Slavila sam sa sinom, snahom, unukom, unukovom suprugom i praunućetom. Donijeli su mi na dar novi televizor, onaj s jako velikim ekranom jer moje oči više ni uz naočale ne vide slova u titlovima koja su na malom ekranu vrlo sitna. Instalirao mi ga je unuk jer se moj sin u
to ne razumije. Dobila sam i novi mobitel kako bi me mogli čuti i onda kada nisu sa mnom. Snaha mi je ispekla pitu mađaricu, koju najviše volim. Kad su mi sin i unuk objašnjavali kako ću se služiti novim uređajima, to je najviše nasmijavalo mog osmogodišnjeg praunuka Silvija jer on se takvim uređajima služi kao od šale još odmalena.
– Nona, a tko je učio djeda upotrebljavati mobitel i kompjutor – nasmijao nas je sve svojim pitanjem. Zove me nona, a drugu baku, Dariju, baka.
Nakon toga uslijedio je najljepši dio dana. Odveli su me na ručak u restoran.
– Nema smisla da se i na rođendan gnjaviš kuhanjem, a pogotovo pranjem posuđa nakon svih nas – rekao mi je sin Teo.
On se ljuti na mene jer ne koristim perilicu za posuđe što mi ju je kupio još prije nekoliko godina. Ja mu pak objašnjavam da mi je lakše tanjur ili dva i kakvu
posudu što je uprljam pripravljajući sebi ručak premalo da bih se mučila s uključivanjem perilice.
– Osim toga, koristi mi da se malo gibam po stanu i da obavim kakav kućni posao. Otkako mi dolazi gospođa Ivka pospremati i otkako se ona brine o rublju, ja u kući više nemam nikakvog posla – objašnjavala sam sinu.
No, u restoranu mi je bilo lijepo. Hrana je bila izvrsna, popila sam i čašu vina, ali najviše mi se svidjela prekrasna terasa na kojoj smo sjedili. Naš je stol bio u jednom uglu, ispod guste krošnje starog kestena, a to me podsjetilo na stabla u dvorištu kuće u kojoj sam provela brojne lijepe dane s pokojnim suprugom, ali koja
mi je donijela i mnogo gorčine nakon njegove smrti.
Nekoliko dana nakon što sam pokopala Zvonimira, na vrata mi je pozvonio čovjek kojeg sam jedva poznavala. Bio je to Ivan, Zvonimirov bratić.
– Žao mi je, Barbara, što vam to moram reći, ali Zvonimir mi je oporučno ostavio kuću. Dakako, imate pravo doživotno uživati u njoj – rekao mi je, što me potpuno šokiralo.
Riječ je o našoj kući malo dalje od zagrebačke Dubrave. S prostranim dvorištem u kojem sam imala cvijetnjak i nekoliko stabala oraha s vrlo gustim krošnjama koje su stvarale prekrasan hlad. Uživali smo ondje od proljeća do jeseni, osim onog jednog ljetnog mjeseca što smo ga provodili u vikendici na moru koju sam je naslijedila od svoga oca. A kad je Zvonimir otišao u mirovinu, znali smo ostati i dulje. Inače smo živjeli u stanu u kojem sam i sada. Ta kuća iznad Dubrave nije bila osobito komforna, ali nama se sviđala. Grijanje je bilo na drva, u prostoriji koja nam je bila i kuhinja i dnevni boravak imali smo kamin. A u sobi u kojoj smo spavali, kad bismo tamo bili za hladnijih dana, koristili bismo električnu grijalicu.
Zvonimir je u kući imao malu radionicu. Imao je zlatne ruke i znao je svašta izrađivati od drva i metala. Dok se on zabavljao u toj svojoj radionici, ja sam uživala uređujući svoj cvijetnjak i prerađujući orahe. Uglavnom sam ih poklanjala snahi za kolače, ali od dijela sam znala napraviti izvrsnu rakiju koju nikad nismo prodavali nego smo je poklanjali prijateljima ili posluživali gostima.
Zvonimir i ja vjenčali smo se kad sam ja imala tridesetak godina, a on dvadeset i tri. Kažu da sam bila vrlo lijepa žena dok sam bila mlada. Njemu, a ni meni, razlika u godinama nimalo nije smetala. Osim toga, ono što sam u njemu vidjela kao najveću vrijednost kad me zaprosio, bilo je to što je prihvatio mog desetogodišnjeg sina kao svog. Naime, ja sam tada bila udovica. Prvi suprug se razbolio i umro nakon šest godina braka. Dugo ga nisam mogla preboljeti, a kad sam se počela viđati sa Zvonimirom i kad je naša veza postala ozbiljna, a on me zaprosio, sanjala sam svoga muža. U snu mi je poručio da je moj novi prosac dobar čovjek i neka ga uzmem za muža. Tako sam se opet udala. Mog novog supruga prihvatili su i moji roditelji i moj sin Teo. I on njih. Lijepo smo živjeli godinama. Međutim, Zvonimir je u pedesetima počeo pobolijevati. Od stolarskog obrta stradala su mu leđa jer je često radio uz otvorena vrata. Kako si je osigurao pristojnu mirovinu, zaključio je da može prestati raditi. Osim toga, prodao je obrt pa smo bili financijski zbinuti. Bilo je to jedno od ljepših razdoblja našeg zajedničkog života. Zimu bismo provodili u stanu u Novom Zagrebu, u proljeće bismo odlazili u kuću, a ljeta smo provodili u kući moga oca na moru. Kad je zašao u šezdesete, mog je muža zabolio želudac. Unatoč brzim pretragama, što ih je uz pomoć svojih liječničkih veza organizirao Teo, nije se uspio izvući. Dijagnosticiran mu je rak i unatoč brzoj operaciji i izvrsnoj njezi koju je imao, za samo godinu dana je umro.
Čudna odluka
Nismo imali svoje djece, jer je moj muž bio neplodan i valjda je baš zbog toga i prihvatio Tea kao da je njegov pa mi nikako nije jasno zašto je kuću ostavio svom bratiću, vršnjaku. I, najvažnije, zašto ja uopće nisam znala da ta oporuka postoji.
– Mamica, ti ćeš skoro navršiti sedamdesetu. Pa, znaš i sama koliko je posla uvijek bilo oko te kuće. Zvonimir je znao da sam ja u tome beskoristan, pa vrlo vjerojatno nije htio da se ti sama mučiš. Još bi manje htio, koliko ga ja znam, da ušteđevinu i mirovinu trošiš na kojekakve majstore. Vjerojatno nije htio ni to da kuću, koja je sto godina u njegovoj obitelji, prodaš nekom strancu. Valjda ju je zato ostavio tom svom bratiću – pokušavao se Teo sjetiti svih mogućih razloga zbog kojih sam ostala bez kuće koju sam toliko voljela.
Naravno, moj je sin angažirao dobrog odvjetnika koji je pokušao osporiti valjanost oporuke, ali, na žalost, pokazalo se da to nije moguće, oporuka je bila valjana. Bila je napisana rukom, uredno ovjerena i na njoj je bio vrlo prepoznatljiv potpis moga supruga.
– Zapravo, Zvonimir je napravio izvrsnu stvar. Ti
u kući možeš uživati sve dok živiš ili dok želiš, a s njom nemaš nikakve brige. Uostalom, sasvim dovoljno brige imat ćeš sad, kad si sama, s djedovom kućom na moru – tješio me Teo.
Naime i moja je snaha podrijetlom Primorka. Tako su, dok je Zvonimir bio živ, on i njegova obitelj ljetovali u kući koju je Darija naslijedila od svojih. Istini za volju, to s brigom o kući doista je bilo samo Teova utjeha, jer njegova je žena arhitektica. Tri, četiri godine prije nego što je umro, kao da je predosjećao da će me prerano ostaviti, muž me nagovorio da očevu staru kuću uz Darijinu pomoć potpuno preuredimo. Obnovili smo tada podove, krov, uredili kupaonicu, renovirali sav iskoristiv starinski namještaj i kupili još nešto novoga, imali smo novu perilicu rublja, novi bojler, zidne grijaće ploče … S tom kućom još dugo neće biti problema. Moj unuk Renato, koji je tada imao dvadeset i pet godina, više baš i nije htio ljetovati s roditeljima.
Unukov doprinos
– Baka, posudiš mi malo viksu, otišao bih s prijateIjima na nekoliko dana, a ne ide mi se u našu. Sad, kako je došlo lijepo vrijeme, starci su skoro svaki vikend tamo – kako svom unuku nisam nikad ništa mogla odbiti, uvijek sam pristajala.
Ne znam s kim se to Renato družio, ali ta je mladež bila vrlo pristojna jer sam kuću, kad sam ja došla po običaju polovicom srpnja na more, uvijek zatekla u besprijekornom stanju. Štoviše, nakon što je gotovo godinu dana bila zatvorena, uvijek je bila pospremljena, bez prašine, čista i mirišljava. Renato i njegovo društvo temeljito bi je pripremili za moj dolazak.
Kako god bilo, morala sam prihvatiti da muževu kuću nisam naslijedila, ali nisam se željela odreći uživanja u njoj. U sedamdesetima sam doista bila pokretna premda se nisam nikad pravila mlađom no što sam bila, mnogi su bili uvjereni da imam tek šezdeset. Čim je u proljeće zatoplilo, počela sam odlaziti u kuću iznad Dubrave i opet sam uredila cvijetnjak. Kad su orasi bili zeleni, pozvala sam svog unuka.
– Renči, mogao bi s nekoliko prijatelja navratiti koji dan i pokupiti mi orahe za rakiju. Možete si napraviti roštilj, ja vam neću smetati – predložila sam, a on je oduševljeno pristao.
Čim se vratio, Renato mi je donio orahe.
– Bakice, smijem li te nešto zamoliti? Kad smo brali te orahe, malo sam zavirio u Zvonimirovu radionicu. Znaš i sama da me opušta rad s drvom, smijem li je upotrebljavati? I, još nešto. Vidio sam da se boja oljuštila na jednom mjestu u kući. Ja bih, sad dok je toplo, okupio opet nekoliko prijatelja pa bismo ti mogli u dva-tri dana oličiti kuću. Obećavam, sve ćemo poslije očistiti i vratiti stvari na mjesto – sav je iskrio dok mi je predlagao.
Slutila sam da mu je na pameti uređenje kuće, jer Renči je bio arhitekt kao i njegova mama. Dopustila sam mu, a već sljedećeg tjedna on je počeo s radovima. Radovi su trajali malo dulje od dva-tri dana. Potrajali su nekoliko tjedana, jer moj unuk nije doveo svoje prijatelje, kako mi je ranije rekao, nego je angažirao neku građevinsku tvrtku s kojom je njegov projektni biro radio. Nisu samo zidovi bili svježe oličeni nego je obnovljen i dotrajali namještaj. Sve je bilo isto, samo je blistalo novim sjajem. Čak je stari plehnati umivaonik koji je stajao s vanjske strane kuće bio kao nov. I, uz to, drvarnica je bila do vrha napunjena nacijepanim drvima.
– Izmijenili smo neke dotrajale instalacije, malo sam ti obnovio kuhinju, iz kupaonice smo izbacili neke dotrajale stvari, ali sačuvao sam ti tamo onu kamenu kadu i kameni umivaonik – obavještavao me unuk.
Dok su radovi još trajali, nazvao me uzrujano Ivan.
– Barbara, kuća i dvorište puni su nekih ljudi koji nešto rade po kući. Što se događa? – gotovo je vikao u slušalicu.
– Ništa se ne brinite, Ivane. Moj unuk obnavlja kuću. Znate i sami da je to prije radio Zvonimir, a ja sama ne mogu – mirno sam mu odgovorila.
– Nismo se tako dogovorili – odvratio mi je on.
– Ne, oporuka kaže da se ja mogu služiti kućom dok sam živa. A ja ne želim poginuti u toj kući zbog dotrajalih instalacija ne daj Bože, da mi se žbuka sa stropa sruši na glavu dok spavam. Osim toga, budite zahvalni što nisam vas kao vlasnika tražila da sve to učinite o svome trošku – odbrusila sam mu i zaklopila slušalicu.
Ipak, taj me razgovor prilično uznemirio i odmah sam nazvala svoga sina i prepričala mu što je bilo.
– Mama, privikni se na to da će te taj Ivan gnjaviti. On bi htio da ti što prije umreš da se on okoristi
kućom. Zapravo, dobro si mu odgovorila. Po oporuci, koliko se ja sjećam, on bi trebao održavati kuću, a ne ti. I da se Renato nije zapalio, jer ga veseli renovirati nešto tako da bude novo, a da izgleda kao staro, imala bi sva prava tražiti Ivana i da oliči i da promijeni instalacije. Osim toga, Renato je, koliko mi je rekao, dao obnoviti čak i pročelje. Na kraju, ako ti imaš pravo uživati u toj kući, imaju na to pravo i svi članovi tvoje obitelji kojima ti to dopustiš – smirio me Teo.
Nove kosilice
Ja sam ubrzo zaboravila na taj događaj. Osobito kad sam nakon obnove ušla u svoju staru-novu kuću. Doista sam uživala jer Renato ju je izvrsno obnovio. Zvonimirova radionica bila je pospremljena, a u jednom kutku stajala je mala motorna kosilica i uz nju jedna ručna, električna.
– Bako, to su sasvim lagani modeli. Ova na kotače je slična usisivaču, a ne moraš se čak ni saginjati. I što je najvažnije, skuplja pokošenu travu pa je na kraju samo istreseš u vreću. Ne moraš grabljati. Ova mala ti služi da pokosiš oko ovih svojih grmića s cvijećem. Probaj, ali ako ti je teško, doći ću ti ja to obaviti. Dvorište je malo i meni će trebati sat vremena za taj posao – odmah me nagovorio da iskušam nove strojeve koji su me oduševili.
– Mislim, dušo, da ću bez problema moći upotrebljavati obje. A i razgibat će me to – veselo sam mu odgovorila.
Ali rođaku mog muža i to je zasmetalo. Ovaj put me posjetio.
– Vidim, vidim. Vi obnavljate alat. Da nemate namjeru i novu kuću sagraditi? – bio je bezobrazan.
– Ne, ali ne želim boraviti u zapuštenom prostoru. No, ja kosilice mogu dati svome sinu da ih odnese na more. I tamo oko kuće moraju kositi travu, a vi možete jednom tjedno doći i pokositi ovdje. Ako nemate čime, možete je i počupati rukama – bila sam i ja bezobrazna i naoko mirna, a u sebi sam titrala od straha.
– Hvala, imam ja svoga posla. Samo si vi kosite. Pitam samo zato što sam zabrinut za svoju imovinu – rekao je umjesto pozdrava na odlasku.
Ja sam pak popila jednu svoju orahovaču kako bih se smirila. Uvečer sam nazvala Tea i ispričala mu što je bilo.
– Tip je zbilja bezobrazan. Imat će i on posjet. Renato i ja ćemo otići razgovarati s njim. A pozvat ću i odvjetnika, onoga koji te zastupao, da nam se pridruži – sad je već i Teo bio ljutit na Ivana.
Moj sin je uvijek ispunjavao svoja obećanja. Za nekoliko dana doista su on, unuk i odvjetnik posjetili Ivana.
– Neće te više uznemiravati. Imat ćeš mira dok uživaš ovdje. Rekli smo mu da ćemo, bude li te uznemiravao, osporiti oporuku jer se on ne pridržava uvjeta – ispričali su mi poslije.
Opet prigovori
Koliko je Ivan povjerovao u to, ne znam, ali prestao me gnjaviti. Nekoliko sljedećih godina, četiri, možda pet bio je mir, izuzmem li njegove povremene pozive
u kojima je provjeravao u kakvom je stanju kuća. Mogao je i sam provjeriti, barem izvana, i vidio bi da je
u boljem stanju nego kad ju je naslijedio. Ali, onda je jednog proljeća nazvao i inzistirao da mu dam ključeve kuće kako bi provjerio u kakvu je stanju i očitao brojila za struju i vodu. Inače, svi su računi, oduvijek, otkako ja znam, stizali na adresu stana upravo zbog toga da tijekom zime ne moramo odlaziti onamo po uplatnice. To sam mu lijepo objasnila pa je ostao pokunjen. Sve sam, naravno, opet rekla sinu.
– Čuj, mama, sad već imaš dosta godina. Bit će ti
sve teže samoj u kući. Budi pametna. Sljedeći put mu reci neka te isplati da iziđeš iz posjeda pa da on može raditi s kućom što ga je volja. On će ti to vjerojatno odbiti, ali ništa te ne košta da ti uzrujaš njega – savjetovao mi je.
Početkom ljeta moj se unuk planirao vjenčati. Prije toga htio je napraviti momačku večer i pitao me smije li to napraviti u kući. Naravno da sam pristala. Ali, drugi dan, mislim da su dečki još spavali u kući, nazvao me Ivan.
– Cijelo poslijepodne i noć u toj je kući bio tulum! Te se radio roštilj, dečki su svirali gitaru i pjevali, čuli su se i ženski glasovi, svirala je glazba! Tko da spava kraj toga – vikao je u slušalicu.
– Ivane, koliko ja znam vi uopće ne živite tako blizu. A i susjedne kuće su dovoljno udaljene da im buka nimalo nije mogla smetati. Osim toga, bila je subota, pa su svi mogli u nedjelju dulje spavati. Da je galama bila tako velika, intervenirala bi policija. Ali, kad vam već toliko smeta što uživam u toj kući, imam prijedlog. Ta kuća je vrijedna, vi je želite. Isplatite me, ne pristajem ispod sto tisuća kuna jer kuća vrijedi barem pola milijuna, ja ću se odreći doživotnog uživanja – predložila sam mu mirno.
– Vi, vještice stara! Nema šanse da vam dam i jednu kunu. Ionako ćete uskoro crknuti! – bijesan kao ris poklopio mi je slušalicu.
I doista, prestao me maltretirati. Ni sama nisam mogla vjerovati da cijelo ljeto i cijelu jesen imam mir. Ivan nije dolazio niti je zvao. Ja sam se divila genijalnosti svoga sina. Mislila sam kako je napokon nešto upalilo pa me Ivan više ne opsjeda. Prošle su dvije godine. Bližila sam se osamdesetoj. Više nisam mogla sama kositi travu
uopće, sve sam rjeđe u kući ostajala dulje vrijeme. Došla bih dva-tri puta tjedno i uglavnom sam više sjedila u dvorištu no što sam nešto radila. Moj unuk više nije stizao kositi travu pa je angažirao jednog mlađeg čovjeka koji je ostao bez posla da mi dva ili tri puta tjedno, kako se već dogovorimo, dođe urediti dvorište ili nešto sitno popraviti po kući.
Odvagala sam
No, jednog prijepodneva, baš sam orezivala božure, imala sam namjeru složiti buketić za snahu Dariju i unukovu suprugu Brunu, kad mi je u dvorište ušao nepoznat čovjek od kojih pedesetak godina.
– Dobar dan. Vi me ne poznajete. Ja sam Ivanov sin, Josip – pristojno se predstavio, a meni je srce zastalo od straha. No, on je bio vrlo miran i gotovo skrušen.
– Tata je prije mjesec dana umro. Sad sam ja vlasnik kuće. Znam da vas je tata gnjavio, ali bio je bolestan, imao je rak koji je metastazirao, stalno je mislio da neće dugo poživjeti, ali, eto, dugo se mučio. Zato je htio prije smrti nešto ostaviti meni, zapravo, on je ovu kuću planirao ostaviti unuku, mom sinu. No, za to ima vremena. Moj sin ima dvadeset godina, studira i još nekoliko godina neće samostalno živjeti. Naslijedit će je ne od djeda nego od mene. No, ako ste vi još uvijek zainteresirani da vas isplatimo, ja sam to voljan učiniti – ponudio je, a ja sam mu odgovorila da se moram konzultirati s obitelji.
– Nema problema, gospođo Barbara. I, još nešto. Vi ste, ako se dobro sjećam, mom ocu rekli da biste izišli iz kuće za sto tisuća kuna. Ja sam voljan cijenu udvostručiti jer kuća doista puno vrijedi, a vi ste je posve obnovili – otišao je, a nije kušao ni moju finu rakijicu.
– Mama, odluka je samo tvoja. Ovaj put nitko od nas ne može odlučiti umjesto tebe – rekao mi je Teo kad sam ispričala sve o Josipovu posjetu i prijedlogu.
Moj je sin bio u pravu. Razmišljala sam gotovo mjesec dana. Josip me ni na koji način nije požurivao. Pomno sam vagala sve za i sve protiv da zadržim kuću. Zaključila sam da me makar i povremeni boravci u toj kući još uvijek vesele. S druge strane bila sam svjesna da će mi vrlo brzo postati teret. Odnosno ne meni. Ali i mom sinu i, još više, mom unuku koji plaća čovjeka da je održava. A zašto? Zato da je u što boljem stanju ostavimo njezinu pravom vlasniku. Također sam pomislila kako bih bila nepravedna kad bih tome čovjeku uskratila da već sad počne preuređivati tu kuću za svoga sina ili raditi s njom što god hoće. Iskreno govoreći, svidjela mi se i njegova financijska ponuda. S tim novcem moći ću si osigurati više nego ugodne posljednje dane, a uz to moći ću nešto ostaviti sinu, a još više unuku koji se otpočetka, otkako sam ostala udovica, brinuo da ta kuća ne propadne.
– Josipe, pristajem na vašu ponudu – razveselila sam ga svojim pozivom prije mnogo godina. Vrlo brzo smo sve riješili kod odvjetnika i oboje smo bili zadovoljni dogovorom.
Ne veselim se nimalo što je Ivan umirao dugo i bolno, ali ironija je što je on, koji je meni vikao da crknem, umro mnogo prije mene. Eto, s današnjim rođendanom nadživjela sam ga gotovo petnaest godina.
Sjećanja su me smirila i opustila. Mislim da ću uskoro usnuti s veseljem što me očekuje novi dan.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар