– Natalija, nemoj to raditi. Razmisli još jednom. Misliš li da će neki drugi muškarac biti bolji od Zdravka? Vjeruješ li da u današnjem ludom vremenu postoji muškarac koji je vjeran svojoj ženi, tada nisi normalna. Svi oni švrljaju, samo neki budu uhvaćeni, drugi ne. Imala si tu sreću što si ga uhvatila prije vjenčanja, tako da sada znaš kako se treba postaviti prema njemu. Bit će presretan oprostiš li mu, a ti ćeš ga tako držati u šaci. Gosti su se gotovo okupili, što ću im reći? Treba li nam sada ovakva sramota? Razmisli, nemoj kasnije plakati zbog načina na koji si postupila. Znaš, brak nisu samo ruže, ima i trnja, a tebe je trn već okrznuo – govorila je mama razborito.
– Ti imaš pravo na vlastiti doživljaj cijele situacije. Znam da ti je sve ovo velika sramota, ali ni meni nije lako. Prevario me čovjek s kojim sam planirala provesti život. Nemam namjeru prijeći preko toga. Prijevara nije sitna, oprostiva pogreška. Oprostim li mu sada, što će mi raditi prilikom prvog ozbiljnijeg problema? Imam svoje dostojanstvo i bez obzira koliko me sve ovo boli, neću spustiti glavu. Ja nisam ta koja je pogriješila. Moj obraz je čist, neokaljan. Dala sam mu sve što sam imala, znala i mogla. Nije to znao cijeniti – odvratila sam, a potom otišla k gostima koji su bili pozvani s moje strane i obavijestila ih da su vjenčanje i proslava otkazani. Mislim da ne moram opisivati poglede pune čuđenja i sažaljenja kojima su me ispratili. Da sam samo mogla, iskopala bih samoj sebi rupu u podu i uvukla se u nju poput krtice. Glumila sam snagu, hrabrost, ali sve u meni se komešalo.
Prizor kojeg sam zatekla nije mi izlazio iz glave, baš kao ni nagi Zdravko koji je poput psića stao trčkarati za mnom kad me ugledao. Preklinjao me neka mu oprostim, shvatim koliko je opterećen pritiskom zbog posla, ali i vjenčanja, uvjeravao me da je to bio tek puki fizički odnos i ništa više. Povraćalo mi se od njegovih riječi i besmislica koje je izgovarao. Kratko sam mu odbrusila neka pokupi svoje stvari, prostitutku koju je doveo i neka se više nikada ne vraća u moj stan.
Samo sam željela sve zaboraviti
Pobjegla sam glavom bez obzira, lutala ulicama sumornog grada, a kad sam se ponovo vratila u stan, presvukla sam posteljinu i bacila je u smeće. Zdravko me nazivao, kucao na moja vrata, ali i vrata moje majke, no moja odluka bila je konačna. Nisam mogla zamisliti da nakon svega s njim stanem pred oltar, nije bilo povratka na staro. On je bio Osoba koju sam velikim križem precrtala iz svog života.
Kako to obično mi žene činimo kada smo razočarane, potpuno sam se posvetila poslu. Od jutra do sutra bila sam u uredu, radila brojne prekovremene sate, iako sam znala da mi ih nitko neće platiti. Iskreno, radije sam bila u uredu, nego u stanu, gdje me je mama svako malo zivkala i provjeravala jesam li požalila zbog odluke o prekidu vjenčanja. Mama je bila iznimno naporna po tom pitanju. Zdravko joj se činio idealnom prilikom za mene. Svidio joj se otkad ga je upoznala i uvijek je ponavljala da je on muškarac po njezinoj mjeri. Naravno, tome je išlo u prilog i što je bio iz ugledne obitelji. Međutim, njegova ugledna i moćna obitelj nije ga poučila osnovnim normama lijepog ponašanja, niti morala. Osobno me kod njega nikada nije zaslijepila moć, niti novac njegove obitelji. Uostalom, svojim sam novcem kupila stan u kojem smo trebali živjeti.
Nikada nisam imala lude prohtjeve u životu. Željela sam samo voljeti i biti voljena. Zdravko to očito nije mogao i jedino što sam željela bilo je: zaboraviti ga što prije!
Kolegice i kolege u uredu znali su kako sam prošla, nisam to mogla skriti, ali svi oni su bili preopterećeni vlastitim životima i problemima da bi se bavili nečim kao što je moja sudbina.
Direktorovo iznenađenje
Godinu dana svakodnevno sam radila prekovremeno. Naravno, taj glas stigao je i do direktora. Jednog jutra me pozvao u ured i ponudio kavom. Direktor je bio strog, poslovan čovjek. Bojala ga se većina zaposlenika, jer smo svi znali da kod njega nema mrdanja, niti gubljenja vremena. Obično, kada bi on nekoga pozvao u svoj ured, ne bi mu se dobro pisalo. Sjedila sam preko puta njega i odgovarala na najuobičajenija pitanja, a u sebi se tresla od straha. Svi su govorili da, dolaze teška vremena, da će biti otkaza, a ja sam se uplašila da ću biti prva na listi za odstrjel. Pretpostavljam da je direktor shvatio moj strah i paniku koja me svakom rečenicom obuzimala sve više.
– Natalija, sigurno se pitate zašto sam vas pozvao – napokon je izrekao i tu rečenicu, a mene su prošli trnci. – Svi me vi držite strogim, ali tako mora biti u poduzeću koje želi kvalitetno funkcionirati. Moram držati uzde u rukama, inače bi sve otišlo k vragu. Rijetko nekoga hvalim, ali to ne zato što sam škrt na riječima ili djelima, već stoga što to kod nas rijetko tko zasluži. Zlo mi je kad uđem u ured, a svi se odjednom uskomešaju i žurno se prihvaćaju bilo kakvog posla. Valjda svi misle da sam glup, ali to nije istina. Da sam onakav kakvim me većina djelatnika drži, mnogi bi odavno dobili otkaz. Ipak, brinem o njima, njihovim obiteljima i životima. Samo zbog toga što je meni obitelj svetinja mnogi su ovdje zaposleni. Srećom, niste svi jednaki. Imam djelatnika na koje sam iznimno ponosan. Ti se ubrajaš među njih. Bliži se vrijeme našeg kolektivnog godišnjeg odmora. Tebe i još nekolicinu kolega odlučio sam nagraditi višom plaćom, ali i skijanjem u Aspenu – rekao je tako mirnim tonom kao da je rekao da će nas uskoro počastiti ručkom u obližnjem restoranu.
Strah koji me prvobitno obuzeo odjednom je iznenada nestao. Direktorove riječi bile su više nego ugodne mome uhu. Poslušala sam pojedinosti planiranog putovanja, prihvatila nagradu objeručke i obećala da ću pripremiti sve što je potrebno za putovanje. Osim mene, tom su zgodom bile nagrađene još dvije kolegice i dvojica kolege. Direktor sa suprugom također nam se pridružio na putovanju. Bilo je to moje prvo putovanje zrakoplovom, a direktorova supruga Iva ohrabrivala me da ne postoji razlog za strah od letenja i da je zrakoplov sigurniji od automobila na cesti.
Na skijanju u mondenom Aspenu
Bila sam ugodna suputnica i izrazito prijateljski nastrojena prema svima. Bili smo poput velike obitelji čiji se članovi izvrsno slažu. Direktor nam više nije bio direktor, već se ponašao zaštitnički i odgovorno za nas. Naime, on i Iva nekoliko puta ranije su bili na skijanju u Aspenu, te su bili izvrsni vođe puta. Osim njih dvoje, ostali kolege i kolegice također su bili izvrsni skijaši, jedino ja nikada u životu nisam stala na skije. Naravno, strahovala sam i hoću li se kući vratiti sva polomljena i u gipsu, ali želja za putovanjem prevladala je taj strah.
Aspen je najljepši američki san svih vrsnih skijaša i skijašica. Naravno, pretpostavlja se onih imućnih muškaraca i žena. To je mjesto stvoreno kao igralište za bogate, slavne, spretne, željne dobre zabave, adrenalina i užitka. Aspen nije oduvijek bio mjesto luksuza, niti je bio središte elite. Grad se prvobitno počeo razvijati kao industrijsko središte. Skijaško brdo je puno rudarskih ulaza i obrađene zemlje. Tu se nalazi jedno od najbržih uzdižućih sustava na planeti, međutim same planine ostale su godinama potpuno nepromijenjene. Aspen je magnet za imućne i slavne, igralište za veliku djecu koja dobro skijaju i uživaju u društvu sebi sličnih. Predio koji obuhvaća četiri planine: Aspen, Snowmass, Highlands i Buttermilk je apsolutno savršeni skijaški ambijent. Silver Queen Gondola koja podiže skijaše u vertikalu 3,267 stopa za dvanaest minuta nadahnjuje većinu trenera. Staze za spust, veliki broj skijaša i deseci staza sa hupserima prolaze kroz predivna područja jasena i smreke. Kad sam sve to vidjela, shvatila sam koliko mora biti ugodan život kad se rodiš u koži čovjeka koji ne mora brinuti za svaku mrvicu kruha ili najosnovniju egzistenciju. Za mene je to bio potpuno drugačiji svijet – bajka.
Smještaj u luksuznom hotelu bio je idealan. Kolegica Ana i ja dijelile smo sobu. Nikada nisam bila u ljepšem ambijentu. Osjećala sam se poput princeze u bajci, a i Ana je dijelila moje mišljenje.
Bila sam zadovoljna što sam u Zagrebu kupila skijaško odijelo renomirane marke, koje mi je prilično lijepo pristajalo, bez obzira što je koštalo gotovo cijelu moju plaću. Ne, nisam snob i nije mi važno što tko nosi na sebi, ali kad si na takvom mjestu nekako se želiš uklopiti u svu tu ljepotu i čar, barem na trenutak osjetiti se dijelom drugačijeg svijeta.
U naručju zgodnog instruktora
Sauna, bazeni, spa, druženja s direktorovom suprugom i kolegama… Sve mi se to jako sviđalo. Mrzila sam samo dio kada ću jedino ja od svih morati ići u skijašku školu. Nisam željela da mi se kolege smiju kad padnem čim stanem na skije, ali ni neznanci koji su bili izvrsni skijaši. Najprije sam odlučno odbacivala mogućnost škole skijanja i govorila da ću ja promatrati kako ostali uživaju, ali Iva je bila neumoljiva. Direktor i kolege otišli su na drugu stazu, a ja sam s Ivom stigla na stazu za početnike. Pala sam prije nego što sam zakopčala obje skije. Nekolicina ljudi se nasmijala, a osim Ive u pomoć mi je prišao naočit muškarac.
– Ja sam Boby, učitelj skijanja. Prava je sreća što sam danas malo zakasnio, inače vam sigurno ne bih mogao ovako pomoći. Ovo što ste napravili, klasična je pogreška početnika – rekao je, a potom mi pokazao što mi je činiti. Kopirala san njegove pokrete, ali bilo je puno lakše promatrati ih, nego kopirati i izvesti. Naravno bila sam najgora među svim početnicima. Boby je to odmah shvatio stoga je nastojao što češće biti pored mene. Davao mi je naputke, usmjeravao me, bodrio i uvjeravao me da su sve moje pogreške potpuno normalne za nekoga, tko nikada ranije nije stao na skije. Rumenila sam se zbog pogreška, ali i zbog svježeg zraka i vjetra koji mi je brijao u lice. Nastojala sam zapamtiti svaku instruktorovu riječ, ali pamćenje nije imalo puno veze s mojom koordinacijom tijela.
Kad je završio prvi dan škole skijanja bila sam na sedmom nebu od sreće. Svidjelo mi se ono što sam naučila, ali zadobivene modrice prilično su žarile na određenim mjestima. Sjetila sam se one stare izreke: bez muke nema nauke i osmjehnula se dok sam u krevetu nastojala pronaći dio tijela koji me ne boli. Ana se smijala dok sam joj prepričavala kako mi je protekao dan, davala savjete koji su se kasnije pokazali iznimno dragocjenima. Zanimalo ju je kako izgleda učitelj skijanja i sviđa li mi se, a ja nakon prvog dana nisam znala što bih joj odgovorila. Bio je zgodan i simpatičan, ali u trenucima dok sam nastojala kopirati sve što je pokazivao, nisam previše mogla obraćati pozornost na njega kao na muškarca.
Svakim idućim danom skijanje mi se sviđalo sve više. Počela sam više gledati i u instruktorove plave oči boje vedrog neba. Kad mi je jedne večeri pristupio u restoranu u kojem smo večerali i pozvao me na ples, srce mi je zatitralo kao nikada ranije u životu.
– Natalija, odakle ste? – pitao me dok smo se polagano vrtjeli u ritmu glazbe.
– Iz malene zemlje u Europi, Hrvatske – odgovorila sam, uvjerena da on u Coloradu nikada nije čuo za nas Hrvate. Osmijeh mu je obasjao lice, a njegove ruke snažno su privukle moje tijelo uz njegovo.
– Čuo sam da su ondje najljepše žena na svijetu, a sada sam se i osobno uvjerio u to – prošaputao mi je na uho.
– Od koga ste to čuli – pitala sam dok mi je srce kucalo kao ludo, a nosnice se opijale njegovim finim parfemom.
– Moj najbolji prijatelj zove se Mladen. Rođen je u Hrvatskoj, u Splitu. Često mi govori o svojoj domovini. Nekoliko puta me pozvao da s njime ondje ljetujem, ali nikada nisam imao vremena za to. Čini mi se da bih ove godine mogao rezervirati vrijeme za posjet Hrvatskoj. Osim Mladena, sada ću ondje imati i prijateljicu. Barem se nadam da ćeš mi postati prijateljicom i nećeš zamjeriti sve povike koje sam ti uputio kao učitelj našalio se.
– Rado ću ti biti prijateljicom – jedva sam promucala potpuno opijena njegovom blizinom.
U tom je trenutku glazba prestala. Opsovala sam u sebi. Zar mi baš ništa u životu ne može ići na ruku, pomislila sam. Odvojili smo se jedno od drugog, a on me poput pravog kavalira dopratio do mjesta na kojem sam ranije sjedila. Boby se vratio svome društvu, a kolegice i Iva nisu me prestajale zezati. Govorile su da smo idealan par.
– Natalija, sve mi se čini da bismo se bez tebe mogli vratiti kući. Očito je koliko se svidaš instruktoru – rekla je Ana.
Najljepši trenuci u životu
0dmahnula sam rukom i nastojala promijeniti razgovor. Ostatak večeri pogled mi je često lutao prema stolu za kojim je sjedio, baš kao i njegov prema meni. Gledali bismo se poput dvoje učenika koji sjede u suprotnim školskim klupama. Kad se njegovo društvo ustalo od stola, došao je k nama, poželio nam ugodnu noć i snove. Cijelu sam noć sanjala njegove vragolaste oči, ruke koje su me snažno i nježno privijale k sebi…
Idućeg jutra teško sam se koncentrirala na skijanje. Bobyjev lik potpuno je ovladao svim mojim mislima i osjećajima. Zaljubila sam se ludo kao nikada ranije. Tog sam dana dva puta pala na stazi. Zadnji pad izvela sam namjerno i glumila da ne mogu ustati. Boby mi se žurno pridružio. Svoje učenike ostavio je drugom instruktoru koji je radio s nama, a mene je primio u naručje. Glumila sam nemoćnost, a on mi je pomogao doći do hotelske sobe. Znala sam da se moji kolege skijaju i da Ana neće biti u sobi. Zamolila sam ga da mi pomogne dok se ne smjestim, a on je to rado prihvatio. Nazvao je recepciju, a uskoro mi je u sobu dostavljen topli napitak. Boby je želio da me pregleda liječnik, ali ja sam znala da je to nepotrebno. Uskoro je i on to shvatio. Nije gubio vrijeme. Oboje smo bili odrasli ljudi, znali smo što želimo. Trenuci koje sam provela s njim bili su najljepši u mome životu. Najgore od svega bilo je što sam idućeg jutra morala otputovati kući. Iste večeri ponovno smo se sreli.
– Ako sam ti bio nešto više od učitelja skijanja, pamti me – rekao je prije nego je napustio moju sobu.
– Boby, bio si – prošaputala sam i udijelila mu zadnji poljubac.
Željela sam povikati za njim da je u meni izazvao snažne osjećaje kakve nikada ranije u meni nije pobudio niti jedan muškarac. Željela sam mu reći koliko sam zaljubljena, kolika ga volim i kako ću patiti što živim na drugom kraju svijeta. Namjeravala sam tražiti njegov osobni broj telefona, e-mail, adresu ili bilo kakav kontakt. Željela sam mu napomenuti da ću mu se svakodnevno javljati, misliti na njega i sanjati ga. Da, sve sam to željela reći, ali nisam. Nisam se usudila. Bili su to blaženi trenuci u mome životu i željela sam ih sačuvati kao takve. Nismo si dali nikakva obećanja, nikakve nade, ništa. Jednostavno, bilo je predivno dok je trajalo, ali je na moju beskrajnu žalost vrlo brzo završilo.
Povratak u domovinu bio je poput ledenog tuša. Nekoliko minuta nakon što sam se taksijem dovezla iz zračne luke oglasilo se zvono na vratima. Nisam mogla ni pomisliti tko bi me trebao, stoga sam čim sam odložila kovčeg iz ruke, otvorila vrata. Ispred mene stajala su petorica muškaraca u službenim policijskim odorama.
– Jeste li vi Natalija M.? – pitao me jedan od nazočnih. Dala sam potvrdan odgovor. Vi ste bili zaručnica Zdravka S.? – nastavio me ispitivati isti muškarac. Potvrdila sam i na to pitanje.
– Iskreno, ne znam što se događa, niti zašto mi postavljate takva pitanja. Ne želim se prisjećati tog čovjeka – rekla sam.
– Morate odgovoriti na naša pitanja. Možete li nas pustiti u stan ili želite da razgovaramo ovako nasred hodnika?
– Naravno, slobodno uđite. Upravo sam se vratila s putovanja iz Aspena, oprostite na neredu u stanu – ispričavala sam se dok su jedan za drugim ulazili u stan. Sve mi je to bilo vrlo neobično, pomalo stravično. Nikada i nikome nisam učinila ništa nažao, nisam čak imala niti prometnih kazni. Bila sam od osoba koje vjeruju da se pravila moraju poštovati, te sam ih se redovito pridržavala.
Zdravkova podla optužba
Kažete, vratili ste se iz Aspena? – ponovno mi se obratio onaj isti policajac. – Očito je da imate dubok džep. Onamo ne odlazimo mi sirotinja koji radimo za bijedne crkavice – rekao je drugi.
Prostrijelila sam ga pogledom. Nije ga trebalo zanimati kako i zašto sam išla na putovanje, te tko ga je financirao. Živjela sam kao slobodna građanka, u slobodnoj državi, u kojoj bi trebala vladati demokracija. Prešutjela sam njegov bezobrazan komentar. Svi su se redom okretali oko sebe i promatrali moj stan. Bio je namješten potpuno normalno. Nije u njemu bilo nikakvih luksuznih, niti skupocjenih stvari.
– Natalija, vaš bivši zaručnik je u zatvoru. Optužio vas je kao suučesnicu u zločinu – opet se javio onaj prvi.
– U zatvoru? Što je učinio? – zanimalo me što se događa.
– Uhvaćen je prilikom preprodaje opojnih sredstava. Posjedovao je veliku količinu droge u kući svojih roditelja. Rekao je da ste mu vi bili veza i glavna organizatorica cijelog posla – objašnjenje koje sam čula me šokiralo.
– Što je ovo? Skrivena kamera? Ja, organizatorica ilegalnih radnji? Kakve su to gluposti? – čudila sam se.
Muškarac je izvadio komad papira, dao mi neka pročitam sve što piše. Ruke su mi počele drhtati, noge također. Prokletniku nije bilo dovoljno što me prevario tik pred vjenčanje, nego me morao lažno optužiti za kriminalitet. Poludjela sam. Nikada u životu nisam osjećala toliku ljutnju. Da mi je bio u blizini sigurno bih ga uhvatila za vrat.
– Gdje je? Gdje se nalazi taj prokletnik? Mogu li ga vidjeti da ga pitam što mu sve ovo treba značiti? Prevario me u mome stanu, u mome krevetu s jeftinom prostitutkom, a sada me nevinu petlja u svoje gluposti! Kad ga ja dohvatim, zatvor će mu se činiti pravim pravcatim rajem u usporedbi s onim što će dobiti od mene – vikala sam nekontrolirano.
Do u najsitnije pojedinosti objasnila sam policiji što se dogodilo između nas, gdje radim i tko je financirao moje putovanje u Aspen. Bila je to iznimno neugodna situacija, ali nije mi preostalo ništa drugo. Poveli su me na suočenje s bivšim zaručnikom. Kad me ugledao, osmijeh mu je preletio licem, ispružio je ruke prema meni.
Otkrila sam da sam trudna
Jesi li poludio? Švercaš drogu, a mene optužuješ? Zar ti nije dosta sve što si mi učinio? Zašto si me lažno optužio? Što time želiš postići? Znaš da sam nevina – nasrnula sam na njega čim sam ga ugledala. Udarala sam ga nogama i rukama, bijes je iz mene izvukao jednu drugačiju Nataliju za koju nisam ni znala da postoji. Nikada nisam ni sanjala da sam toliko snažna, čim se on svom snagom branio od mojih udaraca i uzmicao.
– Ti si svemu kumovala. Da me nisi ostavila, danas bih bio normalan, sretno oženjen muškarac. Poludio sam od tuge što si me ostavila. Smiju mi se svi prijatelji, poznanici i rodbina. Morao sam se drogirati da bih zaboravio bol – počeo je s novim lažima. To me dodatno raspalilo. Udarila sam ga šakom posred nosa. Potekla mu je krv, a u uredu nam se pridružio inspektor. Opomenuo me da ne smijem biti nasilna i kakve su moguće posljedice.
– Slobodno me zatvorite, ali ovoj sam budali to dugovala.
Slobodno pretražite moj stan, sve moje stvari i garantiram da nikada nećete pronaći niti jednu nedopuštenu stvar, ni tvar. Ovo je bijednikov način osvete. Zdravko, lud si ako si mislio da se meni možeš osvetiti. Ja nemam oca, moja majka nije poznata, ni imućna poput tvojih roditelja, ali imam čist obraz, prijatelje i ljude koji će posvjedočiti kakva sam osoba. Tvoja smiješna izmišljotina samo je jedna u nizu tvojih glupih igara. Nije me briga što će biti s tobom, niti gdje ćeš završiti. Što se mene tiče, možeš odavde pravac u pakao. Ti si za mene izblijedjeli lik iz prošlosti, bijednik – rekla sam, a potom me inspektor izveo van iz ureda.
Zdravka su odveli natrag u ćeliju, a meni su postavili još neka pitanja. Ništa nisam skrivala, dala sam iskrene odgovore i uskoro su me odvezli kući. Zdravkovo ponašanje nije me iznenadilo. Uvijek je bio sklon nekim nedopuštenim radnjama iz kojih ga je najčešće izvlačio njegov utjecajan otac, a za koje je meni izmišljao sulude isprike. Tada sam vjerovala u njegovu nevinost, ali opametila sam se. Bilo je očito da njegov tatica tom zgodom nije mogao ništa učiniti za svog milog jedinca. Je li Zdravko stvarno napravio toliko pogrešaka, pa ga se i otac odrekao ili mu samo nije mogao pomoći, zapravo ne znam, niti me to zanima. Sretna sam što nisam imala ništa više s njim, iako me ta cijela situacija prilično uzrujala i pokvarila mi raspoloženje s kojim sam se vratila iz Aspena.
Pedesetak dana nakon povratka sa skijanja saznala sam da sam u drugom stanju. Bila je to neočekivana novost, ali prihvatila sam je s puno radosti. Od kada sam se vratila u domovinu nisam imala nikakvog kontakta s Bobyjem. Sanjala sam ga, razmišljala o njemu i sjećala se njegovih milovanja. Dolazila sam u napast da nazovem hotel u kojem sam odsjela, a u kojem su ga svi poznavali, ali bih se predomislila uvijek kada bih primila slušalicu. Iskreno, vjerovala sam da muškarac mora biti taj koji će tražiti ženu, a ne obrnuto. Neko sam vrijeme skrivala trudnoću, a onda sam svima odlučila priznati. Direktor se nasmijao, rekao da sam hrabra što želim sama odgajati dijete, a njegova supruga obećala mi je svu moguću pomoć, kolegice također. Moja mama pak, ponijela se potpuno drugačije od njih. Ona, koja je prva trebala stati na moju stranu, prekorila me kao nikada ranije.
– Rodit ćeš kopile. Jesi svjesna u kakvom će svijetu odrastati tvoje dijete? Svi će prstom pokazivati na njega. Otežat ćeš mu svaki korak u životu. Djeca će ga ismijavati, a ni kad odraste neće biti bolje – govorila mi je.
Nisam je mogla razuvjeriti da su se vremena promijenila i da danas postoji mnogo takve djece kao što će biti moje. Možda mu nisam mogla pružiti oca, ali bila sam ga spremna voljeti za oboje. Nisam se pokolebala pred majčinim teškim riječima, niti sam ikada požalila svoju odluku. Rodila sam predivnoga, zdravog dječaka kojem sam dala ime po njegovu ocu. Za cijelo to vrijeme o prekrasnom učitelju skijanja nisam imala nikakvog traga, ni glasa. Tijekom ljeta nekako sam se nadala da će pokucati na moja vrata, ali to se nije dogodilo. Osim toga, kada sam se porađala nisam mogla znati bi li želio da ga navedem kao oca, stoga sam tu rubriku ostavila praznom. Ostavila sam svoje srce u Aspenu, ali je zato u moj život došao maleni, predivan dječak neopisivo nalik svome ocu. Svu svoju pozornost i ljubav usmjerila sam na njega i poklanjala mu svaki trenutak.
Natalija, ja sam tvoj božićni poklon!
Bila je Badnja večer. Iako je moj sin Boby bio tek maleni dječačić i nije shvaćao smisao badnjaka, ni Božića, kupila sam zeleno drvce. Smjestila sam ga u dnevni boravak, ukrasila šarenim kuglama i svjetlima. Ispod drvca smjestila sam raznobojne poklone koje sam kupila za svog jedinca. Boby je spavao čvrstim, nevinim snom malenog dječaka. Neko sam ga vrijeme promatrala, ušuškala, a potom napustila njegovu sobu ostavljajući odškrinuta vrata kako bih ga mogla čuti u svakom trenutku. Kad su se oglasila crkvena zvona s obližnje katedrale poželjela sam, kao i uvijek ranije, otići na ponoćnu misu. Ove godine to nisam mogla učiniti, više nisam bila sama, a mog sina nije imao tko čuvati. Mama se nije ponudila, a ja to nisam ni očekivala od nje. Zahvalila sam Bogu na tom prekrasnom daru kojeg mi je podario, izvalila se u naslonjač, pratila televizijski program. Dva sata poslije ponoći netko je pozvonio na moja vrata. Bila sam uvjerena da su to kolegice koje su sa mnom radile i koje su me došle obići nakon ponoćke. U sebi sam još jednom zahvalila Bogu na tim divnim ženama koje me toliko vole, pomažu, hrabre i otvorila vrata. Ispred mene, glavom i bradom, stajao je moj voljeni, moj instruktor skijanja. Pomislila sam da haluciniram od pretjerane želje da ga vidim. Zatvorila sam mu vrata pred nosom, ali zvono se ponovno oglasilo. I, ponovno sam ih otvorila.
– Natalija, ja sam tvoj Božićni poklon, ako me primaš? – rekao je s osmijehom na licu. Pali smo jedno drugome u naručje, a ja sam ga doslovno uvukla u stan. Ljubili smo se željno, opčinjeni jedno drugim i željom koja nas je ponijela. Nakon tolike razdvojenosti zaspali smo jedno pored drugoga. Na Božićno jutro probudio nas je dječji plač. Boby me zatečeno pogledao.
– Natalija, zar to kod tebe plače neko dijete? – upitao me i snažno zagrlio.
– Da, Bože dragi, na njega sam potpuno zaboravila. Izludio si me – nasmijala sam se, otrgnula iz njegova zagrljaja i žurno poskočila.
– Čuvaš nečije dijete? – nastavio me ispitivati i sam se stao ustajati iz kreveta.
– Dođi – ispružila sam ruku prema njemu i povela ga do sobe u kojoj je spavao naš sin. Čim ga je Boby pogledao sve mu je bilo jasno.
– Ovo je naš sin? Moje i tvoje dijete? – zaplakao je od radosti i primio sina u naručje. Čim ga je uzeo, Boby je prestao plakati. Promatrali su jedan drugoga svojim divnim očima koje su nalikovale kao jaje jajetu.
– Ovo je moj poklon tebi za Božić – ni ja nisam mogla suzdržati suze. Bio je to najljepši Božić u mome životu. Na rođendan Božjeg sina ostvarila mi se najveća želja. Božićna noć prepuna je čarolije i svemogućih ostvarenja.
Boby se doselio u Hrvatsku i priznao našeg sina. Mama je odahnula zbog načina na koji mi se još jednom promijenio život. Vjenčali smo se, a mama je postala iznimno zadovoljna zetom. Živimo prekrasnim životom. Ja još uvijek radim u istom poduzeću, a direktor i njegova supruga zaposlili su i mog Bobya. Ne živimo u luksuzu, ali ni u čemu ne oskudijevamo. Kupili smo malenu kućicu u Lici, kamo odlazimo svake godine kad Likom zavlada snježno bjelilo. Uz suprugove naputke nastavila sam skijati, ali još uvijek nisam usavršila svoje znanje. Boby me uvjerava da je pred nama ostatak života i da ću postati izvrsnom skijašicom ako ne prije, onda kad postanem sijedom staricom. U Aspenu sam izgubila srce, ali i pronašla ljubav o kakvoj nisam mogla sanjati.
Nedavno sam susrela Zdravkova oca. Njegov je sin još uvijek u zatvoru. Ne žalim ga. Sigurna sam da je dobio ono što je zaslužio. Koliko god mislili da je sudbina nepravedna, iz današnje perspektive mogu potvrditi da to često nije istina, samo što u trenutku tuge ne možemo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Moje je svjetlo bljesnulo u svoj svojoj ljepoti, toplini i veličanstvenosti.
Support
About
Privacy
Terms
Нема коментара:
Постави коментар