– Zašto uvijek mora biti po vašem? I nas dvije želimo pogledati tu dokumentarnu emisiju – na sveopće iznenađenje javila se jedna od dviju gospođa koje su sjedile u udaljenom kutu prostorije pa su se sve glave okrenule prema njoj. Do tada je nisam vidio, pa sam se i ja radoznalo zagledao u njeno izborano, ali simpatično lice. Za ženu koja je sjedila do nje znao sam da se zove Zorica.
– Nas je više, što znači da većina odlučuje. Gledat će se košarka i točka – bio je rezolutan Ivan. Prijenos je upravo počinjao pa su se svi osim mene i dvije gospođe zadubili u ekran.
– O ovome ćemo još porazgovarati s upraviteljem – sad se ljutito javila i Zorica, na što sam joj, sliježući ramenima, dobacio:
– Gospođo Zorice, nema se smisla s njima raspravljati. Ustao sam i prišao gospođama koje su, poput mene, sigurno već prevalile sedamdesetu. Sjeo sam do njih.
– Što se može, emisiju ću pogledati u svojoj sobi. Ali ima još desetak minuta – rekao sam pomirljivo, bacivši pogled na sat.
– Moj je televizor, na žalost. u kvaru, a Mirjana ga ni nema u svojoj sobi – požalila se Zorica i upoznala me s gospodom Mirjanom, koju nisam poznavao.
– Stigla sam u dom tek nedavno – objasnila mi je Mirjana.
– Možemo emisiju pogledati u mojoj sobi – predložio sam im, ali su me odbile.
– Hvala, ipak ćemo prošetati – rekla je Mirjana, a uskoro su obje napustile boravak. Kako me utakmica nije zanimala, vratio sam se u svoju sobu i pogledao dokumentarac o najčuvenijim primjerima svjetske arhitekture. Cijelog života bio sam građevinar pa me i sada, u mirovini, zanimalo sve vezano uz arhitekturu. Ipak, dok sam gledao emisiju, misli su mi se nesvjesno vraćale na gospođu Mirjanu. Iako je nisam ranije viđao u domu, bila mi je nekako poznata. Ili je možda nalikovala na nekoga koga sam poznavao, mislio sam prisjećajući se njena blagog lica na kojem su se osobito isticale plave oči. I uredne sijede kose skupljene na zatiljku.
Zagazio sam u sedamdeset i treću godinu. U domu sam bio gotovo dvije godine, točnije otkako mi je umrla supruga Gertruda. Nakon smrti žene, s kojom sam u braku proveo punih četrdeset i osam godina, bio sam potpuno izgubljen. Nikad se nisam snalazio u kuhinji jer je supruga vodila brigu o cijelom domaćinstvu, tako da sam već u prvih nekoliko tjedana otkako je umrla izgubio par kilograma. Sin Boris i snaha Bruna pozivali su me na ručak, ali kako su stanovali u drugom dijelu grada, često sam bio prisiljen pripremiti si nešto sa svog skromnog kulinarskog popisa.
– Tata, ne možeš ovako dalje. Najbolje bi bilo da se preseliš k nama. I Bruna misli da je to najbolje rješenje – predlagao mi je sin jedinac.
– Ne, Borise, to ne bi bilo u redu. Vi imate svoj život, sad će Barbara roditi, pa ćete imati posla i s unučicom. Ostat ću u svom stanu – pobunio sam se, ne želeći im smetati. Iako me sin uporno nagovarao da dođem k njima, ostao sam pri svom. Ali s vremenom sve sam više shvaćao kako moram pronaći drugo rješenje. Osim toga, kako sam bio prilično usamljen, donio sam odluku o preseljenju u dom za starije osobe. Imao sam dobru mirovinu i nisam želio prodati stan, iako me Boris i na to nagovarao. Umjesto toga, inzistirao sam da se moja unuka Barbara, koja je s mužem živjela u podstanarstvu, a upravo je u to vrijeme rodila djevojčicu, sa svojom obitelji preseli u moj stan. Dirnulo me i to što je Barbara svoju kćerkicu nazvala po svojoj baki i mojoj voljenoj supruzi Gertrudi. I tako sam nepunu godinu nakon ženine smrti dospio u dom.
Nova okolina
Nisam požalio zbog svoje odluke. U domu sam stekao nekolicinu prijatelja, a mogao sam se povući u samoću svoje sobe kad god mi nije bilo do društva. Obitelj me je često posjećivala i s njima sam provodio svaki blagdan. Uz to, bio sam sretan što moja jedina unuka Barbara sada ima vlastiti stan koji sam joj oporučno ostavio.
– Djede, možda se ovdje sprijateljiš i s nekom gospođom – šalila se Barbara kad mi je došla u posjet. Dok se ona nadvila nad dječja kolica, provjeravajući spava li malena Gertruda, pogled mi je privukla Mirjana, koja je nedaleko od nas sjedila na klupi sa Zoricom. Otkako smo se u dnevnom boravku upoznali, sretali smo se često, ali sve se svodilo na pozdrav i nekoliko kurtoaznih fraza. Želio sam se bolje upoznati s tom pristojnom i dragom gospođom, ali nikako za to nije bilo prilike, a nisam htio biti nametljiv. Mirjana je uvijek bila lijepo odjevena i uredne, začešljane frizure, te me u tom smislu jako podsjećala na pokojnu suprugu. Ipak, dok je Gertruda oduvijek bila krupnije građe, Mirjana je bila sitnija žena koja se među ostalim korisnicama doma izdvajala baš svojom vitkom figurom.
– Što kažeš, dušo? – shvatio sam da me Barbara nešto pitala.
– Vidim da ti misli danas lutaju. Kažem da je u subotu Ivin rođendan. Malo ćemo proslaviti, pečem kolače, pa želim da nas posjetiš. Ivo će autom doći po tebe – pozvala me.
– Svakako, doći ću – pristao sam odmah doći na rođendan njenog supruga Ive. Kad je unuka s kćerkicom otišla, uputio sam se prema klupi na kojoj je sada Mirjana sjedila sama.
– Divan dan, zar ne? – zapodjenuo sam razgovor. Na moje zadovoljstvo Mirjana me odmah pozvala da sjednem kraj nje.
– Dugo poznajete Zoricu? – upitao sam glupo, iako sam znao da je Mirjana u domu tek nekoliko tjedana.
– Ne. Ovdje smo se upoznale. Iako sam rođena Zagrepčanka, ja sam zapravo dugo godina živjela u Sloveniji, u Mariboru – otkrila mi je.
– Pa, kako to da ste se vratili? – zanimalo me je.
– Suprug je bio Slovenac. Kad je Boštjan prije šest godina umro, vratila sam se u Zagreb jer mi ovdje živi kći Petra. Sin Matjaž je u Trstu. Stanovala sam godinama s Petrom, ali onda sam se odlučila skrasiti u domu. Znate kako je, zdravlje je sve lošije, a kćer ima svojih obaveza. Ovdje imam bolju skrb i stalno nekoga pri ruci – ispričala mi je Mirjana. U nastavku razgovora otkrio sam da je riječ o inteligentnoj ženi suvremenih nazora. Osim toga, iz onoga što je govorila, dalo se zaključiti i da je vrlo obzirna.
– Zvao me i sin Matjaž k sebi, ali nisam htjela u Italiju. Ne znam jezik, a on ima troje djece. Bila bih im samo na teret. Ipak, imam divnu djecu – pohvalila se.
– Ja imam samo sina Borisa. Ali on mi vrijedi za dvojicu. Gertruda, moja pokojna žena, imala je tešku trudnoću pa nismo htjeli riskirati s drugim djetetom – ispričao sam joj ono što sam rijetko kome otkrivao. Mirjana me je pozorno slušala.
– Razumijem. Moja prijateljica je posvojila dvoje djece. I da znate, bolji su joj nego nekima vlastita – nadovezala se.
– Niste dolazili u Zagreb dok ste živjeli u Mariboru? – upitao sam je iznenada. Mirjana se začudila:
– Zašto?
– Kao da ste mi odnekud poznati. Zapravo, ne znam… – zastao sam, ne znajući što zapravo želim reći. Bilo je očigledno da se ranije nismo sreli.
– U Zagreb nisam dolazila. Tek kad se Petra udala za Hrvoja i došla živjeti u Zagreb, Boštjan i ja smo je posjetili nekoliko puta – odmahnula je glavom, a onda se nasmijala:
– Vi meni niste poznati – dodala je kroz smijeh. Kimnuo sam glavom, pomalo zamišljeno. Razgovor se nastavio o životu u domu, a kad smo se nakon sat vremena rastali, bio sam sretan što sam u Mirjani dobio ugodnu sugovornicu. Iako nisam ni u snu pomišljao da bih u sedamdeset i trećoj godini mogao ostvariti vezu s drugom ženom, a još manje oženiti se, radovao sam se svakom novom susretu s Mirjanom. I Mirjana je naše druženje doživljavala prijateljski te sam je čak spomenuo i sinu kad me posjetio.
Ugodno društvo
– Lijepo je što si ovdje našao i prijateljicu – namignuo mi je Boris.
– Pa… slažemo se. Naravno, to što je žena, nije važno. Draga mi je jer je pametna i puna duha – skoro sam se zbunio pred sinom. Mada sam u domu imao nekolicinu muških prijatelja, morao sam sebi priznati da sam više uživao u Mirjaninom društvu. Ponekad bi nam se pridružila i Zorica, ali najčešće smo sami odlazili u šetnje ili do obližnje trgovine.
– Cijeli radni vijek provela sam za šalterom na pošti. Boštjan je bio nastavnik u srednjoj školi. Nikad nismo imali puno novca, ali živjeli smo lijepo – govorila mi je Mirjana sjetno o svom ranijem životu. Bili smo u mojoj sobi gdje smo čekali da počne dokumentarac o Prvom svjetskom ratu. Ulio sam sok u dvije čaše i sjeo za stol. Njoj sam prepustio mjesto u jedinom naslonjaču u prilično skučenoj sobi.
– Marko, znate li da sam kao mlada studirala povijest? – rekla je iznenada.
– Povijest? – ponovio sam i dalje gledajući u televizijski ekran.
– Oduvijek me zanimala povijest. Zato ne propuštam povijesne dokumentarce. Ali ima ih premalo na televiziji – sa žaljenjem je konstatirala. – I, na žalost, nisam dovršila studij. Kad sam upoznala Boštjana, udala sam se i preselila u Maribor. Šteta, a mogla sam raditi u školi, predavati povijest kao on – govorila je.
Sada sam je pogledao. Bila mi je okrenuta profilom. Šutio sam, a Mirjana je nastavila povjerljivim glasom:
– Znate, bila sam tada prilično mlada, a mladi ljudi teško znaju odrediti što im je najbolje za budućnost. Istina, kad sam se udala za Boštjana, bile su mi dvadeset i dvije godine, ali već sam iza sebe imala jedan propali brak. Što ćete, mladost – ludost – nasmijala se, a meni je odjednom srce zastalo. Zurio sam u Mirjanu, proučavajći sada pomno njen profil.
– Propali brak? – ponovio sam tiho.
– Da, Boštjan je bio mo drugi muž. Udala sam prvi put već u devetnaestoj za momka koji je tada služio vojsku. Kad se vratio iz vojske, počela sam studirati. Ubrzo smo shvatili da smu premladi, da se premalo poznajemo. On nije želio raditi, već također studirati. U braku smo bili točno jedanaest mjeseci. Evo, počinje emisija – rekla je i zadubila se u najavnu špicu. Sjedio sam na stolcu kao gromom ošinut.
Pa to nije moguće: Zar je to Mira, žena s kojom sam kao mladić bio u kratkom braku? Je li moguće da smo se ovako slučajno sreli. gotovo na kraju života.
– Mirjana? – zazvao sam je promuklim glasom.
– Da? – upitala je, i dalje ne gledajući mene.
– Vama su sada sedamdeset i dvije godine, zar ne? – upitao sam je, i ne pomislivši kako je moje pitanje čudno i nepristojno. Tek sada uputila mi je iznenađen pogled. Bila je zatečena mojim pitanjem ali još ništa nije slutila. No, prestrašila se ugledavši moje blijedo lice.
– Što vam je? – iznenadila se prepoznavši šokiranost u mojim očima.
– Ja sam Marko – zaustio sam, a ona i dalje nije shvaćala.
– Da, znam da se tako zovete – gledala me kao da nisam pri sebi. U trenu sam shvatio da jedno drugome nismo rekli prezimena. Moje je ime bilo često, a ja sam nju od ranije znao kao Miru, iako joj je puno ime bilo Mirjana. U glavi mi je vladala zbrka te sam zamuckujući počeo otkrivati svoju sumnju:
– Bio sam nekad davno u braku. S jednom Mirom koja je studirala povijest. Oženili smo se dok sam bio na dopustu s vojske. I ja sam u braku bio jedanaest mjeseci. S Mirom – rekao sam i još dodao djevojačko prezime svoje prve žene. Sad je i s Mirjanina lice nestala boja. Zurila je u mene dugo, činilo mi se cijelu vječnost.
– Vi ste Marko? Onaj Marko – naglasila je zadnje riječi.
– Da, ja sam – tek sada sam joj rekao i svoje prezime. U domu smo se poznavali tek dva tjedna. Ja sam nju znao samo kao Mirjanu, a ona mene kao Marka. No, bila je to Mira, kako su je nekad svi zvali. Moja prva supruga. Naglo je ustala iz naslonjača.
– Nije moguće! To je stvarno nevjerojatno. Ja, oprostite, moram ići – bez pozdrava je izišla iz moje sobe. I sam sam bio toliko zatečen nevjerojatnim otkrićem da sam još dugo sjedio poput kipa. Kakva slučajnost! Na Miru
godinama nisam niti pomislio. Sjećao sam je se tek nekoliko prvih godina nakon razvoda, kad bih se ponekad upitao kako je, je li se ponovno udala. Nismo se sretali pa sam zaključio da se možda odselila iz Zagreba. I bio sam u pravu jer se Mirjana udala za Slovenca i preselila u Maribor, sada sam povezivao događaje iz daleke prošlosti. Kad mi se rodio sin Boris, posve sam je zaboravio. Nismo se vidjeli više od pedeset godina, računao sam. Više od pola stoljeća! Naravno da se nismo prepoznali.
Ona je tada bila devetnaestogodišnjakinja, a ja tek godinu stariji. Golobradi momak koji se prvi put ozbiljno zaljubio i brzopleto oženio. Ipak, bila mi je poznata od prvog susreta u domu, prisjećao sam se. Jer ona se promijenila manje od mene. I dalje je bila sitna, istih živih plavih očiju. Dakle, to je Mira s kojom sam bio u svom prvom, propalom braku, nisam cijelog dana prestajao misliti o njoj. Čim smo se prije četrnaest dana upoznali, odmah sam osjetio neku povezanost s njom, kao da se znamo. Shvaćao sam zašto me odmah privukla. Sjećanje me preplavilo.
Upoznali smo se jedne kasne subotnje večeri, nakon izlaska iz kina. Mira je bila s prijateljicom, a ja sa svojim momačkim društvom. Moj prijatelj Milan bio je brat Mirine prijateljice. Odmah smo se zagledali jedno u drugo. Još iste večeri u obližnjoj kavani, kamo smo svi otišli na piće, nismo jedno s drugoga skidali pogled. Mira je bila lijepa, vitka djevojka duge plave kose. Bila je moja druga djevojka i prva prava ljubav. Nakon nekoliko tjedana saznao sam da sam prvi muškarac u njenom životu. Potjecala je iz ugledne zagrebačke obitelji, a ja iz međimurskog sela, od roditelja seljaka. Znao sam da za njene roditelje neću biti neka prilika pa sam se tim više požurio sa svojom bračnom ponudom. Bojao sam se da me ne ostavi jer je bila lijepa gradska cura, a ja, mada visok i krupan momak, ipak prosječna izgleda.
– Marko, nije još vrijeme za ženidbu. Nisi ni vojsku odslužio – govorio mi je otac, ali uzalud. Bio sam ludo zaljubljen u Miru, a kad sam se uvjerio da njeni roditelji doista ne odobravaju našu vezu, brže-bolje sam je zaprosio.
– Ne znam, Marko, je li prerano za brak. Mama mi je jučer rekla da mislim na školu. Zna za nas i misli da nikako nije vrijeme da se već udam – Mira je ponavljala gotovo iste riječi kao moj otac. Ali oboje smo bili zaljubljeni i čvrsto odlučni da se vjenčamo. To smo i učinili čim sam uspio iz vojske dobiti kratak dopust. Svadba je protekla mirno, ali nekako usiljeno. Iako su Mirini roditelji bili protiv braka, očito nisu imali dovoljno snage suprotstaviti se svojoj jedinici.
I danas, nakon pola stoljeća, mogao sam se prisjetiti Mirine prekrasne bijele vjenčanice i blijedog lica pokrivena velom. Unajmili smo stančić, a ja sam nastavio svoju vojnu obvezu. Slali smo si redovito pisma, a onda me u jednom pismu Mira obavijestila da je upisala studij. Bio sam zatečen tom viješću jer je upravo uspjela pronaći posao tajnice u nekom uredu. Već prvih dana nakon mog povratka iz vojske izbile su prve svađe.
– Nisi trebala dati otkaz! Pa od čega ćemo živjeti? Ne želim da nas hrane tvoji roditeIji – bio sam ljut jer sam znao da još nemam posao, a sada je i ona ostala bez skromne plaće.
– Ne mogu studirati i raditi. Mislila sam da će to nekako ići, ali sam se prevarila. Marko, naći ćeš već neki posao – rekla je, očito naviknuta da se sve može riješiti. Shvatio sam da je Mira do tada živjela posve drukčije od mene. Otac joj je bio direktor u jednom poduzeću i ništa joj nije nedostajalo. Ja sam pak bio iz siromašne obitelji i morao sam se sam probijati kroz život. Počeo sam raditi kao skladištar, ali naš je brak počeo loše od samog početka. Osim nekoliko lijepih dana koje smo zajedno proveli neposredno nakon svadbe, brak je počeo obostranim iskazivanjem nezadovoljstva. Nisam bio zadovoljan jer sam želio više. Planirao sam nakon vojske studirati, a sada sam crnčio po cijele dane, dok je supruga studirala. Uz to, Mira je željela i izlaziti, a za izlaske je trebalo novca. Njen nam ga je otac redovito davao, što je mene samo još više ponižavalo.
Stare uspomene
– Nisi trebala upisivati tu povijest. Mogla si raditi i zarađivati. Ovako, ja jedva zaradim za najam i hranu – ljutio sam se. Ona se nije osvrtala na moje prigovore te smo se sve češće svađali. Početna je zaljubljenost nestala, a činilo mi se da je više ni fizički ne privlačim. Shvatio sam da smo uletjeli u brak i da jedno o drugome ništa ne znamo. Bili smo različiti i po odgoju i po materijalnim prilikama. Ona je bila prilično razmažena jedinica, a ja jedan od četvero braće koji smo od malih nogu naučili raditi.
– Miro, odlučio sam! I ja ću na studij. Dao sam otkaz – obavijestio sam je jedne večeri. U braku smo tada bili deset mjeseci.
– Kako to misliš? Od čega ćemo živjeti? – njena pitanja su me naljutila, ali nisam se dao isprovocirati. Slegnuo sam ramenima. Ako ona može studirati, mogu i ja, pomislio sam. Pomišljao sam i na razvod, ali nisam to još htio naglas izgovoriti. Uz to, shvaćao sam da bi eventualna Mirina trudnoća sve zakomplicirala i tako zapečatila našu sudbinu. Da je Mira ostala u drugom stanju, vjerojatno se nikad ne bismo usudili razvesti. Stoga sam počeo izbjegavati intimnosti, što njoj nije nimalo smetalo. Bilo je očito da u mene više nije zaljubljena. Sve više sam razvod priželjkivao kao jedino rješenje. Uskoro mi se Mira obratila gotovo prijateljskim tonom:
– Marko, ovako dalje ne možemo. Prerano smo ušli u brak. Ako oboje nastavimo školu, uskoro nećemo imati od čega živjeti.
– Slažem se – uzvratio sam brzo, pa se ohrabrila:
– Trebala sam slušati roditelje kad su mi rekli da se ne udajem.
– I ja sam trebao slušati oca – odbrusio sam joj istom mjerom.
– Bolje je da se razvedemo. Pa svatko svojim putem – rekla je konačno. Složio sam se, iako me je boljelo što naš brak nije izdržao niti godinu dana. Rastali smo se prijateljski. Nismo jedno drugome mnogo zamjerali. Zaljubili smo se, ali trebali smo nastaviti izgrađivati vezu, umjesto što smo nespremni i mladi uletjeli u brak. Možda bi tada sve bilo drukčije. Tko zna, mislio sam zureći kroz prozor svoje sobice u domu.
Padala je kiša i na klupama pred domom nije bilo nikoga. Navukao sam zavjesu, a pogled mi je pao na policu s nekoliko knjiga. Pored knjiga stajala je uokvirena fotografija moje pokojne supruge. Gertrudu sam upoznao pri završetku studija građevinarstva. Ona je tek počela studirati jezike. Neko smo vrijeme izlazili kao prijatelji, a onda mi je ona priznala da joj se sviđam. Bila je otvorena djevojka, uvijek nasmijana i puna razumijevanja za sve.
– Mislila sam da samo želiš posuđivati moje kasete – smijala se dok smo pregledavali njenu bogatu glazbenu arhivu.
– To mi je bio izgovor da se viđamo – uzvratio sam.
– Zar si sramežljiv? – zadirkivala me.
– Ma kakvi – privukao sam je u zagrljaj. Ipak, za svoj prvi propali brak rekao sam joj tek kada smo se vjenčali. Gertruda me o Miri nikad nije ispitivala. Znala je da je bila riječ o ishitrenom braku, bez djece. Rodio nam se Boris i naš je brak počeo sretno. Iako je imao uspona
i padova, izdržali smo zajedno do kraja. Ja sam bio građevinar u jednoj tvrtki, a ona je radila u arhivu. Posve sam iz sjećanja istisnuo svoju prvu ljubav. Gertruda je bila žena mog života. Kad je prije nekoliko godina oboljela od raka, teško sam se suočavao s neminovnim. No, smrt je bila jača, i u sedamdeset i prvoj godini ostao sam udovac. Danas sam imao samo lijepa sjećanja i ugodne uspomene.
Vratio sam fotografiju na njeno mjesto i ponovno pomislio na Miru i na čudnu slučajnost. Izbjegavao sam naš susret, a znao sam da i ona mene ne želi sresti. Od neobičnog otkrića nismo se vidjeli. Oboje smo malo izlazili iz sobe, a kad sam se nakon dva dana konačno spustio u blagovaonicu, shvatio sam da Mirjana hranu naručuje u sobu.
– Ne znam što je s njom. Zadnjih dana uopće ne izlazi iz sobe, a nije bolesna – požalila se Zorica čim me ugledala. Zbunjeno sam odmahnuo glavom.
– Jeste li je vi vidjeli? – raspitivala se dalje. Odmahnuo sam glavom i dodao:
– Posljednjih se dana loše osjećam. Nisam ni ja izlazio – slagao sam samo da je se riješim i prekinem neugodan razgovor.
Nastavak prijateljstva
– Žao mi je, Marko. Trebate otići k liječniku. U našim godinama nikad se ne zna – savjetovala mi je Zorica. Nisam joj odgovorio pa se napokon udaljila. Zorica, naravno, nije ni slutila što se dogodilo. Vjerojatno bi bila zapanjena da zna kako smo Mirjana i ja nekoć bili u braku. Baš je to čudno, nisam mogao još jednom ne pomisliti. Znao sam da nećemo moći jedno drugo stalno izbjegavati. Ali očito nam je oboma trebalo vremena da se priberemo i priviknemo na novonastalu situaciju. Mada sam računao da ćemo se slučajno sresti negdje u domu, Mirjana se još istoga dana sasvim neočekivano pojavila na mojim vratima. Bio sam iznenaden kad sam otvorio vrata i
ugledao je. Odmah sam primijetio da je zabrinuta.
– Marko, jeste li… jesi li dobro? Zorica mi je rekla da ti je zadnjih dana loše odmah me upitala. Nakon početnog iznenađenja, shvatio sam. Zorica joj je rekla da se loše osjećam, iako sam ja to izmislio samo da joj ne moram objašnjavati. A Mirjana se zabrinula za mene. Naglo me obuzelo veliko zadovoljstvo, a nervoza je posve nestala.
– Uđi – pozvao sam je. Sjela je u naslonjač, kao i onog dana, a ja na krevet.
– Miro, ja sam dobro. Izmislio sam Zorici da mi je loše jer me počela ispitivati o tebi. Pitala me jesam li te vidio pa sam se zbunio – priznao sam, a Mirjana je odjednom prasnula u smijeh.
– I ja sam joj jutros rekla da mi nije dobro i da zato ne izlazim iz sobe. Ali cijelo vrijeme mislila sam o nama. Sjećala sam se onih dana. I svega. Marko, stvarno je čudno što smo se ovako našli, mislim sreli – govorila je kroz smijeh u kojemu sam prepoznao veselu djevojku u koju sam se zaljubio na prvi pogled.
– I ja sam puno razmišljao. Pa što ako smo bili u braku? To samo znači da se poznajemo bolje od ostalih u domu. I zato možemo biti još bolji prijatelji – nadovezao sam se. Mirjana je, uz svoj široki osmijeh, potvrdila glavom, a onda ustala.
– Drago mi je što si, kao i ja, imao sretan brak – zagledala se u Gertrudinu sliku na polici, a onda se okrenula prema meni i uzviknula:
– Pokazat ću ti svoje fotografije – prišla je i sjela na krevet do mene. Iz torbice je izvadila omotnicu i po krevetu rasula stare fotografije na kojima je bila ona i njena obitelj.
– Ovo sam s Boštjanom na ljetovanju u Rovinju. A ovo su moji unuci – pokazivala mi je. Kad je nakon dva sata napustila sobu, moje je srce nakon dugo vremena bilo ispunjeno. Jedva sam dočekao sutrašnji dan i Borisov posjet. Želio sam sinu što prije ispričati o ponovnom susretu svoje stare ljubavi i nove prijateljice.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар