Narodnjački klub

Posjet domovini umalo je kobno završio – u narodnjačkom klubu mogla sam izgubiti život.

Nije mi odgovarao turbofolk provod i atmosfera zadimljenog kluba. Da sam znala kakve sve opasnosti skriva, sigurno se ne bih dala nagovoriti –  prisjeća se Dalia nemile epizode kad se bezazlena zabava umalo pretvorila u tragediju

Čim sam ušla u svoju djevojačku sobu, preplavile su me uspomene. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Svaka je stvar stajala na svome mjestu…

Nikako se nisam uspijevala oteti osjećaju nelagode koji me preplavio. Premda to nikad ne bih priznala prijateljici, uopće mi se nije svidjelo ono što sam vidjela

Znala sam da bih se trebala pokrenuti s mjesta želim li sačuvati živu glavu. No, od šoka noge su mi potpuno otkazale poslušnost. Osjećala sam kako mi se pluća pune dimom i kako se počinjem gušiti.

Bože, ne želim umrijeti! Molim te dopusti mi da još jednom zagrlim Johanna i svoju baku, bilo je zadnje što sam pomislila. Posljednje čega se sjećam bilo je zavijanje sirene.

Stajala sam na hodniku zagrebačkog aerodroma zbunjeno se osvrćući oko sebe ne bih li u gomili ljudi ugledala svoju prijateljicu Mihaelu. Zrakoplov iz Frankfurta, kojim sam upravo doputovala, sletio je točno na vrijeme i nije mi bilo jasno zašto me ona ne čeka. Mora da sam izgledala užasno smiješno dok sam posrćući vukla dva golema kovčega za sobom. Možda sam ipak malo pretjerala kada sam u njih nagurala doslovce cijeli ormar, ali nikako se nisam mogla odlučiti što bih trebala ponijeti sa sobom, a što ne. Nisam mogla znati kakve su vremenske prilike u Hrvatskoj i koliko ću se točno zadržati ovdje. Planirala sam ostati nekih desetak dana, ali tko zna? Bude li mi se svidjelo, možda ostanem i dulje.
Već mjesecima sam se veselila ovom putovanju i susretu s meni dragim ljudima u domovini. Upravo se navršavala peta godina otkako sam posljednji put vidjela svoju baku s kojom sam živjela do trinaeste godine, svoju prijateljicu Mihaelu koja je stanovala nedaleko od nje, i još dosta njih koje sam jedva čekala zagrliti. Jedino mi je bilo žao što Johann, moj suprug, nije bio u mogućnosti poći sa mnom. Neodgodive poslovne obveze neplanirano su ga zadržale u Frankfurtu. Bili smo u braku tek godinu dana i znala sam kako mu je velika želja upoznati moju brojnu rodbinu. Za razliku od mene, Johann je rođen u Njemačkoj. Premda su i njegovi korijeni po majčinoj strani sezali do Dalmatinske zagore, još nikad nije bio u Hrvatskoj niti je govorio naš jezik. Ipak, čvrsto je obećao kako ćemo već za Božić zajedno posjetiti Zagreb, ali i Dalmaciju.
– Dalia, jesi li to doista ti? – napokon sam začula glas svoje prijateljice Mihaele. – Oprosti što kasnim, na cesti je prava ludnica! Jesi li me dugo čekala? – upitala je bacivši mi se u zagrljaj.
– Ma, sve je u redu, sletjela sam prije nekoliko trenutaka. Tako mi je drago što te vidim – oduševljeno sam uzviknula.
– Moram li spomenuti kako izvrsno izgledaš? Nisi se nimalo promijenila od posljednji put. Čekaj, kada je to točno bilo. Prije nekoliko godina, zar ne?… – brbljala je. – A gdje je Johann, tvoj suprug? – upitala je, dok joj je pogled lutao uokolo.
– Žao mi je, Johann nije mogao doći. Ima nekih poslovnih obveza, ali vas zato sve skupa pozdravlja – pojasnila sam.
– Čekaj! Nemoj sama! Pomoći ću ti! Idemo do auta – rekla je prihvativši jedan od kovčega. – Bože, Dalia, težak je kao da si pola Frankfurta utrpala u njega! – našalila se.
Poziv u klub
Put do bakine kuće protekao je u veoma ugodnoj atmosferi. Mihaela me informirala o većini stvari koje su se dogodile otkad sam posljednji put bila ovdje. Cijelim smo putem slušale glazbu, šalile se i smijale. Kako smo se približavale kući u kojoj sam proživjela djetinjstvo, srce mi je brže zakucalo. Već izdaleka. Čim sam opazila baku kako stoji ispred kuće. Osjetila sam kako mi se od ganuća steže grlo, a suze naviru na oči. Znala sam da je usamljena i koliko je vesele ovakvi posjeti. Mihaela nije stigla ni zaustaviti automobil, a ja sam već jurila baki u zagrljaj.
– Zlato moje, napokon si ponovo došla! Daj da te baka pogleda. Da, da, to je moja curica – nije prestajala ponavljati ljubeći me, dok su joj suze curile naboranim licem. Znala sam da ću za nju zauvijek ostati ona mala djevojčica o kojoj je nekad skrbila s neizmjernom ljubavlju. Po borama na njezinu licu shvatila sam koliko vremena je prošlo otkad smo se posljednji put vidjele. Na neki sam se način čak posramila zbog toga. Zar je Njemačka zaista tako daleko da ne bih mogla češće doći i uljepšati baki još ovih nekoliko godina života, zapitala sam se uzvraćajući joj poljupce. Mihaela je stajala postrance i s osmijehom nas promatrala.
Kad su se emocije malo stišale, baka nas je pozvala u kuću. Počela je iznositi na stol redom moja omiljena jela, a ja sam osjetila kako me već pri samom pogledu na baku preplavljuje milina. Uvijek mi je u svemu ugađala, dobar je osjećaj znati da te netko toliko voli.
Nakon obilnog ručka, premda to nipošto nije željela priznati, primijetila sam da je baka iscrpljena.
– Bako, hrana je bila izvrsna. Možda bi se sada trebala malo odmoriti! Dopusti Mihaeli i meni da operemo posuđe – rekla sam joj nakon što sam baki odgovorila na sva pitanja. A željela je saznati sve pojedinosti o mojim prezaposlenim roditeljima, ali i o Johannu, svom zetu, kako ga je zvala.
– Eh, da mi je još samo doživjeti da vidim praunuče, pa mogu mirne duše umrijeti – čeznutljivo je uzdahnula. Ipak me poslušala i pošla se odmoriti.
– I, stara moja, kamo idemo večeras? – upitala me Mihaela čim smo ostale same.
– Pravu si našla pitati. Sve se toliko promijenilo otkad sam posljednji put bila ovdje da bih se lako mogla i izgubiti u gradu ne pripaziš li na mene – našalila sam se. – Sa zadovoljstvom izbor prepuštam tebi. Nego, reci mi što je s Anđom? Stvarno bih je voljela vidjeti! – nisam odoljela ne upitati za našu treću prijateljicu. Prema ranijem Mihaelinom pričanju znala sam kako joj život nije bio baš sklon jer se nakon samo nekoliko mjeseci braka razvela od supruga.
– Baš dobro što si me pitala za nju. Kao što znaš, nije više s Lovrom. Navodno ju je varao s drugom i to je bio razlog sloma braka, ali nećemo sada o tome. Osim što je vječiti student, odnedavno radi u jednom klubu. Istina, kao konobarica, na određeno vrijeme, ali tako ti je to kod nas. Ipak, za početak, i to je već nešto. Hej, imam ideju! Mogle bismo večeras skoknuti do nje. Sigurna sam da bi joj bilo drago vidjeti te. Evo, odmah ću je nazvati – uzbuđeno je pojasnila.
– Ajde, drago mi je što unatoč nedaćama ima barem posao. A o kakvom je to klubu riječ? – nisam odoljela ne upitati.
– Zapravo nisam baš uvjerena da će se tebi svidjeti glazba kakvu ondje sviraju – nesigurno je započela. To ti je živa svirka, narodnjaci ili turbofolk. Trenutno kod nas jako in. Zar zaista nikad nisi čula? – upitala je.
– Nisam sigurna, ali nije ni važno. Kažeš živa glazba? Turbofolk? Je li to ime banda ili što? – upitala sam, na što je moja prijateljica samo odmahnula glavom.
– Narodnjaci, no! Uostalom, vidjet ćeš – odustala je od objašnjavanja. – Dakle, sad se malo odmori, a večeras najbolje krpice na sebe i u provod! Sigurna sam da ćemo se ludo zabaviti. A ja jurim doma potražiti odjevnu kombinaciju za večeras – rekla je uzbuđeno, utisnuvši mi poljubac u lice.
I dalje mi nije bilo jasno kamo me to večeras Mihaela vodi. Bit će da je riječ o nekakvoj etno glazbi, pomislila sam. Osim toga, nisam baš shvaćala zašto je potreban toliki trud i osmišljavanje odjevne kombinacije kao da idemo na kraljevsko primanje, a ne u najobičniji klub. Doista se ovdje dosta toga promijenilo od posljednji put…
Premda je moje putovanje od Frankfurta do Zagreba s čekiranjem trajalo otprilike dva i pol sata, osjetila sam kako mi se oči sklapaju od umora. Zacijelo je tome pridonijelo i uzbuđenje tijekom i nakon leta te sam odlučila poslušati svoju prijateljicu i malo prileći.
Čim sam ušla u svoju djevojačku sobu, preplavile su me uspomene. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Svaka je stvar stajala na svome mjestu, baš kao da sam je jučer ostavila ondje. Pozornost mi je privukla uramljena fotografija na komodi s koje se smiješila dugokosa djevojčica rumenog lica. Udobno sam se smjestila u naslonjač i dopustila mislima da odlutaju u prošlost. Prisjetila sam se dana kada je snimljena u bakinom vrtu i nisam mogla ne nasmiješiti se. Fotografiju je snimio moj tata za jednog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Toga dana baka se silno potrudila urediti me. Odjenula mi je najbolju haljinicu, a moju dugu kosu ukrasila s nekoliko raznobojnih ukosnica. Oduvijek je upravo ta moja fotografija baki najdraža. Osjetila sam kako mi iz nekog čudnog razloga suze ponovno naviru na oči. Što je to sa mnom? Zašto sam odjednom postala ovako sentimentalna, upitala sam se? Znala sam odgovor. Bilo je tako lijepo ponovno biti ovdje, u svojoj zemlji, u svome domu. Nisam bila ni svjesna koliko mi je sve ovo nedostajalo. Još samo da mi se i Johann mogao pridružiti, moja bi sreća bila potpuna. Upravo sada i ovdje osjetila sam kako mi suprug silno nedostaje. Rado bih podijelila s njim ove prekrasne trenutke i duboke osjećaje koji me prožimaju.

Posebno mjesto
– Dalija, dušo, probudi se! Tvoja prijateljica je stigla – osjetila sam kako me blago protresla nečija ruka.
– Oh, bako, to si ti. Oprosti, mora da sam čvrsto zaspala – mrmljala sam zbunjeno se osvrćući oko sebe.
– Mihaela te čeka u dnevnoj sobi. Ispričala mi je kako ste večeras odlučile nekamo izići i malo se zabaviti. Po tome kako se sredila, sigurna sam da te vodi na neko posebno mjesto. Nema pojma da još uvijek spavaš. Idem dolje praviti joj društvo. I pripazite što radite večeras! Ne zaboravi da si sada udana žena – vragolasto mi je namignula baka priprijetivši mi prstom.
– Hvala ti, bako! Odmah dolazim! – doviknula sam za njom. Na brzinu sam se istuširala i odjenula. Kosu sam pričvrstila ukosnicom i odlučila se na minimalistički make-up. Bilo je prilično vruće, a ni inače se nisam voljela pretjerano šminkati.
Kad sam se napokon spustila u prizemlje, jedva sam uspjela prepoznati svoju prijateljicu. Zaprepašteno sam zurila u nju dok je njezin pogled u nevjerici lutao po mojim trapericama i majici.
– Što? Takva ideš van? Ne dolazi u obzir. Trebaš nešto izazovnije, pripijenije, kraće, pa ne ideš na utakmicu. Što će ljudi pomisliti ako se takva pojaviš ondje? – negodovala je.
Ako je odjeća na meni bila previše ležerna, ona koju je Mihaela imala na sebi, moglo bi se reći da je graničila s dobrim ukusom. U životu nisam vidjela kraću minicu i više potpetice, jedva je u njima balansirala. A bila je tu i gomila nepotrebnog zlatnog nakita, koji joj se klatio oko vrata.
– Dođi, idemo gore izabrati nešto bolje od ovoga – zapovijedila je uperivši prstom u moje traperice. – No, hajde, požuri već jednom! Moram te još i našminkati, a Anđa nas već nestrpljivo čeka – požurivala me vidjevši moju neodlučnost.
– Ako ti tako misliš – bezvoljno sam promrmljala krenuvši stubama za njom. Koliko god inzistirala, odlučila sam kako joj neću dopustiti da od mene napravi strašilo. To što sam se ugodnije osjećala u ležernijoj odjeći nije značilo da ponekad nisam odjenula i nešto ženstvenije. Ipak, uvijek sam vodila računa o dobrom ukusu. Premda mi je Mihaela bila prijateljica, ni u najluđim snovima ne bih odjenula ništa slično njoj.
– Evo, sad ipak izgledaš nešto bolje – prokomentirala je nakon otprilike pola sata. Za to vrijeme preodjenula sam se barem desetak puta jer se Mihaeli ništa nije učinilo dovoljno dobrim. Na kraju je odlučila kako će mala crna haljina ipak biti najbolji izbor. Napokon sam mogla odahnuti što je tortura gotova. Kad sam se pogledala u zrcalo, bila sam zadovoljna onime što sam vidjela.
Kad smo nešto kasnije ušle u klub, shvatila sam Mihaelino inzistiranje. Klub je bio dupkom pun, a djevojke su bile lijepe, mlade i vrlo napadno odjevene. Buka je bila neizdrživa, dim se mogao rezati nožem, a alkohol je tekao u potocima. Svi su se kao u transu tresli u ritmu glazbe.
– Ha, što kažeš? Ovdje je prava ludnica, zar ne? Dođi, idemo pozdraviti Anđu. Ondje je kod šanka – uzbuđeno se proderala Mihaela i povukla me kroz gomilu. Nikako se nisam uspijevala oteti osjećaju nelagode koji me preplavio. Premda to nikad ne bih priznala prijateljici, uopće mi se nije svidjelo ono što sam vidjela. Dok smo se kroz gomilu provlačile prema šanku, na sebi sam osjećala ispitivačke poglede. Muškarci su me promatrali s neskrivenim zanimanjem, dok su se ženski pogledi zaustavljali na mojoj haljini i cipelama.
Kad smo stigle do šanka, Anđa je uzbuđeno vrisnula.
– Hej, stara! Tako mi je drago što te vidim! Prekrasna si kao i uvijek! Dođite, častim vas pićem! Što pijete? – upitala je pokušavajući nadglasati glazbu. Ako sam Mihaelinu odjeću smatrala neprimjerenom, ovo što je Anđa imala na sebi nadmašilo je sve. Kratki, uski topić i vruće hlačice jedva da su što prepuštali mašti. No, činilo se kako se moja prijateljica u tome osjećala kao u drugoj koži. Bila je dobro raspoložena i opuštena.
Opazila sam da je i druga djevojka koja je posluživala za šankom slično odjevena. Nisam bila neka svetica, no u ovom trenutku bilo mi je drago što moj suprug Johann nije ovdje s nama. Što bi pomislio da to vidi?
– Meni nešto žestoko, a što ćeš ti popiti? – dreknula mi je Mihaela na uho.
– Sok od jabuke! Samo neka bude hladan – poželjela sam, na što su njih dvije prasnule u smijeh.
– Što? Ma daj, Dalia, drmni nešto konkretno. Cijelu se večer ponašaš kao da si progutala metlu. Zar si se zaboravila zabavljati? – podbola me Mihaela očiju suznih od smijeha.
– U redu, onda pivo, ali bezalkoholno! – nevoljko sam odgovorila dok je Mihaela već potezala iz svoje čaše. Osjećala sam kako mi atmosfera sve manje odgovara. Kao da sam zalutala u neki drugi svijet.
– Dođi, idemo plesati! Uskoro će pjevača zamijeniti atraktivna pjevačica. Tek ćeš onda vidjeti što je pravi provod – Mihaela me snažno povukla za ruku.
– Oprosti, ne pleše mi se. Osim toga, moram na zahod. Trebala bih se malo osvježiti – donijela sam odluku u trenu. Bilo mi je užasno vruće, a od buke me već pomalo hvatala glavobolja. Dok sam krčila put do ženskog toaleta, zazvonio mi je mobitel. Srce mi je brže zakucalo kada sam shvatila da me zove moj suprug.
– Bok, ljubavi, što ima? – upitala sam ga kad sam zatvorila vrata za sobom. Sa zadovoljstvom sam ustanovila kako je ovdje buka ipak slabija.
– To sam ja tebe želio pitati. Ne javljaš se cijeli dan, a dobro znaš koliko bih želio biti ondje s tobom – rekao je pomalo uvrijeđeno.
– Oprosti, ljubavi. Čim sam došla, bila sam jako umorna i spavala sam sve do večeri. Večeras sam izišla s prijateljicom na piće u obližnji klub. Namjeravala sam te nazvati prije spavanja. Ne ljutiš se? – mazno sam upitala. Vrata toaleta su se otvorila i unutra je, pijano se cerekajući, ušlo nekoliko djevojaka. Mogla bih se okladiti da većina još nije bila ni punoljetna, ali unatoč tome držale su cigaretu u ruci. Jedna je čak i u toalet donijela pivsku bocu i povremeno potezala iz nje. Kao da su se svim silama trudile biti starije nego što jesu, umjesto da uživaju u svojoj mladosti.
– Gdje se točno nalaziš? Po bubnjanju koje dopire čak do mene rekao bih da si na kakvom indijanskom ratničkom plesu – prokomentirao je moj suprug vrativši me u stvarnost. Upravo se u tom trenutku na bini pojavila dugo očekivana pjevačica jer se klubom prolomilo glasno skandiranje. Sada je i ovdje buka postala neizdrživa te sam slobodnom rukom pokrila uho kako bih mogla nastaviti razgovor s Johannom.
– To je klub narodne glazbe. No, dobro, objasnit ću ti kad se vratim. Nazovem te kasnije, u redu? – rekla sam i ne pričekavši odgovor prekinula vezu. Bila sam odlučna u nakani da dovršim piće, a potom zamolim Mihaelu da pođemo doma. Koliko god se trudila, ovakva vrsta zabave jednostavno nije bila za mene. Bilo bi mi pametnije da sam s bakom provela mirnu večer pred televizorom – samoprijekorno sam pomislila.

Čudan miris
Vratila sam se za šank. Atmosfera u klubu dosegla je vrhunac: svi su se vrtjeli na plesnom podiju pa je Anđa imala nešto manje posla za šankom. U gomili sam uspjela uhvatiti Mihaelino zajapureno lice. Plesala je s meni nepoznatim mladićem. Shvatila sam da je neću baš tako lako nagovoriti da idemo kući. Odlučila sam iskoristiti priliku kako bih barem nakratko porazgovarala s Anđom.
– Umorna? – upitala sam je sa smiješkom približivši joj se.
– Pomalo, hvala na pitanju. A što je s tobom? Ne zabavljaš se baš, ha? Narodnjake ili voliš, ili ne voliš. Ne mora ti biti neugodno ako je kod tebe u pitanju ovo drugo – opazila je.
– Ma ne, nije riječ o glazbi, doista. Glazbu bih još nekako i podnijela, no ovi mladi ljudi koji misle da se zabavljaju, zapravo se sistematski ubijaju. Većina njih su još djeca. Nemoj misliti da sam neka svetica, ali ovo me zabrinjava. U Njemačkoj je sve ipak nekako drugačije. Jesi li ikad razmišljala o tome da promijeniš posao? – upitala sam.
– Ako njihovi roditelji ne brinu gdje su im djeca, ne vidim što bih ja tu mogla učiniti? Ja samo radim svoj posao, koji je, usput rečeno, ionako teško naći. Znaš li ti uopće koliko danas košta studij? Ne budem li radila, pa makar i ovdje, nikad ga neću završiti – rekla je pravdajući se. Pozornost joj je privuklo nekoliko netom pristiglih gostiju.
– Idem pitati što će popiti – dodala je odlazeći u smjeru njihova stola. Osjećala sam sve jače pulsiranje u glavi. Zrak je bio zagušljiv i težak te sam očajnički poželjela izići van. Okretala sam glavu ne bih li ugledala Mihaelu, ali nisam je vidjela. Očito se dobro zabavljala jer je potpuno zaboravila na mene.
Odjednom mi se učinilo kako prostorija nije zagušljiva samo zbog dima cigareta. Još je neki miris dopirao je do mojih nosnica. I prije nego što sam začula paničnu vrisku ljudi oko sebe, osjetila sam da nešto nije u redu. Kad sam se okrenula, sve mi je postalo jasnije. Požar koji je zahvatio dio kluba nezaustavljivo se širio. Nastao je opći kaos: ljudi su se panično gurali prema izlazu kako bi što prije napustili klub u plamenu. Možda bi sve bilo lakše da klub nije bio dupkom pun, a ljudi tako prestravljeni. Na žalost, klub je imao samo jedan izlaz tako da su u panici doslovce preskakali jedni preko drugih. Oh, Bože, pomozi nam, bilo je jedino što mi je u tom trenutku proletjelo glavom. Strah mi je paralizirao tijelo. Uznemirenim pogledom pretraživala sam gomilu ne bih li ugledala lica svojih prijateljica. Nigdje ih nisam vidjela.
Nemoćno sam promatrala strku dok se prostorija punila sve gušćim dimom. Noge su mi potpuno otkazale poslušnost. Osjećala sam kako mi se pluća pune dimom. Gomila ljudi nabijenih na izlazu sporo je napredovala i odjednom sam panično pomislila kako je pitanje hoće li svi uspjeti izići. Razmišljaj pozitivno, sve će biti u redu, tješila sam samu sebe, premda sam iz trena u tren sve više sumnjala u to.
Bože, ne želim umrijeti! Molim te dopusti mi da još jednom zagrlim Johanna i svoju baku, bilo je zadnje što sam pomislila. Posljednje čega se sjećam bilo je zavijanje sirene.
– Stižu vatrogasci! Spašeni smo! – začula sam povike, a onda potonula u tamu…

– Hvala Bogu, Dalija, probudila si se! Ne brini se, sada si na sigurnom – šaptala je moja prijateljica Mihaela milujući me po kosi, no ja uopće nisam znala gdje sam. Željno sam udahnula svježi zrak i tada mi se polako počela vraćati svijest.
– Gdje sam? Što je s ostalima? – panično sam upitala u trenu se prisjetivši svega.
– Ostanite ležati, vozimo vas u bolnicu. Ne brinite, na sreću nitko nije stradao. Boli li vas što? – upitala je mlada žena, zacijelo medicinska sestra koju sam tek sada opazila pored sebe.
– Samo me malo boli glava. I žedna sam  – uzvratila sam.
– To je od dima. U bolnici će se pobrinuti za vas. Bit će sve u redu – utješno je rekla.
– Prijateljice, nemaš pojma koliko sam se uplašila kada sam shvatila da nisi uspjela izići. Željela sam se vratiti po tebe, no vatrogasci mi nisu dopustili. Nikada si ne bih oprostila da ti se što dogodilo. Molim te, oprosti mi što nisam pazila na tebe – rekla je Mihaela dok su joj suze curile niz lice.
– Umiri se, nemam ti što oprostiti. Uostalom, sve je moglo i gore završiti. Glavno da nitko nije stradao – prošaptala sam.
Zadržali su me u bolnici. Inzistirali su da obave sve pretrage. Bila sam čak i na CT-u. Nalazi su, srećom, bili uredni: tek blago otrovanje dimom.
– Imali ste sreće. Dugo ste bili bez zraka i mogle su ostati posljedice – pojasnio je za mene bezrazložnu brigu mladi liječnik koji me preuzeo.
Iako se moj boravak neplanirano odužio, odlučila sam provesti još nekoliko dana u Hrvatskoj. Kod bake ću se na svježem zraku oporaviti. Mogla sam umrijeti, a toliko smo toga jedna drugoj imale reći. Osim toga, namjeravala sam joj predložiti da pođe sa mnom u Frankfurt. Tako više nikad ne bi bila sama. A Johnn, tek sam tada shvatila koliko ga volim.

Kad sam napuštala bolnicu, ispred nje me dočekalo najljepše iznenađenje, moj Johann. U jednoj je ruci držao veliki buket ruža, dok je drugom pridržavao baku, koja se sretno smiješila. Suze su mi zamaglile oči dok sam im jurila u zagrljaj. U sebi nisam prestajala zahvaljivati Bogu što je uslišao moje želje.

Bulimija

Želeći postići savršenu liniju, Hana je izabrala ubojitu metodu.

Izgladnjivala sam se gotovo do smrti

Sve do Teina komentara o mom izgledu nisam o sebi razmišljala kao o krupnoj osobi. Odjednom kao da sam se počela gledati drugim očima – od zlobne primjedbe do ozbiljne bolesti bio je tek korak.

Zasramila sam se od liječnikovih riječi. Ako već nisam znala voljeti sebe, trebala sam barem misliti na mamu onako kako je ona cijeli život mislila na mene.

Počela sam jesti sve više smatrajući kako si to mogu priuštiti jer ionako poslije svakog obroka trčim u kupaonicu i namjerno izazivam povraćanje.

Nakon što mi je liječnik prepisao lijekove koji su trebali pomoći mom napaćenom želucu, moj oporavak tekao je sve brže. Tek sada uviđala sam kakvu sam si štetu nanijela.

Kada sam tog jutra otvorila oči, zabljesnula me nepodnošljiva svjetlost koja je samo pojačavala nepodnošljivu glavobolju. Glava mi je bila toliko teška da je ni uz najveći napor nisam uspijevala pridignuti. Sve oko mene bilo je sterilno bijelo. Učinilo mi se da u sobi vidim još nekoga, no pred očima su mi poigravale tek blijede siluete. Bila sam preslaba da bih shvatila razgovor osoba koje su se komešale oko mene.

– Dolazi k svijesti – rekao je netko i nagnuo se nad mene.

Osjetila sam kako mi hladni predmet dodiruje grudi i osluškuje otkucaje srca. Odjednom sam sve shvatila. Bila sam u bolnici, a ovo oko mene zacijelo je bilo bolničko osoblje koje provjerava moje životne funkcije. No bio je tu još netko. Odjednom postala sam svjesna žene koja je tiho jecala pokraj mog uzglavlja.

– Gospođo, umirite se molim vas. Neprestanim plakanjem sigurno joj nećete pomoći. Više od ičega vaša kći sada treba vašu ljubav i podršku. Molim vas, pokušajte se pribrati. A evo, čini se kako nam se upravo pridružuje i mlada dama – rekao je liječnik nešto glasnije.

– Dobro jutro, Hana, drago mi je da ste ponovno s nama – pozdravio me doktor.

Moja se majka u tom trenutku od olakšanja ponovno rasplakala.

– Dobro jutro i vama. Hoće li mi molim vas netko reći što se događa? – slabašno sam upitala.

– Imali ste sreće, gospođice. Majka vas je pronašla kako beživotno ležite na podu kupaonice i time vam spasila život. Ne želim ni zamisliti što bi bilo sa vama da nije bila kod kuće. Zbog bulimije vaše je tijelo jednostavno otkazalo poslušnost. Kod vas je dugotrajno iscrpljivanje organizma dovelo do gubitka svijesti. Trebat će vremena da ponovno budete ona stara Hana, ali mladi ste i to će nam bitno olakšati posao – objasnio mi je liječnik.

Od njegovih riječi osjetila sam kako me preplavljuje sram i na oči su mi navrle suze.

– Hanice dušo, ne brini se, sve će biti dobro. Zlato, hoćeš li mi ikada oprostiti? – jecala je mama.

– Gospođo, umirite se. Nije sve baš tako tragično. Hanini nalazi, na sreću, ne pokazuju prevelika fizička oštećenja i ima nade u potpuni oporavak. No svakako će trebati na psihoterapiju. Razgovor sa stručnjakom pomoći će kako bi se pronašao uzrok tolikog nezadovoljstva i vratilo poljuljano samopouzdanje.

– Hvala vam, doktore, učinit ću sve za svoju djevojčicu – zahvaljivala je moja majka.

Kako je počelo?

Zasramila sam se od liječnikovih riječi. Ako već nisam znala voljeti sebe, trebala sam barem misliti na mamu onako kako je ona cijeli život mislila na mene. Otac nas je napustio kada su mi bile četiri godine. Premda je redovito slao novac za mene, nismo se često viđali. Navratio bi za moj rođendan, oko Božića ili Uskrsa kako bi mi ostavio dar i brzo odlazio. Mama mi je rekla kako se ponovo oženio i živi u inozemstvu. Ona je pak svoj život potpuno podredila meni. Bila je hrabra i ponosna žena i premda ju je otac ostavio zbog druge žene, nikada nije ružno govorila o njemu. Znala sam kako u sebi zacijelo pati zbog svega i trudila sam se da je ne ispitujem previše. Zauzvrat, ona se pobrinula da imam sve, od lijepe odjeće i igračaka do razrednih izleta i ekskurzija. Sigurna sam kako joj to nije bilo nimalo lako s plaćom radnice.

– Ljubavi moja, samo se ti meni lijepo odmaraj – nježno je rekla namjestivši mi jastuk kako bi mi bilo udobnije.

Suze su mi krenule na oči od njezine dobrote i razumijevanja. U ovom trenutku tako mi je godila njezina nježnost, iako to nisam zaslužila.

– Bez suzica, molim. Sada moram na posao, ali odmah poslije ponovno sam tu – šapnula mi je i poljubila me. – Dušo, obećaj mi kako ćeš ubuduće razgovarati sa mnom o svemu što te muči. Nemaš pojma kako sam se osjećala kad sam te pronašla onako beživotnu na podu kupaonice. Umrla bih kada bih te izgubila.

– Obećavam ti, mama. Sada sam stvarno umorna i mislim da ću malo odspavati.

Kada je mama otišla, zaklopila sam oči, ali san mi nikako nije dolazio na oči. Polako sam se počela prisjećati dana kada mislim da je zapravo sve počelo. Prije gotovo šest mjeseci moja najbolja prijateljica  Maja pripremala je rođendansku proslavu. Na zabavu su bile pozvane sve Majine prijateljice i prijatelji. Takve proslave bile su tradicija u našem društvu i jedva se čekao nečiji rođendan kako bismo se opustili i naplesali do mile volje. Tu večer nazvala me nešto ranije i zamolila da dođem odmah kako bi joj pomogla pripremiti sendviče, grickalice i piće.

Čim sam pozvonila na vrata, iz kuće se čula vesela cika. Moje prijateljice već su bile na okupu. Kad je otvorila vrata, nisam mogla ne primijetiti kako je moja prijateljica Maja zaista zgodna djevojka. Onako preplanula i vitka podsjećala me na djevojku s naslovnice.

– Upadaj, čekamo te već cijelu vječnost! Tea i Sanja su već tu – uzviknula je veselo.

Majini roditelji otišli su k prijateljima na večeru i kuća je bila samo naša. Mogli su imati povjerenja u nju jer je ona bila zaista pouzdana i znala se brinuti za sebe. Moja druga prijateljica Tea bila je pak otkačena i vrckava. Dečki su jurili za njom, ali jednako tako i ona za njima. Glavna zanimacija bile su joj krpice s potpisom i fitness. Moglo bi se reći da je bila čak pomalo i bahata, ali nitko joj u društvu to nije uzimao za zlo. Roditelji su joj bili ugledni ljudi u našem gradu i svojoj su jedinici pružali doista sve udobnosti. Bilo je nekako prirodno da je pomalo razmažena.

Nerazdvojne prijateljice

Za razliku od nje Sanja je bila sušta suprotnost. Bila je jako ozbiljna za svoje godine, ali i najrealnija od svih nas. Njezini roditelji početkom rata doselili su iz Slavonije u Zagreb u potrazi za boljim životom. Nikada se nije sramila zbog toga što je odrasla na selu. Roditelji su joj bili skromni ljudi nenavikli na luksuz, a osim Sanje imali su još dvije mlađe kćeri i život im uz radničke plaće nije bio lagan. Tu se Sanja također pokazala zrelom i odlučnom tako što je pronašla posao te je vikendom honorarno raznosila letke po kvartovima. Divila sam joj se zbog njene upornosti iako je ona u školi na račun toga znala primiti i pokoji podrugljivi komentar. Kako bilo, nas četiri cure bile smo nerazdvojne još od osnovne škole i valjda me baš zato dvostruko više povrijedilo kada mi je Tea, stavljajući grickalice na pladanj, dobacila:

– Hana, nemoj se ljutiti, ali čini mi se da si se nekako udebljala u posljednje vrijeme. Dobila si najmanje pet kilograma. Inače imaš široka bedra na svoju mamu i mislim da bi trebala strogo paziti što i koliko jedeš – dodala je kritički me odmjeravajući. – Ako želiš mogu ti s interneta skinuti neku dijetu – i dalje je bila okrutna.

Premda nikada o sebi nisam razmišljala kao o debeloj, morala sam priznati kako doista imam nešto šire bokove i veću stražnjicu. Prvi put u životu Tea me uspjela natjerati da se zamislim.

– Daj, Tea, ne pričaj gluposti – oštro je uzviknula Maja. – Hana možda jest malo jače građe, ali nipošto nije debela. Njezina bedra uvijek su bila takva, a meni je to baš ženstveno. Ili ti misliš da bi svi trebali imati manekensku liniju poput tebe? – podbola ju je.

Tea se samo podrugljivo nasmijala i nastavila pripremati sendviče.

Iz razmišljanja prenuli su me koraci. Vrata sobe su se otvorila i kroz njih je provirila Sanja.

– Halo, Zemlja zove Hanu! – šaljivo je uzviknula.

U ruci je držala košaru s voćem i moj omiljeni časopis. Iako se svim silama trudila oraspoložiti me, vidjela sam joj u očima da je zabrinuta zbog mene. Tek na odlasku rekla je kako je i ona primijetila koliko sam u posljednje vrijeme smršavjela. Ni slutila nije kako je moj problem s prehranom otišao tako daleko.

– Hana, želim da se puno odmaraš i naravno, prije svega, da normalno jedeš! Molim te, nemoj više nikada sebi  učiniti takvo što jer si predivna baš takva kakva jesi i nikada to nemoj zaboraviti! Sutra ti dolazi Maja, nismo htjele sve u isti dan kako se ne bi previše umarala. Sada mi još samo obećaj kako ćeš ubuduće biti pametnija. Ne želim ti soliti pamet, ali mogla si se ubiti! S druge strane, zaista si dobro skrivala svoju bolest. Sva ona široka odjeća u posljednje vrijeme nije bila samo novi modni trend, zar ne? Njome si skrivala nagli gubitak kilograma. Ipak ja i dalje stojim iza toga kako ti nikada nisi bila debela – iskreno je rekla.

Nakon Sanjina odlaska u sobu je ušla medicinska sestra. Rekla je kako mi mora izmjeriti tlak jer će uskoro vizita.

– Gospodična, vi ste zaista prava sretnica! Kada ste prije tri dana primljeni u bolnicu lebdjeli ste između života i smrti. Stvarno ste nas dobrano uplašili. Eh, ta mladež! Umislite nekakvu debljinu tamo gdje je uopće nema i onda se izgladnjujete na sve mile načine – brbljala je.

Bolesna ideja

Novi šok prošao je mojim tijelom. Zar sam toliko dugo bila bez svijesti? Vjerojatno je tako jer se od trenutka kada sam se onesvijestila ničega ne sjećam. Glava mi je bila teška od umora, u moju lijevu ruku iz boce je polako kapala tekućina koja me održavala živom, ali san mi nikako nije dolazio na oči.

Misli su mi se stale vraćati na rođendansku proslavu. Večer je bila luda, a hrane i pića u izobilju. Svi smo se tu večer odlično zabavljali. Izmorena od neprestanog plesa bacila sam se na sendviče.

– Heeej, lakše malo i drugima treba nešto ostati! – prepoznala sam Tein glas.

Ne znam zašto je odjednom prema meni postala tako okrutna, ali u tom sam trenu zaista osjetila sram i odložila tanjur. Osjećala sam se poput djeteta koje krade nedopuštene slatkiše. Dosad se nisam zamarala mislima jesam li i koliko debela. Moja majka, iako zaposlena, redovito kuha izuzev subotom kada zajedno radimo veliko pospremanje stana. Tada naručujemo pizzu ili pojedemo sendviče. Što sam više razmišljala, i meni se počelo činiti kako bih doista puno bolje izgledala s tanjim bedrima i manjom stražnjicom. Tada bih mogla odjenuti traperice kakve god poželim. No postojao je tu samo jedan mali problem. Kako mislim započeti dijetu kada ne mogu ni zamisliti dan samo na jabukama, mrkvicama i salati jer obožavam svu onu finu hranu koju kuha moja mama.

Tada se rodila bolesna ideja u mojoj glavi. Tko kaže da se bilo čega moram odreći. Jest ću i dalje sve i koliko poželim i tada sve to potjerati van iz sebe. Bilo je lakše reći nego učiniti. Zbog lažnog osjećaja trijumfa počela sam jesti puno veće količine hrane od dosadašnjih. Smatrala sam kako si sad to mogu priuštiti jer sam ionako poslije svakog obroka trčala u kupaonicu i namjerno izazivala povraćanje. Ne mogu reći da mi se to svidjelo, ali odlučila sam ustrajati. Samo sam morala paziti da mama ništa ne posumnja.

Jedne večeri radila je pohane odreske i pomfrit, moje omiljeno jelo. Svečano je postavila stol jer je očekivala i prijateljicu. Nisam mogla dočekati da teta Goga dođe pa sam gozbu započela sama. Bila sam posebno pohlepna jer je hrana izgledala veoma ukusno. U tanjur sam natovarila toliko hrane da bi se i tri čovjeka najelo. Mama me najprije samo čudno pogledavala, a potom nježno rekla:

– Dušo, zar to nije malo previše? Ta nitko ti neće oteti. Obično djevojke tvoje dobi drže kojekakve besmislene dijete, a ti naprotiv jedeš kao vuk.

Nisam joj odgovorila, samo sam likovala u sebi. Neka samo misli tako. Mogu jesti koliko želim, a poslije ću se svega jednostavno riješiti. Za nekoliko mjeseci svi će se oni diviti mojoj vitkoj liniji. Nisam prestajala jesti dok nisam počistila sve s tanjura.

U kupaonici sam se zadržala dulje nego što mi se činilo pa je mama pokucala i upitala me je li sve u redu? O Bože, što radim, pitala sam se dok sam umivala lice. Ono što sam ugledala u ogledalu nije mi se nimalo svidjelo. Blijedo lice, raščupana kosa i tamni podočnjaci. Izgledala sam poput duha.

– Sve je u redu, mama. Dolazim odmah! – nekako sam joj odgovorila.

Iz krajnosti u krajnost

Želudac me užasno bolio, a u ustima sam osjećala gorak okus. Nekako sam se dovela u red i pridružila mami i teti Gogi iako bih najradije otišla u krevet. Uz to ponovno sam počela osjećati životinjsku glad. Ni ujutro mi nije bilo puno bolje. Mama je otišla na posao, a ja sam odlučila preskočiti doručak. Iako mi se vrtjelo u glavi, nizašto na svijetu nisam htjela propustiti trening plivanja. Moja trenerica, gospođa Sandra i sama je primijetila da se osjećam loše.

– Dušo, što je to danas s tobom? Nekako si mi jako blijeda. Ako želiš otići kući, imaš moje odobrenje. Znam koliko ti je trening važan pogotovo jer je natjecanje za tri tjedna, ali smatram kako je zdravlje najvažnije – ljubazno je rekla.

– Mislim da nije ništa strašno. Vjerojatno sam pojela nešto što mi nije najbolje sjelo. Hvala na brizi, ali mislim  da ću biti u redu – odgovorila sam što sam mogla ljubaznije.

Živcirala me njezina briga. I sljedećih dana držala sam se svojih bolesnih pravila. Najprije bih se prežderavala do besvijesti, a potom trčala u kupaonicu. Sa zadovoljstvom sam ustanovila kako vaga iz dana u dan pokazuje kako mršavim. Kilogrami su se topili brže od bilo kakve dijete. Nažalost, ni pomislila nisam što time radim svome tijelu. Od učestalog prisiljavanja na povraćanje, počela sam osjećati čudnu malaksalost. Postala sam mrzovoljna i bezvoljna. Kada bi me Maja, Tea i Sanja nakon škole pozivale na kavu u naš omiljeni kafić, sve češće sam smišljala razne izgovore. Nekako su me uspjele nagovoriti na zajednički šoping u subotu popodne. Imala sam nešto ušteđevine pa bih se i sama mogla počastiti nečim lijepim. Otišle smo u veliki trgovački centar. Meni je za oko zapela prekrasna traper suknjica. Nažalost, kada sam prodavačici rekla svoju veličinu, ustanovila je kako su sve rasprodane. Ugodno me iznenadilo kada je rekla kako je sigurna da bi mi pristajala i broj manja.

– Mislim  da će vam pristajati kao salivena, ali ništa vas ne košta probati je – rekla je kada se vratila sa suknjom u rukama.

Kada sam izišla iz kabine, djevojke su me zadivljeno odmjerile.

– Opa, Hana pa ti si stvarno pravi komad! – uskliknula je Tea.

Sada je na meni bio red da se iznenadim. Zar mi nije ta ista Tea još prošli mjesec rekla kako sam debela. Nasmijala sam se u sebi i odlučila još više ustrajati. Nakon što su cure dale blagoslov mom izboru, suknja je kupljena. Bila sam više nego očarana njome, ali moj rat s kilogramima još nije bio završen. Premda je vaga pokazivala već znatno manje kilograma, još uvijek nisam bila zadovoljna. Iako sam se iz dana u dan osjećala sve lošije i dalje sam ustrajala u svojoj ludosti. Kako bih zavarala mamu, odlučila sam nositi što širu odjeću. Ne bi mi išlo u prilog kada bi otkrila što radim. Brinula bi se za mene, a tada bi sve propalo. Jedva čekam vidjeti im lica kada dotjeram liniju i prošetam u novoj suknji.

Samo da me ne otkrije

Tu večer mama je ponovo pripremila slasnu večeru. Miris lazanja širio se stanom, a ja sam bila užasno gladna.

– Hana, dušo, možeš li mi pomoći postaviti stol? Lazanje samo što nisu gotove – doviknula je iz kuhinje.

– Naravno, mama, dolazim odmah, ali zauzvrat očekujem pun tanjur lazanja – odgovorila sam.

– Nešto ti se pojačao tek u zadnje vrijeme, jedeš kao vuk – uz osmijeh je komentirala mama. U razgovoru nas je prekinulo zvono na ulaznim vratima.

– Pusti mama, ja ću pogledati tko je – rekla sam iako nikog nismo očekivale na večeri. Kada sam otvorila, pred vratima je stajala Maja.

– Bok, Hana, nadam se da ne smetam. Ona zadaća iz matematike nikako mi nije išla pa sam pomislila kako su dvije glave pametnije od jedne – našalila se.

Iako mi nije odgovaralo da me nakon večere itko ometa, nisam joj mogla zamjeriti što je navratila. Bilo je posve prirodno pozvati Maju s nama za stol. Jele smo s tekom, a Maja je naveliko hvalila mamino kulinarsko umijeće. Ja sam trebala samo smisliti dobar izgovor kako bih nakon jela mogla otići u kupaonicu. Nimalo se nisam štedjela i zaista sam pojela više nego dovoljno. Osjećala sam kako mi je želudac toliko pun da me počinje boljeti. O Bože, što to radim? Zašto sam morala pojesti toliko?

Promrmljala sam nekakvu ispriku i otrčala u toalet. Pokušala sam izazvati povraćanje gurajući prste duboko u usta, ali nije mi polazilo za rukom. Uz snažne bolove u želucu hvatala me i slabost. Suze su mi se slijevale niz lice, a znoj niz leđa.

– Hana dušo, jesi li dobro – čula sam povike izvana i lupanje na vrata.

Nekako sam se uspjela osoviti na noge i otključati vrata.

– O jadnice moja, zar ti je loše? – upitala me brižno mama.

Namočila je ručnik i počela mi nježno brisati lice. Nemoćno sam se naslonila na nju, a ona me zagrlila. U pozadini sam ugledala Majino zabrinuto lice. Ovo nije pošteno. Zašto moram ovo raditi, prostrujalo mi je glavom.

– Boli li te jako trbuh, zlato? Ta valjda ti nisu lazanje toliko naškodile. Znam da ih jako voliš – mama je bila uporna.

– Teta Marija, možda bi ipak bilo najbolje pozvati liječnika – predložila je Maja.

– Ne, ne već mi je bolje, mama – slagala sam. Samo bi mi takvo što trebalo.

– Još uvijek si jako blijeda i sva drhtiš. Dođi, smjestit ću te u krevet i skuhati ti čaj. Hana, rekla bi mi kada bi te nešto mučilo, zar ne? – zabrinuto me upitala mama.

– Naravno, ne brini se – jedva sam procijedila i uz njezinu pomoć pošla u postelju. Maja me pozdravila i obećala kako će nazvati sutra da vidi je li mi bolje.

Mama, oprosti!

Iz razmišljanja me prenulo tiho kucanje na vratima moje bolničke sobe.

– Hana, dušo, nadam se  da te nisam probudila. Vraćam se s posla pa sam te samo došla pozdraviti – opravdavala se mama.

– Sve je u redu, mama, nisi me probudila. Drago mi je što si tu i želim ti reći kako mi je žao zbog svega što sam ti priredila – sada sam već jecala.

– Umiri se, Hanice. Sada je najvažnije da što prije ozdraviš. Znaš da si mi ti uvijek bila sve na svijetu. Liječnik mi je preporučio dobrog psihoterapeuta, a ja te želim zamoliti da mi obećaš kako ćemo ga posjetiti čim napustiš bolnicu. Samo da porazgovaraš s njim, Hana, jer mislim da bi ti to pomoglo. Molim te, dušo, obećaj mi – preklinjala me mama.

– U redu , obećavam ti. Jasno mi je koliko sam pogriješila. Molim te, oprosti mi – grcala sam u suzama.

– Nemam ti što oprostiti. Ti si moje dijete i ne mogu se ljutiti na tebe. Možda sam i ja zakazala kao majka kada nisam na vrijeme shvatila što se zbiva.

– Ne, mama, nemoj si ništa predbacivati. Ti nisi nizašto kriva. Bila si uvijek najbolja majka na svijetu, a ja sam te iznevjerila. Ni zamisliti ne možeš koliko se sramim – tužno sam prošaptala.

– Dušo, nas smo dvije već dosta toga zajedno prevalile preko naših leđa. Nije nam nikada bilo lako, ali uvijek smo imale jedna drugu. Želim da znaš kako ću za tebe uvijek biti tu. Obećaj da ćeš i ti biti jaka kako ti se ovakvo što nikada više ne bi dogodilo.

– Istina, mama. Tek sad vidim koliko sam štete sama sebi nanijela, ali kunem se, nisam mislila da će ispasti ovako.

Mama je spomenula kako planira nazvati oca.

– Ima pravo znati što se događa s njegovom kćeri. Prošla je gotovo godina dana otkada smo se posljednji put čuli. Teta Goga mi je rekla kako je čula da se sada nalazi negdje u okolici Stuttgarta i ne bi trebao biti problem doći do njegovog telefonskog broja. Sigurno je imao puno obveza kada se nije javljao – branila ga je mama.

Znala sam da otac ima novu obitelj i zacijelo je sada svoj život podredio njima. Iako s novom suprugom ima dvije kćeri, nikada nije pokazao namjeru da ih upoznam. Priznala ja to ili ne, njegovo ponašanje me boljelo, tata mi je silno nedostajao i bila bih presretna kada bi me sada makar samo i nazvao.

Nakon što smo izmijenile još nekoliko riječi, mama je otišla kući. Odmah poslije njezinog odlaska u sobu mi je ulepršala moja omiljena medicinska sestra Mira. Bila je vedra i nasmijana i znala sam kako mi sigurno donosi dobre vijesti.

– Bok, Hana, od danas više nema umjetne hrane nego samo prava – zacvrkutala je i skinula bocu s infuzijom. – Mislim da ćeš uskoro kući. Tvoj čudesni oporavak glavna je tema našeg odjela. A sada se malo uredi jer uskoro stiže ručak i to specijalno pripremljen samo za tebe – veselo je brbljala.

Na putu ozdravljenja

Od tog dana moj oporavak tekao je sve brže. Osim upale želučane sluznice i popriličnog pada željeza u krvi, moji nalazi nisu bili toliko loši. Liječnik mi je prepisao lijekove koji su trebali pomoći mom napaćenom želucu. Dobila sam i lijekove za jačanje krvi  i naravno na sve to došli su razni vitaminski dodaci kako bih ojačala imunitet. Iscrpljenom organizmu trebalo je koješta nadoknaditi. Moja bolesna želja za brzim gubljenjem kilograma topila se polako, ali sigurno. Iz dana u dan postajala sam svjesnija koliko sam pogriješila.

Tome je pridonijela i psihoterapija na koju sam odlučila krenuti već za boravka u bolnici. Mlada liječnica pomogla mi je da bolje upoznam samu sebe. Možda će zvučati kao klišej, ali zaista je ponekad lakše otvoriti dušu neznancu. Doktorica Nela poučila me kako zavoljeti vlastito tijelo i njegove sitne nedostatke jer nas upravo oni čine jedinstvenima. Stekla je moje apsolutno povjerenje pa sam joj povjerila koliko mi zapravo nedostaje otac. Nije mi bilo svejedno što me posljednjih nekoliko godina isključio iz svog života. Nela mi je savjetovala otvoren razgovor s njim. Rekla je kako nipošto ne bih trebala osjećati sram jer je sigurna kako me on i dalje voli. U životu je važno da se čovjek hrabro suoči sa svojim strahovima i predrasudama jer u protivnom i najmanja kritika može nas odvesti u neku krajnost kojoj se nije lako othrvati. Čvrsto sam odlučila nazvati tatu i dogovoriti susret.

Premda su me u bolnici redovito posjećivale mama, Sanja i Maja, moja treća prijateljica nije se pojavljivala. Ako bih Maju upitala za nju, redovito bi smislila ispriku i rekla kako me ona pozdravlja, ali je baš morala nekamo otići. Iako sam svoj bolesni naum započela upravo zbog nje, nisam je mogla kriviti. Samo mladenačka ludost i želja za savršenstvom doveli su me do ovoga. Bio je to samo moj izbor.

Sljedećeg dana u bolnici me posjetila Sanja. Po njezinom ponašanju shvatila sam kako mi želi nešto reći.

– Hajde, pucaj! Vidim kako ćeš eksplodirati ako mi ne kažeš to što imaš – nasmijano sam rekla.

Nakon što je pročistila grlo rekla mi je kako Teu zapravo izjeda grižnja savjesti i kako me samo zbog toga nema hrabrosti posjetiti. Iako nisam bila iznenađena zbog toga, rekla sam Sanji da želim vidjeti Teu i da mi silno nedostaje. Sanji kao da je pao kamen sa srca i nakon što smo malo pročavrljale, odlepršala je Tei. I doista, već istog popodneva Tea je bojažljivo provirila kroz vrata moje sobe.

– Hej šminkerice, dolazi ovamo! – veselo sam uzviknula.

Nije joj trebalo dvaput reći. Dotrčala je u moj zagrljaj, a suze su joj curile niz lice.

– Pokvarit će ti se šminka, ne plači ludice – nježno sam prošaptala.

– Hana, oprosti mi, molim te! Nemaš pojma kako se grozno osjećam. Zbog glupe laži mogla sam te izgubiti. Ja sam kriva za sve! Ti uopće nisi debela. Rekla sam to iz zavisti. Uvijek sam bila ljubomorna na tebe. Lijepa si, imaš super ocjene i odlična si sportašica. Tako se sramim što to govorim najboljoj prijateljici, jer ti si uvijek bila tako dobra prema meni. Ako me nikada više ne budeš htjela vidjeti, razumjet ću – tužno je rekla Tea

– Nemam ti što oprostiti. Molim te, umiri se. Ti si uvijek bila moja prijateljica, a tako će i ostati. Ovaj ćemo mali nesporazum zaboraviti – nježno sam rekla grleći je.

Nikad više

Premda me Teino priznanje iznenadilo, ni sa čim joj to nisam htjela pokazati. Zar da ona bude ljubomorna na mene? Nikada to ne bih očekivala. Ta ona je uvijek bila glavna ljepotica u našem društvu. A bit će da onda nešto i vrijedim sa smiješkom sam zaključila.

Naš razgovor prekinuo je liječnik koji mi je došao reći predivne vijesti. Mogu kući, ali se i dalje moram pridržavati njegovih uputa i redovito uzimati lijekove. U mjesec dana provedenih u bolnici imala sam vremena razmisliti o svemu. Shvatila sam kako nekoliko kilograma više ili manje ne određuju čovjeka. Ja ću uvijek biti ja i ništa na ovome svijetu nije vrednije od mojega zdravlja. Na kraju krajeva, nitko nije savršen.

Dok sam se spremala napusti bolnicu, ispred vrata se začulo neko komešanje. Prvo što sam ugledala kad su se otvorila, bio je golemi buket crvenih ruža. Iza njega smiješio se moj otac. Potrčala sam mu u zagrljaj. Ne znam kome su više lile suze, njemu, meni ili mami koja je ušla iza njega. Priredila mi je prekrasno iznenađenje i nikada joj to neću zaboraviti.

– Moja malena djevojčica, moja malena – šaputao je ganuto otac. – Oprosti mi što su me vlastiti problemi otuđili od tebe. Puno se toga promijenilo u zadnjih godinu dana. Morao sam sve srediti u Njemačkoj prije nego se zauvijek vratim ovamo – rekao je.

Nisam vjerovala svojim ušima.

– Tata jesam li dobro razumjela? Više se ne vraćaš u Njemačku? – šokirano sam upitala. A što će biti s… – nisam uspjela dovršiti rečenicu kada sam primijetila kako nam pomalo plašljivo u susret dolaze dvije djevojčice.

– Hana, tvoje sestre Vanessa i Velina jedva te čekaju upoznati– svečano je objavio tata.

Premda od suza gotovo ništa nisam vidjela, više se nisam ni trudila obrisati ih. Život nas zaista zna iznenaditi nečim lijepim i kada se tome najmanje nadamo. Sada sam posve sigurna kako ću ga ubuduće zasigurno puno više znati cijeniti.

Sramila sam se svog unakaženog lica

– Dobro jutro, pospanko! Namjeravaš li uopće ustati danas? – kroz polusan sam začula glas svog supruga. Pospano sam otvorila oči i ugledala ga u podnožju kreveta kako mi se smiješi.

– Prelijepa si dok spavaš, znaš li to Nina? – upitao je nježno, spuštajući cjelov na moje usne. No,  ne namjeravamo li zakasniti na ručak kod tvoje mame, krajnje je vrijeme da ustaneš. Osim toga, ohladit će ti se kava. Skuhao sam baš onakvu kakvu najviše voliš – dodao je i izašao iz sobe.

Lijeno sam se protegnula dok su mi se u misli počele vraćati slike s našeg prošlotjednog vjenčanja, koje je prema našoj želji bilo veliko. Budući da smo sa svima željeli podijeliti našu sreću, nikoga nismo željeli izostaviti. Mnogobrojni uzvanici složili su se kako sam bila prekrasna mladenka. Znala sam da su u pravu, a samo iskrena ljubav je bila ta koja je činila da toga dana naprosto blistam. Ne samo da je moj Alen bio prelijep muškarac, nego je takvo, ako ne i ljepše, bilo i njegovo srce. Kada mi je u životu bilo najteže, Alen je bio moja velika potpora. Ono od čega bi mnogi muškarci pobjegli glavom bez obzira, njemu je ostalo vrijedno truda i ljubavi, a to mu nikada ne mogu zaboraviti.

I samo sjećanje na užasnu automobilsku nesreću u kojoj sam izgubila najbolju prijateljicu a koju sam i sama jedva preživjela, premda pod toplim prekrivačem, natjerala me da zadrhtim. Danas je još samo mali ožiljak ispod moje brade svjedočio tom užasnom danu. Onaj na srcu, zbog izgubljene prijateljice, nosit ću vječno. Dugo mi je trebalo da se pomirim sa njenom smrću. Premda ništa nisam mogla učiniti da joj pomognem jer sam i sama bila teško ozlijeđena, nakon nesreće sam osjećala golemu krivnju. Zašto sam pustila Tanju da vozi, kada sam znala da je tu večer popila nekoliko pića? Zašto smo toliko glasno slušale glazbu da nismo čule kako nam vozači iz suprotnog smjera trube? Zašto nismo na vrijeme opazile da se automobil ispred nas naglo zaustavio? Pitanja su navirala, ali ja još ni danas nisam znala pravi odgovor na njih. Valjda je tako sudbina htjela.

Iz razmišljanja me prenuo vedar Alenov glas.

– E, sad je stvarno dosta mlada damo! – uzviknuo je bacivši se na postelju pokraj mene te me počeo golicati.

– U redu, predajem se, odmah ustajem, obećavam! – jedva sam procijedila gušeći se od smijeha. Nitko me nije znao oraspoložiti kao moj Alen.

Kada smo nešto kasnije napokon stigli kod mojih roditelja, srdačno su nas dočekali.

– Golupčići, medeni mjesec kod vas još traje, zar ne? Bliži se vrijeme večeri a vi još niste ni ručali. Eh, tako je to kad je čovjek mlad! – veselo je čavrljao moj otac dok smo ulazili u kuću. Mama je u kuhinji dovršavala ručak, ali čim je čula da smo stigli, izjurila nas je pozdraviti.

– Dobar dan djeco, drago mi je što vas vidim – rekla je i požurila izljubiti nas.

Sretna sam što mogu reći da su moji roditelji naprosto obožavaju svog zeta. Znali su kako je upravo on bio taj koji mi je nakon nesreće uspio vratiti vjeru u život. Unatoč teškim ozljedama koje su unakazile moje lice neprestano je bio uz mene dokazujući mi time svoju istinsku ljubav. Time je, baš poput moga, uspio zarobiti i njihova srca.

Ručak je protekao u vrlo ugodnoj atmosferi. Kada sam kasnije predložila mami da joj pomognem oprati posuđe samo je odmahnula glavom.

– Ni govora, dušo. Vi ste danas naši gosti i to ne dolazi u obzir. Samo se ti opusti – blago je rekla.

Budući da nisam znala što bih sa sobom jer su tata i Alen nakon ručka bili zauzeti praćenjem nogometne utakmice, odlučila sam se uspeti u svoju djevojačku sobu.

Čim sam otvorila vrata, preplavile su me uspomene na prošlost. Police komode bile su pretpane plišanim igračkama od kojih je svaka za sebe imala za mene posebnu priču. Pažnju mi je privukla uramljena fotografija koja je prikazivala moju prijateljicu Tanju i mene kao srednjoškolke, i odmah sam osjetila kako mi naviru suze. Upravo zbog bolnih uspomena, tu našu jedinu zajedničku fotografiju ostavila sam u roditeljskom domu. Bože, zašto je Tanja morala poginuti, tužno sam se pitala. Bila mi je najbolja prijateljica, i dan mi je počinjao njezinim pozivom. Tanju sam poznavala od kada sam znala za sebe. Živjele smo u susjedstvu, te skupa polazile vrtić, osnovnu, te kasnije i srednju školu. Često bi se, ako nismo bile u školi, sastajale u gradu te zajedno odlazile u naš omiljeni kafić na toplu čokoladu. Ukratko, bile smo nerazdvojne. Tanja je znala sve o meni možda čak bolje i od mojih roditelja. Bila je prva koja je saznala za moju prvu mladenačku ljubav, te mi bila rame za plakanje kada je ta ljubav nakon nekog vremena neslavno završila.

– Daj, stara, ne tuguj! Nije on jedini dečko na ovome svijetu. Ti si tako zgodna da možeš birati. Mislav te ionako ne zaslužuje – kao da ponovo slušam njezine riječi.

– Ali Tanja, ne mogu si pomoći, još uvijek ga volim! Kako ću živjeti bez njega? – dječje naivno, ridala sam u njenom zagrljaju.

Još puno puta poslije toga ponovila se ista priča, samo su se naše uloge u njoj međusobno izmjenjivale. Uvijek i svugdje bile smo zajedno te na vlastitim usponima i padovima učile pravila životne škole. Premda su naše osobnosti bile sušta suprotnost, Tanja i ja odlično smo se nadopunjavale. Ona je bila vrckava, uvijek spremna na šalu i na cijeli je svijet gledala kroz ružičaste naočale. Za razliku od nje ja sam na stvari gledala puno realnije. Tko bi ikada pomislio da će se dogoditi nesreća koja će mi zauvijek oduzeti najbolju prijateljicu a moj život pretvoriti u dugotrajnu noćnu moru.

Osjetila sam kako me već na samu primisao o nesreći obuzima potpuni užas. Trudila sam se izbjegavati sjećanja na nemili događaj, ali dok sam u rukama držala našu zajedničku fotografiju, ona su se neprekidno vraćala.

Baš ništa toga dana, prije nepune tri godine, nije ukazivalo na to kako bi išta moglo poći po zlu. Prvi dan lipnja je bio prekrasan, a Tanja i ja bile smo veoma uzbuđene jer smo tu večer trebale poći na rođendanski tulum kod njenog poznanika. Budući da je njegov stan bio poprilično udaljen, Tanja je zamolila oca da joj posudi automobil kako ne bi ovisile o tuđem prijevozu, na što je on bez imalo dvoumljenja pristao jer je Tanja već bila iskusna vozačica. Kada smo tu večer napokon stigle u Denisov stan, ondje je već vladala velika gužva. Stan je bio zaista imponzantan, a njime je dominirala prostrana dnevna soba. Nakon što smo pozdravile Denisa i uručile mu poklon, ogledale smo se po prostoriji u potrazi za nekim poznatim licem. Glazba iz zvučnika je zaglušujuće treštala a većina ljudi na tulumu tresla se u njezinom ritmu.

– Idemo malo pogledati uokolo. Pogledaj onu dvojicu tamo! – rekla je Tanja diskretno kimnuvši glavom u smjeru dvojice mladića koji su  pokušavajući nadglasati glazbu, o nečemu žustro raspravljali. Nisam uspjela ni odgovoriti, a Tanja me već vukla u njihovom smjeru.

– Bok komadi, što ima? – ležerno je upitala dok sam ja preneraženo buljila u nju. Tanja uistinu nikada nije bila stidljiva što se nije moglo reći i za mene. – Ja sam Tanja, a ovo je moja prijateljica Nina – samouvjereno je nastavila dok sam ja crvenjela od nelagode.

– Drago nam je djevojke, ja sam Alen a ovo je moj poznanik s faksa, Igor – viknuo je pokušavajući nadglasati buku. – Želite li popiti nešto? Odmah se vraćam – dodao je i ne sačekavši odgovor odjurio po piće. Kada se vratio u rukama je nosio nekoliko limenki piva, od kojih je prvu ponudio meni.

– Ne bih hvala, ne volim pivo, radije bih popila sok – promucala sam, dok me Alen s osmijehom netremice promatrao.

– Daj Nina, neće te ubiti jedno pivo! Zaboga, večeras slavimo a to treba zaliti, zar ne? – na moje iznenađenje uzviknula je Nina. – Ponekad se zaista ponašaš poput neke dosadne usidjelice, znaš li to? – nastavila me vrijeđati pritom dobrano potežući iz limenke.

Bože, što joj je? Zacijelo se samo pred dečkima želi napraviti važna – razmišljala sam, dok je Alen ponovo odjurio kako bi mi sada donio sok. Tanja inače baš poput mene nije najbolje podnosila alkohol a ako bi već nekada nešto i popila znala je granicu u tome. Večeras mi se činilo kako se Tanja iz meni nepoznatog razloga u društvu ponaša drugačije no inače. Možda je tome postojao drugi razlog ali bila sam sigurna kako samo pokušava privući Igorovu pažnju što joj istini za volju i nije baš polazilo za rukom. Njegovu pažnju je više od ičega očito uspjela zaokupiti jedino boca u ruci iz koje je obilato potezao. Nasuprot tome, Alen je za mene od početka našeg poznanstva pokazivao iznimno zanimanje. Želio je saznati sve o meni, ali treštanje glazbe iz zvučnika otežavalo je bilo kakav razgovor između nas. Zbog toga me nije iznenadilo kada je ubrzo predložio da izađemo udahnuti svježeg zraka. Alen me veoma privlačio i nisam vidjela ništa loše u tome. Naprotiv, bila sam veoma sretna sada kada sam uvidjela kako se i ja njemu sviđam. Ipak, pomalo me brinula Tanja. Na moje zaprepaštenje, u kratkom vremenu otvarala je već treću limenku piva. Činilo se kako je noge više ne služe najbolje, jer je nakon što ju je Igor napokon zamolio za ples, posrćući krenula za njim.

– Daj, Tanja, što to izvodiš? Molim te, prestani piti, znaš da nas moraš vratiti doma – prosiktala sam uhvativši je za nadlakticu prije negoli je stigla krenuti za Igorom.

– Što je mala? Gledaj samo i uči što je pravi provod – prtljala je jezikom, pogleda zamagljenog od alkohola kojemu očito nije bila dorasla.

– Valjda znaš što radiš – uspjela sam još doviknuti prije nego me Alen nježno povukao prema izlazu.

Napolju je noć bila prekrasna, a zrak, nasuprot onomu u stanu, kristalno čist. Nakon što smo konačno ostali sami, nastavili smo razgovarati o svemu i svačemu. Zaprepastilo me koliko smo nas dvoje zapravo slični. Dijelili samo ista razmišljanja, čak nam se i glazbeni ukus podudarao. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je on moja srodna duša a još manje da se poput adolescentice odmah do ušiju zaljubim u njega. Bio je veoma simpatičan a svojim šalama nasmijavao me do suza. Nisam ni shvatila da je noć toliko odmakla a napolju toliko zahladilo, dok mi odjednom cijelo tijelo nije počelo drhtati. Na to sam osjetila kako su me obgrlile snažne Alenove ruke, a doživljaj je bio toliko ugodan da sam poželjela da nikada ne prestane. Još kad su se nekoliko trenutaka kasnije naše usne spojile u strastvenom poljupcu, osjećala sam se kao da plovim u sedmom nebu.

– Mislim da bih sada trebala krenuti. Moram još potražiti Tanju. A ti? Hoćeš li me nazvati uskoro? – prošaputala sam i odmah požalila zbog svoje nesigurnosti.

– Naravno ljepotice, uopće nemoj sumnjati u to. Dođi, pomoći ću ti potražiti Tanju – nježno je rekao pritom još jednom nježno spustivši svoje usne na moje.

Kad smo se vratili u stan buka je i dalje bila neopisiva a dim u zraku mogao se rezati nožem. Učinilo mi se da sada ondje ima još više ljudi no ranije. Nakon kraće potrage, u jednom kutu pronašli smo Tanju koja je ondje nekim čudom uspjela zaspati. Možda je i bolje tako, pomislila sam, jer u protivnom tko zna u kakvom bi stanju bila da je nastavila piti. Nekoliko puta sam ju žestoko prodrmala nakon čega je otvorila oči zbunjeno se ogledavši oko sebe. Na moju sreću, bez problema se uspjela osoviti na noge i činilo mi se kako je sada posve u redu.

– Dođi, Tanja, idemo doma. Hoćeš li moći uopće voziti? – upitala sam pažljivo je posmatrajući.

– Naravno, ludice, što ti je? Popijem dva tri pića a ti me već držiš za neku alkosicu – našalila se a meni je pao kamen sa srca. Pozdravile smo slavljenika, zahvalile na ugodnoj zabavi i potom rukom pod ruku napustile zabavu kojoj se, premda je ponoć odavno prošla, još uvijek nije nazirao kraj. Stigle smo na parkiralište i u trenutku dok je Tanja otključavala auto iza sebe sam začula glas zbog kojeg mi je po ne znam koji put te večeri poskočilo srce. Do kraja svog života žalit ću što ga nisam poslušala.

– Nina, je li sve u redu? Samo da znaš, moja ponuda da vas odvezem doma još uvijek vrijedi, ionako mi se ovdje bez tebe više ne ostaje. Osim toga, mislim da je i mom prijatelju dosta za danas. Ponekad zaista zna pretjerati – dodao je i kimnuo u smjeru iz kojeg nam se, opasno posrćući, razdrljene košulje, približavao Igor.

– Ne brini za nas dvije, bit ćemo u redu. Mislim kako te tvoj prijatelj trenutno više treba – nasmijala sam se i u znak pozdrava mahnula Alenu.

– Ako tako misliš…za svaki slučaj vozit ću odmah iza vas – rekao je sumnjičavo motreći Tanju. Sigurna sam da u tom trenu nije ni slutio kako je ovo zapravo prvi i posljednji put da ju vidi.

Nisam bila ni svjesna koliko snažno stišćem našu zajedničku fotografiju u rukama, dok nisam osjetila bol u rukama. Iz prizemlja se čulo glasno navijanje tate i Alena što je značilo kako utakmica još uvijek traje. Mama je zacijelo kuhala kavu, jer sam odozdol osjećala njen ugodan miris koji mi je ispunjavao nosnice. Ipak, u ovom trenutku nekako mi je godilo malo ostati sama sa sobom. Morala sam si napokon dopustiti da se pomirim s onim što se dogodilo, a to nikako nije uključivalo bježanje pred istinom. Stravična prometna nesreća uzela mi je najbolju prijateljicu a moje lice unakazila toliko da ni sama ne znam kako bih nastavila živjeti s njim, da nije bilo plastične kirurgije i mog Alena. Kroz što sam sve prošla, ne želim se ni prisjećati. Neka mi Bog oprosti, ali milijun puta sam poželjela da sam ja bila ta koja je poginula. Dok sam se nastavila prisjećati daljnjeg tijeka zbivanja te večeri, suze su neumoljivo počele teći niz moje lice.

– Drži se stara, polijećemo! – uzviknula je Tanja kada smo krenule s parkirališta nagazivši nogom na gas.

– Molim te, Tanja, uspori, zaboga ubit ćeš nas – prestrašeno sam molila ni sama ne shvaćajući koliko sam blizu istini.

– Što je, zar trtaš. Daj se već jednom opusti. Ne idemo valjda odmah kući? Tu odmah iza ugla je onaj novi kafić. Što kažeš da odemo provjeriti kakva je tamo atmosfera? – upitala je pomalo petljajući jezikom, na što sam sa zaprepaštenjem shvatila da Tanja i nije baš sasvim trijezna kako mi se to maločas učinilo. Odjednom sam počela osjećati neobjašnjivu nelagodu istodobno proklinjući samu sebe što nisam pristala na Alenovu ponudu da nas odveze kući, ali i zbog činjenice što još uvijek nisam imala položen vozački ispit pomoću kojeg sam sada ja mogla sjediti za upravljačem.

– Molim te, vozi nas doma, strašno sam umorna i ne želim više nikamo! – rekla sam osjećajući kako mi se zbog njene prebrze vožnje cijelo tijelo ukočilo od straha. Što se to događa sa Tanjom? Više nisam mogla prepoznati svoju prijateljicu. Pomalo sam odahnula kada sam shvatila da me Tanja ipak poslušala i da nas zaista vozi kući, te sam u sebi molila Boga, sada još samo da do tamo sretno stignemo.

– Što? Ne mogu vjerovati da ti se već spava. Ponašaš se poput obične kokoši! Evo, brzo ćemo riješiti tvoj problem – rekla je Nina glasno odvrnuvši glazbu.

– Molim te, Nina, uspori i stišaj to, ta što te je spopalo? – preklinjala sam, dok je ona uz podrugljiv osmijeh vidno uživala u mom strahu.

– U redu, stišat ću ali samo malo – spremila se na kompromis, kada sam opazila kako se automobil ispred nas naglo zaustavlja. Na vlastiti užas, ugledala sam kako iz suprotnog smjera dolazi kamion. Obuzela me strava kad sam shvatila da nećemo uspjeti preteći automobil ispred nas jer bi time izazvale direktan sudar s kamionom. Nasuprot tome ni zakočiti više nismo mogle.

– Tanja, pazi! – začula sam vlastiti krik. Posljednje čega se sjećam bilo je kako doslovce letimo s ceste. Mora da sam zacijelo izgubila svijest, jer se sve oko mene okretalo nakon čega sam utonula u potpuni mrak. Tek puno kasnije u bolnici, Alen mi je ispričao što se događalo dalje. Sreću što sam preživjela mogla sam, čini se, zahvaliti tome što se Alen htio uvjeriti da ćemo nas dvije sretno stići kući, te je cijelo vrijeme svojim automobilom vozio neposredno iza nas. Kako je rekao, nakon što je naš automobil sletio s ceste, nije se odmah zaustavio nego se na njegov užas počeo prevrtati. Kada je napokon stao, počeo je gorjeti dok smo nas dvije ostale zarobljene unutra. Zahvaljujući njegovoj brzini i prisebnosti, uspio me onesviještenu izvući iz vatre koja je već šikljala na mojoj strani. Potom je nekako izvukao i Tanju, kojoj na žalost više nije bilo spasa. Kako su mi kasnije priopćili liječnici, Tanja je od zadobivenih unutarnjih ozljeda preminula na licu mjesta.

– Nina, bilo je zaista jezivo. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog tvoje prijateljice. Nakon što sam vas izvukao, mislio sam da ste obadvije mrtve i ni danas se ne sjećam kako sam unatoč šoku uspio pozvati hitnu. Ne znam kako bih podnio da ti se što dogodilo jer moram ti priznati da sam se odmah čim sam te ugledao zaljubio u tebe – ganuto je rekao Alen držeći moju ruku u svojoj.

Dok su mi cijelo tijelo potresali jecaji, u stvarnost me vratilo kucanje na vratima.

– Nina, dušo, jesi li tu? Upravo se spremamo popiti kavu, hoćeš li nam se pridružiti dolje? – začula sam mamin glas kada je ušla. – Zlato, pa ti plačeš? No, hajde, bit će sve u redu – rekla je mama kada je vidjela fotografiju u mojim rukama. – Znam koliko si voljela Tanju, ali Nina, život ide dalje, moraš to prihvatiti. Sve ružno ostavi za sobom jer sigurna sam kako te uz tvog supruga u budućnosti očekuje samo najbolje, što i zaslužuješ. Hajde, umiri se – šaputala je, nježno brišući moje suzama natopljeno lice.

– Znam, mama. Oprosti, samo sam se prisjetila nekih stvari. Sve je u redu, zaista. Možeš li me još malo ostaviti samu? – zamolila sam.

– Naravno dušo, siđi kad budeš htjela. Samo te ne želim nikada više gledati nesretnu – dodala je zatvorivši vrata za sobom, a moje su misli već ponovo plovile u ne tako daleku prošlost.

Kada sam tri dana nakon nesreće u bolnici napokon došla k svijesti, osjećala sam neopisivu bol u cijelom tijelu. Ipak, ona koju sam osjećala na većem dijelu lica, nije se mogla ni sa čim mjeriti. I danas se sjećam užasnutog krika, a koji je pripadao meni, nakon što mi je doktor pažljivo priopćio kako mi je izgorjela lijeva strana lica. Nisam ni pokušavala zamisliti kako moje lice izgleda ispod svih onih zavoja. Izgledam kao čudovište, zašto nisam mrtva? – bilo je jedino što sam poput neke mantre, kroz grčevit plač neprestano glasno ponavljala. Sjećam se kako me doktor molio da se smirim, njegovih riječi kako su šanse za oporavak velike samo čovjek treba biti strpljiv, ali meni u tom trenutku one nisu značile baš ništa. Još kada sam doznala kako mi je ta stravična nesreća zauvijek oduzela najbolju prijateljicu pala sam u potpunu depresiju. Počela sam odbijati hranu, čak štoviše gadila mi se i sama pomisao na nju. Satima bih ležala u bolničkom krevetu i pasivno zurila u strop. Do mene nisu dopirale čak ni suze mojih roditelja kojima su me preklinjali da se ne predajem, kao ni napori bolničkog psihologa da mi razgovorom pomogne prebroditi tragediju koja me zadesila. Ja ću morati takva provesti život, ne oni, bila mi je jedina misao dok bi slušala njihove molbe. Jedina barem donekle svijetla točka u tim trenutcima bile su svakodnevne Alenove posjete. Ispočetka, dok je još jaka depresija vladala mojim umom, mislila sam kako je on zacijelo samo iz sažaljenja pokraj mene, te zahvaljivala Bogu što zbog količine zavoja na mom licu ne može vidjeti kako doista izgledam. Mislim da naprosto ne bih mogla podnijeti izraz gađenja na licu čovjeka u kojeg sam zaljubljena. No Alen je uspješno odolijevao mom depresivnom ponašanju te neprekidno me bodreći ostajao uz mene.

Prošlo je mnogo vremena od tada dok prvi put nisam ugledala odraz svog lica u zrcalu. Moji su me roditelji pokušavali utješiti na sve načine, od toga kako nije sve u izgledu pa sve do napretka plastične kirurgije, ali bezuspješno. Ništa me nije moglo uvjeriti u to da će moje lice ikada više biti ono staro. Ipak, kako je vrijeme odmicalo nije mi preostalo ništa drugo nego da se  počnem miriti sa svojom sudbinom. Najveću zaslugu u tome imao je Alen.

– Nina, molim te, nemoj klonuti duhom. Već sada tvoje lice izgleda puno bolje, a kad sasvim zacijeli ideš na operaciju. Istina, još nekoliko izazova je pred tobom, ali ti si snažna osoba i znam da ćeš sve to uspješno prebroditi. Jutros sam razgovarao s nekim liječnicima i premda se svi slažu kako će biti potrebno još nekoliko zahvata, vjeruju da će tvoje lice poslije njih izgledati potpuno isto kao prije. Ne brini, na kraju će biti sve u redu a ja ću biti uz tebe kako bih te mogao stalno podsjećati na to – rekao je Alen nježno dotaknuvši moj unakaženi obraz.

– Kada bi to barem bila istina – s nadom sam dodala. Moram priznati kako su me te njegove riječi malo umirile.

Tek tada sam uvidjela kako je Alenu istinski stalo do mene. Morao me zaista voljeti kada je unatoč mom unakaženom licu ostao uz mene. Ne mogu reći kako od tada nije bilo kriznih situacija u mom životu, ali je istina da sam ih uz bezuvjetnu Alenovu podršku puno lakše podnosila. Samopouzdanje koje sam uz njegovu pomoć  počela vraćati ponukalo me da ponovo izađem među ljude pa makar samo i prošetati bolničkim hodnikom, što mi je do prije nekog vremena bilo gotovo nezamislivo. Premda sam morala trpjeti u najmanju ruku sažaljive poglede ljudi, uz Alena mi se sve činilo nekako lakše, te sam odlučila prestati obraćati  pozornost na to, što nije bilo nimalo lako. Nikada neću zaboraviti dan kada smo Alen i ja odlučili u bolničkoj kantini popiti kavu. Bila je poluprazna s tek nekoliko osoba koje su bile zadubljene ili u hranu pred sobom. Ipak, kada sam ušla osjetila sam kako me prate njihovi malobrojni šokirani pogledi.

– Alene, možda ovo nije bila najbolja ideja. Želim se vratiti – posramljeno sam zamolila spustivši glavu.

– Daj Nina, sve je u redu, dođi. Ljudi su samo znatiželjni jer ne mogu znati kroz što prolaziš – dodao je glasnije, na što se većina znatiželjnih pogleda ponovo spustila.

Premda nevoljko, pronašla sam stol u uglu prostorije te sjela čekajući Alena da se vrati s kavom. Pažnju mi je privukla plavokosa djevojčica koja je za susjednim stolom s majkom ispijala čaj i usput me promatrala razrogačenih očiju. Pokušala sam joj uputiti osmijeh koji je zbog stanja mog lica ispao tek obična grimasa.

– Mamice, mamice pogledaj lice one tete, stvarno je odvratno! Reci mi, izgleda li tako čudovište o kojemu mi često pričaš? – dječje naivno upitala je djevojčica. Osjetila sam kako mi lice zbog njenih riječi gori od srama.

– Tea, sad je stvarno dosta, odmah se ispričaj teti! – s vidljivim osjećaj nelagode naredila je njena majka.

– Sve je u redu dušo. Teta je imala nesreću ali ubrzo će se uz pomoć liječnika ponovo pretvoriti u prelijepu princezu kakva je oduvijek bila – spasio je situaciju Alen, koji je približavajući se, čuo njene riječi. Djetetu nisam mogla zamjeriti zbog znatiželje, ali ovakve situacije, priznala ja to ili ne, nisu me ostavljale ravnodušnom. I najmanja ljudska opaska čak i kada bi bile nenamjerna, brzo bi otopila ono malo novostečenog samopouzdanja. Zašto me jednostavno svi ne mogu ostaviti na miru, pitala sam se na rubu suza dok me Alen pokušavao utješiti.

– Znam da ti je teško, ali moraš ustrajati. Meni za ljubav, dobro? – navaljivao je.

I baš kako mi je prethodno i obećao većina operacija je dobro prošla te nije bilo nikakvih komplikacija. Svaka nova operacija davala mi je nadu, jer je moje lice polako ali sigurno ponovo postajalo onakvo kakvo je nekada bilo. Ništa na ovome svijetu ne može opisati moju sreću kada mi je liječnik napokon skinuo i posljednji zavoj s lica. Zaključila sam kako moja patnja sve ovo vrijeme nipošto nije bila uzaludna. Moje je lice izgledalo potpuno isto kao prije, izuzev malog, gotovo neprimjetnog ožiljka ispod brade a koji mi je tada bio posljednja briga. I Alen je dijelio moju sreću dok smo se zagrljeni istovremeno smijali i plakali.

– Jako sam sretan zbog tebe Nina i drago mi je da je sve ovo napokon iza nas – rekao je smiješeći se.

– Alene, ne znam kako ću ti ikada moći dovoljno zahvaliti za sve što si učinio za mene – ganuto sam promucala.

– Kad malo bolje promislim, postoji način da mi zahvališ… –  vrckavo je dodao primivši me za ruku. – Nina, ja te volim!  Hoćeš li se udati za mene? Tako bi mi mogla nastaviti zahvaljivati do kraja života – našalio se dok su niz moje lice od nevjerice i uzbuđenja potekle suze.

– Da, da, udat ću se za tebe – bilo je jedino što sam uspjela promucati.

I nisam požalila zbog toga. Alen je predivan suprug, kakvog sam samo poželjeti mogla, jer mi je bezbroj puta i dokazao svoju ljubav i plemenitost. Volio me i bio uz mene čak i u trenutcima kada sam mrzila samu sebe. Odlučno sam obrisala suzama natopljeno lice te još jednom pogledala fotografiju s koje su me gledale dvije mlade nasmijane djevojke. Premda mi beskrajno nedostaje, Tanja će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu a njena fotografija će od danas zauzimati mjesto u dnevnoj sobi našeg stana. Ondje će me zauvijek podsjećati na moju najbolju prijateljicu, kao i na činjenicu  kako život nije uvijek lagan ali nas svojim obratima često zna i ugodno iznenaditi.

Neimaština me otjerala u krajnost

– Jesi li pronašla posao mamice? – naivno, kako to samo djeca znaju, upitala je moja kći Maša utrčavši u kuhinju. Podigla sam pogled s novina u kojima sam u masi oglasa već satima pokušavala pronaći bilo kakav pošten posao. Na žalost, moj trud ni ovoga puta nije imao osobitog rezultata. Pokazalo se kako je većina poslova za koje sam bila zainteresirana uglavnom već bila zauzeta, što me obzirom da su novine ispred mene bile stare nekoliko dana i nije pretjerano čudilo. Unatoč tome, bila sam jako zahvalna susjedi Veri kada mi ih je jutros, dok sam se vraćala iz pekarnice pružila na stubištu. Premda bih trenutačno najradije zaplakala od očaja uspjela sam se prisiliti na osmijeh. Koliko god da mi je bilo teško nisam željela da moja djeca to opaze. Ionako su izgubivši oca već dovoljno propatili.

– Još ne, ali ništa ti ne brini dušice. Sigurna sam da ću uskoro već pronaći nešto – nježno sam odgovorila promrsivši joj kosicu premda sam i sama sumnjala u to.

–  Zar Tomo još uvijek spava? Moj sin je doista prava mala spavalica – tobože prijekorno sam rekla kako bih promijenila temu. – Molim te, pođi ga probuditi. Vrijeme je za doručak – dodala sam poljubivši joj vrh nosa.

– Možemo li za doručak dobiti palačinke s čokoladom? Ili, još bolje, čokoladne pahuljice? Onakve kakve je jučer teta Jasna kupila Sari, sjećaš se? – upitala je Maša dok su joj oči sjale od oduševljenja.

– Vidjet ćemo, dušo, vidjet ćemo – promrmljala sam progutavši suze. Ovakve situacije u kojima su moja djeca željela stvari koje im nisam mogla priuštiti postajale su mi sve teže. Kako objasniti sedmogodišnjoj djevojčici da njezina mama nema posao poput mame njezine najbolje prijateljice. Ili, još gore, to da nam je smočnica gotovo prazna i da obzirom na to i nemam previše kulinarskog izbora. Koliko god se to trudila prikriti pred djecom postajalo mi je sve jasnije kako naša financijska situacija iz dana u dan postaje sve složenijom. Premda sam pazila na svaku kunu, ono malo novca što nam je preostalo nakon Josipovog pogreba istopilo se u trenu. Najviše od svega brinuo me početak nove školske godine koji je značio nabavu školskih udžbenika ne samo za Tomu već ove godine i za Mašu. Josipe, da si barem ti sa mnom, sve bi bilo puno lakše, pomislila sam sa suzama u očima pripravljajući doručak.

– Ali, mama, ne želim ponovo jesti prežganu juhu za doručak! Hoću palačinke! – pobunila se Maša kada se nešto kasnije zajedno s Tomom pojavila u kuhinji.

– Daj, ušuti već jednom! Mama kaže kako se od prežgane juhe postaje velik i snažan a tebi je upravo takvo što i potrebno. Pogledaj se kako si mršava – pomalo podrugljivo joj se obratio Tomo.

– Djeco, dosta svađe! Idemo za stol – pozvala sam djecu na više nego skroman objed dok mi se srce stezalo od tuge.

Nešto kasnije kada su Maša i Tomo otišli u sobu raspremajući stol misli su mi se i nehotice vratile u prošlost, na dan kada sam upoznala svog voljenog Josipa. Naš susret dogodio se posve slučajno. Dok smo moja najbolja prijateljica Lidija i ja sjedile na terasi omiljenog kafića i ispijale kavu među prolaznicima sam ugledala privlačnog muškarca čije mi se lice odnekud učinilo poznatim.

– Lidija, mislim da poznajem onog muškarca samo što se nikako ne mogu prisjetiti gdje sam ga već vidjela – obratila sam se svojoj prijateljici koja je omamljena toplim zrakama kasnoproljetnog sunca dokono ispijala svoju kavu.

– Što? Koji muškarac? – upitala je trgnuvši se na što sam diskretno kimnula glavom u smjeru iz kojeg nam se upravo približavao Josip.

– Ah, taj! Nemam pojma. Još nikada ga nisam vidjela. Znaš, ima puno sličnih ljudi. Možda te samo podsjeća na nekoga. Čini se da je i on poželio popiti kavu ovdje – glasno je prokomentirala.

– Dobro, možeš li biti još malo glasnija? – prijekorno sam promrmljala. Tobože nezainteresirano pratila sam kako se privlačni neznanac u potrazi za slobodnim stolom nekoliko trenutaka ogledavao oko sebe. Upijala sam pogledom njegovo prelijepo lice i široka ramena, a tada, kao nekim čudom, naši su se pogledi susreli. Dok se približavao našem stolu moje je srce u svom mahnitom nastupu prijetilo iskočiti iz grudi.

– Oh, Bože, Lidija čini se kako je opazio da buljimo u njega. Mislim da upravo prilazi k našem stolu – panično sam promrmljala dok se Lidija smješkala.

– Molim te prestani govoriti u množini. Nismo buljile, nego si buljila – naglasila je. – A to je velika razlika, zar ne? Evo ti prilike da ga upoznaš. Ja ionako moram krenuti – dobacila je Lidija bacivši pogled na sat dok sam ja mijenjala bolje poput semafora.

– Što? Nećeš me valjda ostaviti samu s njim? – zakukala sam ispod glasa.

– Marta, jesi li to ti? – odjednom sam začula dubok muški glas iza leđa.

– Žao mi je… Čini se da ste me zamijenili s nekim. Ja nisam Marta – zbunjeno sam odgovorila okrenuvši se. Susrevši se s prodornim pogledom njegovih tamnih očiju osjetila sam trnce po čitavom tijelu.

– Oh, ali jako sličite jednoj mojoj staroj prijateljici koju već dugo nisam vidio. Oprostite, nisam se ni predstavio. Ja sam Josip – rekao je pruživši mi ruku.

– Marina, drago mi je. A ovo je moja prijateljica Lidija – promrmljala sam pocrvenjevši. Nikako mi nije bilo jasno što se to događa sa mnom. Josipova prisutnost je čudno utjecala na mene.

– Želite li sjesti tada to slobodno učinite. Žao mi je, ali ja doista moram krenuti – žurno se ispričala Lidija znakovito mi namignuvši. Premda bih je u tom trenutku najradije bila zadavila mogla sam samo sjediti i promatrati je kako odlazi. No već ubrzo sam shvatila da mi je Lidija zapravo napravila golemu uslugu. Josip je bio iznimno zanimljiv sugovornik i vrijeme u njegovom društvu mi je naprosto proletjelo. Doznala sam da već nekoliko godina radi kao prijevoznik za jednu tvrtku i da ima vlastiti stan. Do kraja dana bila sam već smrtno zaljubljena u njega. Kad mi je predložio ponovni susret nitko nije bio sretniji od mene. Što dulje sam poznavala Josipa sve više me pratio osjećaj da smo nas dvoje naprosto stvoreni jedno za drugo. Posebice kada sam od njega doznala da se onog dana u kafiću zapravo poslužio trikom kako bi me upoznao.

– Prijateljica Marta? Ma moš mislit! Sve sam izmislio samo kako bih ti imao razloga prići. Mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – rekao je kroz smijeh.

– Zloćko mali, ali dobro, opraštam ti. I ja sam tebe silno željela upoznati – odgovorila sam ljubeći ga. Na opće zgražanje svojih roditelja nakon samo pet mjeseci veze Josip i ja smo se vjenčali i još nikada nisam požalila zbog toga. Josip je bio dobar i brižan suprug i držao me kao malo vode na dlanu. Otprilike godinu dana kasnije na svijet je došao Tomo a dvije godine kasnije i Maša. Tako je naša sreća postala potpuna. Uz dvoje dječice i voljenog supruga vjerovala sam kako našoj sreći nikada neće biti kraja. Nisam mogla ni slutiti kako sudbina već u bliskoj budućnosti ima posve druge planove za mene.

Kada je Tomo napunio pet a Maša tri godine upisala sam ih u vrtić i vratila se na posao. Istina, Josipova plaća nije bila loša i od nje smo mogli solidno živjeti ali jako sam voljela svoj posao i željela sam se osjećati korisnom.

Ništa me nije moglo pripremiti na onaj dan kada se samo nekoliko mjeseci kasnije zbog jake glavobolje Josip oko podneva iznenada vratio s posla. Djeca su bila u vrtiću a ja sam još prije posla žurila dovršiti ručak. Odjednom me prenuo zvuk otvaranja ulaznih vrata.

– Josipe, to si ti? Što se dogodilo? Užasno si blijed – zaprepašteno sam ustanovila ugledavši svog supruga u hodniku.

– Ne znam, Marina, ali jako mi je loše – odgovorio je uhvativši se za glavu. Opipavši njegovo znojem orošeno čelo uvjerila sam se da ima vrućicu.

– Dođi, pomoći ću ti da legneš u krevet a potom pozvati liječnika. Zacijelo je u pitanju nekakva viroza – uvjeravala sam ga. Pola sata kasnije došao je liječnik i pregledao Josipa. Prema njegovom zabrinutom izrazu lica shvatila sam da situacija i nije baš tako bezazlena kako mi se to na prvi pogled učinilo.

– Bit će najbolje ako vaš suprug odmah pođe u bolnicu. Iskreno, i ja sam u prvi mah povjerovao kako je u pitanju obična viroza ali…. – odugovlačio je. – Nešto mi tu nije najjasnije. Možete li mi reći da li je Josip u posljednje vrijeme često patio od glavobolje ovakvog tipa? – iznenada je upitao.

– Koliko znam, nije. Barem se meni nikada nije požalio na to – zbunjeno sam odgovorila. – Doktore, moj suprug će biti u redu, zar ne? – prestrašeno sam upitala kada se zamišljeno počešao iza uha.

– Da, naravno, no bit će potrebno napraviti još neke pretrage. Hitna pomoć samo što nije došla. Ne brinite, sve će biti u redu – pružio mi je ruku na vratima dok sam ga ispraćala.

Vrativši se u sobu zabrinuto sam pogledala u Josipa. Moj suprug je potpuno nepomičan, sklopljenih očiju ležao na krevetu. Mislim da sam tek tada postala svjesna koliko je zapravo smršavio u posljednje vrijeme. Unatoč jakoj vrućici njegovo lice je bilo blijedo kao u mrtvaca. U jednom mi se trenutku čak učinilo da je nakratko prestao disati. Panično sam ga protresla.

– Ljubavi, što ti je? Izdrži još malo za mene, molim te – prestravljeno sam zaridala. Ponešto me umirilo kada je rukama hladnim poput leda, uz vidljiv napor uzeo moje ruke u svoje.

Nešto kasnije, u bolnici, moj dotad sretan i bezbrižan život urušio se poput kule od karata. Nakon samo nekoliko osnovnih pretraga liječnici su s velikom sigurnošću ustvrdili da je Josip teško bolestan. Dijagnoza galopirajućeg tumora na mozgu doista nije ostavljala previše mjesta nadi. Mislim da sam još tog poslijepodneva u bolnici isplakala sve svoje suze. Bože, zašto mi oduzimaš voljenog čovjeka? Zašto baš on? Dok sam se gušila u suzama mojom glavom se rojilo milijun pitanja bez odgovora.

Dane sam provodila s djecom i na poslu a noći pored Josipovog uzglavlja. S tugom sam promatrala kako moj voljeni muž iz dana u dan sve više kopni. Prestala sam jesti, spavati, živjeti i koristila svaku minutu kako bih bila uz njega. Imala sam sreće jer je šef trgovine u kojoj sam radila pokazao puno razumijevanja za moje probleme i dao mi godišnji odmor. Umjesto da kao i svake godine odmor iskoristimo kako bismo s djecom otišli na more, sada moram bespomoćno sjediti i promatrati kako se tvoj život gasi, razmišljala sam roneći suze pored Josipovog uzglavlja.

Premda si to nikako nisam željela priznati duboko u duši znala sam kako se život mog voljenog supruga približava kraju. Unatoč tome, ništa me nije moglo pripremiti na dan kada se njegov mladi život zauvijek ugasio. Ni danas ne znam kako sam uspjela preživjeti toliku bol. Mislim da su me na životu održala jedino naša djeca. Bilo mi je jasno da imaju još samo mene i da sam im jako potrebna.

Zahvaljujući lijekovima za umirenje Josipov pogreb prošao mi je kao u nekom snu. Dok sam vraćajući se doma za ruke vodila našu dječicu obećala sam sebi kako im uz mene nikada ništa neće nedostajati. Na žalost, ne veli se uzalud kako niti jedno zlo ne dolazi samo. Još uvijek sam se pokušavala priviknuti na život bez Josipa kada me šef trgovine u kojoj sam radila jednog jutra zajedno s još nekoliko kolegica pozvao na razgovor. Kada smo nešto kasnije ništa ne sluteći ušle u njegov ured bio mi je dovoljan samo jedan pogled na njegovo smrknuto lice da shvatim kako od njega nećemo čuti ništa dobroga.

– Žao mi je što vam ovo moram reći ali znate i same kako situacija na poslu u posljednje vrijeme nije nimalo blistava. Rashodi u velikoj mjeri premašuju prihode a svi znamo što to znači – poslovno je rekao prethodno pročistivši grlo. – Stoga, neću okolišati. Premda sam vašim radom oduvijek bio više nego zadovoljan, na žalost, prisiljen sam vas otpustiti – dovršio je dok smo šokirano zurile u njega. – Doista mi je žao. Mlade ste, sposobne i nimalo ne sumnjam da ćete se sve četiri već nekako snaći – tješio nas je dok mi se rušio cijeli svijet.

– Marina, molim te, ne plači. Ako će te to imalo utješiti i mi smo u istoj kaši. Moraš biti hrabra i misliti na svoju djecu. Ne brini, već ćeš naći drugi posao – rekla je Iva, najmlađa od njih kada smo izašle na hodnik privivši me u zagrljaj.

– Upravo zbog njih i brinem. Kao da nam i ovako već nije bilo dovoljno teško. Doista ne znam kako ću dalje. Oh, Bože, da je barem moj Josip živ – zajecala sam.

Od tog dana život mi se pretvorio u danonoćnu brigu o novcu. Ono malo ušteđevine koja mi je preostala nakon podmirenja svih pogrebnih troškova bilo je dostatno tek za nekoliko rata stanarine, no, u mom slučaju, i to je bilo nešto. Kroz mjesec ili dva ću valjda već pronaći neki posao a tada će sve biti lakše. Dotad ću pokušati uštedjeti koliko god više budem mogla – tješila sam se.

No bilo je to lakše reći nego učiniti. Naknada koju sam primala kao nezaposlena osoba bila je više nego skromna. Dok bih pokrila režijske troškove jedva da bi nam što preostalo za hranu. Postala sam pravi stručnjak za kupnju namirnica po sniženim cijenama i trudila se od njih djeci pripravljati što kvalitetnije obroke. Ipak, u posljednje vrijeme sve češće se znalo dogoditi da zalihe u smočnici potpuno iscure, a tada bih redovito improvizirala koristeći svu svoju maštu. Djeca su mi bila sve na svijetu i nisam željela da već tako maleni bespotrebno zamaraju svoje male glavice. Osim toga, čvrsto sam vjerovala u to kako ću uskoro uspjeti pronaći kakav takav posao.

– Mamice, zašto plačeš? – iz razmišljanja me trgnuo Tomin glas. Toliko sam se zadubila u svoje misli da nisam ni opazila kada je moj sin ušao u kuhinju.

– Ne plačem, sine. To je od luka – slagala sam otirući suze. – Imat ćemo finu juhu od povrća za ručak. Što kažeš? – tobože vedro sam upitala sjeckajući povrće dok je Tomo i dalje netremice zurio u mene.

– Mama, sjetio sam se kako možemo uštedjeti – ozbiljno je rekao. – Više nikada ne moraš kupovati luk. Maša i ja ga ionako ne volimo a ti tako više nikad nećeš morati plakati – dovršio je na što sam ponovo osjetila suze u očima.

– Ljubavi moja – ganuto sam prošaptala privivši ga u zagrljaj. Koliko god da sam se trudila neke stvari prikriti od njega Tomo je bio pametan dječak i očito je već mogao shvatiti puno više nego što bih ja to željela.

Nakon ručka, dok smo Maša i ja raspremale stol Tomo je otišao s prijateljima igrati nogomet. U jednom trenutku moja se kći tajanstveno zagledala u mene.

– Mama, znaš li što je uskoro? – upitala je nakon kraće stanke.

– Hmmm… Da vidimo… Ne znam, ali osjećam da ću to uskoro doznati – našalila sam se poškakljavši ju u prolazu na što je moja kći prasnula u smijeh.

– Tomo ima rođendan. Kupit ćeš mu istu onakvu tortu u obliku vlakića kao i prošle godine? – znatiželjno je upitala. U neprilici, udarila sam se dlanom po čelu. Opterećena tmurnim mislima i neprekidnom borbom za opstanak potpuno sam zaboravila na rođendan svog sina. Unatoč tome što u novčaniku gotovo više nisam imala ni kune, nisam ju željela razočarati.

– Što kažeš da ove godine nas dvije napravimo rođendansku tortu za Tomu? – upitala sam panično prebirući po sjećanju oko toga imam li uopće u kući potrebne namirnice za to.

– Izvrsno, mamice! Rado ću ti pomoći. Znaš, u vrtiću smo često radili razne kolače od plastelina – važno je dodala na što sam se morala nasmijati. Iznenada mi je na pamet pala još jedna zabrinjavajuća misao.

– Da li ti je Tomo možda govorio što o tome kakav bi poklon volio dobiti za rođendan? – upitala sam Mašu.

– Nemam pojma. On kaže da ne želi ništa ali mislim da zapravo ne govori istinu – ozbiljno je odgovorila zamislivši se.

– Ah, da, a zašto tako misliš? – sa zanimanjem sam se zagledala u nju.

– Kad god na televizoru vidi onu reklamu o čokoladnim pralinama kaže da misli kako bi ih mogao pojesti punu kutiju – zacerekala se. Osjećala sam kako me ponovo obuzima tuga. Srce me boljelo i na samu pomisao o tome kako svom sinu ovoga puta neću biti u mogućnosti ispuniti čak ni tako skromnu rođendansku želju. Za tortu ću se još nekako i snaći. Istina, bit će potrebno još nekoliko sitnica ali za poklon… – tužno sam pomislila a tada mi je na pamet palo nešto o čemu sam se bojala i razmišljati. Unatoč zdravom razumu koji me upozoravao da to ne učinim, u mojoj se glavi sve jasnije rađao plan. Nikada nisam bila kradljivica ali nužda zakon mijenja. Na koncu, riječ je o običnoj kutijici čokoladnih bombona. Učinit ću to samo jednom i nikada više i to odmah, odlučno sam pomislila.

– Dušo, možeš li na nekoliko minuta ostati sama? Moram u trgovinu po namirnice za tortu. Kad odem zaključaj vrata i nikoga osim Tome ne puštaj u stan – poskočila sam kao oparena u strahu da se ne predomislim.

– Mogu li i ja s tobom, mamice? – upitala je Maša no nekako sam je uspjela odgovoriti od toga. Ono što sam planirala morala sam učiniti sama.

Unatoč svemu, nije bilo onako lako kako sam to mislila. Dok sam žurno grabila prema obližnjem marketu srce mi je mahnito tuklo. Već tada sam osjećala užasan strah no nisam si to željela priznati.

Sve će biti u redu. Uzet ćeš kutiju, strpati je u torbu i kupiti tek neku sitnicu kako ne bi ispala sumnjiva – hrabrila sam se dok su mi se dlanovi znojili od nervoze.

Dok sam nešto kasnije tobože s velikim zanimanjem razgledavala police ruke su mi se tresle sve jače.

Sad ili nikad, panično sam pomislila. Taman sam posegnula rukom na najgornju policu kako bih dohvatila kutiju s čokoladnim bombonima kada sam iza leđa začula ženski glas. Osvrnuvši se našla sam se licem u lice s jednom od prodavačica.

– Dobar dan, izvolite? Mogu li vam kako pomoći? – ljubazno je upitala dok sam zbunjeno zurila u nju. Premda još uvijek nisam učinila ono što sam naumila osjetila sam kako mi se cijelo trese od šoka.

– Hvala vam, samo razgledavam… Znate, moj sin jako voli ove čokoladne bombone – sa zaprepaštenjem sam se začula kako govorim. Ti doista nisi normalna! Tek sada ćeš postati sumnjiva, prijekorno sam pomislila u sebi.

– Samo izvolite. Ako ćete trebati pomoć bit ću ovdje – rekla je uputivši mi ljubazan osmijeh.

– U redu, hvala vam – uspjela sam promucati nakratko odahnuvši od olakšanja. Kako bih se umirila odlučila sam malo prošetati trgovinom a potom kasnije ponovo svratiti na odjel sa slatkišima.

Umjesto toga, besciljno tumarajući trgovinom iz minute u minutu postajala sam sve nervoznija. Moram to učiniti čim prije! Maša je sama doma. Uzmem, strpam u torbu i gotovo – tješila sam se iznova prikupljajući hrabrost.

Kada sam se gotovo pola sata kasnije ponovo vratila polici s čokoladnim bombonima već sam se poprilično uspjela uvjeriti kako će sve biti u najboljem redu. Premda je ona ista prodavačica slažući robu na police čudno pogledavala u mom pravcu pokušavala sam glumiti ravnodušnost. Većina kupaca gurala se u redu ispred blagajne. Sada sam još jedino čekala na to da se prodavačica barem nakratko udalji kako bih svoj naum lakše sprovela u djelo.

Nakon što mi je uputila još jedan dugi ispitujući pogled, zajedno sa kolicima punim robe koju je trebalo raspakirati, napokon se odgegala iza police. Bila je to prilika koju sam čekala. Nisam se ni snašla a već sam kutiju čokoladnih bombona gurala u torbu. Kada mi je to uspjelo, gotovo sam se glasno nasmijala od olakšanja.

– Gospođo, da ste to odmah izvadili iz torbe – protrnula sam začuvši muški glas iza leđa. Istog trenutka krv mi je šiknula u obraze. Gotovo je, ipak nisam uspjela, proletjelo mi je glavom dok sam se okretala.

– Ne znam na što mislite – posramljeno sam propetljala ugledavši krupnog čovjeka koji je zajedno s prodavačicom optužujuće zurio u mene.

– Ne pravite se glupi. Dobro znate na što mislim. Vidio sam vas. Molim vas da odmah vratite to što ste uzeli. U protivnom, bit ću prisiljen pozvati policiju – ozbiljno je rekao.

– Žao mi je, ja… – zbunjeno sam mucala dok mi je lice gorjelo od nelagode. Susrevši se s njegovim mrkim pogledom, nije trebalo dugo da shvatim kako je čovjek ispred mene bio zacijelo šef trgovine. Više nije imalo nikakvog smisla lagati. Drhtavim rukama posegnula sam u torbu.

– Što sam vam rekla? Odmah mi je bila sumnjiva – dodvoravala mu se prodavačica dok sam posramljeno iz torbe vadila kutiju čokoladnih bombona.

– Hvala vam, Milena. Vi sada možete ići svojim poslom. Ja ću se pobrinuti za gospođu – obratio joj se.

– Ovo je sve. Kunem se da ništa drugo nisam uzela – promucala sam popraćena njegovim prodornim pogledom koji me natjerao da još jače porumenim.

– Razgovarat ćemo u mom uredu. Molim vas, pođite za mnom – smrznula sam se kada je rekao.

Nije mi preostalo ništa drugo već se pognute glave zaputiti za njim. Dok je nekolicina kupaca s velikim zanimanjem pratila što se događa, na vlastiti užas, osjetila sam kako mi je lice mokro od suza. Mogla sam razmišljati još jedino o tome kako ću po svemu sudeći uskoro završiti pred licem zakona.

– Molim vas, pustite me da odem doma. Znam da sam užasno pogriješila i vjerujte mi, kajem se zbog toga. Obećavam da me više nikada nećete vidjeti ovdje. Maša je sama a Tomo bi se svakog trena trebao vratiti doma – grcala sam u suzama kad su se vrata ureda napokon zatvorila za nama. Nekoliko trenutaka, bez riječi je gledao u mene a to me prestrašilo još više.

– A ja bih trebao povjerovati u to? Kada biste samo znali koliko sam već puta čuo sličnu priču – rekao je. – Ali, dobro, ako baš želite, da čujem i vašu – nastavio je.

– Preklinjem vas, doista mi je žao. Znam da to nije nikakvo opravdanje ali…. Moj sin uskoro slavi rođendan… I, poželio je čokoladne bombone… A ja nisam pri novcu novca… – nesuvislo sam petljala dok je on i dalje netremice zurio u mene.

– Dakle, ako sam dobro razumio, otuđili ste praline kako biste svom sinu ispunili rođendansku želju. Ha, ha, sve bolje od boljeg. Moram priznati da ovakvo što još uvijek nisam imao prilike čuti – podrugljivo se nasmijao.

– Što vi znate o meni i mom životu? I tko ste da mi se rugate?! – začula sam se kako vičem. – Imate li pojma kako se osjeća netko tko svakodnevno mora razmišljati o tome kako uz minimalnu svotu podmiriti sve životne troškove? Nemam vlastiti stan, nemam posao premda sam nekad i sama radila u trgovini poput vaše! Nemam više ništa osim moja dva anđela, i samo da znate jedino mrtvu me zbog kutije čokoladnih bombona možete odvojiti od njih! – dovršila sam gušeći se u suzama. Premda mi je u tom trenutku to bilo potpuno svejedno činilo se kako sam ga svojim nastupom ipak uspjela zbuniti.

– Gospođo… ja… doista ne znam što bih rekao… – promucao je. – Bit će najbolje ako zaboravimo ovaj mali nesporazum. Nagledao sam se svega i svačega, no vi mi doista ne sličite na osobu sklonu delikvenciji. Ako je sve ovo što sam čuo istina, tada mi je doista žao zbog vas. Ali, možda bih vam mogao pomoći – tajanstveno je rekao kad sam napokon prestala šmrcati.

– Ah, da? A kako biste vi to meni mogli pomoći? Tako da me strpate u zatvor gdje bih bila zbrinuta i barem ne bih morala razmišljati o tome što ću sutra jesti? – sarkastično sam upitala.

– Umirite se, molim vas. Ne želim vam zlo. Za početak, ja sam Dinko – predstavio se. – Riječ je o tome da već dugo tražim osobu za popunjavanje polica. Ako bi vas takvo što zanimalo…. – zastao je ugledavši moje razrogačene oči.

– Ne mogu vjerovati. Zacijelo je sve ovo samo san i svakog trena ću se probuditi – okretala sam glavom u nevjerici.

– Ne mora biti san, gospođo….

– Marina – brzo sam dodala.

– E, pa, gospođo Marina ukoliko vam to odgovara volio bih vas sutra u sedam ponovo vidjeti ovdje. Radnog iskustva već imate stoga ne bi trebalo biti nikakvih problema. No, bude li potrebno ne sumnjam kako će vam i ostale prodavačice rado priskočiti u pomoć – rekao je pruživši mi ruku.

– Hvala vam, gospodine. Puno vam hvala – nisam prestajala zahvaljivati dok smo se rukovali. Još uvijek nisam mogla vjerovati da je sve završilo ovako.

– Nema na čemu. Drago mi je da sam mogao pomoći. A sad, dođite sa mnom – pozvao me dok sam se zbunjeno kretala za njim.

– Izvolite. Uzmite sa sobom ovu kutiju čokoladnih bombona i dajte ju Tomi – rekao je dok sam iznenađeno zurila u njega.

– Puno vam hvala. Možete mi to odbiti od plaće. Vidimo se sutra u sedam  – zahvalno sam dodala okrenuvši se.

– Samo trenutak! I Maša mora dobiti nešto, zar ne? – upitao je gurajući mi u ruke još jednu kutiju.

U tom trenutku doista mi se činilo da sanjam. Zbog silnog straha da bih se svakog trena mogla probuditi uštinula sam se za obraz. Kada se to ipak nije dogodilo, ljubazno zahvalivši gospodinu Dinku, ozarena lica i s dvije kutije pralina u torbi, požurila sam doma. Jedva sam čekala priopćiti svojim anđelima prekrasne vijesti o tome da se u životu događaju i lijepe stvari i to uglavnom onda kada im se najmanje nadamo.