понедељак, 15. јануар 2018.

Kako da joj kažem da je volim kad je još dijete

Iza mene je mučan brak i još mučnija rastava. Iza mene su i godine mukotrpnog rada i podizanja na noge moje privatne stomatološke ordinacije koja je u ova teška vremena jedva pokrivala moj veliki poduzetnički kredit. No iza mene su i četiri financijski vrlo uspješna mjeseca te konačno mogu mirno spavati. Pretpostavljam da je tome pomoglo i useljenje mnoštva stanara u nove zgrade koje su prošle godine sagrađene u ovom prigradskom zagrebačkom naselju u kojem sam bio jedini stomatolog.

– Preskroman si, Zorane – komentirao je takvo moje razmišljanje moj kolega Miroslav s kojim sam se toga dana nakon radnog vremena našao na kavi. – Zašto jednostavno ne priznaš sebi: imam dobar odnos s pacijentima, moj je rad prepoznat.

Ma, daj. Nije sve moja zasluga, pa ti si mi prepustio dio svojih pacijenata i nikada to neću zaboraviti.

To zaboravi, ali onu malu, kako se ono zvala, Sara, e nju nemoj zaboraviti. Ona ti je najbolja reklama – smijao se.

Sara je uistinu bila super reklama. Dovela mi je u ordinaciju polovicu učenika iz gimnazije u koju je išla. Uglavnom žensku polovicu.

– Ona je još dijete. O čemu to govoriš? – odmahnuo sam rukom kao da se želim obraniti od kakve napasti. – Već sam jedanput bio oženjen djetetom, sjećaš se, i ne želim to ponoviti.

Aludirao sam na svoj prvi brak sklopljen na drugoj godini studija, koji su razorile tolike nesretne i nespretne okolnosti: smrt našeg tek rođenog djeteta, egzistencijalni problemi, rivalstvo tko će brže diplomirati, svađe oko kućanskih poslova i na kraju svađa oko ono malo uštedevine stečene u pet godina odricanja i rada po domovima zdravlja, ali važne ušteđevine koja nam je trebala poslužiti za novi početak, za našu zajedničku ordinaciju.

Ljubav je zamijenila ravnodušnost, suživot se pretvorio u neprijateljstvo, ostavio sam sve i otišao od Eve. Uslijedila je rastava. Nakon nekog vremena shvatio sam da se Eva i ja ne trebamo mrziti. Jednostavno, bili smo nezreli i nespremni za sve što nas je snašlo. Tri godine nakon rastave pokušali smo obnoviti vezu, ali se nakon tog, drugog pokušaja pokazalo da u najboljem slučaju što možemo postići u našem odnosu jest – biti kolege. Bio sam razočaran takvim otkrićem jer su nas vezale i lijepe stvari. Oporavak je potrajao kao i onaj nakon rastave. Dugo nakon toga nisam izišao ni s jednom ženom. A kad se to ipak dogodilo, u ljubavnoj vezi osjetio bih se više samim nego izvan nje. Emocionalnu prazninu ispunjavao sam radom.

– Točno, ali i ti si tada bio dijete – nastavio je Miroslav.
– Drugi ćemo put o tome, a sada se idem malo odmoriti. Cijeli sam dan na nogama.

Vozeći se prema svom skromnom jednosobnom stanu razmišljao sam o razgovoru s prijateljem. Možda je ipak došlo vrijeme da poradim malo na sebi, svom emocionalnom životu, odem na kratki odmor ili jednostavno započnem drugi život. Možda je dosta učenja, usavršavanja, egzistencijalnog zbrinjavanja, samoće. Možda je moja trideset i osma baš dobra godina za to. Još sam dovoljno mlad da započnem nešto novo i dovoljno star da točno znam što želim. A znam li, zapitao sam se, jer već me dugo more moralne dileme.

O moj Bože, a njoj je tek dvadeseta, iznenada je izronila misao iz najskrovitijeg kutka moga mozga. Naravno da sam je odmah pokušao odbaciti, zaboraviti, gotovo zatući, ali nije išlo. Naprotiv, često sam u samoći svoga stana priželjkivao da mi Sara pozvoni na vrata i uđe u moj stan kao u svoj: mlada, mirisna, zanosna. Poslije bih se kajao zbog takvih misli, smatrao ih nemoralnima, ali i nemogućima. Uzalud. One su dolazile cijelu posljednju godinu, uznemiravale me, mučile.

Sara je bila moj prvi ozbiljniji pacijent. Dotad sam se uglavnom bavio malim karijesima i dijeljenjem letaka sa svojim imenom, adresom i nazivom ordinacije u poštanske sandučiće tek doseljenih stanara, mojih susjeda u novosagrađenom zagrebačkom naselju. Toga predvečerja vozila je bicikl sa svojim prijateljicama uz neosvijetljeni nasip, zapela je kotačem za nešto i pala. Glavom je snažno udarila i izbila prvi zub, drugi poprilično rasklimala. Prijateljice su je doslovce donijele do ordinacije jer su s nasipa vidjele moju svijetleću reklamu. Srećom, sve se zbivalo brzo i jedna od njih uspjela je pronaći zub i ponijeti ga u ordinaciju.

Sarina molba

Nazvao sam Miroslava, iako sam i sam mogao pomoći djevojci, ali znao sam da bi vrsni kirurg s iskustvom i boljom opremom nego što je ja imam, kojem bih asistirao, mogao za djevojku učiniti više.

– Dovedi je, riješit ćemo to – bio je odrješit i profesionalan Miro kada sam mu objasnio situaciju. Već sam se te večeri zaljubio u Saru. Znam to. Samo, naravno, nisam toga bio svjestan i prvu sam pomisao na to da je privlačna, čak i takva, natečena i umrljana prašinom, potisnuo i smatrao je glupom. Još sam se i mrzio zbog osjećaja koji me preplavio, sramio sam se pred sobom, pitao se jesam li normalan i što mi se to događa. Ali istina je bila neumoljiva i svako malo isplivala bi van i tražila mjesto u mom srcu. Da, zaljubio sam se u Saru još dok sam je onako slabu i blijedu promatrao na zubarskom stolcu. Naticala joj je cijela gornja čeljust, a ja sam gledao njezine velike plave oči zacakljene suzama koje samo što se nisu izlile.

– Spasite mi zube – molećivo je promucala. – Kako ću na maturalnu?

– Sve će biti u redu – odgovorio sam joj blago, iako toga časa od krvi, zemlje koja joj se našla u ustima i razorenog mesa nisam to baš najbolje mogao procijeniti. – Odvest ću te svom prijatelju. On radi na medicinskom fakultetu. I nemoj se bojati, sve će biti u redu – ponovio sam.

Svim sam joj srcem želio pomoći. Čak sam je poželio zagrliti i utješiti. No samo sam je pogladio po ruci i još jedanput rekao:

– Ne brini se, sve će biti dobro.

Znao sam također da trebam obavijestiti njezine roditelje, ali nisam to učinio. Sjetila se toga jedna od prijateljica koje su je dopratile. Poslije sam se pitao zašto. I shvatio: probudila je u meni zaštitnički instinkt, osjetio sam se jakim i snažnim pred njom, poželio sam se brinuti o njoj ne kao o pacijentici, niti kao o djetetu, želio sam joj biti blizak, biti joj netko njezin, netko kome vjeruje. Poslije sam sebe uvjeravao da nisam tako mislio, ali danas je jasno: zaljubio sam se na prvi pogled.

Nikada neću zaboraviti tu večer i te oči koje su me tako bespomoćno gledale i vjerovale mi. Bila je poslušna i
strpljiva dok sam joj ispirao rane, a poslije je mirno krenula za mnom i ocem koji se brzo našao u mojoj ordinaciji.

Nekoliko dana poslije došla me posjetiti. Još je bila natečena, ali se smiješila.

– Nikad vam neću moći zahvaliti – rekla je.

– Miroslavu trebaš zahvaliti što je toliko odan svom poslu da je i nedjeljom bio spreman doći, i sreći što su zubi ostali neoštećeni; i prijateljici što je bila toliko prisebna.

– Njima sam zahvalila, ali vama hvala jer ste me umirili, pobrinuli se da dospijem u najbolje ruke i što ste znali što točno trebate učiniti.

Nasmiješio sam se, a ona se odjedanput zacrvenjela i brzo počela objašnjavati:

Mislim, ne mislim da ste vi loš liječnik, samo je ona ordinacija bolja. I vi ste odličan liječnik, svi to kažu.

Sara, sve je u redu. Miroslav je bolji stručnjak od mene, s mnogo iskustva na težim slučajevima. Zato sam ga i pozvao.

No ona je uz još jednu ispriku nestala iz ordinacije, a ja sam ostao oraspoložen njezinom nespretnošću i sramežljivošću.

Dva tjedna poslije uočio sam je na autobusnoj stanici. Išla je u školu u grad. To sam znao jer smo na kontrolnim pregledima razgovarali. Kako sam svaki dan radio dvokratno, imao sam slobodno između dvanaest i šesnaest sati. U to sam vrijeme obično odlazio u svoj stan nešto pojesti ili u središte grada obaviti kakve poslove. Iako toga dana nisam imao posla u gradu, ponudio sam joj da je odvezem do škole. Ona je pak zbog nekog razloga krenula ranije, ali se poslije predomislila i odlučila vrijeme do početka nastave provesti sa mnom.

Melem za oči

– Da odemo na sok – predložio sam joj gotovo bojažljivo, a ona je jednako tako bojažljivo prihvatila.

Naručila je kapučino i zakasnila na prvi sat.

Vozeći se natrag prema ordinaciji, osjećao sam krivnju. Kako sam se mogao tako zaboraviti i ne razmišljati o vremenu koje je samo iscurilo. Možda sam joj stvorio neprilike. Nisam znao kakva je učenica i hoće li imati problema zbog kašnjenja, ali nisam mogao zanijekati svoju sreću što sam to vrijeme proveo s njom.

Bila je pravi melem za oči i dušu: na tren mlada i razigrana, a opet, čim bismo se dotakli neke ozbiljnije teme, ozbiljna i promišljena, katkad suzdržana. Kad sam se parkirao ispred svoje ordinacije, krivnju je zamijenila želja da je ponovno sretnem, a dok sam smišljao način, navrli su pacijenti i tako sam toga popodneva zaboravio na nju.

Navečer, u samoći moga stana, pojavilo se grizodušje. Što to činim? Kako uopće mogu i pomisliti na to dami bude djevojka? Premlada je! Ozbiljan sam čovjek, odgovoran, razuman. A onda se film počeo odmotavati u drugom smjeru, onom koji vodi u malodušnost, ispraznost, samoću. Izmučen takvim mislima, legao sam u krevet i pokušao se tješiti. Imaš svoj stan, govorio sam sebi, svoju ordinaciju, svoj mir, financijsku sigurnost. Možeš činiti što god poželiš, čitati, slušati glazbu, leći i ustati kad hoćeš, biti posvećen svome poslu, a da to nikome ne smeta, da tebi nitko ne smeta. Sloboda nema cijenu, a takvih poput nje ima na svakom koraku i lijepe se za tebe jer si privlačan, situiran i poželjan muškarac i ženik.

Nisam se utješio jer ona mi se uvukla pod kožu i sve što sam činio, imao, želio, svemu tome trebao je začin i ja sam mu znao ime – Sara. Taj bi mi začin malo ubrzao krv i dao puninu i bolji okus mom jelu. Ili je to već činio? Dobro sam znao uz koju to osobu moja krv brže kola i moj život postaje puniji. Bojao sam se tog novog osjećaja koji me tjerao da slučajno presrećem Saru na putu do škole i vozim je, tuge koja me obuzela kad je preko ljeta otišla u London učiti jezik, kad je upisala fakultet i više joj nisam znao raspored sati. Katkad sam se pitao je li se zaljubila i kakvi su to mladići s kojima izlazi. Mogu li se, ovako “star”, uspoređivati s njima, jer iskustvo, a i godine, činili su me “starim”.

Razlika u godinama

Bojao sam se Miroslavovih šala na moj račun, da se ne odam svojom reakcijom na njih, jer me odlično poznavao, Sarinih dolazaka s prijateljicama koje su postajale moji novi pacijenti, bojao sam se čak i našeg prijateljstva koje se tako lijepo razvijalo jer žudio sam za nečim drugim.

Duboko u sebi bio sam uvjeren da i ona osjeća isto i da se poput mene skriva iza prijateljstva. Ma kakvi smo mi to prijatelji mogli biti!? Pazio sam da zadržim distancu jer sam se bojao zbližavanja i sve se svelo na za nijansu bolji odnos od onog uobičajenog koji imaju liječnik i pacijent. Ipak, toliko sam puta primijetio njezin pogled koji bi odmah obarala kad bih ga ulovio. Znao sam da su prijateljice samo izgovor i da s njima dolazi kako bi me vidjela. A opet, možda je riječ samo o mladenačkoj zaljubljenosti. Možda joj imponira što naslućuje moju naklonost ili je to zabavlja i smije mi se iza leđa. Što znam o njoj? Moram paziti, zvonilo mi je stalno u glavi.

Nikako da nađem odgovor, nikako da nađem mir, jer mučile su me kojekakve dvojbe. Ali više od njih, jer Sari nikad ne bih učinio ništa nažao, mučila me razlika u godinama koje su nas tako okrutno razdvajale. Pitao sam se bih li joj uzeo mladost i prerano je uveo u svijet odraslih, bi li nas razlike u životnim shvaćanjima, ukusima, interesima brzo razdvojile? Kako bi to izgledalo da pijem kavu s njom i njezinim prijateIjicama, izlazim s njima? Uvijek bi ta pitanja ostajala bez konačnog odgovora: čas bih mislio da bih se mogao uklopiti u njezin svijet, a čas da ne bih. Isto sam mislio i o njoj. No, jedno mi nije silazilo s pameti. žudio sam za njom, želio bliskost s njom pa makar se opet razočarao i ponovno bio nesretan. Ali ništa nisam poduzeo, ni prstom mrdnuo da joj priznam što osjećam. Katkad me čak bilo sram moje zaljubljenosti. Tada bih se osjećao baš jadno jer konce svoga života više nisam držao u svojim rukama. A zašto!? Zbog platonske ljubavi? Zar takvo što još postoji?

Jedne mi je večeri donijela komad torte i bocu vina. – To je od mojih roditelja, slavili su dvadeset i petu godišnjicu braka – rekla je, ali sam laž otkrio već sutradan kada sam nazvao da njezinim roditeljima čestitam i zahvalim.

– Lijepo da se Sara sjetila i vas jer smo mi jednostavno zaboravili – spontano je rekla njezina mama.

Nezaboravna večer

Poslije toga neko je vrijeme nije bilo pa me morilo samo jedno pitanje: Zašto je lagala? I jedan odgovor. Možda zato što je tražila izgovor da dođe i bude sa mnom nasamo. Ali to je i prije činila. Jest, ali uvijek s izgovorom, razmišljao sam, jedanput je pitala kad bi mogla dovesti prijateljicu, drugi je put baš prolazila pokraj ordinacije … No, kako god bilo, neprestano sam mislio na nju i ono vrijeme koje smo proveli zajedno. Nekako sam osjećao da je baš te večeri došla s nekom namjerom. Koju ipak nije izrekla. Ali koja je ostala visjeti u zraku.

Strpljivo je tada čekala da završim s posljednjim pacijentom, da medicinska sestra obavi svoj dio posla, a ja privedem kraju papirologiju. Čitala je neki časopis. Prekidao sam je pitanjima o studiju, odgovarala je kratko.

– Pametniji su današnji mladi od nas – komentirala je sestra njezine planove za budućnost.

Da, bila je zrela djevojka ta Sara, znala je što želi i kako doći do cilja. To mi se otkriće svidjelo, kao da je davalo nadu, kao da je brisalo godine među nama. Naravno da sam malo zatim mislio kako takvim zaključcima samo navodim vodu na svoj mlin.

Nikad neću zaboraviti tu večer. Ostali smo dugo u ordinaciji, razgovarali, komentirali događaje i ljude, smijali se. Na trenutak bi nam se godine približile, a na trenutak udaljile. Bilo je lijepo te večeri, iako sam stalno bio svjestan njezine mladosti. Svaku njezinu riječ ili stav mjerio sam razlikom u godinama, baš kao i svaku svoju.

Da, bilo je lijepo te večeri. Bilo je lijepo slušati je, gledati joj ruke koje su igrale neku svoju igru, gestikulirale, gledati joj pune usne kako miluju čašu iz koje smo pili vino koje je donijela. Uživao sam, osjećao trnce koji su mi prolazili tijelom na svaki njezin izravni pogled, gotovo sam se onesvijestio od njezina poljupca u obraz na odlasku.

Tu sam večer prvi put osjetio, bio siguran da me ne privlači jedino njezina mladost i ljepota, već da mi je Sara draga na poseban način. Poželio sam s njome dijeliti svaki dan. Upoznati je, imati je. Želio sam da bude samo moja.

Sara me još nekoliko puta posjetila u ordinaciji, uvijek u isto vrijeme. Bio sam toliko sretan zbog njezina truda i hrabrosti, i toliko nesretan zbog svoje panike i oduzetosti kad bi se pojavila. I dalje sam joj glumio prijatelja, čak strahovao što će drugi pomisliti ili reći o njezinim dolascima. Paralizirao bih se kada bi me slučajno dotaknula. Ostao sam nijem i sleđen kada me jedanput uzela za ruku i uputila mi onaj vapeći pogled koji je toliko podsjećao na naš prvi susret. Točno sam znao da mi taj pogled poručuje – poduzmi nešto. Ali nisam poduzeo ništa. Bio je to i njezin zadnji posjet.

A onda je došlo ljeto. Šetao sam s prijateljima kad sam je ugledao. Išla je ravno prema nama sa svojim društvom. Duga raspuštena kosa, vitak stas, duga bijela haljina. Izgledala je prekrasno, anđeoski u tom spletu sunca i povjetarca koji se poigravao njezinom haljinom i kosom. Ali moji prijatelji nisu tako mislili. Dok je mene kao nikad u životu preplavila beskrajna nježnost prema njoj, oni su imali neke tipično muške komentare, od kojih me obuzimao bijes. Mahnula mi je u prolazu, čak se i osvrnula.

– Moja pacijentica – odrješito sam rekao kad je počelo zapitkivanje.

Šutio sam kad su počele šale na moj račun i znao da me upravo ta šutnja i odrješitost odaju. Na rastanku Miroslav je započeo:

– Zorane, nije moja stvar, ali…
– Bez uvrede, ali nije tvoja stvar – prekinuo sam ga ljutito.
– U redu – rekao je i sjeo u svoj auto.

Prebrzo sam reagirao, pomislio sam. A do dolaska u stan i nakon pogleda na knjigu koju je Katarina, moja tadašnja djevojka, zaboravila prošlog vikenda, bio sam načisto sa samim sobom: prekinut ću tu vezu, iako sam znao da nisam fer prema njoj i da se veze ne prekidaju tako naglo i na tako okrutan način. S druge strane, ljutit na sebe, mislio sam na svoje tlapnje o nepostojećoj ljubavi. Koliko godina čovjek treba biti star da ne čini ludosti?

Mislio sam, proći će. Ali nije prošlo. Srećom, posao je cvjetao, slobodnog sam vremena imao sve manje, ali sam ga uvijek ostavljao dovoljno da svaki dan barem nakratko maštam o Sari. Odjedanput sam shvatio da o njoj razmišljam u prošlom vremenu, a potom i da je zaboravljam. Ponovno sam postao onaj stari samotnjak koji ima svoje vrijeme za ustajanje, rad, usavršavanje, rekreaciju, prijatelje, lijeganje. Bio sam sretan jer se mir vratio u moj život i jer sam ponovno uhvatio konce života u svoje ruke.

Nova ordinacija

Toga sam proljeća, osim uobičajenog posla, imao i dodatnog. Naime, selio sam se u novu, veću ordinaciju. U istom naselju, u susjednu zgradu. Tada sam se sjetio svoje bivše tajne ljubavi, ali samo nakratko, dok sam prolazio pokraj njezine zgrade u autu punom stvari. Tko zna gdje je ta djevojka? Sigurno je već završila studij. Živi li uopće u ovom naselju? Već je dugo nisam vidio, čak mi odavno, od onog posljednjeg pogleda, nije ni pacijentica.

Svake sam večeri dugo ostajao u ordinaciji. Kako je rastao posao, zaposlio sam i nove ljude, a uza sve to rasli su i administrativni i tehnički poslovi koje sam nastojao obaviti nakon napornog dana. Tako bih u kasne sate unosio podatke u računalo, a potom malo “surfao”, istraživao o novostima u stomatologiji, odgovarao na pitanja pacijenata, katkad pisao stručne članke.

Ta je ljetna večer bila vruća, a zrak gust. Već sam isključio klimu i otvorio prozore i sada sam se kajao zbog toga. Sparina se uvukla u prostor. Zato sam nekoliko puta ustao, odlazio do prozora i stajao pokraj njega. Nije imalo smisla ponovno hladiti ordinaciju jer sam bio nekako nemiran i dekoncentriran i pomislio sam kako bi bilo najbolje da isključim računalo i prošetam nasipom, da se opustim.

U taj sam čas kroz susjedni prozor, nasuprot mome, ugledao dragi lik. Bila je to Sara. Sjedila je za radnim stolom s računalom ispred sebe i tipkala. Obasjavala ju je samo lampa. Ugasio sam svjetlo i ostao stajati u mraku. Čak sam se maknuo u stranu da budem što neuočljiviji. Zašto sam to učinio, ne znam, ali zurio sam u nju zaboravljajući i na sparinu i na činjenicu da je ružno to što činim. A potom sam na sve zaboravio, ni o čemu nisam razmišljao, samo sam je gledao. I ona je pogledavala prema meni, ali bio sam uvjeren da sam zaštićen mrakom i da ne zna da sam ovdje.
Tada se oglasila zvučna poruka s mog mobitela i krenuo sam prema radnom stolu na kojemu je. stajao. Poruka me šokirala. “Zaboravio si isključiti računalo”, pisalo je.

Prvi korak

Pogledao sam prema Sarinu prozoru. Shvatio sam. Iako je stajalo u drugoj sobi, svjetlost s računala dijagonalno je dopirala do nje.

Zurio sam u mobitel shvaćajući da sam otkriven. Nisam znao kako ću se izvuć1 iz te nezgodne situacije. Uto je stigla druga poruka, još šokantnija: “Želiš li društvo?”, “Rado”, odgovorio sam. “Pa svrati”, brzo je tipkala, a moje je srce još brže tuklo. “Kamo?” napisao sam. “Pa k meni, ovo je moj stan”, ostao sam zatečen promjenama u njezinu životu i mojim naglim emocijama koje su izronile iz prošlosti i nezaustavljivo navirale i na samu pomisao da ću se upravo sresti s njom. Ma gluposti, odbacivao sam od sebe nove misli. Ona je sada zrela žena, naši su osjećaji, ili barem moji, potpuno ugasli. Što bi drugo značio taj poziv osim obnavljanje starog druženja.

Tako sam razmišljao dok sam zatvarao prozore, uključivao alarm, zaključavao vrata, išao preko parkirališta ne skidajući pogled s njezina prozora. Nisam je vidio, ali osjećao sam je cijelim tijelom. Drhtao sam kao šesnaestogodišnjak i nisam želio da taj osjećaj prestane. Ipak, prije no što sam pozvonio, duboko sam udahnuo i pokušao se pribrati.

Ali ostao sam bez pameti čim sam otvorio vrata. Još na hodniku strastveno sam poljubio Saru. Ili ona mene? Ono malo odjeće što smo je imali te vruće noći odbacili smo u trenu. Danas, toliko godina poslije, beskrajno sam joj zahvalan što je učinila taj toliko važan prvi korak u našoj vezi, beskrajno zahvalan za tu divnu i nezaboravnu noć.

Godine? Tih osamnaest godina razlike među nama, koje su nas razdvajale i koje su me toliko mučile, te ih se noći nisam ni sjetio, a i danas se čine nevažnima. No moram priznati da je bilo situacija kada mi je imponirala lijepa i mlada žena, ali tada bih se brzo sjetio Miroslava i jednog našeg razgovora nakon što smo proslavljali rođenje njegova prvog unuka.

– Čuvaj zdravlje, prijatelju, premlada ti je žena – šalio se polupijan, jer je cijelo jutro nazdravljao unuku, ali i sebi.

– Ljubomoran si – šalio sam se i ja.

– A ne, s tim sam ja načisto od prvoga dana. Pogledaj oko sebe, sve su mlade i lijepe, ali sve one jednoga dana ostare, moja malo prije, a tvoja će malo kasnije. Što je zaključak? Ljubav je najvažnija – umovao je.

– O, kako pametno! – smijao sam se.

– Prerano se smiješ – podigao je prst, spreman za još jednu umotvorinu. – Vidiš, ove djevojke oko nas, sve ih uspoređujem jednu s drugom, ova plavuša, ova crnka, ova zgodna, ova lijepa, ali ni jednu ne uspoređujem sa svojom ženom. Zašto? Jer u mom srcu nema mjesta ni za jednu drugu. Vidiš, prijatelju, to je bitno. Ona je sada baka, ali u svom srcu grlim je kao mladu djevojku, onom ljubavlju kojom sam je grlio u mladosti. E, to ti je ljubav.

I tome sam se smijao, ali nakon što sam Miroslava odvezao kući i krenuo prema svojoj, sjetio sam se tih nekoliko rečenica. Saru ni s jednom nisam uspoređivao. Moja je Sara u mom srcu bila jedina i cijeloga ga je ispunjavala.

A godine? Ona je uz mene brže sazrela, a ja se uz nju pomladio. Našli smo se na polovici našeg sretnog puta.



Support
About
Privacy
Terms

Нема коментара:

Постави коментар