Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica

Bio je jedan od onih hladnih zimskih dana. Šetala sam gradom i crkva koju sam ugledala činila mi se pravim mjestom na kojem bih ugrijala svoju ranjenu dušu. Nažalost, već pri samom ulasku, njezina mi se unutrašnjost učinila još hladnijom, ne samo zbog velikog prostora koji je bilo nemoguće ugrijati, već i zbog mnoštva ljudi koji su baš poput mene ovamo došli u nadi da će naći pomoć. Primijetila sam da muškarac koji je stajao pokraj mene nema jednu nogu, a žena u drugom redu umjesto oka imala je povez. Njihove su boli, čitalo im se na licima, bile neopisive.

Činilo mi se da sam među svima njima suvišna, odnosno da je moj problem puno manji od njihovog, no meni je bio golem, nerješiv. Slušala sam svećenika koji nam je govorio o vjeri u Boga, o tome da On čuje i uslišuje sve naše molitve. Jedino toplo što sam osjetila u crkvi bio je njegov glas koji kao da je doista unosio nadu i mir u naša srca. Ipak sam razočarana izašla van. Pored problema koji su se tako jasno ocrtavali na licima ljudi oko mene, bilo me je sram olakšavati si dušu govoreći mu o svojima.

U međuvremenu počela je padati kiša, no mene to nije smetalo. Iako su ljudi oko mene trčali tražeći zaklon od pljuska, ja sam s noge na nogu išla kući. Ispred očiju stalno mi se vrtjela samo jedna slika: moj Ozren u zagrljaju druge žene. I to upravo u ovom trenutku, kada mislim da čekam njegovo dijete. Ne mogu to reći sa sigurnošću, ali nekako mi se čini da je beba na putu. Liječnički pregled zakazala sam za sljedeći tjedan i tada će sve biti jasno. No hoću li mu to moći reći, a da on ne pomisli da ga želim uloviti na dijete? I želi li uopće Ozren dijete sa mnom?

Kad sam napokon ušla u svoj stan, htjela sam se ugrijati ispod toplog tuša. Ne znam koliko sam vremena provela u kupaonici, jedino što sam osjećala bila je neopisiva bol oko srca dok se voda miješala s mojim suzama. Ispunili su me razočaranje i strah da ću biti ostavljena.

Dok sam brisala kosu, zazvonio je telefon. Bojala sam se dignuti slušalicu pomislivši da bi to mogao biti Ozren. Nisam željela čuti kako mi govori da je između nas gotovo, a opet duboko u sebi nadala sam se da bi me upravo on mogao nazvati. Samo mi Ozren može dati objašnjenje za ono što sam vidjela ispred njegovog ureda.

Dok sam puna unutarnjih dvojbi koračala prema dnevnom boravku, nesigurno sam podignula slušalicu i javila se. Nije bio Ozren nego njegova mama Irena.

– Matilda, moram odmah razgovarati s tobom. Doći ću do tebe za pola sata. Budi doma, zaista je važno – rekla je.

Ovo je bilo još jedno neugodno iznenađenje tog dana. Što ta žena hoće od mene? Otkako sam s njezinim sinom, od nje sam dobijala samo ravnodušnost, hladnoću i prijezir. Kad smo Ozren i ja počeli živjeti zajedno, jasno mi je pokazala koliko drži do mene.

– Ne znam u što je moj sin gledao. Kad se samo sjetim kakve su djevojke sanjale o tome da budu s njim – rekla mi je jednom prilikom i to joj do danas nisam zaboravila niti oprostila. Ta se žena uvijek držala na udaljenosti, nikad od nje nisam osjetila ni trunku prijateljstva, nikad mi nije uputila osmijeh, a kamoli koju toplu riječ.

Vječno suparništvo
Nikada nisam uspjela shvatiti čime sam kod nje izazvala toliki osjećaj netrpeljivosti. Zašto je mislila da nisam dovoljno dobra za njezinog sina? Pa sve njegove prijašnje veze pokazale su se kao promašaji. Upravo te djevojke o kojima sada govori s toliko pohvala iskorištavale su i nju i njezinog sina. Htjele su biti s Ozrenom samo zato što je iz ugledne obitelji i što im u braku s njim ništa ne bi nedostajalo. Ni jednoj od njih nije bilo stalo do osjećaja, niti su ih imale za njega.

Možda je razlog bio i taj što sam i ja glumica baš poput Ozrenove mame, no nikada nisam bila toliko uspješna. Na ulici me nisu prepoznavali i nikada mi nitko u dućanu nije rekao: “Gospođice Matilda, bili ste sjajni u toj predstavi”. O meni nisu pisale novine, kritičari se nisu osvrtali na moj rad. Zapravo su moje uloge bile svrstavane pod ‘korektno odglumljeno’, a moje ime pod ‘i drugi’. No moram priznati da nisam učinila ništa čime bih trebala zadobiti naklonost kritike. Do sada sam uvijek glumila manje uloge, ali u njih sam unosila svu strast koju sam posjedovala. Moja ljubav prema kazalištu bila je uistinu velika i nitko me nije mogao razuvjeriti da će jednom doći dan kad ću baš poput nje negdje zaigrati glavnu ulogu.

Hoće li tada Irena promijeniti mišljenje o meni? Hoće li me tada prihvatiti, priznati da sam dovoljno dobra za njezinog sina, često sam razmišljala.

U dubini duše osjećala sam da ću za nju uvijek biti samo jedna od onih koje silno žele biti glumice, a nemaju snage ostvariti svoje snove. Moju plahost i nježnost smatrala je slabošću i nesigurnošću. Nije propuštala priliku Ozrenu spomenuti da takva žena nije za njega.

– Ti bi trebao imati ravnopravnu partnericu, a ne nekoga koga ćeš vući kroz život – čula sam jednom kako mu govori.

Ozren ju je uvjeravao da nisam osoba koja bi dopustila da je netko vodi kroz život, da sama zarađujem za sebe i da se ponosi mnome, međutim, ona je samo odmahivala rukom. Govorila mu je da je previše zaljubljen i da će se otrijezniti tek kad prođe prva strast. Izgleda da je napokon dočekala svojih pet minuta. Je li to razlog zbog kojeg sada dolazi? Jesam li zaista osoba kojoj u budućnosti nije mjesto uz Ozrena, preplašila sam se.

Njezin je sin bio uspješan odvjetnik koji se nije bojao uhvatiti u koštac s najzahtjevnijim slučajevima. Bio je priznat i uspješan, baš poput svoje mame. Jasno je znao reći što želi, a na poslu je, baš kao i u privatnom životu, bio autoritativan. Ljudi su ga cijenili zbog njegove iskrenosti i osjećaja za pravdu. Bio je u stanju satima raspravljati ako je smatrao da se nekim krivim postupkom nekome nanijela nepravda. Ozren je izrazito jakoga karaktera i prema Ireninu mišljenju zaslužuje jednako tako snažnu i uspješnu ženu. Ne mene!

– Moj je sin dovoljno odrastao da zna što radi. Rekla sam i tebi i njemu što mislim o vašoj vezi, a kako me ni jedno od vas ne želi poslušati, ništa ne mogu učiniti da je spriječim – rekla mi je kad je doznala da ćemo živjeti zajedno.

Osjećala sam se uistinu jadno. Koliko god sam se trudila zavoljeti njegovu majku, nije mi polazilo za rukom. I obrnuto. Što god učinila ne bih li je smekšala, bilo je neuspješno. Kao da je između nas dvije postavljen nevidljiv zid koji nismo mogle prijeći.

Kad se Ozren uselio u moj stan, dolazila nam je u kuću, a razgovarala je samo s njim. Ponašala se kao da ne postojim. Bila sam beskrajno tužna zbog toga i Ozren me je često znao naći uplakanu. Tješio me i govorio mi da će to proći, da će se Irena naviknuti na mene. Boljelo me jer ni sa čim nisam zaslužila takvo njezino ponašanje, tim više što joj ništa nažao nisam učinila, a njezinog sam sina obožavala.

Što želi od mene?
Ne bi li svaka mama bila presretna kad bi vidjela koliko joj snaha obožava sina, koliko se trudi ugoditi mu?

S Irenom to očito nije bio slučaj. Vjerojatno i danas tuguje što joj Elena nije postala snahom. Ozren me uvjeravao da joj treba vremena kako bi shvatila da je s Elenom zauvijek gotovo. Smijao se dok mi je to govorio ali puno više zajedničkog imale su Elena i Irena, nego Elena i Ozren. Njih su dvije često odlazile na ručkove, u kupnju … Elena je bila na svakoj Ireninoj premijeri i pljeskala iz prvih redova, a ova je uživala u tome koliko joj obožavanja pruža buduća snaha. Godilo joj je predstavljati je svojim kolegama, pričati o njezinim uspjesima dok je još bila studentica arhitekture. A gdje je tu ljubav? To kao da nikog nije zanimalo. Zapravo, nikog osim Ozrena. Kad je shvatio da Elena izlazi i s drugim muškarcima, prekinuli su, a Ozrenu je dugo trebalo da je preboli.

Je li ju uopće prebolio? Bila sam preplavljena sumnjom jer žena koju sam vidjela u njegovom zagrljaju bila je upravo Elena.

Zadnja osoba koju sam sada htjela vidjeti bila je Irena. Trebalo mi je malo samoće, vremena da se priberem i skupim snage o svemu porazgovarati s Ozrenom. S nekim grčem u želucu iščekivala sam da Irena pozvoni.

Baš me zanima o čemu želi sa mnom razgovarati, pogotovo sada kada je pitanje dana kada će Ozren prekinuti našu vezu i započeti nov život s Elenom. Vjerojatno će mi odmah s vrata slavodobitno priopćiti:

– Govorila sam i tebi i njemu da vaša veza nema budućnost, ali ni jedno me niste htjeli slušati! Vidiš da sam bila u pravu!

Kad sam joj otvorila vrata, trudila sam se djelovati smireno i opušteno. Nisam joj htjela dati priliku da me vidi potištenu, niti sam htjela pokazati koliko me Ozren povrijedio.

– Uđite, sjednite sa mnom u kuhinju – rekla sam joj odmah s vrata.

Odmjerila me od glave do pete, a na licu joj se nije čitalo zadovoljstvo. Nisam primijetila ni ono njezino gordo držanje. Preda mnom je stajala neka sasvim druga Irena, osoba koju kao da sam prvi put vidjela.

– Djeluješ umorno, Matilda. Ne osjećaš se dobro? – upitala me hineći brigu.

– Dobro sam, ali sam pokisnula do gole kože. Kad ste nazvali, bila sam pod tušem i nisam se još stigla urediti – pojasnila sam.

Zašto sam svaki put osjećala potrebu nešto joj objašnjavati, ispričavati se za ovo ili ono?

– Lijepa si i ovako bez šminke i s mokrom kosom – iznenadila me ljubaznošću.

Što to ona priča? Zašto mi dijeli komplimente? Sada, kada je u prilici zadati mi onaj posljednji, najteži udarac, ona čini sasvim suprotno. Irena me nikada nije prihvatila i bilo bi nerazumno očekivati da će to učiniti sada, kada je sve gotovo. No umjesto da likuje nad svojom pobjedom, ona je okrenula ploču.

– Hvala na komplimentu, ali voljela bih da mi kažete zašto ste došli. O čemu želite sa mnom razgovarati? Pretpostavljam da je riječ o Ozrenu – upitala sam izravno.

– Znam da si u meni uvijek vidjela neprijatelja, za što sam sama kriva. Mislila sam da nisi dovoljno dobra za mog sina, da zaslužuje uspješniju ženu od tebe, a zapravo se nisam potrudila bolje te upoznati. Tek sam nedavno shvatila koliko sam pogriješila i došla sam te nešto zamoliti – započela je.

Neočekivana iskrenost
Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica
Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica

Nekoliko smo trenutaka sjedile u tišini i gledale se. U njezinim sam očima pokušala otkriti pravi razlog za ovako drastičnu promjenu, a ona je pak očekivala bilo kakvu moju reakciju. Kad je shvatila da joj ne vjerujem i da samo čekam njezin sljedeći korak, nastavila je:
– Zaista bih voljela da Ozren shvati da si ti žena njegovog života, da se vjenčate i imate djecu – iznenadila me.

– Vi biste htjeli biti baka? I to djeci koju bih ja trebala roditi? – upitala sam s nevjericom.

– Da. Došla sam te zamoliti da mi oprostiš za onakvo ružno ponašanje. Želim se ispričati i reći da nisam bila u pravu. Ti si ta koja Ozrena zaista voli i koja ga zaslužuje – rekla je.

– Bojim se da je za to kasno. Ozren ima drugu – tuga je bila jača od želje za bilo kakvom raspravom.

– Znam da mu se Elene silom želi vratiti, a on očito ne zna što učiniti. Pomiriti se s njom ili nastaviti s tobom – priznala je.

– Možda je najpametnije da se pomiri s njom. Ako ne zna s kojom bi bio, to znači da ne voli ni jednu – jako me boljelo to što sam izgovorila.

– Ne znači da te ne voli. Prije bih rekla da prolazi kroz neku krizu. Rekao ti je da je Elena postojala prije tebe i da se s njom namjeravao vjenčati.

– Da, ali nikada mi nije rekao zašto su prekinuli. Zapravo priznao mi je da ga je razočarala jer je koketirala sa svima, i to je bilo sve. Nikad o njoj zapravo nije puno pričao – bila sam tužna.

– Elena je veoma vješta lažljivica i uvijek je znala svakoga pridobiti za sebe. Kad mi je Ozren rekao da misli da ga vara, branila sam je jer je i mene uspjela uvjeriti u svoju ljubav prema mom sinu. Međutim, na svoje sam je oči vidjela zagrljenu s drugim i tek sam tada shvatila da ga nikada nije voljela. Naprosto je kalkulirala, željela za sebe najbolje što je mogla uzeti. Onaj drugi joj se učinio boljom prilikom i ostavila je Ozrena. Sada se ipak vratila, a ja ne želim da bude u njegovoj blizini. Prije svega jer je u braku i ima dvoje djece, a i stoga što ta žena ne zna voljeti. Ti si sasvim drugačija. Kod tebe se osjeća da voliš Ozrena više od sebe.

Opet smo šutjele, no ne zadugo. Preplavili su me osjećaji i počela sam plakati. Govorila sam joj kako je život nepravedan. Boljelo me što Elena može ušetati u Ozrenov život kad god poželi i očito dovesti našu vezu u pitanje, a ja koja ga volim najviše na svijetu, mogu samo izgubiti.

– Nije tako, vidjet ćeš – tješila me Irena.

Kad sam se malo pribrala, obrisala sam suze s lica i pokušala joj se nasmijati. Bilo mi je zaista neugodno što pred Irenom, koja bi do jučer ovakvu situaciju jedva dočekala, plačem poput malog djeteta pokazujući joj svu svoju slabost. No ovaj je dan bio zaista težak, pun neočekivanih događaja i obrata. Ispričala sam joj što se dogodilo jutros Prije nego što smo otišli na posao, Ozren me zagrlio i rekao:

– Oprosti mi!

– Što da ti oprostim? – bila sam zaista iznenađena.

– Što te ne volim dovoljno.

Otišao je, a u meni su te riječi pobudile nemir. Vjerojatno je to bio samo uvod, možda me htio pripremiti za razgovor koji će uslijediti. Sigurno nije imao srca povrijediti me, pa je taktizirao. Cijeli sam život sanjala o muškarcu koji će me voljeti, a Ozren je bio drugi koji mi nije mogao uzvratiti osjećaje. Glavom mi je prošla i moja prva veza koja je završila katastrofalno.

Prošlost se ponavlja
Imala sam samo dvadeset jednu godinu kad me ostavio Krešo, moj prvi dečko. Bili smo zajedno tri godine, voljeli se, a onda me jednog dana ostavio jer se zaljubio u moju kolegicu s Akademije. Osjećala sam se grozno jer je u meni ubio vjeru u pravu ljubav. Tri godine bila sam sama, o Kreši ni sa kime nisam htjela razgovarati, a muškarca u svom životu sve to vrijeme nisam mogla ni zamisliti.

S Ozrenom mi se dogodila ljubav na prvi pogled. Bilo je toliko divno da nisam mogla vjerovati da su iz njegovih usta izašle riječi: “Oprosti što te ne volim dovoljno”. Kako nisam primijetila da se s njim nešto događa, da je zaljubljen u drugu ženu? Kako sam mogla misliti da je ovo između nas prava ljubav kad Ozren očito nije vjerovao u našu budućnost? Sjetila sam se i trenutka kada sam ga htjela iznenaditi i došla po njega na posao, a ugledala sam ga u zagrljaju druge žene.

– Zašto šutiš? Nemoj mi reći da ti je svejedno, da ga više ne voliš – prenula me Irena iz misli.

– Koliko to traje? – upitala sam je.

– Koliko ja znam, oko dva tjedna.

– Dva tjedna – zgrozila sam se.

Vjerojatno su to već svi znali osim mene. Čak i njegova mama zna da se Elena vratila i da ga želi za sebe. Jedino ja nemam pojma što mi se događa. I kako sada bilo komu reći da je beba na putu? Ipak sam osjetila potrebu povjeriti se Ireni.

– Ako Ozren i ja prekinemo, biste li prihvatili unuka kojeg bih vam ja rodila? – upitala sam nesigurno.

– Ne znam na koji bih te način mogla uvjeriti da nisam došla ni sa kakvim zločestim ili skrivenim namjerama. Zaista osjećam krivnju i dala bih sve na svijetu da mogu to ispraviti – uvjeravala me.

– Možda ćete za devet mjeseci dobiti upravo takvu priliku kakvu priželjkujete – odala sam joj svoju tajnu.

– Zaista? Čekaš dijete! To je prelijepa vijest. Zaista sam presretna. Sad mogu biti mirna jer sam uvjerena da će Ozren ostati s tobom i da ona mala vještica neće imati nikakve šanse – pljesnula je rukama od zadovoljstva.

– Ne mislite valjda da bih željela ostati s Ozrenom samo zato što čekan njegovo dijete?! Ni za što na svijetu ne bih dopustila da sa mnom bude iz osjećaja samilosti ili obveze. Možete ii zamisliti kako bih se osjećala znajući da je sa mnom zbog djeteta, a da zapravo voli drugu? – zgrozila sam se nad njezinim veseljem. – Ako Ozren i ja trebamo biti zajedno, onda će to biti zato što se volimo, a ne zato što nam se dogodila beba.

– Mogu zamisliti kako se sada osjećaš, ali ispod ove krhke građe sigurna sam da se krije snažno srce, žena koja se zna izboriti za svog muškarca i za oca svog djeteta – Irena me pokušala ohrabriti.

– Možda i jesam snažna iznutra, ali se očito ne znam izboriti za svog muškarca. Riječi koje je izrekao jutros dovoljno govore. Mislim da je sve jasno da se nemam za što boriti – tiho sam joj rekla.

– Nije se jednom dogodilo da muškarci izgovore svašta, čak i ono što ne misle. Ozren je sada izgubljen i ona koja bude lukavija i snažnija pridobit će ga za sebe. Ako ga zaista voliš, znat ćeš ga privući na svoju stranu. Ne smiješ dopustiti da Elena pobijedi, pa makar se pritom služila i njezinim sredstvima. Uostalom, ti živiš s Ozrenom i čekaš njegovo dijete – rekla je.

– Zašto ste odjednom toliko protiv nje kad ste je sve ovo vrijeme isticali kao primjer žene kakva bi trebala biti uz vašeg sina? – upitala sam je sumnjičavo.

– Voljela bih da moj sin bude sa ženom koja je jednako uspješna kao i on, no shvatila sam da on nije tip muškarca koji bi mogao živjeti bez ljubavi. Elenu, pak, zanima jedino društveni položaj, novac i moć. Nije mi se svidjelo što je nakon njihovog prekida i dalje dolazila na moje premijere upoznavala me sa svojim mladićima, kao da moj sin nikada nije postojao u njezinom životu. Valjda je mislila da ćemo nas dvije i dalje biti prijateljice, no meni se ta ideja nije svidjela.

– I kada je puknulo prijateljstvo? I kako? – zanimalo me.

– Zamjerila mi se kad je došla na premijeru s jednim od naših sponzora. Tad je prešla sve granice. On je bio oženjen, a Elena mu je uspjela toliko zavrtjeti glavom da je zbog nje napustio ženu i djecu.

Shvatila sam da bi i mog Ozrena napustila bez imalo razmišljanja kad bi upoznala nekog s više novca. Osim toga, ni ja nisam trofej kojim bi se takve lutkice uokolo hvalile. Nisam željela da okolo priča kako me poznaje, a još manje da o našem odnosu govori kao o prijateljstvu – priznala je.

Riječi podrške
Izgledalo je kao da smo Irena i ja napokon pronašle zajednički jezik. Koje li ironije sudbine, pomislila sam. Sve ove godine pokušavala sam doprijeti do nje i nije mi uspijevalo, a zbližile smo se u trenutku kada je moja veza s njezinim sinom gotova.

– Kako je došlo do njihovog ponovnog susreta? Ozren ju je potražio? – ispitivala sam.

– Ne znam, ali to nije ni važno. Za razliku od nje ti ga iskreno voliš i moraš mu to jasno pokazati – uvjeravala me.

Prvi put otkada je poznajem, Irena me zagrlila. Osjetila sam da joj je žao što se onako ponašala i da sam napokon u njoj našla prijateljicu. Od danas smo bile saveznice u borbi za njezinog sina i oca mog djeteta.

– Oprosti što sam se onako ponašala prema tebi. Sada zaista znam da je Ozren sretan jer te ima. I vjeruj mi, imaš puno više kvaliteta od nje. Nemoj joj ga samo tako prepustiti! – rekla mi je na odlasku.

Kakav dan! Prvo mi se njezin sin ispričava što me ne voli dovoljno, a sada se njegova mama ispričava i obećava da ćemo se ubuduće dobro slagati. Što sada? pitala sam se ne znajući bih li se od muke smijala, plakala ili vrištala. Ispratila sam Irenu do vrata, no nisam joj mogla obećati da ću se boriti za njezinog sina. Nisam bila sigurna u sebe, pitala sam se zaslužuje li Ozren da se borim za njega.

Kad je Irena otišla, sva zbunjena sjela sam u dnevni boravak i trudila se smisliti neki izlaz. Nastavila sam vrtjeti slike iz svog života i tada sam shvatila da mi se prošlost ponavlja.

Tog poslijepodneva odlučila sam prestati sažalijevati samu sebe i živjeti u oblacima, svijetu u kojim su svi dobri. Stvarnost je nešto sasvim drugo od mojih snova i krajnje je vrijeme da svima dam do znanja kako i ja znam pokazati zube. Ozren mora uvidjeti da sam zapravo samosvjesna žena koja točno zna koliko vrijedi. Neću se boriti za muškarca koji nije siguran voli li me dovoljno, ali ću mu pokazati da griješi jer zaslužujem da me se voli najviše na svijetu, odlučila sam.

Irenin posjet ipak je imao smisla. Odjednom sam postala svjesna sebe. Ako se Ozren želi vratiti svojoj velikoj ljubavi, neka to i učini. On je taj koji će se vratiti u prošlost, a ona mu nije bila lijepa. Što se mog života tiče, želim gledati samo u budućnost, i to onu lijepu s Ozrenom ili bez njega, razmišljala sam.

Gledala sam kroz prozor kišu koja je i dalje padala i nevoljko sam se počela spremati. Te večeri imala sam generalna probu nove predstave i svi kolege primijetili su promjenu na meni. Opet sam imala malu ulogu, ali naprosto sam briljirala. Redalj mi je čestitao i rekao da je šteta s takvim talentom igrati sasvim male uloge te mi obećao dati veću u drugoj predstavi.

Bila sam veoma zadovoljna i ponosna na sebe jer sam shvatila kako treba razmišljati. Napokon sam sama sebi bila na prvom mjestu.

Nakon probe čekao me Ozren. Iznenadila sam se jer ga nisam očekivala. Htjela sam mu reći da je među nama gotovo jer mi ne pada na pamet čekati da se odluči između Elene i mene, no preduhitrio me poljupcem.

– Ne ostavljaj me, molim te – šaputao je dok me ljubio.

– Ali … – pokušala sam se usprotiviti, no nije mi dopustio da završim.

– Ne bih mogao podnijeti pomisao na život bez tebe.

Zagrlio me i krenuli smo u restoran u kojem smo često znali večerati nakon mojih predstava. Putem mi je govorio o Eleni. Priznao je da ga salijeće već dva tjedna i da se želi pomiriti s njim. Rekao je da ga je iznenadilo što je zbog njega bila spremna ostaviti muža i da su u jednom trenutku njegovi osjećaji bili poljuljani.

– Naprosto nisam znao što učiniti. Nju sam nekad uistinu volio, a s druge strane, s tobom sam sretan. Oprosti, što sam uopće pomislio na Elenu, a kamoli se još nalazio s njom. Uistinu sam se ponio nepošteno – priznao je.

Ne ostavljaj me!
– Što je prevagnulo u moju korist? – upitala sam ga hladno.

– Toplina, nesebičnost, ljubav koju mi daješ. Kad sam rekao Eleni da ne znam što bih učinio, hladno je rekla da te ostavim i nastavim s njom.

Sa zgražanjem je govorio o njezinoj hladnoći, o tome kako nema osjećaja ni za koga osim za sebe. Priznao je da se u jednom trenutku upitao kako bih ja reagirala da mi je rekao da ne zna s kojom bi trebao nastaviti dalje.

– Znao sam da bi mi rekla da nastavim s njom, a Elena je učinila nešto sasvim drugo. Sebična kakva jest, bacala mi se u zagrljaj, molila me da pokušamo još jednom i shvatio sam da s takvom ženom nikada ne bih bio sretan. No ona je zaista sada prošlost. A ti si ta s kojom želim budućnost – govorio je.

– Ali jutros si mi rekao da me ne voliš dovoljno. Kako zamišljaš život s nekim koga ne voliš više od sebe? – podsjetila sam ga.

– Rekao sam to jer sam se osjećao krivim što se nalazim s njom, a ti za to nisi znala. Zapravo sam htio reći da sam ja taj koji ne zaslužujem toliku ljubav. Umjesto da ti uzvratim istom mjerom, učinio sam nešto nečasno, čega se zaista stidim. Grozno je i pomisliti da nešto skrivaš od voljene osobe. Želim da znaš koliko me sve to mučilo ova dva tjedna kao i to koliko mi značiš. Ni jedna druga ne može me usrećiti kao ti i ni jednu drugu ne vidim kao svoju suprugu, ženu koju bih rado obasipao pažnjom i ljubavlju. Ne ostavljaj me! – molio me.

– Imaš cijeli život vremena da me u to uvjeriš – rekla sam i nježno ga uhvatila za ruku.

Napokon smo se oslobodili sjećanja, bolnih rana iz prošlosti. Oboje smo spremni za novi život u kojem ćemo postojati samo nas dvoje. Ili možda troje? Po meni najbolje bi bilo da poradimo na tome da nas vrlo brzo bude četvero. Irena će mi ovaj put sasvim sigurno dati svu svoju podršku, pomislila sam i zadovoljno se nasmiješila.