– Djeca su naša. Ona trebaju znati da imaju oca i majku. Zaboravi ono što je bilo, jer nam je oboma u interesu da tu djecu izvedemo na pravi put. Što sam imala riješiti s tobom, ja sam riješila. Mi smo završena priča, i bez obzira na razvod oboje trebamo preuzeti obavezu roditeljstva. Nisam znao kako da shvatim te njene riječi. Na neki način je imala pravo, a sve što je ona proteklo vrijeme radila, ja sam osporavao, obezvrjeđivao i omalovažavao.
Što će se dogoditi kada dođem kod nje? Pokušao sam to izbjeći, no nisam mogao. Želio sam da s kćeri razgovaram kod svoje kuće, ali Nada nije htjela ni čuti za to. Zašto? Znala je za moju naglu narav, za zabrane koje sam uvodio djeci, a isto tako je znala da se neću libiti ni na fizičku kaznu, ako smatram da za nju postoji potreba. Kada su djeca u pitanju, svoje sam ponašanje smatrao opravdanim.
Trebalo mi je samo nekoliko minuta dok sam došao do njenog stana. Znao sam gdje se nalazi. Nerijetko sam vodio djecu, ali nikada nisam prešao prag onoga što nije bilo moje.
Prvi puta u Nadinom stanu
Kada sam parkirao automobil, osjetio sam kako mi se ruke tresu. Moja reakcija je i mene samog zaprepastila. Nisam znao da li sam bio ljutit na kći ili na činjenicu da ću pogaziti svoju riječ. Nekoliko minuta sam ostao u automobilu. Nije mi se žurilo susresti se s njom, niti s onim što me je očekivalo. Ipak, nisam imao izbora. Morao sam ugušiti svoj ponos i pozvoniti na njena vrata. Otvorila mi je kći Anita. Kada sam vidio da je našminkana, sve u meni se pretvorilo u plamen kojeg sam jedva stavio pod kontrolu.
Pokušao sam ne gledati u nju, već u ono što sam vidio pred sobom. Predsoblje je bilo ukusno namješteno. Nikada nisam sumnjao u Nadin ukus, ali jesam u njeno financijsko stanje. Tko je u ovo vrijeme mogao kupiti stan i opremiti ga onako kako je smatrao da bi trebalo? Ona? Iako je radila nekoliko poslova, sumnjao sam da je uspjela u tome.
– Uđi – Anita mi je otvorila vrata od kuhinje koja je bila spojena s dnevnom sobom. Osjetio sam nelagodu. Nisam znao kamo da pogledam. Nada je ustala i potom mi ponudila da sjednem. Sjeo sam na prvu sjedalicu koja se nalazila u blizini vrata.
– Kao prvo, nešto trebamo razjasniti prije nego što započnemo s razgovorom – posebno je naglasila posljednju riječ. – Ovdje nećeš povisiti ton, niti ćeš na bilo koji način ugroziti Anitu – rekla je hladno. Dok je ona govorila, promatrao sam kako je stan namješten. Bio sam zaprepašten, i to istinski. Sve je bilo novo, moderno, usklađeno po bojama i linijama. Mogao sam joj samo čestitati na onom što sam vidio. Iskreno sam bio iznenađen, i to ugodno. Istina, djeca su mi pričala o stanu, ali sam uvijek mislio da preuveličavaju.
Divio sam se bivšoj supruzi
Na moje iznenađenje, bio sam smiren. Svaki put kada bi moj glas bio povišen za samo jednu nijansu, bio sam upozoren. Razgovarao sam s kćeri onako kako nikada nisam. Čak sam bio iznenađen i Nadinim ponašanjem. Istina, ona je oduvijek bila blaga, šutke je sve podnosila, a sada se potpuno promijenila. Nije bilo ni traga blagosti, nego sam osjetio odlučnost i čvrstinu, ponos ali i još mnogo toga nepoznatog u njenom glasu i ponašanju. Na odlasku, pokazala mi je ostatak stana. Bio sam fasciniran. Sve je bilo savršeno, čak i mnogo više od toga. Sve ono o čemu je maštala, čak i ono o čemu se nije usuđivala maštati, ona je ostvarila.
– Lijepo – jedva sam izgovorio na odlasku. Čak i ne znam kako sam došao do kuće. Iako sam imao običaj izići, tu večer nisam ni pomišljao na to. Preplavile su me uspomene. Čudno je sve to bilo. Gotovo da se nisam snalazio u novonastaloj situaciji. Djeca su bila velika. Da, najmlađa Anita je išla u prvi razred srednje škole, starija kći je završavala srednju školu, a sin je školovanje završio prošle godine. Pred sobom sam imao odrasle ljude, ali ja ih nisam promatrao na taj način. Za mene su oni još uvijek bili djeca. Nasuprot meni, Nada je s njima razgovarala kao sa osobama koje su odrasle, samostalne, kojima je samo ukazivala na greške, nastojeći ih navesti da ih isprave. Kod nje nije bilo nikakvih ispada, nikakve vike. Sve je radila smireno i na nevjerojatan način je utjecala na djecu. Njen je pristup bio mnogo učinkovitiji. Znao sam da je i s Anitom mogla izići na kraj, ali zašto je onda potražila moju pomoć? Oboje smo se dogovorili da za nju nema izlazaka, da nema ‘fejsa’, i to sve dok se ne popravi.
Nisam pošao na spavanje. Sjedio sam u svojoj kući, u kuhinji. Iako je televizor bio upaljen, nisam pratio program. Prisjećao sam se svojeg braka. S Nadom sam proveo dvadeset godina. U početku samo imali jako kvalitetan brak. Nada je bila sve ono o čemu sam sanjao. Zbog ljubavi prema njoj prekinuo sam višegodišnju vezu, i doista sam uživao u idili koja je vladala na početku. Onda su došla djeca… Troje djece iziskivalo je sve njeno vrijeme. Ostavila je posao da bi se posvetila njima i vidio sam koliko je nesretna. A kada se tome pridoda da je živjela sa mojom obitelji, ta tuga je postajala i razumljiva.
Nama je suđeno da budemo skupa
Moja je obitelj nikada nije prihvatila. Šutke je sve podnosila zbog mene. A ja? Sve više sam izbivao iz kuće. Nisam mogao podnijeti neprestana prigovaranja moje majke i nezadovoljstvo koje je pokazivala na svakom koraku, što mi je bila odlična izlika ali i opravdanje da ne budem u kući. Kada bih došao, samo bih se posvađao s majkom i opet otišao van. Imao sam svoje društvo, ali i svoju tajnu zbog koje sam izbivao iz kuće. Divna, osoba koju sam ostavio zbog Nade, opet je ušla u moj život. Ona je iza sebe imala brak koji je kratko trajao. Sreo sam je slučajno i pozvala me je na kavu. Sastanak za sastankom, i naše se navodno prijateljstvo pretvaralo u nešto što me je ponijelo. Ona je doista znala kako da postupi sa muškarcima, laskala mi je, milovala me, uveličavala sve što je bilo povezano sa mnom, i ja sam upao u klopku koju mi je namijenila. U to vrijeme sam samo mislio da se naša stara ljubav rasplamsala, i sve sam bio u stanju učiniti zbog nje.
Što sam više vremena provodio s njom, sve više sam shvaćao kako je Divna uistinu divna, i da svojim ponašanjem i opravdava svoje ime. Pred njenim likom, Nadin je blijedio, i to s pravom. Divna je uvijek bila sređena kao da ide na slikanje za naslovnicu, bila je čvrstog karaktera i uvijek je postizala što je željela. Dok sam je promatrao, kajao sam se što sam je ostavio.
– O čemu razmišljaš? – upitala me je tada poluotvorenih očiju.
– O tome koliko sam sretan – ushićeno sam rekao.
– I trebaš biti, Mario – rekla je blago. – Nije li ovo dokaz da je ljubav jača od svega? – lukavo me je upitala.
– Da – nerado sam odgovorio. – Žao mi je što sam te ostavio. Trebale su mi godine da shvatim da sam pogriješio. Ali, u braku sam, imam troje djece, – nisam znao kako da nastavim. Sve je upućivalo na to da će između nas opet buknuti plamen u kojem ću sagorjeti. Trebala mi je potvrda sam da poželjan muškarac, da sam željen i voljen.
– I ja imam dijete – Divna je obuhvatila moju ruku. – Oboje smo odrasli. Znamo što radimo. Nama je suđeno da budemo zajedno – rekla je blago.
Srljao sam iz jednog zla u gore
Zajedno? Što joj je to trebalo značiti? Što je ona očekivala? Da se razvedem? Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Želio sam avanturu, nešto prolazno, želio sam opet izgarati i osjećati se posebnim.
– U braku sam – slabašno sam se odupirao njenim riječima.
– Kakvom braku? – Divna se nagnula prema meni. Pogled na njene bujne grudi me je raspametio. Do vraga i brak, pomislio sam u sebi. Gorio sam od strasti, i to onakve kakvu nikada prije nisam osjetio. Ispred mene je stajalo “zabranjeno voće”, žena koja me je željela, žena koja je znala kako da mi udovolji riječima, ali i na sve druge moguće načine. Za razliku od Nade, ona je iza sebe imala bogato iskustvo. U tom trenutku cijeli moj život, brak, sve je prohujalo u mojim mislima. Nada nije imala vremena za mene. U kući se nisam osjećao onako kako sam se trebao osjećati. Bježao sam iz nje… Progutao sam knedlu koja mi je zapela u grlu.
– Istina, Nada nije ispunila moja očekivanja. Više ni ne izlazim s njom. Sramim se njenog izgleda i želim to promijeniti, ali nikada nisam imao hrabrosti učiniti prvi korak. Divna, nesretan sam u tolikoj mjeri da imam osjećaj da ću se ugušiti u toj nesreći – jadao sam joj se.
– Shvaćam – Divna je pokazala razumijevanje prema mojem stanju. – I ja sam se tako osjećala, zato sam se i razvela. Ponekad u najboljoj namjeri pogriješimo u izboru. Nikada te nisam zaboravila, Mario – rekla je glasom koji je bio hrapav, glasom kojim je potvrđivala istinitost svojih riječi.
Upustio sam se u avanturu. Nije me pekla savjest. Brak sam čuvao. Nije postojala mogućnost da Nada sazna za ono što radim. Malo zabave sa strane nikomu nije moglo naštetiti. Ja sam tako razmišljao, naivno i glupo. Bio sam zanesen, opijen strašću koju sam osjećao pored Divne. Promjena u životu mi je dobro došla. Moj ego je rastao do neslućenih razmjera, a onda se počeo događati pakao u mojem životu. Nada je saznala. Kako? Pročitala je moje poruke i izbila je strašna svađa. Nisam mogao poreći ono što je ona pročitala, a nisam mogao ni priznati. Neko vrijeme sam se primirio. Ja jesam, ali ne i Divna. Ona je neprestano zvala, a kada me nije mogla dobiti, zvala je Nadu. Sve joj je rekla i likovala je dok je uništavala moj brak. Sjetio sam se kako sam se tada osjećao. S jedne strane me je zvalo srce, s druge obaveze koje sam imao. Divnu sam zavolio, volio sam je do ludila. Za mene je brak bio sinonim okova kojih sam se želio osloboditi. Pokušao sam razuvjeriti Nadu, ali mi to nije pošlo za rukom.
– Za mene više ne postojiš – Nada je rekla mirno. – Naš brak je mrtav. Ostat ću ovdje dok se ne snađem, a onda odlazim – zaključila je kruto. Vidio sam suze u njenim očima, one koje su izražavale njezin osobni poraz. Vidio sam i bol u njima.
Volim te, samo tebe volim – pokušao sam je uvjeriti.
– Da, to si mi dokazao – Nada je ustala. Lice joj je bilo bezizražajno. Da je vikala, činilo mi se da bih to lakše podnio.
– Imamo djecu – rekao sam svoj najvažniji argument.
– Imam djecu – rekla je kiselo.
Ustao sam i pljusnuo je. Nije ni zaplakala. Pogledala me je s toliko mržnje da sam se sledio.
– Brak je svetinja – pokušao sam je uvjeriti. Nije mi pošlo za rukom. Kada je moja prijevara izišla na vidjelo, moja obitelj je likovala. Bilo im je drago što sam napokon spoznao da Nada nije žena za mene. Podržavali su me u svemu. A ja? Počeo sam se gubiti u svemu tome. Više nisam skrivao vezu kojoj sam se u potpunosti prepustio. Nije ni bilo razloga da to činim. Nadu sam redovito mučio svojim ponašanjem, izljevima bijesa, a nerijetko sam je toliko mlatio da bi ostajala sva u modricama. Nisam osjećao grižnju savjesti. Ona se pretvorila u šutljivog monstruma. Pronašla je jedan posao, pa drugi, radila je neprestano. Želio sam je slomiti, ali mi to nije polazilo za rukom.
Divna je željela samo osvetu
Mjesecima smo živjeli na taj način. Moje ponašanje je postajalo sve gore i gore. Nada mi je smetala. Svaki put kada bih se vratio kući, želio sam da me nema. Sam pogled na nju mi je postajao mučan. Živjeli smo u istoj kući, doduše ja bih u nju svraćao povremeno, jer sam se preselio k ljubavnici, a ona je ostajala sa djecom, radila je bez mojeg odobrenja. Kada je shvatila u kakvoj sam situaciji, i Divna se počela mijenjati. Zajedno sa mnom je smišljala pakosti u želji da napakosti Nadi. Popuštao sam joj. Nisam je želio izgubiti. Znao sam da je moj brak gotov i da ne postoji način da se spasi. Pokušavao sam samo zadržati ono što sam imao. Plesao sam po tuđoj muzici. Moje samopouzdanje je raslo. Mislio sam da sam najpoželjniji, najbolji, najljepši. Radio sam planove za budućnost, ali se nisam želio razvesti. Privid braka odgovarao mi je zbog djece. Djeca su bila uz mene, Nada se brinula o njima, a ja sam imao potpunu slobodu. Zar sam više mogao poželjeti?
– Što sam ti ja? – Divna me je upitala jednog dana.
– Volim te – rekao sam uz osmijeh. – A kojoj je ženi samo ljubav dovoljna? – podrugljivo me upitala.
– Ja sam ti cijelo vrijeme bila samo ljubavnica, ali mi to nije ni bilo važno. Svoj cilj sam postigla. Ti si ostavio mene, a ja sam razrušila tvoj brak. Bio si dovoljno glup da misliš da te volim. Ne, ovo je bila samo osveta ostavljene žene – rekla mi je hladno.
Nisam shvaćao njene riječi. Činilo mi se da se samo šali sa mnom. Znala je što sam sve stavio na kocku zbog nje, znala je da sam hodao po ruševinama svojeg braka, čak i da su moja djeca pala u drugi plan zbog nje, a govorila mi je da se samo poigrala sa mnom. Je li to moguće? Zar sam bio toliko slijep? S nevjericom sam odmahnuo glavom.
– Što si rekla? – ustao sam i prišao joj.
– Ja se tebe ne bojim. Ja ti nisam Nada, ne možeš se na meni iživljavati. Kako je biti ostavljen? – narugala mi se.
– Ne razumijem – rekao sam, a sve u meni je bjesnilo od oluje.
Ako je bila istina ono što je rekla, onda sam ja ispao najveća budala koja postoji.
– A sada… – rekla je s porugom. – Idi iz mojeg života. Imaš pet minuta da odeš. Ako te ikada sretnem, okreni glavu.
– Divna, šališ se? – još uvijek sam grcao u nevjerici.
– Ne! Otvorila je vrata. Svi u životu imamo ciljeve koje želimo ostvariti. Moj je bio da ti se osvetim. Mene nitko nikada nije ostavio. Sada sam ti dokazala da si pogriješio. Ja sam trebala biti na njenom mjestu.
– I jesi – prekinuo sam je.
– A što ćeš mi? Tko želi muškaraca koji ima brak iza sebe i teret od troje djece na glavi? Meni nije ni na kraj pameti da te poželim. Malo sam se poigrala, i to je to.
Ne sjećam se cijelog razgovora. Znam samo da je izbila strašna svađa, da sam ostao zaprepašten svojom naivnošću. Kako je nisam prozreo? Zbog čega sam žrtvovao cijeli brak? Što da radim? Da molim Nadu da mi oprosti? Ona na to neće pristati, ne nakon svega. Znao sam da ne smijem tražiti milost od one prema kojoj milosti nisam imao.
I imao sam pravo. Nada se ponašala kao da ne primjećuje da sam stalno u kući. Kada bih ja ušao u kuhinju, ona je odlazila u drugu prostoriju. Nije mi davala priliku, nije joj bilo ni na kraj pameti. A onda sam doživio neugodno iznenađenje. Nada je podnijela zahtjev za razvod braka i morao sam samom sebi priznati da mi je laknulo. Bio sam gotovo siguran da ću dobiti djecu, ali nije bilo po mome.
Godinu dana kasnije sam bio razveden. Umjesto olakšanja, osjetio sam gorčinu i težak udarac osamljenosti. Nisam se znao nositi s time ali sam se navikao. Uostalom, živ se čovjek na sve navikne. Iako su djeca često bila kod mene, barem u početku, njihovi su se dolasci prorijedili. Prekasno sam shvatio koliko sam pogriješio.
Izgovori da joj se približim
Preispitivao sam prošlost, tražio sam krivicu u Nadi, ali je kod nje nisam pronalazio. A sada sam se i uvjerio kolika sam budala bio.
Nada je bila potpuno drugačija nego dok je sa mnom bila u braku. U njoj sam prepoznao onu nekadašnju djevojku u koju sam se zaljubio i bio spreman na sve zbog nje. Kada se to počelo mijenjati? Prebirao sam po prošlosti, ali je postojalo sasvim logično objašnjenje. Troje djece je bio prevelik teret za nju. O njima se brinula sama i nije imala vremena za mene. Osjećao sam se zapostavljenim, nezadovoljnim, a to nezadovoljstvo je i rezultiralo mojom prevarom. Sada su ta djeca odrasla. Da smo ostali zajedno, imali bismo vremena posvetiti se samima sebi, ali mi to nismo dočekali zajedno. Nada nije ni bila svjesna koliko pomno sam je promatrao tu večer. Nekad ispijeno lice bilo je ugodno popunjeno. Oči bez sjaja kave sam godinama promatrao, opet su sjale poput zvijezda. Znao sam da ona nema nikoga, da joj nije ni na kraj pameti da bude s nekim nakon svega onog što je prošla sa mnom, a to je bila moja prednost. Ili nije?
Mučio sam se s mislima. Želio sam se vratiti na staro, ali sam se bojao da je to nemoguće. Jako dobro sam znao da ne smijem krivo protumačiti njen poziv. Ona nije mislila ništa od onog što je meni padalo na um, a ja sam već sanjao o prvom koraku kojeg sam namjeravao učiniti. Znao sam da ona ima loš automobil, pa sam joj odlučio pokloniti svoj, ali kako? Trebao sam pomoć djece, iako sam sumnjao da će ona pristati na to. Što su više odrastali, kao da su se udaljavali od mene sve više, kao da su shvaćali pravo značenje svega onoga što sam prije radio. Priuštio sam im mnogo boli. Kako da ih uvjerim da sam se promijenio? Nitko mi neće vjerovati, i to s razlogom.
Zaluđen strašću, ja sam radio ono čega sam se grozio nakon veće vremenske distance. Iza sebe sam ostavljao rane koje su možda zacijelile, ali su ožiljci ostali. Najvažnije mi je bilo da smo u komunikaciji. I to je bio velik napredak. Sada sam imao razloga da je nazovem, jer briga za našu kći je bila odličan izgovor da joj se približim.
Želio sam novu šansu, ali kako?
Redovno sam je zvao, raspitivao se kako se Anita ponaša, i imao sam osjećaj kao da napredujem, pomalo, ali je napredak bio vidljiv. Smišljao sam plan, razrađivao ga, pa kada sam Aniti predložio izlet i rekao kako želim da i Nada bude s nama, ona me je pogledala kao da sam sišao s uma.
– Mama neće ići s nama – rekla je otresito.
– Zašto? – Zanimalo me je.
– Trebaš li pogađati? – za razliku od Nade, ona nije bila nimalo tiha, niti je imala mir koji je krasio njenu majku.
Bila je pomalo divlja, neukrotiva, tvrdoglava do besvijesti i otvorena poput knjige za čitanje. Ona nikada nije bila tajnovita, niti je sa mnoštvom velova obavijala ono što je htjela reći.
– Trebam li? – upitao sam je uz osmijeh.
– Mama radi. Ne može dobiti slobodan dan, a i da može, mislim da joj nije ni na kraj pameti glumiti da smo sretna obitelj, jer to nismo – rekla je.
– A što ti hoćeš? – upitala me je bez ustručavanja.
– Ja? – pokazao sam rukom prema svojim grudima.
– Da, ti. To što ste razvedeni ima velikih prednosti – lukavo je rekla. – Ti si mnogo bolji prema nama. Ponekad nam popustiš, a to prije nikada nisi radio. Čak se s tobom može i razgovarati, a prije je to bilo nezamislivo.
– Ljudi se mijenjaju – pokušao sam joj objasniti.
– Da, ali ne i ti – odbrusila mi je. Uvidio sam da na nju ne mogu računati. Kada sam malo bolje razmislio, ni na jedno dijete nisam mogao. A ja sam silno želio biti dio njihovih života, i iznad svega Nadinog života. Kako da to ostvarim? Kako? Da sam mogao vratiti vrijeme, sve bi bilo drugačije, ali je to bilo nemoguće. Zašto sam mislio da sam pogriješio kada sam nju odabrao za ostatak života? Upao sam u zamku u koju upadnu svi mladi roditelji. Pod teretom svakodnevnice, izmučen njenom jednoličnošću, upao sam u zamku lažne strasti. Zaboravio sam na ljubav, na obećanje koje sam dao Nadi, zaboravio sam da imam obitelj, zaboravio sam na sve što mi je ikada bilo važno. Laskave riječi su me zavele. Uživao sam piti otrov sa lažljivih usana, a kada je taj otrov počeo djelovati, grčio sam se u stvarnosti koja nije bila nimalo lijepa. Sam sam pogriješio i sam sam morao ispraviti grešku, ako je to ikako bilo moguće. Računao sam na Nadinu ljubav, na onu koju je nekada osjećala, ali sam se isto tako bojao da sam ja tu ljubav ubio svojim postupcima.
U idućih nekoliko tjedana redovito smo se čuli. Svaki put sam imao osjećaj da sam joj korak bliže, ili je to bila samo moja želja? Neprestano sam pronalazio izgovor da razgovaramo. Jedan put je bio naš sin, drugi put posao, planovi koje sam imao za njihovu budućnost, a treći put bih opet nešto smislio. Vidio sam da je Nada opuštena u mojem društvu. Svaki put je njena opuštenost bila sve izraženija. Imala je zarazan osmijeh kao nekada, sve oko nje prštalo je od sreće kojom je zračila. Trebao sam je pozvati da iziđemo, ali kako? Nikada nisam bio toliko obeshrabren kao tada.
– Mogli bismo s djecom otići na večeru – predložio sam joj. – Kada budeš slobodna – nadodao sam odmah, bojeći se njenog odbijanja.
– Ne znam – Nada me nije odmah odbila, što je bilo najvažnije.
Njezina neodlučnost mi je bila dobar znak.
– Trebamo pokazati djeci da smo obitelj, da… – zastao sam, ugrizavši se za jezik.
– Ja nisam ona koja je to ikada zaboravila. Niti jedne riječi nisam rekla protiv tebe. Mišljenje koje imaju o tebi, stekli su sami. Prema njima se ponašaš kao da su još djeca, ali oni to odavno nisu. Što žeiiš? – otvoreno me je upitala. Bio je to trenutak kojeg sam trebao iskoristiti, ali sam osjetio da je prerano da bih izrazio ono što sam imao na umu.
Ja sam se od tebe razvela, ali oni nisu. Otac si im, to im neprestano naglašavam.
– Nado – izrekao sam njeno ime s toliko nježnosti da je to i mene samog zaprepastilo. – Promijenio sam se – pokušao sam joj ukazati na ono što je bilo svima vidljivo, ali se ona ponašala kao da je slijepa.
– I ja sam – Nada me je ozbiljno pogledala. – Osjećam da napokon živim. Nitko mi ne određuje pravila, ne prisiljava me ni na što, niti me ponižava. Imam mir o kojem sam cijeli život sanjala.
Tražio sam samo zrno razumijevanja
Ujutro se probudim, skuham kavu i uživam. Tako malo je ljudima potrebno za sreću, a ja se nakon svega znam zadovoljiti s tim malim stvarima. Imam sve – pogled koji mi je uputila, u potpunosti me je obeshrabrio. – A ideja za večeru ti je sjajna – rekla je na kraju. – Rado ću otići s vama – rekla je bez ikakvog ustručavanja.
Je li mi trebao veći poticaj od toga? Kada mi se nasmiješila, znao sam da opet ima nade za nas. – Volio bih i da izađem samo s tobom – rekao sam što sam mirnije mogao.
– Oh! – Nada je očito bila šokirana mojim prijedlogom. – Čemu sve to? – upitala me je otvoreno. – Zašto čitati već pročitanu knjigu kada se kraj zna? S tobom želim biti u korektnim odnosima. Znaš li zašto? Imamo troje djece. Oboma je u interesu da ih izvedemo na pravi put, a to možemo zajedno, i to bez ikakvih ustupanja. Nisam li u pravu?
Razmišljao sam o njenim riječima. Znao sam da ona razmišlja na jedan način, a ja na sasvim drugi. Tražio sam samo zrnce razumijevanja, tračak nade, a ona je samo spominjala djecu. Gdje sam ja bio? Kakva je moja uloga bila? Namijenila mi je samo ulogu oca, a to mi je laskalo, ali ja sam želio mnogo više od toga. Što da joj kažem? Da mi je stalo do nje, da sam pogriješio, da želim biti dio njenog života, ali ne dio koji će nakon razgovora napustiti njen stan. želio sam se buditi u njenom krevetu, želio sam ponovno se vjenčati, želio sam samo nju, jer bih s njom sve dobio. Samo sam tražio drugu priliku, a hoću li je dobiti? Samo je rijetki dobiju, a jesam li ja među odabranima?
Da sam znao odgovor na to pitanje, saznao bih sve po pitanju svoje budućnosti.
– Zajedno? – uhvatio sam se za tu riječ.
– Da – Nada je bila ozbiljna. Da sam joj samo mogao pokazati srce, podastrijeti joj misli, shvatila bi da pred njom stoji sasvim drugačija osoba od one od koje se razvela. Trebao sam se razvesti da bih shvatio što sam izgubio, trebao sam proći faze ludila da bih spoznao mir.
– Sada znam zašto sam se nekada u tebe zaljubio počeo sam, ali je ona podigla ruku i na taj način me prisilila da zašutim.
– Znaš li i zašto si me prevario? – upitala je bez imalo ustručavanja.
– Znam – odmah sam odgovorio. – Zato što sam bio budala rekao sam s kajanjem.
Nada me je nekoliko trenutaka promatrala. Nakon toga se okrenula i otišla bez riječi. Nadao sam se da nije porušila sve mostove iza sebe, da je ostavila jedan koji će me odvesti do nje. Da Divna nije bila divna, shvatio sam u naletu najluđe strasti, a da Nada ne daje nadu, to me je pogodilo mnogo više od onog prvog.
Nadao sam se da je ostala barem malena žeravica od plamena naše ljubavi. To će biti dovoljno da se vatra rasplamsa.
Ono što sam godinama uništavao, godinama trebam i graditi. Meni doista više nije bilo do ludih izleta. Znao sam kamo me oni vode. Svu kiselost zabranjenog voća osjetio sam na sebi, a ja sam želio zagristi u voće koje je imalo slast i potrebnu zrelost. Želio sam zaploviti mirnim vodama kojima bih plovio ostatak života.
Sada konačno znam što želim
Njeno me ponašanje nije obeshrabrilo. Znao sam koliko me je nekad voljela. Ta se ljubav nije mogla izgubiti. Veći dio sam mogao uništiti, ali ne i sve.
Sjetio sam se koliko mi je vremena trebalo da je prvi put osvojim. Godina i pol, a sada sam bio spreman na dvostruko više. Nada? Želio sam nadu u svakom obliku. Osmjehnuo sam se. Nisam smio dozvoliti da me obeshrabri njeno ponašanje. I neće. Napredovat ću korak po korak, istraživat ću način na koji ću je osvojiti.
Da se strpljenje isplati, ali i upornost, mogao sam najbolje naučiti od Divne. Ona je godinama čekala svojih pet minuta i dočekala ih je. Osvetu mi je servirala hladnu, sa svim začinima, a osvetila mi se na najgori mogući način. Sa vremenske distance na kojoj sam se nalazio, nikako nisam shvatio kako sam mogao biti toliko glup, ali je činjenica bila da sam bio. Kako netko može biti toliko zaslijepljen koliko sam ja bio? Moje je ponašanje bilo neoprostivo, i samom sebi ću najteže oprostiti, pa kako da to očekujem od Nade?
Znao sam da se iskra kod nje zapalila. Ona je bila mudra žena, ona je znala prepoznati kada se netko promijenio. Da, ja sam se doista pokazivao u najboljem svjetlu. Znao sam koliko bi prednosti imao naš brak, za mene, za nju, ali i za djecu.
Izišli smo na večeru. Vidio sam koliko je opuštena, koliko je drugačija od one osobe s kojom sam bio u braku. To što je bila na svom, što je imala nekakvu sigurnost, potpuno ju je promijenilo. U tome sam vidio priliku. Ona, ja i moja djeca, ali bez moje obitelji. Bio sam spreman preseliti se kod nje, samo ako me ona bude htjela. Odvažio sam se i upitao je što misli o nama.
– Sjeti se kako nam je nekada bilo lijepo i koliko sam te volio – želio sam podjariti lijepa sjećanja. Nada je pogledala u pod. Kada me je pogledala, oči su joj bile pune suza.
– Sve to želim zaboraviti rekla je kruto.
– Ali… – htio sam nešto reći, no nisam uspio niti jedno slovo izustiti. – Da počnemo iz početka? – predložio sam joj.
– Čemu sve to? – Nada me je ozbiljno upitala.
– Volim te – rekao sam u jednom dahu. Bio sam ponosan na sebe što sam barem to uspio izgovoriti. Ovo je ljubav ozbiljnog muškarca. Sada znam što želim, a ako mi pružiš priliku, znat ću je cijeniti. Nikada te više ne bih mogao iznevjeriti – petljao sam, ni sam ne shvaćajući kako mi polazi za rukom toliko govoriti. – Bit ću najbolji muž na svijetu.
– Muž? – Nada se zagrcnula.
– Pobogu, pogriješio sam – rekao sam u očaju.
– Ali sam ja ispaštala zbog tih grešaka – rekla je kruto.
– Sve te rane ću poljupcima zacijeliti. Dokazat ću ti da ne griješiš ako mi dozvoliš…
Uhvatio sam je za ruku. Nije povukla svoju. Bilo je očito da je u nedoumici, a ja sam to iskoristio. Osjetio sam kako drhti, kako drhtimo oboje, što je bio dobar znak. To što nije bila ravnodušna probudilo mi je nadu, ali i natjeralo srce da brže zakuca.
– Nećeš se pokajati – rekao sam tiho.
– U redu, ali na sam nagovještaj nečega onakvog…
– Toga neće biti – rekao sam sretno. I osjećao sam se sretnim kao nikada do tog trenutka. Posebna večer, posebna žena, ali i budućnost koja može biti isto takva ako budem dovoljno pametan. Znao sam da ću ovaj puta to biti.
Tags:brak
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар