– Nikad neću položiti tu prokletu maturu! – vikala je moja kći kad se jedno popodne vratila doma iz škole s jedinicom velikom poput Eiffelova tornja.
– Zlato, što je bilo? – upitala sam je zabrinuto. U tom trenutku još nisam znala o čemu se radi, ali ipak sam naslućivala. Znala sam, naime, da je prije nekoliko dana pisala esej iz hrvatskog i da je bila vrlo nezadovoljna svojim uratkom.
– Mislim da to baš nisam dobro napisala – rekla mi je čim je došla. Eto, očito su se njena očekivanja obistinila.
– Hajde, reci svojoj dosadnoj i znatiželjnoj mami što te je naljutilo – pokušavala sam izmamiti nešto više iz nje.
Nema goreg za majku nego kad joj je dijete nesretno. Tako je uvijek govorila moja mama, a s godinama sam se i sama u to uvjerila.
– Kulja, eto što je! Prokleta kulja iz prokletog hrvatskog! – povikala je zavitlavši bijesno školsku torbu u kut sobe.
Nisam ni trepnula okom na njenu divlju reakciju. Moja starija sestra, koja je svog sina od malih nogu držala pod strogim nadzorom, sad bi joj vjerojatno zalijepila pljusku ili već izmislila nekakvu prikladnu kaznu, no ja se nisam nimalo naljutila na svoju kćer. Znala sam da je u onim “osjetljivim” godinama i da joj hormoni rade na turbo pogon. Zato sam umjesto prijekora radije pokušala s razgovorom.
– Zlato moje – ispružila sam pomirljivo ruke prema njoj. – Zašto se toliko uzrujavaš?
Pa što ako si dobila jedinicu? Nije to smak svijeta!
– Meni je smak! I samo da znaš, dođe mi da se ubijem zbog te glupe krave!
Pod ovim epitetom mislila je, naravno, na svoju omraženu učiteljicu iz hrvatskog. Ta nova profesorica u Teinoj školi bila je navodno strah i trepet svih učenika.
– Pa nije valjda baš tako grozna. Mislim, krave su ipak drage i lijepe životinje. Znaš da ih u Indiji čak smatraju svetima.
Dok sam joj govorila, radila sam nekakve blesave grimase, sve samo da bih je udobrovoljila. Lagala bih kad bih rekla da me njeno ponašanje nije nimalo uzrujalo, no s druge strane, Tea je bila premlada da bi se ovoliko živcirala. Znala sam vrlo dobro iz vlastitog iskustva što
znači živcirati se jer je moj posao u novinskoj redakciji s godinama postajao sve stresniji. Ako nešto nisam željela, onda je to definitivno bilo da moje dijete već u školi iskusi svu strahotu stresa.
– Mama, prestani! – Tea je ljutito odmahnula rukom, ali u kutovima njenih usana dao se nazreti smiješak. Potaknuta ovakvim napretkom, odmah sam nastavila valjati gluposti.
– A kakva je ta tvoja krava? Plavuša ili brineta? Ili možda nosi šešir da prekrije rogove?
– Ne, rogovi joj strše do neba! I crnka je.
Sad smo obje prasnule u smijeh. Dakle, stvarno, tko se ne bi nasmijao: krava, pa crnka!
– Teice, zlato moje – privila sam je u zagrljaj, sada već gotovo potpuno smirenu. Onaj grč s kojim je maloprije došla doma naočigled je nestajao s njenog lica.
– A možda uopće nije tako loša kako ti se čini – pokušala sam oprezno primijeniti novu taktiku, odnosno prikazati joj profesoricu simpatičnom.
– Ne, u pravu si, nije loša. Užasna je! Mama, daj shvati, ta žena nije normalna. Ona uživa kad nas ponižava i muči!
Hm, nisam baš vjerovala u tu njenu izjavu, no s druge strane, sve je bilo moguće. Ma, ne! Morala sam se nasmijati samoj sebi kako me mala skoro preveslala. Kao da nisam znala kakvi su gimnazijalci i kakve priče kruže među đacima o profesorima! Pogotovo onim strožima.
– Dobro, recimo da si u pravu. Da ti je profesorica stvarno užasna i luda – prekrižila sam ruke na grudima. – Što ti imaš od toga da se pjeniš zbog toga? Hoće li ti to olakšati učenje hrvatskog? Ili ćeš možda sljedeći put bolje napisati esej? Naravno da ne. Dakle, moramo smisliti plan kako da riješimo problem.
– Nikako ga nećemo riješiti – Tea je tvrdoglavo zavrtjela glavom. – Baš nikako…
– Zašto tako misliš?
– Zato što njoj nikad ništa ne valja! Ili mi kaže da je sastav predugačak, ili da je prekratak, ili da sam profulala temu…!
– A što ako je u pravu? Jesi li uzela takvu mogućnost u obzir?
Tea je prkosno isturila bradu i puhnula kroz napućene usnice.
– Možeš si mislit’! Ona, pa da je u pravu!
Uvidjevši da ovaj razgovor ne vodi nikamo, rekla sam ono što sam već dulje vrijeme imala na pameti.
– Imam rješenje za taj tvoj problem, znaš.
Sada me kći znatiželjno pogledala podignuvši obrve.
– Kada imaš sljedeći put sat hrvatskog? Sutra? Dobro! Onda ću izaći s posla, otići u školu i razgovarati s njom!
– A, to ne! – smjesta je skočila. Na licu joj se ocrtavalo nešto poput straha.
– Zašto ne?
– Zato jer će me onda zamrziti još više nego sada, a ako se to dogodi, onda mi stvarno nema spasa!
Nisam se htjela dalje s njom svađati, ali nisam imala namjeru ni popustiti pred njenim besmislenim zahtjevom. Što je, na kraju krajeva, bilo normalnije na svijetu nego da se roditelj informira u školi o svom djetetu? Ipak, budući da se ona toliko tome protivila, zaključila sam da mi je najjednostavnije provesti svoj naum potajno, bez njenog znanja.
– Dobro, nećemo više o tome! – rekla sam odsječeno. – Sve će se već nekako riješiti. Nego, hajdemo jesti. Čekala sam te s jelom i sad već umirem od gladi.
Pokušaj da skrenem razgovor na drugu temu nije prošao bez rezultata. Tea se veselo uputila prema štednjaku i na brzinu nadigla poklopce na loncima.
– Hmm, mljac! Moje omiljeno jelo: paprikaš i njoki!
Baš dobro da sam skuhala što voli, pomislila sam zadovoljno. Kao da sam znala da će doći doma utučena i da će joj trebati utjeha. A sutra, sutra ću svoj plan provesti u djelo…
– Dobar dan! Drago mi je, ja sam Anita. Teina mama – rekla sam pruživši ruku profesorici ispred školske zbornice. Mogla sam se samo nadati da se na meni nije vidjelo koliko sam iznenađena. Onako kako mi je moje dijete opisivalo ovu ženu, imala sam predodžbu o njoj kao o kakvoj muškobanjastoj grubijanki pred čijim pogledom svima klecaju koljena. No, stvorenje preda mnom bilo je čista suprotnost takvom liku. Bila je to sitna, krhka, plavokosa ženica krupnih zelenkastih očiju koje su me sad upitno promatrale.
– Renata, drago mi je – rekla je melodioznim glasom prihvativši moju ispruženu ruku. – Oprostite ako zurim u vas, ali djelujete mi tako mladoliko. Upravo ne mogu vjerovati da ste mama jedne moje učenice. Nisam imala pojma da Tea ima tako lijepu mamu!
Što?! Zar je bilo moguće da je moja kći izgovorila sve one strahote za ovo divno stvorenje? Moram reći da sam bila vrlo ugodno iznenadena njenim komentarom i odmah sam joj odlučila uzvratiti kompliment.
– I vi izgledate sasvim drukčije nego što sam vas zamišljala – rekla sam, pomislivši kako sam sretna što ona nikad neće saznati kakvom sam je zamišljala. – Vrlo ste mladi za profesoricu.
Instrukcije u kući
Gospođica Renata, pretpostavila sam da je gospođica jer nije imala nikakav prsten na ruci, blago je porumenjela i smeteno pognula glavu.
– Hvala vam na komplimentu – rekla je, a meni je kroz glavu i nehotice prošla ugodna misao kako će ova naša međusobna simpatija zasigurno utjecati na poboljšanje Teinih ocjena.
No onda sam se ponovno spustila na zemlju i sjetila zbog čega sam uopće došla u školu. Jedno je bilo sigurno: nisam došla razmjenjivati komplimente s Teinom profesoricom. Zato sam naumila brzo prijeći na stvar, no nisam ni otvorila usta, a sitna crnka je zakimala glavom.
– Znam, znam, došli ste zbog Teinih loših ocjena. Potpuno shvaćam vašu zabrinutost, ali, vjerujte mi, zaista nemate razloga za brigu.
Nije mi bilo jasno kako je to mislila. Pa dijete mi je imalo već nekoliko jedinica iz njenog predmeta, a i bilo je gotovo na rubu živčanog sloma! No, profesorica je odmah pojasnila svoje riječi.
– Ponekad jedinica služi i kao edukativna mjera. Znate, Tei nedostaje malo više smjelosti u izražavanju pa je na ovaj način pokušavam motivirati.
Jedinica kao motivacija? Morala sam priznati da za to još nikad nisam čula!
No nisam joj htjela proturječiti.
– Hoćete reći da njeno znanje nije toliko loše? – upitala sam.
– Pa, sad…
Na trenutak sam ostala zbunjena. Što je sad bila istina? Jesam li ili nisam imala razloga za zabrinutost?
– Tea ima izvjesnih problema s pismenim izražavanjem – rekla je izgovarajući riječi polako, kao da ih važe. – Zato možda ne bi bilo loše da neko vrijeme ide na instrukcije. Znate, ja sam joj najmanji problem. Ja sam joj spremna i zažmiriti na jedno oko ako zatreba, no na maturi… Tu bi zaista moglo biti ozbiljnih problema.
Jesam li ja to dobro čula? Žena koja je iz “edukativnih razloga” udijelila već nekoliko jedinica mojoj kćeri, bila je sada spremna zažmiriti joj na jedno oko?
– Ne znam uopće kome bih se obratila za instrukcije… – promrmljala sam uhvativši se zamišljeno palcem i kažiprstom za bradu. Tea zaista nije bila neki lumen za književnost, ali nikada dosad nije bila toliko loša da bi joj trebale instrukcije. Naprotiv, uvijek je bila odličan đak. Kad bolje promislim, problemi su se javili upravo s odlaskom stare i dolaskom nove profesorice iz hrvatskog. No, s druge strane, ova ženica zaista nije izgledala kao da bi htjela namjerno nekome prouzročiti probleme…
– Ja bih Tei privatno mogla davati instrukcije – trgnula me iz zamišljenosti u koju sam na trenutak utonula.
Njezin je prijedlog stigao naglo i potpuno
neočekivano, tako da sam u prvi mah ostala zatečena.
– Naravno, ako želite! – dodala je očito pogrešno protumačivši moju šutnju.
– Ma naravno, svakako – požurila sam se reći. Nadala sam se da neće tražiti neki bajoslovni iznos za te svoje satove jer u posljednje vrijeme baš i nismo financijski predobro stajali. No, tražila koliko tražila, njezin prijedlog mi se ipak učinio savršenim rješenjem. Bude li ona podučavala Teu poslije nastave, razmišljala sam, nema šanse da joj na kraju godine radi probleme oko završne ocjene.
– To je vrlo ljubazno od vas i ja sam vam na toj vašoj ponudi izuzetno zahvalna – uvjeravala sam je gledajući je izravno u oči. Htjela sam da shvati da joj govorim istinu.
Renata mi je uputila neobičan pogled koji si tada još nisam znala protumačiti. Uz stisak ruke zapečatile smo naš dogovor. S instrukcijama su ona i Tea trebale početi već sljedeći tjedan. U našem domu.
Pakt s vragom
Dok sam se vozila kući, razmišljala sam o tome kako će Tea poludjeti kad joj kažem da sam ipak, protiv njene volje, otišla u školu. A tek kad joj kažem za instrukcije! Morala sam se osmjehnuti. Već sam mogla vidjeti svoju strastvenu kćer kako uzrujano skače kad čuje kakav sam dogovor sklopila s njenom “najdražom” profesoricom. I zaista…
– Što si učinila?! – vrisnula je Tea. Onako sićušna skakala je kao na federima kad je čula vijest.
– Kako ti ne shvaćaš? To je kao da si sklopila pakt sa samim vragom!
– Tea, ne lupetaj – obrecnula sam se nervozno na nju. Otkad sam osobno upoznala profesoricu, više nisam mogla dopustiti svojoj kćeri da priča ovakve besmislice. Ta osobno sam se uvjerila da je žena bila mila i draga.
– Nisu to gluposti! Samo kad shvatiš, bit će već prekasno – zaključila je Tea vatreno, očito duboko uvjerena da je u pravu.
– Dobro, dopusti mi onda da se sama uvjerim u istinitost tvojih riječi! U međuvremenu te molim da se ponašaš normalno i da budeš sretna što ti je ovako izišla ususret!
Tea se snuždila, ali je ipak bez pogovora pristala na moj zahtjev.
– I da nisam više čula niti riječi – preduhitrila sam je s podignutom rukom kad je zaustila da će još nešto reći.
Na kraju sam morala zaključiti da je biti roditelj jogunastom tinejdžeru jedan od najgorih zadataka koji čovjek može imati u životu i primila se posla po kući. Kuhinja je bila puna neopranog posuđa, a čekalo me još i brdo rublja koje je trebalo izglačati. Bilo je tu još i niz drugih poslova koje je trebalo obaviti prije nego što profesorica nogom zakorači u naš stan. Prošla sam pogledom preko mutnih stakala na prozorima i potamnjelih zavjesa. O da, svašta je još trebalo učiniti da stan zablista kad stigne cijenjena gošća…
Tjedan je projurio u svakodnevnim obvezama i dan kad je Renata trebala održati instrukcije Tei stigao je iznenađujuće brzo. Prije njenog dolaska još sam jednom očitala bukvicu svom tvrdoglavom djetetu i zataknula joj nestašni pramen kose iza uha.
– Budi pristojna prema njoj i radi sve kako ti kaže. Shvaćaš valjda da su ti ove instrukcije karta za dobru ocjenu iz hrvatskog.
Nije djelovala kao da shvaća išta od onoga što sam joj govorila. Prije je djelovala zabrinuto. Pa ipak je, na moju veliku radost, šutjela i bila pokorna. Kasnije, kad je Renata došla, pristojno ju je pozdravila i zahvalila joj na velikodušnoj pomoći. Baš onako kako sam je učila! Nakon instrukcija obje su djelovale zadovoljno. Kako se kasnije ispostavilo, Tea zato što je mučni sat konačno bio iza nje.
– Jeste li za kavu? – ljubazno sam upitala Renatu. Iskreno, nisam se nadala da će prihvatiti moj kurtoazni poziv, no činilo se da se ona iskreno razveselila.
– Vrlo rado! Voljela bih još malo porazgovarati s vama o Tei…
I tako su se satovi instrukcija zaredali. Renata je dolazila svakog petka jer je to bio dan kad je imala slobodnog vremena. Na moje golemo iznenađenje, nije tražila nikakvu novčanu naknadu, ali je zato vrlo rado prihvaćala moje pozive na kavu nakon poduke. Tada bi mi pričala o svemu i svačemu iz svog života, a najmanje o onome što je mene zanimalo – o Tei. Tako sam primjerice saznala da se nikada nije udavala i da to nikada i ne namjerava učiniti. Kad sam joj rekla da sam ja već pet godina razvedena od Teinog oca, oči su joj zasjale neobičnim sjajem. Nije mi bila jasna njena reakcija. Barem ne tada.
Tea je i dalje ostajala pri svome, tvrdeći kategorički da je profesorica “čisto zlo od žene”. Tvrdila je to i kad su počele stizati prve dobre ocjene iz hrvatskog. No, više mi nisu bila važna naklapanja moje mušičave kćeri. Važno je bilo da je problem s ocjenama riješen i da je sada sigurno kročila prema maturi. Tako sam mislila, no tada još nisam znala kakvo me iznenađenje čeka…
Posebna kemija
Jednog petka Renata je došla k nama ranije nego što je bilo dogovoreno. Iznenadeno sam podigla obrve kad sam je ugledala na našim vratima. Zar nije znala da je Tea još na nastavi?
Znala je, kako je rekla, ali je namjerno došla ranije jer je htjela nasamo razgovarati sa mnom.
– I ti si to osjetila, zar ne? – upitala me čim smo ušle u dnevni boravak, obraćajući mi se odjednom na moje nemalo iznenađenje sa ti. Blijedo sam je gledala. Nisam imala pojma o čemu ona to govori.
– Tu posebnu kemiju među nama – pojasnila mi je zajapurenih obraza, a meni zamalo da nisu ispale čaše sa sokom iz ruku. Sve mi je ovo prije nalikovalo na scenu skrivene kamere negoli na stvaran život.
– Čim sam te ugledala tamo na školskom hodniku, znala sam da je to sudbina – nastavila je gorljivo zakoraknuvši prema meni, dok sam ja automatski ustuknula korak unatrag.
– Anita, ti i ja, mi smo jednostavno stvorene jedna za drugu! Reci da i ti tako misliš. Znam da misliš!
Vraga sam tako mislila! Što se to za ime Boga dogodilo s ovom ženom? Još prošli tjedan djelovala je sasvim normalno. Sad se ponašala kao da je sišla s uma.
– Volim te! – rekla je i prije nego sam se snašla, obavila mi ruke oko vrata i utisnula poljubac na usta.
Pustite me! – viknula sam odgurnuvši je od sebe, pri čemu sam prolila sok po sebi i njoj.
– Što vam pada na pamet? O čemu vi to pričate? O kakvoj privlačnosti, o kakvoj sudbini? – kreštala sam promuklo.
– A zašto si onda pristala da ti dolazim u kuću? – Renatine oči stisnule su se u dva uska proreza.
Pa zar je uopće to trebalo pitati? Zbog mog djeteta, naravno! Zar je zaboravila kakve je ocjene Tea imala kod nje iz hrvatskog?
– Želiš li ti to meni reći da sam ja pogrešno shvatila sve one tvoje poglede i osmjehe koje si mi upućivala? – prosiktala je, ne djelujući odjednom više ni najmanje ljubazno.
Gledala sam u nju i slušala je širom otvorenih usta.
Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa. Zaista nisam. O kakvim je to ona pogledima govorila. I osmjesima! Pa bila sam samo ljubazna prema njoj.
– Žao mi je ako ste nešto pogrešno protumačili, ali uvjeravam vas da je sve ovo veliki nesporazum. Ja sam vam zaista zahvalna što ste podučavali Teu, ali…
Ne rekavši više ni riječi, Renata se žustrim korakom uputila prema hodniku. Lice joj je sada bilo tamnocrveno od ljutnje. Zgrabivši kaput s vješalice, dohvatila je kvaku na vratima. Prije nego što ju je pritisnula, okrenula se još jednom prema meni i zaškrgutala zubima.
Kod ravnatelja
– Ovaj bezobrazluk neće proći bez posljedica. Još me nikad nitko nije ovako iskoristio!
Potom je naglom kretnjom otvorila vrata i zamalo se sudarila s Teom koja se upravo vraćala doma iz škole. Ne pozdravivši je, čak je i ne pogledavši, projurila je pokraj nje i nestala.
– Što je bilo ovo? – Tea me gledala širom razrogačenih očiju, a ja nisam imala pojma što bih joj odgovorila. Nisam naime ni sama znala odgovor na to pitanje. Zaista: što je to bilo?
Renatine posljednje riječi nisu bile samo pusta prijetnja. Njezina ljutnja zaista je imala posljedica, što se uskoro dalo primijetiti po ocjenama koje su uslijedile.
– Mama, reci mi, što se dogodilo onog dana? Oko čega ste se posvađale? Što si joj rekla da je sad tako bijesna na mene? Uostalom, tako ti i treba kad mi nisi vjerovala da je ta žena užasno zla! Rekla mi je da će me najvjerojatnije poslati na popravni – cviljela je moja kći kad je jedno popodne došla doma s novom jedinicom.
– E pa neće! – dreknula sam ljutito, odlučna boriti se za svoje dijete. – Ništa se ne brini, dušo, mama će sve to riješiti!
Već sljedeći dan otišla sam u školu. Bila sam bijesna poput furije dok sam čekala na razgovor s ravnateljem. Nakon što sam mu ispripovijedala sve o nepravednom ocjenjivanju i nekorektnom ponašanju njegove djelatnice, prešutjevši ipak onaj dio u kojem me ona zamalo napastuje, ravnatelj je duboko uzdahnuo.
– Imali smo već više pritužbi na nju, ali sve vam je to komplicirano. Kolegica je naime vrlo stručna u svom poslu i teško joj je nešto dokazati po tom pitanju.
– Stručna, kažete? – vrisnula sam kao da me ujela zmija. Pa ta je žena dijelila ocjene kako joj se prohtjelo! Možda je zaista bila stručna što se ticalo znanja, ali zasigurno nije imala niti pedagoški niti objektivan pristup svojim učenicima.
– A što ćete reći ako vam kažem da se osvećuje mome djetetu jer sam odbila njezin pokušaj da me zavede? Da iz čiste pakosti prijeti mojoj Tei rušenjem na kraju godine? – provalilo je iz mene. Bilo mi je više nego neugodno govoriti o onom nemilom dogadaju, ali istina je morala izići na vidjelo. Ravnatelj je na moje riječi ostao bez teksta i zinuo u čudu.
– Zahtijevam da se preispita podobnost te žene da predaje djeci! – završila sam odlučno razgovor.
Nepuna dva tjedna nakon mog posjeta ravnatelju Renatu su zamijenili novom profesoricom hrvatskog jezika. Uz duboku ispriku, ravnatelj je priznao da su testiranja kojima se Renata na zahtjev škole podvrgla pokazala da je psihički nestabilna osoba te da nije podobna za rad s djecom.
– Zaista ne znam kako nam je to promaklo prilikom njenog zapošljavanja. Imala je sve samo najbolje preporuke…
Tea je s više nego zadovoljavajućim ocjenama završila razred i položila maturu. Ja sam se pak na osnovi ovog upravo nevjerojatnog iskustva još jednom, uvjerila da ništa u životu nije crno ili bijelo. Ponekad i osobe od kojih to najmanje očekujete mogu biti negativci, baš kao što i mušičavi tinejdžeri mogu biti u pravu!
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар