– A sa mnom se, naravno, ne ponosite – na ljutiti Anin glas okrenula sam se. Moja je sestra stajala na vratima dnevnog boravka odjevena za izlazak i s ruksakom preko ramena. Namrgođenim pogledom gledala je mamu i mene.
– Znaš da nije tako, Ana. Bojana je odlučila volontirati i zbog toga sam…
– Ne trudi se. Ne zanima me njezino novo dobročinstvo – prekinula je mamu i izišla zalupivši za sobom vratima. Mama je samo uzdahnula, a licem joj je preletjela sjenka tuge.
– S njom je sve teže. Dok ste bile male, lijepo ste se slagale. Ne znam što je ušlo u nju u zadnje vrijeme – rekla je mama utučeno.
– Pubertet, eto što. Istina je da smo se malo udaljile i da je Ana često ljuta na mene bez razloga – priznala sam i sama nezadovoljna svojim sve lošijim odnosom s tri godine mlađom sestrom.
– Nije ona više mala. Navršila je sedamnaestu. Ti uvijek nalaziš opravdanje za nju. Uzmi kolač, zlato. Kada moraš ići?
– Za desetak minuta. Raznosit ću ručkove po kućama – pogledala sam na sat.
– Jesi li sigurna da ćeš sve to uspijevati? Sad si na drugoj godini, imaš više učenja.
– Ne brini se, mama. Ispite polažem redovito, a imam i slobodnog vremena. Želim pomagati ljudima. I Marija već nekoliko mjeseci pomaže u Caritasovoj kuhinji.
– Možda bi to i tebi bilo bolje nego obilaziti korisnike po kućama. Moram priznati da se malo brinem. Ići ćeš po tuđim stanovima. Ne možeš znati tko je kakav i…
– Mama, to su sve stari i nemoćni ljudi koji primaju hranu iz pučke kuhinje. Raznosit ću im obroke, malo s njima porazgovarati i to je sve – na brzinu sam pojela kolač i ustala. Nisam željela kasniti pa sam se radije požurila.
Dok sam se vozila na svoj prvi volonterski radni dan, razmišljala sam o Ani. Tijekom odrastanja bile smo složne i dobro se slagale. No, kad je krenula u srednju
školu, a ja sam već bila pred maturom, naš se odnos počeo pogoršavati. Ana se stalno svađala s roditeljima, naglo mijenjala raspoloženja. Postala je ljubomorna na mene i sve češće svoj gnjev iskaljivala na meni. Tvrdila je da meni roditelji poklanjaju veću pažnju, a da se na nju svaljuje krivnja za sve.
Oduvijek smo bile različite. Ja sam bila marljiva i odlična učenica, ona se radije izvlačila i samo jedan razred uspjela proći s vrlo dobrim. Uglavnom je kući donosila trojke, a razrednica je često naše roditelje pozivala na sastanke u školu i žalila se na njeno nerijetko drsko ponašanje.
Dok sam se ja rano počela vrzmati po kuhinji i pomagati majci, ona je radije s tatom prčkala po njegovu motociklu. Ni po vanjštini nismo bile slične. Ja sam bila
visoka i vitka, a ona niža i uvijek s viškom kilograma. Stalno je bila na dijeti i ljubomorno gledala kako ja bez problema jedem kolače i sladoled. Jedino što smo obje bile plavokose, na mamu. Žalostilo me njezino ponašanje i ljutnja na mene koju ničim nisam zaslužila. Ali, nikad joj nisam prigovarala, a baš je ta moja mirna narav Anu još više nervirala. Bila je temperamentna, dok je mene rijetko što moglo izbaciti iz takta.
Prvi obroci
Ana je bila pred maturom, loše je učila i roditelji su bili na sto muka. Nije namjeravala studirati, a dečko iz razreda s kojim je hodala mojim roditeljima nije bio po volji. I on je bio loš učenik, ali iz imućne obitelji, od oca poduzetnika. Ja sam upisala dizajn jer sam se oduvijek željela baviti uređenjem i dekoracijom. I dok je moja soba bila uređena s puno ukusa, uvijek čista i uredna, u Aninoj sobi vječito je vladao nered.
– Nemaš valjda tremu? – Marijino pitanje trgnulo me iz razmišljanja. Stavljale smo posude s hranom u prtljažnik dostavnog vozila.
– Ma, nemam. Samo, Ana opet pravi probleme. Ne znamo ni hoće li uspjeti maturirati – požalila sam se prijateljici.
– Previše se brineš zbog nje. Razmažena je i drska – Marija nije baš obožavala moju sestru smatrajući je nezrelom.
– Samo se osjeća zapostavljenom – opravdavala sam je, no prijateljici se nije pričalo o mojoj sestri.
– Imaš li sve adrese? – upitala me. Provjerila sam još jednom i sjela za upravljač kombija. Iako nisam imala tremu, malo sam se brinula kako će proteći raznošenje objeda po domovima ljudi koje nisam poznavala.
No, nakon prvog korisnika sva je bojazan nestala. Bili su to mahom stari ljudi koji su me dočekivali susretljivo i s puno zahvalnosti. Kod većine se nisam zadržavala, tek bih im dostavila obrok uz uobičajene pozdrave.
– Hvala ti, djevojko. Dosad mi je dolazio momak, ali draže mi je vidjeti tako lijepu curu. Još jednom hvala – iako na štakama, stari ljubazan čovjek ispratio me do vrata.
U nepunih sat vremena već sam većinu obroka podijelila. Preostala mi je još jedna gospođa i jedan bračni par. Na vratima na kojima sam uporno zvonila stajalo je ime Bojka. Zar nema nikoga? Čekala sam i konačno začula otključavanje. Vrata je otvorila gospođa koja, na moje iznenađenje, nije izgledala staro. Mogla je imati najviše pedeset godina. No, rukom se podupirala o štaku.
– Izvolite – obratila se ne baš ljubaznim glasom.
– Donijela sam vam obrok. Iz Caritasa – pojasnila sam držeći u ruci posudu s hranom.
– Tko ste vi? Gdje je Marin? – pitala je sada još neljubaznije.
Ako mislite na dečka koji je dosad raznosio hranu, on je otišao na neki drugi zadatak. Od danas ja raznosim objede – objasnila sam joj i dalje ljubazno. S obzirom da me nije puštala unutra, pružila sam joj hranu.
– Inače, ja sam Bojana – usput sam se predstavila. Moja ruka s pruženom posudom ostala je ispružena u zraku jer je gospođa nije prihvatila. Šutjela je i promatrala me nekim ispitivačkim pogledom.
– Molim vas, uzmite hranu – zamolila sam, osjećajući se već neugodno. Slobodnom rukom konačno je prihvatila pruženo, dok se drugom i dalje oslanjala o štaku. Bez riječi, i dalje je zurila u mene.
– Doviđenja – pozdravila sam je i s olakšanjem se spustila niz stube. Nije mi uzvratila pozdrav.
Kakva neugodna žena, mislila sam vozeći se do posljednjih korisnika Caritasovih obroka s moga popisa koji su svi, s iznimkom gospođe Bojke, bili vrlo ljubazni i nudili me sokom i keksima.
Kod Bojke
Sutradan sam se ponovno našla pred njezinim vratima. Nadala sam se da će ovaj put biti manje neljubazna.
Otvorila je već nakon prvog zvona i odmah prva progovorila:
– Dobar dan, Bojana – njene riječi su me začudile. Iako je i dalje imala ozbiljan, pa i nepovjerljiv izraz na licu, obratila mi se ljubazno.
– Dobar dan – uzvratila sam, a ona se pomaknula propuštajući me unutra.
Malo sam se dvoumila jer mi naš jučerašnji susret nije ostao u ugodnom sjećanju. Ipak, ušla sam u kuhinju i odložila hranu na stol. Bojka je živjela u malenom stančiću, s prilično malo pokućstva. Odmah sam primijetila da je sve skromno opremljeno, no to nije bilo neobično jer su korisnici obroka bili siromašni ljudi koji su dobivali hranu iz pučke kuhinje.
– Zovete se Bojana? – njeno pitanje još me više iznenadilo jer me njime maločas oslovila.
– Da, a vi ste Bojka – povezala sam sličnost u imenima. Nije ništa rekla nego me i dalje pronicljivo promatrala.
– Morat ću ići dalje – rekla sam i krenula prema izlazu.
– Radite u Caritasu? – raspitivala se.
– Volontiram. Inače studiram – objasnila sam već na izlazu, čekajući da mi otvori vrata.
– A što studirate? – na moje iznenađenje bila je vrlo razgovorljiva.
– Dizajn.
– Doista? Ja sambila krojačica – povjerila mi je. Kimnula sam glavom:
– Više ne šijete? – moje pitanje učinilo mi se glupim jer je Bojka hodala uz pomoć štake. Očito je bila bolesna, a ja postavljam tako neumjesno pitanje, skoro sam se zasramila.
– Već dugo ne. Prije par godina imala sam moždani udar. Od tada teže hodam, ali ipak je sve dobro završilo. Hvala na hrani – otvorila mi je vrata.
– Vidimo se sutra – dodala je još toga četvrtka kad sam je obišla drugi put.
Radovala sam se predstojećem vikendu jer sam cijelog tjedna naporno učila, a počela sam i volontirati. Iako me to veselilo, bila sam pomalo umorna. S Marijom sam se dogovorila da ćemo u petak navečer otići u kino. Nisam ni sanjala da će se od sljedećeg dana početi raspetljavati klupko mog života, do tada prepunog tajni o kojima ništa nisam znala.
– Kako ide volontiranje? – upitala me mama tog petka ujutro nakon doručka. Tata je kasnio na posao, a Ana ih je već uspjela iznervirati traženjem novca za novi mobitel. Bijesno je izjurila iz kuće, nakon što joj je tata prigovorio da su joj novi mobitel kupili prije nepunih godinu dana, a da ja već tri godine koristim znatno stariji model i ne gnjavim ih, kako je rekao, da mi kupe novi.
– Zlato, čuješ li me? Kako je u Caritasu? – mama je ponovila pitanje.
Majčina pitanja
Dobro je, već sam upamtila sve adrese i upoznala ljude – rekla sam pomalo odsutno, misleći kako me moja sestra doista ne podnosi. Jučer me nije ni pozdravila.
– A ljudi kojima donosiš hranu? Kako su te primili?
– Svi su vrlo dragi. Samo jedna gospođa nije bila baš najsretnija što sam došla umjesto nekog momka – prisjetila sam se uz osmijeh prvog susreta s Bojkom.
– Što ćeš, ima raznih ljudi – dodao je tata već na izlazu.
– Ali i Bojka se jučer odobrovoljila. Sretna sam što tim ljudima mogu pomoći – rekla sam i počela skupljati posuđe sa stola.
– Bojka? – majka je uzviknula te sam je začuđeno pogledala.
– Tako se zove gospođa – rekla sam. Tata se okrenuo na vratima kuhinje.
– Gdje živi ta gospođa? – upitala je mama.
– Ne znam napamet naziv ulice. Blizu Kvaternikova trga.
– Je li stara? Koliko joj je godina? – majčina pitanja su me začudila, a još više kad sam shvatila da i tata čeka odgovore.
– Zašto pitaš? Uglavnom su svi stariji ljudi, u mirovini. Bojka je mlađa, ali je bolesna. Imala je moždani.
– Što ti je još rekla? – mama me i dalje ispitivala, iako je počela prati posuđe. Bila je okrenuta leđima, ali glas joj je odavao zabrinutost.
– Zaboga, zašto je to važno? – počelo me zamarati takvo, po meni, nepotrebno ispitivanje.
– Nije važno. Samo pitam. Zašto se ljutiš? – sad me mama uvrijeđeno ukorila.
– Rekla mi je još da je bila krojačica – odgovorila sam, a u taj čas majci je iz ruke u sudoper ispala šalica.
– Ništa, nije se razbila – prokomentirala je tiho.
– Milka, idem ja – oglasio se konačno i tata ozbiljnim glasom. Kad sam uhvatila kako su razmijenili dugačak pogled, naljutila sam se:
– Što se događa?
– Ništa, zlato. Malo smo zabrinuti zbog Ane. Opet se posvađala s tatom.
– Znam. Pa, bila sam prisutna – rekla sam gledajući majku. Bila je blijeda kao da je vidjela duha.
– Je li ti dobro, mama?
Naravno, samo me Ana brine – odložila je kuhinjsku krpu i otišla otvoriti prozor. Tata je već izišao.
Iz glave mi nije izlazilo njihovo čudno ponašanje. Zašto ih je spominjanje Bojke tako uznemirilo? Pa oni je sigurno ne poznaju. Možda sam sve pogrešno protumačila, pomislila sam i skoro zaboravila na neobičan razgovor toga jutra.
Bojka je toga dana bila još ljubaznija prema meni.
– Sjedni, Bojana. Drago mi je što s nekim mogu porazgovarati – ponudila me je.
Tajna novčanika
Nije mi se ostajalo, ali nisam je željela odbiti. Bilo mi je žao jer je očito bila usamljena i rijetko je izlazila. U zgradi je trenutno dizalo bilo u kvaru pa sam je upitala treba li joj što kupiti u trgovini.
– Nemoj se ti brinuti. Imam ja svega, a i susjeda mi donese. Inače, mogu sama polako do trgovine, ali lift je zadnjih dana u kvaru – objasnila je, odbivši moju ponudu. Inzistirala je da mi skuha kavu, pa sam pristala. Promatrala sam je dok je pripremala kavu. Sada mi se učinila još mlađom nego jučer. Imala je prosijedu kosu, ali vidjelo se da je bila plavokosa. Bila je visoka i mršava, uskog lica pa je možda zbog toga na prvi pogled djelovala nekako strogo.
– Imaš li braću ili sestre? – pitala me.
– Imam sestru. Još ide u srednju školu.
– Kako se ona zove?
– Ana.
– Tvoje ime je ljepše, Bojana – opet se vratila na moje ime koje je, činilo mi se, rado izgovarala. Možda zato jer je slično njenom, zaključila sam, no ubrzo me razuvjerila.
– Poznavala sam jednu Bojanu – rekla je tiho kad je sjela za stol. Ulila mi je kavu u šalicu, a onda uzviknula:
– Pa ja nemam šećer. Sjetila sam se da sam ga jučer potrošila.
– Ja ću vam otići do trgovine – opet sam se ponudila.
– Ma, ne, samo kako ćeš sada piti gorko? – zabrinula se u nelagodi.
– Ne smeta mi, doista. Kad popijemo kavu, skočit ću vam po šećer i ako trebate još nešto – nisam odustajala jer sam joj željela pomoći. Konačno je pristala. Dok smo pile kavu, upitala sam je:
– Gdje je Bojana koju ste poznavali?
Nije odmah odgovorila. Zagledala se u jednu točku na stolu.
– Oprostite – odjednom mi je bilo neugodno.
Vjerojatno živi u Splitu. Prošle su godine otkako sam je vidjela. Bilo je to tako davno. Tako davno – zadnje riječi je izgovorila šapatom i kao da je govorila samoj sebi. Nisam je baš razumjela te je više nisam ništa pitala. Popila sam gorku kavu, a onda joj opet spomenula trgovinu:
– Ti si, Bojana, baš uporna. I dobra si djevojka. Evo, ovdje je novčanik. Kupi mi šećer i naranče. Dvije naranče. I jednu paštetu – pružila mi je stari, oguljeni novčanik.
Skoro sam rekla da ću joj to kupiti od svog novca, ali bila sam sigurna da bi je to uvrijedilo. Zato sam uzela novčanik i izišla iz stana uz obećanje:
– Vraćam se brzo.
– Ne moraš se žuriti. Puno ti hvala – zatvorila je za mnom vrata. U maloj trgovini sam čekala red, a onda kupila sve što je rekla. U novčaniku je bilo pedeset kuna. Platila sam i krenula iz trgovine, spremajući vraćeni novac u novčanik.
I tada sam ugledala fotografiju. Bila je to crno-bijela fotografija malog formata, umetnuta iza prozirne pregrade za sliku, uobičajene u novčanicima. Na njoj su bili mlada žena i muškarac s djetetom. Žena je držala u naručju bebu, još novorođenče koje je cijelo bilo umotano u neku deku, pa mu je virila samo glavica. Sjedili su na kauču. U mladoj ženi svijetle kose prepoznala sam Bojku. Na slici je možda imala oko dvadeset i pet godina, a muškarac se činio stariji. Pretpostavila sam da joj je to muž i njihovo dijete. Gdje li su sada?
Sličnost s mamam
Gledala sam i dalje fotografiju. Kao da se od nje nikako nisam mogla odvojiti. Bila je to Bojka, ali imala sam osjećaj kao da gledam nekog drugog. I tada sam shvatila. Bojka je jako nalikovala na moju majku. Mamine stare slike toliko sam puta vidjela. I mama je imala plavu kosu, bila visoka i vitka. Tata je često govorio da sam ja na mamu, a Ana na njega. Bojka je kao mlada jako nalikovala na moju mamu, shvatila sam. Sada se sličnost izgubila jer je mama uvijek bila dotjerana i dobro se držala za svojih pedeset godina, a Bojka, iako očigledno mlađa, izgledala je starije. Lice joj je već bilo naborano, kosa prosijeda, a moždani udar je na njoj ostavio neizbrisiv trag. No, njihova sličnost bila je evidentna, pa i zapanjujuća. Bojka i moja mama izgledale su kao sestre. No moja mama je bila jedinica, razmišljala sam i konačno zatvorila novčanik.
Kad sam se vratila s namirnicama, Bojka nije bila raspoložena. Odmah sam to primijetila na njezinu licu koje je opet poprimilo neki namrgođen izraz. Ostala sam stajati na vratima.
– Hvala – rekla je pomalo hladno i uzela namirnice.
– Hvala vama na kavi – uzvratila sam. Samo je kimnula glavom i promrmljala nešto kao pozdrav.
Htjela sam joj reći da sam vidjela njezinu fotografiju na kojoj nalikuje mojoj majci, ali nije mi dala priliku. Zatvorila je vrata, a ja sam izišla iz zgrade.
– Vi donosite obroke, zar ne? – zateklo me pitanje nepoznatog sredovječnog muškarca s kojim sam se mimoišla na izlaznim vratima Bojkine zgrade.
– Da, volontiram – kratko sam potvrdila, želeći nastaviti dalje.
– I kako vas je Bojka dočekala? Prilično je ćudljiva pa se nadam da nije preplašila tako zgodnu curicu – odmjerio me od glave do pete. Bio je prilično zgodan, ali i prilično star da bih prihvatila njegov kompliment bez ljutnje. Bez riječi sam produžila, ali su me njegove sljedeće riječi zaustavile na mjestu.
– Trebate znati da je ta žena bila u zatvoru. Ne kažem da je i dalje opasna, ali ipak joj ulazite u kuću.
– Što kažete? – zaprepastila sam se.
– Odrobijala je poprilično godina. Nije nam bilo baš drago što nam se doselila u zgradu, ali eto, i takvi moraju negdje stanovati – muškarac je očito bio bezosjećajan, ali nisam mogla zanemariti njegove riječi.
Ponovno sam mu prišla, što mu je očito laskalo. Razvukao je usne u osmijeh i još jednom me dobro promotrio. No, sada sam zanemarila njegov pokušaj očijukanja i upitala ga:
– Zbog čega je bila u zatvoru? Pa ona je bolesna, imala je moždani.
– Da, ali tek kad je izišla. Možda se nije mogla prilagoditi normalnom životu. Nije lako biti tolike godine iza rešetaka. Nego, jeste li za kavicu, tu je kafić – pokazao je u nekom smjeru.
– Nemam, na žalost, vremena. Ali recite mi, što je Bojka napravila? Nije mi sada baš svejedno ići k njoj – pretvarala sam se samo da izvučem od njega još koji podatak. Približio mi se i tiho rekao:
– Ubojstvo.
Srce mi je poskočilo od straha pa se nisam stigla ni odmaknuti. Tek kad me blago uhvatio za nadlakticu, ustuknula sam i udaljila se od nasrtljivca:
– Moram ići – krenula sam, iako sam željela doznati više. Ali muškarac je očito bio ženskar i bolje ga se kloniti.
– Šteta. A baš smo mogli na kavicu – doviknuo je za mnom.
Sjela sam u vozilo i odvezla se. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što sam doznala. Je li to moguće? Da je Bojka nekog ubila? Možda je čovjek lagao samo da me zainteresira za razgovor? No, činjenica je da je Bojka bila pomalo čudna.
Neugodna pitanja
Tada sam se sjetila fotografije iz njenog novčanika, a onda i neobičnog ponašanja mojih roditelja toga jutra kad sam je spomenula. Osjetila sam grč u želucu i neka zastrašujuća slutnja svu me obuzela. Bojka i moja majka bile su izgledom tako slične. Zašto je mama čudno reagirala kad sam spomenula Bojku? Morala sam to što prije doznati.
Pribojavala sam se ponedjeljka kad sam trebala ponovno ići kod Bojke i već sam pomišljala prekinuti volontiranje koje sam tek započela. No, prije toga odlučila sam mamu otvoreno upitati o Bojki. Kad se toga dana vratila s posla, tate još nije bilo, kao ni Ane, što mi je odgovaralo.
– Zlato, ideš u kino?
– Kino? – posve sam zaboravila na dogovor s Marijom.
– Rekla si da idete u kino. Ti i Marija.
– Zaboravila sam – priznala sam, pomislivši kako moram javiti Mariji da neću ići u kino.
– Ti nisi zaboravna. Je li sve u redu? – mama me pogledala začuđeno jer me dobro poznavala.
– Zapravo, htjela sam te nešto pitati – počela sam u nedoumici. Nisam ni znala što točno želim doznati ni odakle da počnem.
– Dobro, idemo u kuhinju. Mislila sam ispeći nešto za večeru…
– Mama, daj, sjedni trenutak – pozvala sam je ozbiljnim glasom pa se s upitnim izrazom na licu spustila u naslonjač. Kad su nam se pogledi sreli, učinilo mi se da u njenom vidim strepnju.
– Reci, Bojana – glas joj je sada bio zabrinut i kao da je sa strahom iščekivala moje pitanje.
– Danas sam bila kod Bojke. Znaš, ona žena kojoj dostavljam obrok. Ona što je bila najprije neljubazna. Danas me ponudila kavom.
– Da, i? – mama je u naslonjaču sjedila nekako ukočeno. U taj čas bila sam uvjerena da poznaje Bojku. Nisam više htjela okolišati.
– Otišla sam joj kupiti nešto u trgovinu. I u novčaniku sam vidjela sliku. Na fotografiji je bila Bojka kao mlada djevojka. Začudila sam se jer jako sliči na tebe, mama.
Mama je šutjela, ali oči su joj se iznenada raširile. U njima sam prepoznala ogroman strah. Tada sam se sjetila da je Bojka bila u zatvoru zbog ubojstva. Mama ju očito poznaje i boji je se. Ali zašto, nisam shvaćala.
– Jedan čovjek iz te zgrade rekao mi je da je bila u zatvoru. Da je nekog ubila. Reci mi, poznaješ li Bojku? Jutros mi se učinilo daje poznaješ – pitala sam.
Nastupila je duga, neugodna šutnja.
– Bojana, ne smiješ više tamo ići – izgovorila je konačno tiho.
– Zašto? Pa neće me valjda ubiti? – čak sam se nasmijala, ali mama je ostala smrtno ozbiljna.
– Nisi mi rekla! Poznaješ li je? – inzistirala sam, sada uvjerena da mama zna tko je Bojka.
Saznajem istinu
Dušo, da barem nisi išla tamo, nu taj Caritas – rekla je jedva čujno. Naljutila sam se jer je izbjegavala odgovor.
– Reci mi! Tko je ta žena?
– Bojana, dušo… nastavljala je molećivo, a u očima su joj se pojavile suze, što me još više zaprepastilo.
Tada mi je palo na um da je Bojka možda njezina sestra. To bi objasnilo tako veliku sličnost među njima. Bojka je dugo bila u zatvoru i majka je se možda odrekla. Tko zna što je učinila?
Je li ona tvoja sestra? Tako ste slične. Reci mi – inzistirala sam dalje, no kako je ona i dalje šutjela, izgubila sam živce.
– Zaboga, trebam li nju pitati? Ako mi nećeš reći, otići ću još danas kod nje i…
– Istina je. Ona je moja sestra – konačno je priznala. Djelovala je i dalje uplašeno, gotovo izvan sebe.
– Zašto mi nisi odmah rekla? Zašto to skrivaš od mene? Zna li tata? – nastavljala sam s pitanjima. Sjedila je nijemo i izbjegavala moj pogled.
– Mama! – morala sam je opet potaknuti povišenim glasom. Konačno, majka me pogledala u oči. Znala sam da će mi sada napokon odgovoriti pa više nisam navaljivala. Čekala sam da započne.
– Bojka je moja sestra. Jutros kad si je spomenula, nisam bila sigurna, ali sada jesam. Tata je provjerio.
– Provjerio? – bila sam zatečena.
– Kad si rekla da živi kod Kvaternikova trga, otišao je provjeriti. Obišao je ulaze i pronašao njeno ime na sandučiću.
– Zaboga! Kako to da niste znali gdje živi? Zar ne razgovarate s njom? – nisam shvaćala čemu takva tajnovitost samo zato što je Bojka majčina sestra s kojom očigledno nije u dobrim odnosima. Zato je sigurno nikad nije spominjala, zaključila sam.
– Nismo znali ništa o njoj već godinama. Osim da je u zatvoru. Nismo znali ni da je izišla. Bila je osuđena na dugo godina. Mislim na petnaest – mama je govorila tiho pa sam se nagnula da je bolje čujem.
– Znači, ona je tvoja sestra. I moja teta – zaključila sam. Na te riječi mama je pokrila lice rukama. Zar plače?
– Mama, što je? Zašto je Bojka bila u zatvoru? Koga je ubila?
Osudena za ubojstvo
Mama je podigla glavu, ali opet je izbjegavala moj pogled.
– Što je učinila? – morala sam svaki odgovor izvlačiti iz nje.
– Ubila je svog muža. Bili su u braku tek godinu dana. Zlostavljao ju je. Bio je alkoholičar i nasilnik. Nagovarala sam je da se razvede, ali nije me slušala. Nikad nismo bile osobito bliske. Otac nam je rano umro, a Bojka je šest godina mlađa od mene. Ja sam ostala uz majku, a ona se rano odvojila od nas. Zaposlila se u nekoj radnji kao krojačica čim je navršila osamnaestu.
– Zašto se nije razvela ako ju je muž tukao? – pitala sam potresena.
– Zato što je željela naslijediti njegovo imanje. Živjeli su na selu, on je bio jedinac i otac je na njega prepisao veliki vinograd. Mislila je, ako se razvede, ostat će bez ičega. Zato je trpjela njegove batine, sve dok…
– Do kada? – polako sam shvaćala tek dio šokantne istine.
– Dok ga nije odlučila ubiti. Bojana, isplanirala je to ubojstvo. Zato je osuđena na dugu kaznu. Udarila ga je nečime po glavi. Mislila je da će to uspjeti prikazati kao krađu, pa je sakrila neke stvari iz kuće. Ali policija je sve povezala i osudila je za isplanirano ubojstvo. Znam da ju je tukao i da je s njim puno patila, ali to što je učinila je tako grozno…
– Ali odslužila je kaznu, zar ne? Platila je već dosta u životu. Ipak je ona tvoja sestra. Možda je vrijeme da se zaboravi ružna prošlost – pokušala sam nekako opravdati Bojku, a onda sam se sjetila fotografije.
– Na toj je slici, znači, njezin muž?
– Vjerojatno, bio je dosta stariji od nje – potvrdila je mama.
– A beba? Držala je u naručju bebu – uzviknula sam prisjetivši se. Mami se iz grudi oteo jecaj.
– Gdje je ta beba? Je li to njeno dijete? – pitala sam gledajući mamu koja je sada tiho plakala.
Zurila samu nju, dok mi se Bojkina rečenica kako je poznavala jednu Bojanu vraćala u sjećanje. Osjetila sam kako mi niz kralježnicu prolazi hladnoća. Odjednom, kao da sam bila paralizirala. Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što sam jedva uspjela izgovoriti:
– Gdje je ta beba?
– Zlato… – mama više nije mogla kontrolirati emocije. Počela je glasno i neutješno plakati. Sve sam shvatila. Ta beba sam bila ja!
Ali to nije moguće. Mama, to ne može biti… – u nevjerici sam odmahivala glavom.
– Bojana, zlato, tata i ja smo ti toliko puta željeli reći – započela je kad se malo smirila. Sjela je do mene u kauč, ali sada ja nisam gledala u nju.
Posvojili su me
– Bojka te rodila, ali ti si oduvijek naša kći. Kad se to dogodilo, imala si osam mjeseci. Njoj su sudili i otišla je u zatvor. Prije toga dogovorili smo se da ćemo ti mi biti obitelj.
– Dogovorili?! – ponovila sam zaprepašteno. Ponadala sam se da je sve to samo ružan san. Ali nije bio.
– Ostala si sama. Dali bi te u dom, a to nismo mogli dozvoliti. Ni mi, ni Bojka. Molila me da te uzmem, ali to nije ni bilo potrebno. Voljeli smo te otkako si se rodila. Nismo kao sestre bile bliske, ali tebe sam odmah zavoljela. Brinula sam se kako ćeš odrastati uz takvog oca. A onda se sve to dogodilo. Takva tragedija. Bojka je potpisala da se odriče bebe, a mi smo te posvojili. Bojana, molim te, pogledaj me…
Uz veliki napor pogledala sam ženu za koju sam do prije par minuta mislila da je moja majka. A bila je to zapravo moja teta. A tata? On je moj tetak. Moja mama je ona ćudljiva žena kojoj sam tri dana donosila obrok. To nije moguće, ponovno sam se rasplakala.
– Zlato, znam da ti je sve ovo šok, ali valjda se tako moralo dogoditi.
– A Ana? Zna li ona? – sjetila sam se svoje sestre, točnije sada rođakinje. I dalje sam bila u potpunom šoku, ali sam počela povezivati stvari.
– Ana ništa ne zna. Kad se ona rodila, nastojali smo da ti nikad ne pomisliš da nam je ona važnija. Jer nije bila. Uvijek smo vas jednako voljeli. Ali bojali smo se da ne posumnjaš.
– Znači, zato ste meni poklanjali veću pažnju – tek sada pomislila sam da je Ana s pravom bila ljubomorna. Možda nije za to imala dokaze, ali očito je u duši osjećala da sam na neki način privilegirana. Šutjele smo dulje vrijeme, dok se konačno nismo obje malo pribrale.
– Je li Bojka, misliš li da je posumnjala? – upitala me mama sa strahom.
– Mislim da nije. Spomenula je Bojanu koju je davno poznavala i rekla da je vjerojatno u Splitu – pogledala sam je upitno.
– Kad je otišla u zatvor, mi smo se odselili u Split. Ali tata je nakon samo godinu dana dobio bolji posao u Zagrebu pa smo se vratili. Zato ona misli da još živimo u Splitu. Ni ja ne mogu vjerovati da se sve ovo dogodilo. Da barem nisi počela volontirati…
– Zar bi ti više voljela da i dalje živim u laži? – naljutila sam se, ali i odmah pokajala.
– Oprosti – znala sam da je mami jako teško. Nisam je ni sada mogla gledati drukčije nego kao svoju majku.
Bio je to nevjerojatan dan. Iako su i mama i tata željeli da Ani zasad ništa ne govorimo, ja sam inzistirala na otvorenom razgovoru. Ništa nije vrednije od istine, bila sam uvjerena da sam u pravu, a to se ubrzo i pokazalo.
Iskren i otvoren razgovor, koji smo sve četvero vodili do duboko u noć, kao da nas je sve oslobodio. Odlučila sam s mamom već sutradan otići kod Bojke.
Zbližavanje sa sestrom
Iako sam se susreta sa svojom biološkom majkom pribojavala, još iste večeri znala sam da će sve biti u redu. A ona koja mi je ulila najviše hrabrosti bila je upravo Ana. Odavno je prošla ponoć kad je došla u moju sobu i sjela na krevet. Počela je kao da se ispričava:
– Htjela sam ti reći da se ne brineš. I meni je sve to nevjerojatno, ali nije to neka tragedija. Mi smo i dalje obitelj, a ja tvoja sestra.
– Naravno, Ana. Ja nemam drugu obitelj, bez obzira na sve – rekla sam ganuto, uvjerena da saznanje kako me Bojka rodila neće umanjiti moju ljubav prema onima koje sam dosad najviše voljela.
– Znam da sam nekad nemoguća, ali nadam se da nemaš negdje i neku drugu sestru – Ana se nasmijala, a meni je kamen pao sa srca.
– Ni jednu drugu ne bih mogla voljeti kao tebe – zagrlila sam je, shvaćajući da nas je nevjerojatna istina ponovno zbližila.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар