticu koji me uvijek mazio i govorio mi da sam njegova predobra djevojčica. Ta zločesta baka Agata toliko mi se zamjerila da dugo godina nisam s njom mogla ni progovoriti, a da ne osjetim neprijateljstvo u srcu. Nisam mogla shvatiti kako može blatiti vlastitu kćer i tako malo voljeti i nju i mene. Mislim da nikad nikoga i nije voljela, nego je živjela samo zato da drugima zagorčava život.
Kad su se nakon blagdana svi razišli, počela sam pomno pratiti zbivanja u našoj kući kako bih dokazala samoj sebi da je baka lagala. Ali mamino ponašanje prema meni samo je išlo u prilog bakinim lažima. Uvijek me više kažnjavala nego braću i sestre i prema meni bila mnogo grublja i hladnija. Čak sam postala sumnjičava i prema tatinim izljevima nježnosti, pitajući se nije li takav samo iz sažaljenja prema meni. Premda me ubijala pomisao da mi on možda nije pravi otac, nikad ga se nisam usudila pitati što je istina. Bilo me previše strah onoga što bih mogla otkriti i tako nikad nisam razjasnila tajnu svoga podrijetla.
Napad bijesa
Svoga supruga Darinka upoznala sam po završetku srednje škole. U mojoj obitelji nitko nije išao na studij. Tata je govorio kako je život najbolja škola pa čemu plaćati za nešto što ćemo ionako naučiti besplatno. Tako sam se i ja ubrzo nakon mature zaposlila, a svoju plaću davala mami, kako je to bio običaj u našoj obitelji. Ako se nekome ne bi svidio takav “aranžman” s mamom, ona bi mu jasno dala do znanja da može drugdje potražiti dom.
Darinko je bio 15 godina stariji od mene, rastavljen, otac dviju djevojčica koje je bivša supruga odvela sa sobom. Bilo mi ga je žao jer je izgledalo da za njega nitko ne mari, baš kao ni za mene. Bio je tih, povučen muškarac koji me umnogome podsjećao na moga oca. No, nikad ne bih zlorabila njegovu dobrotu kao što je moja mama zlorabila tatinu. Kad je mama otkrila da se viđam s Darinkom, nastao je lom u kući.
– Bestidnice, kako se usuđuješ vucarati s njim? Zna se što stariji muškarac želi od mlade djevojke poput tebe! Odvesti te u krevet i ništa više! – vikala je tako glasno da su joj iskočile žile na vratu.
– Ali, samo smo prijatelji, mama – pokušala sam je umiriti, no to ju je samo još jače razjarilo.
– Ne laži mi u lice! Vidjela sam kako se lickaš. Samo su ti muškarci na pameti i kako ćeš kojega zavesti!
– Mama, to nije istina! – užasnuto sam povikala.
– Nije istina?! Ti ćeš mi govoriti da to nije istina?! – zaurlala je i opalila mi tako jak šamar da sam zateturala i pala na pod, a ona je nastavila urlati, potpuno izvan kontrole:
– Rekle su mi prijateljice kako se ponašaš! Ti si obična drolja, eto to si!
Pokušala sam ustati s poda, no od pada me tako zaboljela zdjelica da se nisam mogla ni pomaknuti. Mama, izobličena od bijesa, bacila se na mene i počela me čupati za kosu.
– Da se nikad više nisi vidjela s tim čovjekom, jesi me razumjela!
Pokušavala sam se izvući ispod njezina krupnog tijela, ali nisam se mogla pomaknuti ni milimetar. Zgrabila me za kosu i počela lupati mojom glavom o pod. Da se nisu pojavili moj mlađi brat i sestre, ne znam bih li preživjela taj mamin napad bijesa. Zgrabili su je i maknuli s mene, a ja sam najbrže što sam mogla pobjegla u svoju sobu.
Nakon takvih scena uvijek je bilo najbolje skloniti se mami s očiju. Bijes bi je držao dva-tri dana, a nakon toga bi se ponašala kao da ništa nije bilo. Nikad se ne bi ispričala, niti pokazala da se kaje. Nakon jedne od takvih svađa moj stariji brat Kristijan odselio se od kuće, zarekavši se da nikad više neće prekoračiti prag roditeljskog doma.
Tako je i bilo. Kad se to dogodilo, nisam mislila da ću šest godina kasnije i ja poći Kristijanovim stopama. Najžalosnije je što mama nikad nije ni pomislila da je ona izravni krivac za Kristijanov ili moj odlazak.
Jutro nakon mamina ispada jedva sam ustala iz kreveta i odvukla se do kupaonice. Sestre su me zabrinuto promatrale, smatravši kako takva ne mogu ići na posao. S natečenim usnicama, podljevima i ogrebotinama po cijelom licu izgledala sam doista strašno.
– Pitat će te što se dogodilo, a što ćeš im reći? – Nešto ću smisliti. ali moram na posao. Ne smilem ga izgubiti jer bi me mama ubia.
Odlazak od kuće
Da ostanem bez posla, mama bi poludjela i sigurno bi me za kaznu izbacila iz kuće. Bez moje zarade ne bi imala koristi od mene, a njezin gnjev i predbacivanje da sam beskorisna imali bi tada i opravdanje.
– Prekrit ću tragove šminkom – uvjeravala sam sestre, koje su sumnjičavo vrtjele glavom.
– Ne može se to prekriti, Lucija, daj se urazumi. Javit ćemo na posao da si bolesna.
– Ne, nikako! – viknula sam očajnički. – To bi im tek postalo sumnjivo, a tražili bi me i liječničku potvrdu.
Liječniku bih morala objasniti odakle mi ozljele, a nikome ni za živu glavu ne bih priznala da me istukla vlastita majka. To je i mojim sestrama bilo jasno pa smo odlučile da će Valerija javiti kako sam pokvarila želudac. Bilo mi je mučno što mora lagati zbog mene, na što je ona rekla kako ne laže radi mene nego radi mame.
– Ne želimo da upadne u nevolje, zar ne? – sestrinski smo se složile.
Odvukla sam se potom tiho u sobu. Znala sam, otkrije li da nisam otišla na posao, ili će podivljati ili će tražiti da joj pomažem u kući. Nije tolerirala da itko bude besposlen, ma kako se loše osjećao. Kad je u kući zazvonio telefon, stresla sam se od straha. Pobojala sam se da zovu s mog posla, no mama je, na sreću, u dvorištu vješala rublje. Zgrabila sam brzo slušalicu i odahnula: bio je Darinko.
– Čuo sam da si bolesna, pa sam se zabrinuo.
– Nije ništa ozbiljno, Darinko. Hvala ti na brizi.
– Ako nije ozbiljno, onda se možemo vidjeti večeras.
– Ne. Ne mogu nikako. Osim toga, mogao bi me vidjeti netko s posla.
– Onda ću ja doći do tebe.
– Ne, ne! – uspaničila sam se. Nemoj doći, molim te!
– Lucija, što se zbiva s tobom? Sva si u panici i zvučiš mi čudno. Moram te vidjeti jer sam sada još zabrinutiji.
Začula sam mamine korake pa sam na brzinu šapnula kako moram ići, ipak pristavši da se vidimo.
Kad je navečer ugledao moje lice, oči su mu se ispunile suzama.
– Lucija, tko ti je to učinio?
U njegovu držanju bilo je toliko očinskog, toplog, brižnog da sam, i ne želeći, briznula u plač i tiho priznala:
– Mama.
– Pa ona nije normalna! – spontano je uzviknuo. – Zašto ti je to učinila?
– Zato što se viđam s tobom, a tvrdi da si prestar za mene.
– Pa i jesam prestar za tebe, Lucija – dodao je blago.
– Meni to nije važno. Ja te volim i baš me briga koliko imaš godina!
– Uistinu me voliš, Lucija? – podigao mi je pažljivo bradu te me pogledao tako nježno da sam se topila od miline.
– Volim. Znaš da te volim – rekla sam bez dvoumljenja jer sam u njegovim očima iščitala duboku ljubav.
– Onda sam sretan čovjek, malena – zagrlio me i privio uza se. Te smo se večeri dogovorili da ću uzeti stvari i otići od svojih. Darinko nije želio da mama ikad više digne ruku na mene. Sestre su mi pomogle da se spakiram, a kad su mama i tata zaspali, iskrala sam se iz kuće, mada sam zbog tate osjećala veliku krivnju. Od njega nikad nisam čula grubu riječ, niti mi je ikad uskratio svoju ljubav, a napuštala sam dom kukavički, usred noći, bez pozdrava. No, mislim da je shvatio moj postupak i da mi nije zamjerio što sam to učinila.
Darinko i ja vjenčali smo se tri mjeseca kasnije. Prvih godina bilo nam je jako teško. Odselili smo se u drugo mjesto, našli novi posao te postali roditelji dviju preslatkih djevojčica. Kad su krenule u školu, odlučila sam završiti tečaj za njegovateljicu, kao da sam naslutila koliko će mi to dobro doći u budućnosti. Premda smo živjeli daleko od mojih, nisam prestajala misliti na njih. Silno mi je bilo važno izgladiti odnos s majkom kako bih joj dokazala da je pogriješila u vezi Darinka jer je on divan muž, brižan otac i čovjek na kojeg se može osloniti. No, bilo je to nemoguće – prema meni se držala hladno i distancirano, a Darinko za nju kao da nije ni postojao. Trebalo je proći osam godina da ga napokon prihvati kao člana obitelji. Od tada je bio “moj divni zet”, kao da je ona zaslužna što je takav.
Moj je muž bio dobrica od čovjeka i, kad je iznenada umro, za mene je to bio strašan gubitak. Imala sam nepunih 49 godina i osjećala sam se užasno usamljenom.
Nekako u to vrijeme počela je i mama ozbiljnije pobolijevati. To je bio povod za obiteljsko okupljanje mojih raštrkanih braće i sestara. Nakon dugog vijećanja
i natezanja tko će preuzeti brigu o mami, pala je odluka kako je najbolje da to budem ja. Naime, samo smo Ivanka i ja bile dovoljno blizu, a prevagnulo je to što sam ja izučena njegovateljica. Toga sam trenutka gorko požalila što smo se Darinko i ja svojedobno doselili natrag jer mi se to sad vratilo kao bumerang.
Tako se moj preuranjen udovički život odjednom sveo na svakodnevnu torturu jer trebalo je obići mamu i pobrinuti se za sve što joj treba. Naše rasprave oko njezina ručka ili lijekova bile su kap u moru svega onoga što sam s njom proživljavala. Zadnja naša žestoka svađa bila je oko lončanica cvijeća koje sam joj donijela. Uvjerena kako mi je naručila begonije jer ih je uvijek sadila u vrtu, otresla se na mene da ništa ne znam napraviti kako treba. – Uvijek sjediš na ušima i ne slušaš što ti se govori! Htjela sam gardenije, a ne ovo što si donijela!
– Ali uvijek si sadila begonije. Dobro pamtim da ti ih je tata kupovao.
– Ah, ti i tvoje pamćenje! – sarkastično se obrecnula.
Težak teret
I taj put osjećala sam se kao balavica koja nema pojma ni o čemu. Da udobrovoljim mamu, sutradan sam kupila gardenije i odnijela joj ih. Prezrivo ih je pogledala i samo promrmljala kako sada ionako više nije važno. Progutala sam suze kao toliko puta tijekom života i pravila se kao da me nije povrijedila svojim osornim ponašanjem.
– Mama, skočit ću do Ivanke da vidim bi li mogla ići s nama do doktora. Znaš da za tjedan dana stiže nalaz biopsije.
– Sigurno jedva čeka da ide s nama! – otresla se zlobno.
Drugi dan otišla sam do sestre, no kad sam je zamolila da ide s nama, rukama i nogama branila se da nikako ne može.
– Ne misliš da ste se lijepo riješili brige o mami? Sve ste prepustili meni pa neka se Lucija snalazi kako zna i umije.
– Što uvijek praviš dramu oko toga? – namreškala je ljutito obrve.
– Znaš vrlo dobro kakva je mama pa sigurno imam razloga raditi “dramu”, kako ti to kažeš.
Već neko vrijeme mučila me misao kako je nepravedno što je sav teret pao na moja leđa, a od petero djece mene ionako najmanje podnosi i najradije bi da me nije ni rodila.
– Ti nikako ne želiš shvatiti da je mama ostarjela i uvijek od nje očekuješ da se promijeni, a to je nemoguće.
Ivankino objašnjenje samo je dolilo ulje na vatru.
– Znam ja jako dobro da je ostarjela! – podigla sam glas. – Ali to joj ne daje pravo da se tako ponaša prema meni! I to ne samo sada, nego cijeli moj život! Uvijek je prema meni bila najgora, a meni ste uvalili da se za nju brinem!
– Daj, Lucija, što histeriziraš? Davno je mama shvatila da je bila nepravedna prema tebi. Ali ne očekuješ valjda da će te moliti za oproštenje ili odjednom postati nježna mama?
– Ništa ja ne očekujem osim da se ponekad sjetite da je i vaša mama, a ne samo moja!
Loša dijagnoza
– Dobro, što hoćeš? Da uzmem slobodan dan i idem s vama doktoru?
– Ah, pusti! – izgubila sam volju za daljnjom raspravom. – Ići ću sama s njom kao i dosad, ali samo da znate, mislim da mama nema još mnogo pred sobom.
– Ako je tako, onda je tim bolje da si joj ti pri ruci. Ti si joj najvažnija, mada to ne želiš uvidjeti.
– Najvažnija!? Pričaš gluposti! Nikad me nije zagrlila, a kamoli rekla da me voli.
– Sjećaš se bake Agate, kako se ona ponašala prema mami? – upitala me Ivanka smireno.
– Kako se ne bih sjećala najledenije žene na svijetu! – ponovno sam planula.
– Naša mama je onakva kakvom ju je ona učinila.
– Žalosno! Imam pedeset i tri godine i cijeli život čekam da mi mama pokaže ljubav. Valjda ću prije umrijeti nego to dočekati. Još će žalosnije biti ako mama umre s tom mržnjom prema meni ili ako otkrijem da ja nju mrzim.
– Zašto govoriš takve stvari, Lucija? Mama te voli, samo ti očekuješ od nje čudo.
– Nećeš mi reći da je čudo kad majka svojoj djeci pokazuje ljubav?! – pobunila sam se na Ivankine besmislene riječi.
– Ne razumiješ ili ne želiš razumjeti što ti govorim – rekla je rezignirano i time je naš razgovor završio.
Otišla sam od Ivanke uzrujana, puna nevoljkosti prema sestrama i braći. Nitko od njih nije osobito mario za mamu, niti je koga brinulo kako izlazim na kraj s njom. Suočenoj sa svim tim, Ivankine priče o maminoj ljubavi nalikovale su mi na bajke za malu djecu.
Kako se bližio dan odlaska maminom liječniku, postajala sam sve nervoznija. I mama je postala šutljivija nego inače, kao da smo obje slutile da će nalaz biopsije biti loš. Doktor je potvrdio naše sumnje i nije htio buditi lažne nade. Kad sam je poslije vozila kući, u autu je vladala potpuna tišina. Nisam znala što bih rekla, a mama se sva skupila u sebe. Stisnutih usnica gledala je ukočeno ispred sebe i objema rukama stezala ručku svoje stare, pohabane torbice.
– Nadala sam se da ću dočekati sljedeći Božić – odjednom je progovorila. – Uvijek me veseli kad smo svi na okupu.
Lecnula sam se od nevjerice? Mama voli naša obiteljska okupljanja! To nije moguće! Pogledala sam je i tiho rekla:
– Dočekat ćeš Božić, mama.
– Čula si doktora – izgovorila je tonom u kojem nije bilo ni traga njezine uobičajene autoritativnosti.
– Jesam, ali nitko ne može predvidjeti koliko ćeš… – Daj, Lucija! – prekinula me žustrom kretnjom i već je to bila opet moja stara mama. – Čula si da je karcinom metastazirao. I da nisam stara kao Metuzalem, nitko mi ne bi mogao pomoći.
Obuzela me silna tuga zbog mame. Uistinu, bilo bi glupo zavaravati i nju i sebe.
– Nisam znala da voliš Božić, mama – promrmljala sam stegnutoga grla.
– Naravno da volim! Svi vole Božić. Samo ne volim one grozne Valerijine kolače koje nam tvoja sestra uvijek donese. Zašto ih uopće radi kad ih nitko ne jede?
Došlo mi je da se nasmijem pri pomisli kako bi se Valerija naljutila na mamine kritike. Uvijek je tako ponosno donosila kutiju svojih božićnih kolača. Doista su bili tvrdi i nejestivi pa ni sama nisam mogla shvatiti zašto ih uporno peče.
– Jesi li vidjela kako ih njezin muž tamani? Njemu su očito dobri – našalila sam se, sretna što smo skrenule s mučne teme mamine bolesti.
– On mora jer bi inače čuo svoje. Ali zašto maltretira nas, to nikako ne mogu shvatiti!
Pogledale smo se i obje prasnule u smijeh. Prvi put nakon dugo, dugo godina osjetila sam se opušteno u maminoj blizini. Pomislila sam kako ju je suočenje s bliskom smrću možda nekim čudom pretvorilo u drukčiju osobu. Bila je to kratka nada jer je već u idućem trenutku nervozno viknula:
– Zašto si skrenula u ovu ulicu? Vidiš koja je kolona, trebat će nam dulje od pola sata da stignemo kući! Kad smo stigle, šutke smo ušle u kuću. Skinula je kaput i odmah legla na kauč u dnevnoj sobi. Otišla sam u kuhinju pripremiti joj čaj i sabrati misli. Kad sam sjela do nje na fotelju, počela sam najblažim mogućim glasom:
– Mama, trebat ćemo javiti svima kakvi su nalazi.
Mamino priznanje
Šutjela je i zurila u prazno, nepomično ležeći.
– Mama, jesi li me čula? – ponovila sam glasnije. – Nisam gluha – promrsila je.
– Zašto mi onda ne odgovoriš?
– Jer ti nemam što reći. – Kako nemaš? Moramo javiti dečkima i Valeriji, Ivanki.
– Zašto? Ne želim da ti strvinari oblijeću oko mene dok zapravo jedva čekaju da umrem kako bi razgrabili moje stvari.
Možeš misliti kako jedva čekaju tvoje stvari, pomislila sam. Sve je to bila stara krama za koju ćemo nekome morati debelo platiti da je odnese.
– Nitko ne želi tvoje stvari, mama. Osim toga, to su tvoja djeca, vole te i žele znati što je bilo kod doktora.
– Ako ih to tako jako zanima, zašto onda nisu išli s nama? Nisam joj htjela reći da sam se natezala s Ivankom baš oko toga.
– Znaš da imaju puno posla – izvukla sam prozirnu izliku. Samo je odmahnula rukom i opet zašutjela, a onda je izvalila rečenicu koja me prilično iznenadila.
– Možda ne želim da saznaju što je sa mnom.
– O Bože, a zašto? – uzviknula sam u čudu.
– A što ako… – zastala je oklijevajući – ako otkrijem da im uopće nije stalo? – Kako im ne bi bilo stalo, mama? – skočila sam nevjerici.
Vidjelo se po izrazu njezina lica koliko je zabrinuta, rekla bih čak i preplašena.
Nikad nisam vidjela svoju majku toliko nesigurnu u sebe. Sav oklop autoritativnosti i strogosti pao je s nje. Preda mnom je ležala starica kojoj su istjecali posljednji dani i koja se odjednom prestrašila da njezina vlastita djeca možda ne mare što će ona umrijeti. Poželjela sam je zagrliti i reći da je volim i da joj ne zamjeram sve godine ružnih postupaka i hladnoće kojom me odbijala od sebe. Prije nego što sam smogla hrabrosti za to, povjerila mi se slomljenim glasom:
– Ti si ostala jedina osoba u mom životu koja me stvarno voli.
– Ali, mama, mnogi te vole – pokušala sam joj proturječiti.
– Ne pravi budalu od mene, Lucija! Obje znamo da to nije istina. Ljudi me podnose, ništa više. Čak i tvoja braća i sestre. Samo me ti doista voliš i ne mogu si objasniti zašto. Cijeli sam život grozna prema tebi, a evo tu si i uvijek ćeš biti.
– Mama si mi, i to je normalno – gotovo sam zajecala pod navalom emocija.
– I ti i tata uvijek ste mi davali više nego što zaslužujem – oči su mi se napunile suzama, a u srcu sam osjetila kako je pravi trenutak da joj otkrijem što mi je na duši.
– Cijeli život htjela sam samo da me voliš, mama.
Podigla je oči prema meni i zaklela bih se da su bile vlažne od suza. Nikad nisam vidjela suze u njezinim očima, čak ni kad je tata preminuo.
– Ni tvoja baka Agata meni nikad nije rekla da me voli. Nikad nije bila zadovoljna sa mnom niti ičime što sam napravila.
Poželjela sam viknuti “Znam kako ti je bilo, mama! Znam kako si se osjećala pred njom jer se ja tako osjećam pred tobom!” Nisam joj to rekla, ali sam je netremice promatrala, preklinjući je pogledom da skupi hrabrost i napokon mi kaže da me voli. Cijeli život čekala sam od nje te dvije riječi. Mama mi je uzvratila pogled i u njezinim sam očima prvi put vidjela blagost i toplinu.
– Bila sam loša kći. I još gora majka – izgovorila je polako, pokajničkim glasom. – A ti nalikuješ na tatu, Lucija, više od sve svoje braće i sestara.
– Kako je to moguće, mama? – izletjelo mi je nepromišljeno jer mama nije znala za moje sumnje i nedoumice oko toga tko mi je tata.
– I ti i on znate voljeti ljude koji to ne zaslužuju – nastavila je ne osvrćući se na moje čudenje.
– Ljude ne volimo zato što to zaslužuju. Volimo ih zato… zato… što ih volimo – jedva sam dovršila misao.
– Ja ne znam tako voljeti – mamine su oči bile pune suza koje više nije ni pokušala sakriti.
– Znaš, mama, znaš, samo nisi toga svjesna – ispružila sam ruku i nježno je pogladila po obrazu. Bilo je naborano, suho, staro, ali meni tako blisko i drago. Taj trenutak bio je najljepši što sam ga proživjela sa svojom majkom. Tri mjeseca kasnije zauvijek je zaklopila oči. Pred smrt mi je priznala kako me začela u trenutku slabosti i nevjere, i kako nije znala oprostiti ni sebi ni meni jer sam je neprestano podsjećala na njezinu sramotu. Onaj majstor koji je bio moj pravi otac nikad nije ni saznao da ima kćer, a Mirko, moj dobri tata, previše ju je volio da me ne bi prihvatio kao svoje dijete. Odjednom sam shvatila svu tragiku njezina života i u drugom sam svjetlu gledala maminu grubost i hladnoću. Htjela je biti bolja majka, ali to nije znala biti jer je i sama bila žrtva hladnog srca bake Agate.
Nakon mamina pogreba, povukla sam se u jednu od praznih soba te pustila maha svojoj tuzi. Žalila sam za svime što je moglo biti drukčije, ali prvi put s mirom u srcu pri pomisli na svoju majku. Premda mi nije izravno rekla da me voli, njezine suze onog tužnog, ali tako dragocjenog dana bile su priznanje ljubavi na koje sam čekala cijelog života.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар